DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 7     <-- 7 -->        PDF

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI — CRIGINAL SCIENTIFIC PAPERS
UDK 630*453 Sum. list CXII (1988) 405


RANI ŠUMSKI ŠTETNICI I NJIHOVO ZNAČENJE
U ZAŠTITI ŠUMA


Ivan MIKLOŠ*


SAŽETAK. U zaštiti šuma nazivom »rani štetnik« označujemo onu
vrstu insekata, koja se u prirodi pojavljuje i čini štete rano u proljeće,
prije ili u vrijeme otvaranja pupova na drveću. Na listačama
rani se štetnici hrane lisnim i cvjetnim pupovima, cvjetovima i mladim
lišćem. U tu grupu spadaju neki od najvažnijih defolijatora šumskog
drveća u nas: jasenova pipa, hrastova osa listarica, zlatokraj,
hrastovi savijači, mrazovci i dr.


Kemijsko suzbijanje ranih štetnika, osobito na velikim površinama
primjenom avio-metode, povezano je s raznim teškoćama, koje
proizlaze iz specifičnih bioekoloških svojstava pojedinih vrsta.


UVOD


Štetni insekti koji se u šumama pojavljuju i čine štete u rano proljeće,
tj. na samom početku vegetacijskog perioda, pa i prije toga, razlikuju se od
ostalih šumskih štetnika po nekim biološkim i ekološkim značajkama, koje
im daju posebno značenje u zaštiti šuma. Zato je nastao i poseban termin
»rani štetnik«, koji se već sasvim udomaćio u stručnoj šumarskoj terminologiji.


Iako se među ranim štetnicima nalaze pripadnici raznih taksonomskih i
ekoloških grupa, tim se nazivom obično označuju defolijatori, posebno oni na
listačama, koji oštećuju pupove u raznim fazama otvaranja, i mlado lišće.
O ranim se štetnicima najviše govori kada je u pitanju njihovo suzbijanje,
jer je ono povezano s nekim problemima koji ne postoje kod suzbijanja ostalih
štetnika.


BIOLOŠKE I EKOLOŠKE ZNAČAJKE RANIH ŠTETNIKA


Nakon zimskog mirovanja nastavlja se u proljeće aktivna faza razvoja
insekata. Kod onih vrsta koje prezimljuju u nekom neaktivnom razvojnom
stadiju (jaja ili kukuljice), mora proći neko određeno vrijeme da iz jaja izađu
ličinke, odnosno da se kukuljice preobraze u odrasle oblike. Zatim se mlade
ličinke počinju hraniti, a odrasli kopuliraju i legu jaja. U stadiju jajeta
prezimljuju mnogi naši defolijatoiri, primjerice hrastov savijač, gubar, ku


* Prof. dr. Ivan Mikloš, Šumarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Šimunska c. 25.
405




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 8     <-- 8 -->        PDF

kavičji suznik, mali i veliki mrazovac, hrastov četnjak i hrastova osa listarica,
a u stadiju kukuljice dudovac, bukvin, lip in i tresnjin prelac.


Kod vrsta koje prezimljuju u larvalnom stadiju radi se o nešto odraslijim
ličinkama (kod gusjenica je to najčešće nakon prvog ili drugog presvlačenja)
koje se zbog toga u proljeće hrane intenzivnije nego u prethodnom
ljetnom ili jesenskom periodu. U tom stadiju prezimljuje veliki broj šumskih
leptira: zlatokraj, hrastov prelac, topoli n gubar, topota čupavi prelac, borov
prelac, borov četnjak, jelin moljac igličar i 1r.


SI. 1. Tipični rani štetnik: jasenova pipa oštećuje pupove


Mnogi insekti koji prezimljuju kao odrasli oblici, nakon izlaska iz zimskih
skrovišta intenzivno se hrane prije i za vrijeme kopulacije i ležanja
jaja (što može potrajati veoma dugo). Tu spadaju prije svega štetnici iz reda
kornjaša, kao što su npr. hrušt, zlatice, potkornjaci. jasenova pipa i dr. Relativno
je malo vrsta leptira koji prezimljuju u tom stadiju. To su one vrste,
većinom danjih leptira,koje primjećujemo najranije u proljeće, npr. obični
žućak, neke vrste riđa i dr. One se hrane nektarom.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 9     <-- 9 -->        PDF

U proljeće se dakle insekti pojavljuju u aktivnoj fazi u različitim razvojnim
stadijima, tj. kao larve i kao odrasli oblici. Kako rano će ta faza započeti
ovisi prije svega o temperaturi u to doba godine, tj. o ranijem ili
kasnijem nastupu proljeća, ali i o nasljednim svojstvima pojedinih vrsta insekata.
Zato će vremenska razlika u njihovu pojavljivanju biti uvijek manje-
više konstantna, tj. neke će se uvijek pojavljivati ranije od drugih. No
to ne znači da za sve takve treba upotrijebiti termin »-rani štetnik«. Prije
svega ranim se štetnicima ne mogu nazvati one vrste koje se pojavljuju kao
odrasli oblici i u tom se stadiju ne hrane iil se hrane samo nektarom kao
npr. leptira. To još više vrijedi za vrste koje prezimljuju kao kukuljice, jer
se tada leptiri pojavljuju još kasnije, a i oni se gotovo uopće ne hrane, npr.
dudo vac. Rani se štetnici nalaze među onim vrstama, koje prezirnjluju u
stadiju jajeta pa se u proljeće pojavljuju kao mlade (jajne) ličinke, ili prezimljuju
u larvalnorn stadiju pa se u proljeće pojavljuju kao odraslije ličinke
(obično u 2. ili 3. razvojnoj fazi). I jedne i druge ličinke se hrane i
time oštećuju biljke. Ako izlaze iz jaja u proljeće, onda se sve takve mogu
bez daljnjega svrstati u rane štetnike. No u drugom slučaju, tj. ako je
riječ o vrstama koje prezimljuju u larvalnorn stadiju, može u tom pogledu
doći do zabune i nesporazuma. Naime gusjenice koje su prezimjele, pojavile
su se još u kasno ljeto ili u jesen prethodne godine. One su se tada neko vrijeme
i hranile, tj. počinile na biljci-hraniteljiei stanovite štete, iako su te
štete redovito neznatne. To znači da se u svotn razvojnom ciklusu — ako
se radi o monovoltinoj vrsti — pojavljuju kao štetnici dva puta: prvi puta
u jesen, a drugi puta u proljeće. Takav slučaj postoji npr. kod hrastovog prelca
(Lasiocampa quercus L.). Prema Kovače vi ću (1956) i Schwenkeu
(1978) gusjenice se pojavljuju u jesen, prezime, i slijedećeg proljeća nastaje
glavno brštenje. Prema Niisslin u (1927) period jesenskog brštenja je kolovoz
— studeni, a proljetnog ožujak — lipanj. Isti autor navodi (prema A 1t
u m u, 1892) jedan slučaj kada su gusjenice u rano proljeće uzrokovale golobrst
na brezi i hrastu, uništavajući pri tome i hrastove pupove. Zatim su, u
mjesecu svibnju, prešle na susjedne biljčice hrasta i bora, gdje su načinile
velike štete obrstivši do gola bor na površini od 0,7 ha.


Kako dakle nazvati hrastovog prelca: kasnim ili ranim štetnikom? Android,
Opalički K. i Op a lički, S. (1975) uvrstili su ga u kasne,
jer se njegove gusjenice pojavljuju i brste u kasno ljeto i jesen. No po istom
kriteriju bismo onda morali u kasne ubrojiti npr. i zlatokraja, koji ima
vrlo sličan razvojni ciklus, a on je općenito poznat kao rani štetnik. Obadvije
ove vrste čine puno veće štete nakon prezimljavanja, i to rano u proljeće,
pa ih zato i treba uvrstiti u kategoriju ranih štetnika.


Gusjenice hrastovog prelca ne samo da se pojavljuju vrlo rano u proljeće,
već se mogu hraniti i za vrijeme blagih zima kakva je u Njemačkoj
npr bila 1897/98. (Nusslin , 1927). Slično je i s borovim četnjakom (Cnethocampa
pityocampa Schiff.). Ako tijekom zime ne nastupe niske temperature,
gusjenice uopće ne prelaze u stanje zimskog mirovanja, već se hrane kontinuirano
od jeseni do proljeća (Androić , 1957). I u tom slučaju proljetno
je brštenje daleko štetni je od jesenskog. To vrijedi općenito za sve defolijatore
koji prezimljuju u larvalnorn stadiju. Proljetne su štete veće od
ljetnih i jesenskih iz više razloga. Prije svega ti defolijatori ulaze u period
prezimljavanja u ranoj larvalanoj fazi, obično poslije drugog presvlačenja




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 10     <-- 10 -->        PDF

(npr. zlato´kraj, topolom čupavu prelac i dr.), što znači da se ljeti odn. u jesen
hrane vrlo mlade ličinke d to starim i tvrdim lišćem, koje samo skeletiraju.
Osim toga vegetacijski period je tada već pri kraju, a lišće se nalazi pred
opadanjem. Naprotiv, u proljeće ličinke brzo rastu hraneći se pupovima i
mladim lišćem, a količina konzumirane hrane naglo se povećava. Kod većine
gusjenica ona u posljednja dva razvojna stadija iznosi oko 90% od ukupno
konzumirane hrane. Osim toga gusjenice tada često odgrizaju peteljke,
pa čitavi listovi padaju neiskoriišćeni na tlo. Količina tako izgubljenog
lišća iznosi od 6,2% (kod gubara) pa sve do 58.1° <. (kod hrastova čatnjaka)
od ukupno konzumirane hrane (Diss es c u. 1961). Stoga je sasvim razumljivo
da Niissli n (1926) opisujući štete od borovog prelca (Dendrolimuspini L.) za izraz »Firuhjahrsfrass« (proljetno brštenje) upotrebljava i sinonim
»Hauptfrass« (glavno brštenje).


Do kakvog još nesporazuma može doći u vezi s terminom »rani štetnik«
pokazuje primjer hrastove ose Ustanice (Apethymus abdominalis Lep.), koju
je detaljno istražio Spai ć (1966). Prema tim istraživanjima eklozija pagusjenica
zbiva se koncem ožujka i početkom travnja i uglavnom koincidira
s listanjem rane forme hrasta lužnjaka (Quercus robur L., var. praecox) pa
se štetnik s razlogom može nazvati ranim.S druge strane, isti autor predlaže
(također s razlogom) da se toj osi Ustanici doda oznaka »kasna«, (koja
za tu vrstu postoji npr. i u češkom jeziku), jer se roji kasnije od svih ostalih
osa Ustanica koje žive na hrastu. Prema tome bi kasna hrastova osa listarica
spadala u rane štetnike. Proturiječnost je ovdje samo prividna, jer
se oznaka »kasna« odnosi na rojenje, a oznaka »rani« (štetnik) na vrijeme
oštećivanja. A to je u skladu s poimanjem da se ranim štetnikom označuje
ona insekatska virsta, koja rano čini štetu, bez obzira na vrijeme kada se
pojedini razvojni stadiji u prirodi pojavljuju.


Među ranim štetnicima također postoje razlike u vremenu kada se pojavljuju,
odn. kada počinju činiti štete. Zato bi se i oni u tom pogledu mogli
dalje stupnjevati i označiti odgovarajućim nazivima, kako su to učinili njemački
entomolozi, kada su npr. malom jasenovom potkornjaku (Hylesinusfracini Panz.) dali naziv »ein spater Friihschwarmer« (Niisslin , 1927), što
bi u slobodnom prijevodu značilo otprilike »kasni ranoranilac«. Najraniji su
svakako oni, koji u povoljnim temperaturnim prilikama mogu prekinuti labilnu
larvalnu dijapauzu i hraniti se u bilo koje doba zimi i u rano proljeće,
kao što je to slučaj s malo prije spomenutim hrastovim prelcem i borovim
četnjakom. No takve vremenske prilike nisu česte. Među najranije
spadaju npr. jasenova pipa (Stereonychus fraxini Deg.), tipični rani štetnik
i jedan od najopasnijih u nizinskim mješovitim šumama hrasta, jasena i brijesta
(si. 1). Pupove također oštećuje hrastov moljac tuljčar (Coleophora lutipennella
Zell.), jasenov moljac (Prays curtisellus Dup.) i dr. Kada se pupovi
počnu otvarati, oštećuju ih savijači, grbice (Geometridete), zlatokraj, hrastova
osa Mstarica i dr. Prema Szontagh u (1987) kod savijača postoji određena
sukcesija vrsta u pojavljivanju gusjenica u proljeće: najprije se pojavljuju
gusjenice zelenog hrastova savijača, a zatim u određenom vremenskom
slijedu gusjenice ostalih vrsta, što produžuje period brštenja.


Trajanje štetne aktivnosti ranih štetnika može biti kraće ili dulje, što
ovisi o vremenskim prilikama i načinu života pojedne vrste. Tako npr. gusjenice
hrastovog savijača završavaju s brštenjem obično već u drugoj po


408




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 11     <-- 11 -->        PDF

*; * ma.


SI. 2. Brštenje ranih štetnika u nizinskim hrastovim šumama.


FO´to: I. Mikloš


lovdci travnja (Kovačev i ć, 1956), kada hrast redovito još ndje ni sasvim
prelistao. S druge strane kornjaši jasenove pipe hrane se oko tri mjeseca
tj. od konca ožujka do konca lipnja, oštećujući pri tome prošlogodišnje ´i ovogodišnje
pupove, lišće i mlade izbojke (Mikloš . 1973). Kod poiliivoltinih vrsta
ostećivanje se ponavlja nekoliko puta u jednom vegetaoijskom periodu.
Tako npr. gusjenice topolina čupavog prelca, koji ima godišnje 3 i djelimieno
4 generacije, brste prvi puta ponekad već u ožujku, oštećujući netom
otvorene pupove, a zatim slijedeće generacije gusjenica nastavljaju brštenje
s malim prekidima od početka lipnja do konca listopada. U ovom slučaju
radi se dakle o ranom defolijatoru, koji osim toga čini štete i kasnije — sve
do konca jeseni.


PROLJETNO BRŠTENJE RANIH ŠTETNIKA


Veličina štete od šumskih insekata ovisi između ostalog i o godišnjoj
dobi u kojoj dolazi do oštećivanja. Već je odavno poznato (Escheric h
1914) da je proljetno ili rano ljetno brštenje za četinjače štetniije od kasnog
jesenskog. Poznato je također da su posljedice napada potkom jaka različite
u raznim godišnjim dobima. Kod proljetnog napada krošnja drveta naglo
požuti, a kora ne otpada. Stablo ugiba brzo. U slučaju ljetnog napada krošnja
ostaje zelena, a kora opada. Ugibanje stabla traje dulje (Escherich , 1914).
Pokusi umjetne defolijacije hrasta (Junaš , 1940. i Sedaševa , 1959, cit




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 12     <-- 12 -->        PDF

Rubcov , 1984) jasno su pokazali osjetljivost hrasta na gubitak fotosintetskog
aparata u periodu maksimalnog rasta (svibanj, lipanj) i pod konac vegetacijskog
perioda (kolovoz).


Šteete od ranih šumskih defolijatora razlikuju se prema tome da li ih
uzrokuju vrste koje dolaze na listačama ili na četinjačama i da li su te vrste
monofagne ili polifagne.


Na listačama je karakteristično oštećivanje pupova (zatvorenih iil u ranim
fazama otvaranja) i mladog lišća. Vrste koje oštećuju pupove razlikuju
se među sobom po tome, što se neke od njih mogu hraniti i potpuno zatvorenim
pupovima, a neke samo onda, ako su pupovi manje ili više otvoreni.
Među prve spadaju npr. jasenova pipa, hrastov tuljčar i ose šiškarice. Ti
štetnici, iako moinofagni, imaju uvijek na raspolaganju odgovarajuću hranu,
bez obzira na vrijeme listanja drveća na kojemu žive. Drugačije je npr. s
hrastovom osom listaricom, koja je također momofagna. Prema istraživanjima
S p a i ć a (1966) ličinke te ose ne mogu se zavući u potpuno zatvorene pupove,
jer svojim slabim čeljustima nisu u stanju progrisit tvrde i čvrsto zatvorene
ljuske. Ako su se pupovi tek počeli otvarati, one se :,zavlače između
ljusaka u pup, pregrizajući prema potrebi mekše unutarnje ljuske. No
ako u roku od najviše dva dana ne nađu otvorene pupove ili lišće, one uglbaju
od gladi, jer se ne mogu hraniti lišćem onih vrsta, koje listaju prije
hrasta (grab, brijest, glog i dr.). a ne mogu ni dugo gladovati. Tako je npr.
1959. god. u šumi Jasenju (Turopolje), gdje prevladava kasni hrast, nakon
pupanja izašlo iz jaja svega 17,2% pagusjenica, pa je prema tome bar 82,8" n
pagusjenica koje su se izlegle prije toga, uginulo od gladi. Istovremeno u desetak
kilometara udaljenoj šumi Kutec, gdje dolazi isključivo rani hrast,
rklozija pagusjenica koincidirala je s pupanjem pa su se pagusjenice odmah
počele normalno hraniti. Hrastova osa listarica je dakle ne samo monofagna
vrsta nego, prema Spaić u (1966). prvenstveno štetnik ranog hrasta i intermedijarnih
f enoloških formi, a na kasnom hrastu dolazi veoma rijetko.


Slična se pojava može zapaziti i kod hrastovog savijača. Premda je to
oligofagan štetnik, njegove se mlade gusjenice mogu hraniti isključivo hrastovim
lišćem, tj. strogo su monofagne (2 i v o j i no vi ć, 1948). Još je G a-
sow (1925) primijetio da hrastov svijač jače oštećuje rani nego kasni hrast.
Istraživanja koja se u brdskom području Matre i Zemplena u Mađarskoj provode
od 1967. god. pokazala su da taj savijač znatno oštećuje i pupove hrasta
kitnjaka. Postotak oštećenih pupova godišnje kreće se između 16 i 51%
(Szontagh , 1987). Schiitt e (1957) je na temelju opsežnih proučavanja
dinamike populacije hrastovog savijača zaključio da je koincidencija odn.
inkoinoidencija eklozije gusjenica s početkom listanja hrasta odlučan faktor
za masovnu pojavu tog štetnika.


Kako može inkoinoidencija djelovati reduktivno na populaciju nekog defolijatora
pokazuje primjer topolina čupavog prelca (Pygaera anastomosis
L.), imonofagnog štetnika na topolama. Nakon prezimljavanja u 2. i 3. razvojnoj
fazi gusjenice izlaze iz zapredaka rano u proljeće i počinju se hraniti
otvorenim pupovima i mladim lišćem. Ako toga nemaju, u stanju su
gladovati oko 8 dana (kod prosječne temperature od 15° C), tj. čekati da
se pupovi otvore. Tada se zavlače među mlade listiće koje pri bazi izgrizaju
i tako mogu uništiti pupove još prije njihova potpunog otvaranja. Budući
da vrste i klonovi topola počinju listati u različito vrijeme, gusjenice se




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 13     <-- 13 -->        PDF

tada mogu naći u različitim trofičkim uvjetima. Jedan takav slučaj prikazuje
graf. 1, gdje se vidi tijek izlaženja gusjednica iz zimskih zapredaka 1959.
god. i početak listanja nekih vr,-yta topola i sorata koje su se tada najviše
upotrebljavale za plantažiranje. Teoretski broj gusjenica uginulih zbog inkodncidencije
za pojedine sorte topola, uzevši u obzir i prosječnu sposobnost
gladovanja, kretao se od 0,47o/o za Populus condicans do 96% za Populus serotina
(Mikloš, 1961).


m fc


*


o r\
1959 A
L \


TO
J /


K //\\
4-> 1 A /


00
/ \ s= /^-i fu
/ \ ™ / \ V. / c5 / a)


-rH
-1


I1" \# J / c
\ ~° / \f^ ^Q^S \cW -M


90
´ \ i \ -* / \
/TO


-\ ro A / cn_Q N/.^-i aj\/ o
80


\ o / \/ LZ I_ cnU c_
[_ co


70


& CL! CL


°- °


60 \ °-/
a!


* \ /1\/
Y f li ;;


50
40 30



i ,|


20
lili


10


Illl.llllll
1III


0


20.
25.
1.III 6. 11. 16. 21. 26. 31. 5.IV 10. 15.
Graf.
1. Izlaženje gusjenica topolinog čupavog prelca (Pygaera anastomosis L.) iz
zimskih zapredaka i početak listanja nekih vrsta i sorata topola (orig.)


Gusjenice topolinog gubara (Leucoma salicis L.), koje prezimljuju na isti
način kao i topolin čupavi prelac, napuštaju zapretke nešto kasnije, tj. u
prvoj polovici travnja (Serafimovskd , 1954), pa listanje topola ne utječe
toliko na njihovu proljetnu prehranu, pogotovo ako uz topole rastu i
vrbe, kojima se gusjenice također hrane.


Polifagni rani defolijatori gotovo nikada ne oskudijevaju u brani, jer
ili se mogu hraniti zatvorenim pupovima glavne biljke-hraniteljice, ild čekati
da se pupovi otvore, ili pak brstiti lišće nekih drugih biljaka koje su već
prelistale. Jedan od takvih šumskih štetnika je zlatokiraj. Njegove gusjenice
izlaze iz zimskih zapredaka već pni temperaturi od 10° C, pri čemu
nisu toliko važne minimalne temperature, kao niti to da li je hrast prelistao
ili nije. One su u stanju neko vrijeme izdržati bez hrane, čekajući da
se pupovi počnu otvarati. Kada se to dogodi, one ih mogu potpuno uništiti
pa hrast ne dospije ni razviti list (A nd r oi ć, 1963).


Veliki broj vrsta grbica (Geomelridae), osobito mrazovaca, spada također
u rane štetnike. Mrazovci su veoma polifagni. Za gusjenice malog mrazovca
(Operophtera brumata L.) utvrđeno je da se mogu hraniti sa 166 vrsta
biljaka (Mrkva , 1969), premda svaka od tih biljaka nije za njih jednako
povoljna hrana. U mješovitim sastojinama mlade gusjenice napadaju najprije
onu vrstu drveća koja je počela listati. Zato se u proljeće ispočetka
skupljaju u donjim dijelovima krošnje, gdje se pupovi počinju ranije otva




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 14     <-- 14 -->        PDF

rati. O toj koincidenciji najviše ovisi i brojnost populacije tog štetnika (S c h-
w e n k e, 1978). U Mađarskoj je 1985. godine mali mrazovac oštetio 15—20%
pupova hrasta kitnjaka na području Borsoda, Matre i Zemplena (Szontag h
1987). Prema istom autoru gradacije malog mrazovca šire se iz bukovih sastojina,
gdje gusjenice također oštećuju pupove. U čistim sastojinama kasnog
hrasta mrazovoi se ne mogu održati, jer on tjera mnogo kasnije od pojave
gusjenica (S p a i ć, 1977). U našim nizinskim šumama mali mrazovac
najčešće napada hrast i grab. Rado brsti i jasenovo lišće, ali tek kasnije«´
jer su u vrijeme eklozije gusjenica jasenovi pupova još zatvoreni. Neke se
grbice mogu ubušiti u jasenove pupove i prije njihova otvaranja. Tako su
npr. u spačvanskim šumama koncem ožujka 1972. god. na zatvorenim pupovima
oborenih jasenovih stabala primijećene rupice u kojima su nađene
mlade gusjenice nekih grbica. U blizini je nađeno nekoliko jajnih legla
grbice Himera pennaria L. pa je vjerojatno da su se upravo one ubušile
u pupove (M diki oš, 1973). Poznato je naime da one izlaze iz jaja otprilike
u to vrijeme i hrane se pupovima i lišćem raznih vrsta drveća (M i k 1 o š,
1965). Tada jasen obično još ne lista.


Kod četinjača je odnos između ranih štetnika i njihovih biljaka-hraniteljica
bitno drukčiji nego kod listača, bez obzira na to da li se radi o
monofagnim ili polifagnim vrstama. Ti štetnici (osim onih na arišu, koji je
zimi bez iglica) imaju hrane cijele godine pa se mogu hraniti i tijekom zime
ako tome pogoduju vremenske prilike. Dobar su primjer za to borov četnjak
i hrastov prelac. Prvog možemo smatrati praktički monofagnim, iako osim
na borovima može uspijevati na jeli, smreci i duglaziji (Androić , 1957),
a drugi je veoma polifagan, jer se hrani velikim brojem vrsta kako listača
tako i četinjača. Obadvije vrste prezimljuju u larvalnom stadiju i čine najviše
štete u proljeće.


U još povoljnijim trofičkim uvjetima nalazi se jelin moljac igli čar (Argyresthia
fundella F. R.), kojega također možemo svrstati među rane štetnike.
Njegove gusjenice žive stalno u unutrašnjosti iglice, što znači da su sa svih
strana uvijek okružene hranom, takoreći uronjene u nju. Prezimljuju u pretposljednjoj
larvalnoj fazi, bez dijapauze.


Poznato je da šuma koja je u proljeće bila obrštena od gubara i drugih
defolijatora kasnije tijekom ljeta ponovo prolista. Stabla kojima rani štetnici
unište pupove uopće ne prelistaju istog proljeća nego tek kasnije, obično
koncem lipnja ili početkom srpnja. To se u našim nizinskim šumama
događa vrlo često s jasenom koga je napala jasenova pipa (Mi k loš, 1954).
Slične štete nastaju na hrastu ako dođe do masovne pojave hrastovog tuljčara
(K o v a č e v i ć, 1956).


Osim lisnih pupova rani štetnici uništavaju i cvjetne, što može veoma
nepovoljno djelovati na fruktifikaciju stabala. Prema Escherich u (1914)
izostanak cvatnje, koja često slijedi nakon jačeg napada defolijatora, više
utječe na urod sjemena nego insekti koji sjeme direktno uništavaju. O tome
imamo i dovoljno domaćih podataka. Tako npr. već Lang h offe r (1926)
između ostalog navodi mišljenje Koč e da je posljedica brštenja gubara
»slabi rast, a puno veća šteta što nema žira i šiške« (1888), te podatak da
je »u šumama brodske imovine općine brštenjem gubara god 1898. i 1899. uništena
žirovima u vrijednosti od blizu 200.000 kruna«.


412




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 15     <-- 15 -->        PDF

Danas je situacija sa žirom još puno gora. S p a i ć (1974) je dovodi u vezu
upravo sa sve češćom pojavom mrazovaca u šumama, navodeći (str. 246)
kako »-mnoge zrele sastojine već godinama čekaju na urod žira da bi mogle
biti posječene i obnovljene, ali uroda nema već dugi niz godina«.


Da je delofijacija bar djelomično uzrok slabom urodu žira potvrđuju i
noviji, iako nepotpuni rezultati istraživanja istog autora (S p a i ć, 1986), prema
kojima se rigoroznim suzbijanjem defolijatora u hrastovim sjemenskim
sastojinama urod žira može povećati.


Proljetno brštenje ranih štetnika krije u sebi još jednu opasnost: ono
često ostaje nezapaženo pa može izgledati kao da se radi o zakašnjelom ili
sporom, a inače normalnom listanju šume; ili se brštenje primijeti tek onda,
kada su već nastale velike štete, što znači suviše kasno. Ako se pak na rane
štetnike nadovežu kasni, onda se obično sve štete pripisuju ovim drugima.


RANI ŠTETNICI U NAŠIM ŠUMAMA


Među rane štetnike može se svrstati veći broj vrsta defolijatora, od
kojih neke gotovo svake godine čine manje ili veće štete. To su prije svega
hrastov savijač, jasenova pipa i mrazovci. Valja međutim napomenuti da
između ranih i onih drugih, kasnijih štetnika nije moguće povući oštru granicu,
jednostavno zašto što ona ni u prirodi ne postoji. Osim toga i neki
štetnici koji se inače ne mogu nazvati ranim, pojavljuju se u larvalnoni stadiju
ranije nego obično, ako u rano proljeće nastupe visoke temperature.
Tako npr. gubareve gusjenice izlaze iz jaja najčešće u drugoj polovici travnja,
ali ponekad već koncem ožujka. Tada se hrane tek otvorenim pupovima
i mladim lišćem, tj. ponašaju se kao rani štetnici. No ako u roku od 10
dana ne naiđu na povoljnu hranu, mlade gusjenice u velikom broju ugibaju
(K o v a č e vi ć, 1956).


Ovdje donosim kratki prikaz najčešćih vrsta ranih štetnika u našim šumama,
imajući pri tome u vidu relativnost pojma »rani«.


Coleophora lutipennella Zli. — hrastov tuljčar. Ti je topični štetnik pupova
(njem. »Eichenknospenmotte«). Gusjenice prezimljuju u tuljcima i počinju
bušiti pupove vrlo rano u proljeće. Za sunčanih dana one se kreću i
zimi, ali se ne hrane. Štete se teško primjećuju, jer su gusjenice male, a
tuljci, 3—5 mm dugi po boji vrlo slični ljuskama pupa. Našao sam ih u
dosta velikom broju na području šumarije Repaš 1977. godine. Sredinom ožujka
oštećivale su pupove, a tijekom idućeg mjeseca mlado lišće. Leptirići
su se pojavljivali između 10. i 16. svibnja


Prnje prezimljavanja gusjenice brste lišće, ali su stote minimalne, jer
su tada gusjenice vrlo sitne, a lišće staro i pred otpadanjem.


U našim šumama može se naći i polifagna vrsta C. serralella L., koja oštećuje
lijesku, grab i hrast. To je jedna od najčešćih vrsta tuljčara u Evropi
(Sch´wenke, 1978).


Hyponomeuta cognatella L., Gusjenice ovog moljca od sredine ožujka oštećuju
pupove i mlado lišće kurike, krkavdine, oskoruše i hrasta. Česte
su u lišćarskim šumama pa au ponekad pojedina stabla potpuno pokrivena
gusjeniičjim zapretcima (Z i v o j i n o v i ć, 1968).


413




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 16     <-- 16 -->        PDF

Prays curtisellus Dup. — jasenov moljac. Najveće štete prave gusjenice
druge generacije u rano proljeće, kada potpuno izgrizu pupove u kojima su
prezimjele. Osim terminalnih napadaju i lateralne pupove. Na uzorcima jasenovih
dzbojaka s područja šumarije Repaš bilo je u proljeće 1973. godine
oštećeno 8%, a s područja šumarije Mdkanovci 3% pupova (Mikloš , 1973).
Posljedica oštećenja je stvaranje rašlji na ´mjestu terminalnog dzbojka.


Argyresthia fundella F. R. — jeldn moljac igličar. Kao štetnik prvi puta
se pojavio 1954. godine na području šumarije Fužine i ubrzo postao uzročnikom
sušenja jele u Gorskom Kotaru (Androić. 1960, Spaić, 1968). Gusjenice
se razvijaju i hrane u iglicamaa, koje nakon nekog vremena otpadaju.
Prezimljuju bez dijapauze u pretposljednjoj razvojnoj fazi (S c h w e n-
k e, 1978), a nastavljaju s ošteoivanjem iglica vrlo rano u proljeće. Proljetni
period oštećivanja iglica kraći je od jesenskog, ali u njemu gusjenice češće
prelaze iz jedne iglice u drugu (A n d r o i ć, 1960).


Tortrix viridana L. — zeleni hrastov savijač. Jedan je od najčešćih i
najopasnijih defolijaitora hrasta u našim nizinskim šumama. Njegove gusjenice
izlaze iz jaja u vrijeme pupanja i pojave mladih listova, a kukulje se
već u drugoj polovci tra

Choristoneura sorbiana Hbn. — veliki hrastov savijač. Prezimljava u larvalnom
stadiju. Gusjenice se počinju hraniti početkom travnja.


Aleimma loeflingiana L. — žuti hrastov savijač. Najčešći je i najštetniji,
osim zelenog, s kojom se često pojavljuje zajedno uzrokujući golobrsit.
Prezimljava u stadiju jajeta, a gusjenice se pojavljuju početkom travnja.


Familija Geometridae — grbice. Sadrži veliki broj uglavnom polifagndh
štetnika. Prije dvadesetak godina omi su se počeli sve češće pojavljivati u
gradacijama tako da su nizinske šume izložene permanentoj defolijaciji (Mikloš
, 1973, Spaić , 1974). Najčešći su mali 1 veliki mrazovac.


Operophtera brumata L. — mali mrazovac. Gusjenice izlaze iz jaja početkom
travnja, kada se počinju otvarati pupovi na drveću (K o v a č e v i ć,
1956). Ispočetka se hrane raspuklim lisnim i cvjetnim pupovima, koje povezuju
svilastim koncima. Kasnije prelaze na razvijeno lišće, koje dzgnizaju rupičasto
i koje također povezuju koncima (2 i v o j in o vi ć, 1968).


Erannis defoliaria L. — veliki mrazovac. Vrijeme i način ostešivanja
gusjenica slični su kao prethodne vrste samo što gusjenice prilikom brštenja
ne povezuju listove (Z i v o j i n o v i ć, 1968).


Euproctis chrysorrhoea L. — zlatokraj. Dobro poznati defolijator hrasta,
često se pojavljuje u nizinskim šumama, osobito u zapadnim dijelovima Hrvatske,
gdje prevladava kasna forma hrasta lužnjaka. Prezimljava kao gusjenica
3´. razvojne faze. Ljetno je brštenje kratkotrajno, a štete neznatne. U
proljeće gusjenice izlaze iz zapredaka već pri temperaturi od 10° C (An drod
ć, 1963) pa mogu uništiti tek otvorene pupove, tako da hrast uopće ne može
prelistati. Na taj način stradaju i cvjetni pupovi, što uzrokuje smanjenje uroda
sjemena.


Leucoma salicis L. — topolin gubar. Tipičan je štetnik jablana i euro
američkih topola. U masi se pojvaljuje periodički nepravilno i ponajviše
mjestimice (Kovačev i ć, 1956). Obično ima dvije generacije, a iznimno se


414




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 17     <-- 17 -->        PDF

može pojaviti još jedna, no ona ugiba već u stadiju jajeta ili ličinke. Jedan
dio gusjenice 2. generacije daje leptire početkom jeseni, drugi dio prezdm-
Ijuje u 2. i 3. razvojnoj fazi. Te gusjenice izlaze iz zimskih skrovišta već
koncem ožujka, tj. u vrijeme listanja jablana. Klonovi koji kasnije listaju
manje su napadnuti od gusjenica te generacije, slično kao i od topolina čupavog
prelca (graf. 1).


Dendrolimus pini L. — borov prelac. Štete čini uglavnom na boru, rjeđe
na drugim četinjačama. Prezimljuje u larvalnom stadiju. Proljetno je brštenje
puno štetmije od jesenskog, kada su gusjenice male i slabije se hrane
(2 i vo j i n o vi ć, 1968). Gusjenice izlaze dz zimovališta rano u proljeće, čim
temperature pređe 3° C. Tada su veoma proždrljive i ne uništavaje samo
iglice, već i mlade izbojke (K o v a č e v i ć, 1956).


Lasiocampa quercus L. — hrastov prelac. Ima sličan razvojni ciklus i
način života, ali je veoma polifagan. U našim nizinskim šumama (Turopolje,
Kutina, Vinkovci) nalazio sam njegove gusjenice i na jasenu, koji se inače
u literaturi ne spominje u veoma širokom spektru njegovih biljaka-hrandteljica.
Gusjenice su se nalazile na drveću rano u proljeće, prije listanja.
Proljetno je brštenje i kod ove vrste štetmije od jesenskog (Kovače vi ć,
1956).


Cnethocampa pityocampa Schiff. — borov četnjak. Najveći je štetnik
borova u zemljama Mediterana. Gusjenice mogu brstiti neprekidno od jeseni
do proljeća, ali se sa njihovom starošću štete povećavaju, pa je zato
proljetno brštenje štetnije od jesenskog.


Pygaera anastomosis L. — topolin čupavi prelac. Štetnik u plantažama
euroameričkih topola. U nas ima 3 i djelomično 4 generacije. Gusjenice koje
prezimljuju izlaze iz zimovališta već koncem ožujka, nešto ranije od gusjenica
topolinog gubara (graf. 1).


Aporia crataegi L. — glogov bijelac. Štete čini najviše u voćnjacima,
a od šumskih vrsta drveća na hrastu. Nakon izlaska iz zimskih zapredaka
rano u proljeće gusjenice se hrane cvjetnih i lisnim pupovima i mladim lišćem
(2 i vo j i no vi ć, 1968).


Apethymus abdominalis Lep. — hrastova osa listarica. Kao štetna vrsta
prvi puta je zablježena u našoj zemlji 1911., a zatim 1954. god. u hrastovim
šumama oko Lekenika (S p a i ć, 1966). Od tada se češće pojavljuje u nizinskim
šumama srednje i zapadne Hrvatske. U istočnoj Slavoniji pojavila se
prvi puta 1987. god. u šumi Debrinja na području šumarije Strošinci, u mješovitoj
populaciji 3 hrastovim savijačem i mrazovcima. Brojnost populacije
bila je takva da je bilo potrebno aviokemijs´ko suzbijanje. Upotrebljen je
preparat Decis na površini od 424 ha. O njoj je bilo dosta riječi u prijašnjim
poglavljima.


Familija Cynipidae — ose šiškarice. Oko 90% vrsta iz ove familije pravi
gale na hrastu. One koje napadaju pupove spadaju također u rane štetnike.
Zlatanov (1971) navodi 18 takvih vrsta za Bugarsku. Kod nas najčešće
dolazi slijedećih 5 vrsta:


Biorrhiza pallida Ol. U rano proljeće, a katkada još tijekom zime, partenogenetske
ženke ulažu jaja u pupove, na kojima zatim nastaju krupne
šiške, tzv. hrartove jabučice, koje sprečavaju daljnji razvoj izbojaka. Kod


415




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 18     <-- 18 -->        PDF

jakih naapda dolazi do masovnog sušenja mladih izbo jaka. Gamogenetska generacija
na sličan način proizvodi manje gale na korijenu hrasta.


Diplolepis quercus folii L. Partenogenetske ženke također još zimi ulažu
jaja u pupove, iz kojih se razviju oko 4 mm duge ljubičaste šiške. Gamogenetska
generacija stvara veće šiške na naličju listova.


Neuroterus yuercus baccarum L. U rano proljeće (ožujak) partenogenetske
ženke ulažu jaja u pupove, a gamogenetske ljeti u listove.


Cynips kollari Htg. i C. hungarica Htg. uzrokuju slične štete na /pupovima
hrasta.


Stereonychus Jraxini Deg. — jasenova pipa. Najopasniji je štetnik u našim
nizinskim šumama. Kornjašd se pojavljuju u rano proljeće hraneći se
najprije pupovima i mladim lišćem, a zatim i novim (ovogodišnjim) pupovima.
U manjoj mjeri izgrizaju i koru mladih izbojaka. Ličinke brste lišće.
Kombinirano djelovanje kornjaša i ličinke traje 3—4 mjeseca i dovodi do
parcijalnog ili totalnog sušenja jasenovih stabala.


Phyllobius oblongus L. — smeđa voćna pipa. Štetna je na raznim listačama,
gdje se može pojaviti u masi. (Kovačević , 1956). Kornjaša u proljeće
oštećuju najprije pupove, a zatim lišće (M i k 1 o š, 1960).


Lephyrus palustris Scop. — topolina pipa. Štetnik je topola i vrba. Kornjašd
brste lišće od ranog proljeća do jeseni (Mikloš , I960;, a ličinke se
hrane korijenjem (V a si ć, 1965).


Važniji rani štetnici i njihove biljke-hraniteljice u našim šumama prikazazani
su u tab. 1.


Rani štetnici i njihove biljke-hraniteljice u našim šumama


Tablica 1.


Red Familija i vrste Biljke hraniteljice
Fam. Coleophoridae:
Coleophora lutipennella Zli. Quercus
C. serratella L. Corylus, Carpinus, Quercus
Fam. Hyponomeutidae:
K
K l
Hyponomeuta cognatellaPrays curtisellus Dup.
L. Evonymus, Rhamnus,
Fraxinus
Quercus
E-H
o
Fam. Argyresthiidae:
Argyresthia fundella F. R.
Fam. Tortricidae:
Abies
Q Tortrix viridana L. Quercus, Tilia, Fraxinus, Fagus, Acer,
a,
w
-4
Aleimma loejflingianaCoristoneura sorbiana
L.
Hbn.
Carpinus, Corylus
Quercus, Carpinus, Acer
Sorbus, Quercus, Prunus, Sambucus,
Ulmus, Pyrus, Corylus, Malus, Betula,
Salix, Hedera, Myrica, Vaccinium




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Red


K


K
Ei


a,


o


Q


ft,
K


,


S K!


6^


tj K


O E-<





Familija i vrste


Fam. Geometridae:
Operophthera brumata L.
Erannis defoliaria Cl.
Agriopis aurantiaria F.


A. marginaria F.
A. bajaria D. et S.
A. leucophaeria D. et S.
Phigalia pedaria L.
Alsophila aescularia D. et S.
Fam. Lymentriidae:
Euproctis chrysorrhoea L.


Leucoma salicis L.
Fam. Lasiocampidae:
Lasiocampa quercus L.
Dendrolimus pini L.
Fam. Thaumatopoeidae:
Cnethocampa pityocampa Schiff.
Fam. Notodontidae:
Pygaera anastomosis L.
Fam. Pieridae:
Aporia crataegi L.


Fam. Tenthredinidae


,
Apethymus abdominalis Lep.
Fam. Cynipidae
Biorrhiza pallida Ol.


Diplolepis quercusNeuroterus quercusCynips kollari Htg.


C. hungarica Htg.
folii L.
baccarum L.


Fam. Curculionidae:
Stereonychus fratini Deg.
Phyllobius oblongus L.
Lepyrus palustris Scop.


Biljke hraniteljice
razne listače


Quercus, Fagus, Acer, Populus, Salix
i dr.


Populus, Salix


razne listače d četinjače


Pinus


Pinus


Populus
Quercus, voćke


Quercus


»
´>
>>


J?


»


Fraxinus


razne listače


Populus, Salix


PROBLEMI SUZBIJANJA RANIH ŠTETNIKA


Posebno značenje ranih štetnika u zaštiti šuma sastoji se u tome, što
ih je veoma teško suzbijati, osobito uobičajenom metodom zamagljivanja iz
aviona na velikim površinama. Poteškoće su brojne i raznolike, a proizlaze
iz specifičnih bioekoloških značajki pojedinih štetnih vrsta.


Glavna je poteškoća u određivanju optimalnog vremena suzbijanja. Ako
se radi o defolijatorima iz reda leptira i opnokrilaca, moraju u to vrijeme




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 20     <-- 20 -->        PDF

gusjenice odn. pagusjenice biti što mlađe i ne smiju prijeći u 4. razvojnu
fazu. Tada su one osjetljivije prema insekticidima, a štete koje čine relativno
su male. Međutim, u to vrijeme drveće još nije prolistalo, a bez razvijene
lisne površine insekticid se ne može u dovoljnoj količini zadržati u
krošnjama drveća, već pada beskorisno na tlo. Ako se pak čeka na listanje
šume, nastaju u međuvremenu znatne štete na pupovima.


Najteže je suzbijati one štetnike, koji se mogu hraniti i potpuno zatvorenim
pupovima, kao što je to npr. jasenova pipa. Pokusi suzbijanja
kornjaša Dipterexom metodom zamagljivanja prije listanja jasena nisu dali
zadovoljavajuće rezultate (M i k 1 o š, 1980). Isto tako zamagljivanje je dalo
slabe rezultate u pokusima suzbijanja ličinaka Dimilinom u vrijeme kada
su na stablima tek počeli izbijati listići (S p a i ć i Mi k loš. 1981).


Hrastova osa Mstarica, hrastov savijač, mali i veliki mrazovac prezimljuju
u stadiju jajeta pa se u proljeće pojavljuju kao mlade ličinke. One svojim
slabim čeljustima ne mogu oštećivati potpuno zatvorene pupove. Tek kada
se pupovi otvore, one prodiru u njihovu unutrašnjost, gdje se hrane mladim
listićima. Zamagljivanje u tom trenutku ima također malo izgleda na uspjeh
zbog još uvijek slabo razvijene lisne površine.


Kod onih defolijatora koji prezimljuju u larvalnoim stadiju situacija je
u pogledu suzbijanja nešto povoljnija. Oni se naime mogu suzbijati i ljeti,
odn. u jesen, tj. čim izađu iz jaja. Takvo suzbijanje ima prednost pred proljetnim,
jer je tada lisna površina potpuno razvijena, sitne ličinke osjetljive
na insekticid, a štete na lšću još su zanemarive. To međutim ne znači da
je takvo suzbijanje jednostavno provesti. Androi ć (1963) je prikazao poteškoće
ljetnog suzbijanja zlatokraja. Prva se sastoji u određivanju gustoće
populacije štetnika i kritičnog intenziteta zaraze, a druga u tome što ljetni
period aktivnosti gusjenica iznosi svega oko mjesec dana, što je dosta kratak
period za postavljanje dijagnoze i obavljanja priprema za aviokemijsko suzbijanje.
Autor ipak daje prednost ljetnom suzbijanju, uz napomenu da ga
treba provesti najkasnije 20 dana nakon eklozije prvih gusjenica.


Razumljivo je da takvi problemi ne postoje kod suzbijanja ranih defolijatora
na četinjačama, jer one imaju uvijek razvijenu krošnju. No ni ono
nije bez poteškoća. Prema An dr o i ću (1978) suzbijanje borovog četnjaka
vremenski je prilično ograničeno, jer se mora provesti dok su gusjenice u


1. i 2. stadiju, a eklozija gusjenica može trajati veoma dugo. Zato se katkada,
s obzirom na trajanje djelovanja insekticida, suzbijanje mora ponoviti.
Sličan problem postoji i kod suzbijanja jeli nog moljca igličara u stadiju
imaga kontaktnim insekticidima (S p a i ć, 1968).
Metoda orošivanja, koja je u svijetu veoma raširena ima nekih prednosti
pred zamagljivanjem, a jedna od glavnih je ta da se može primijeniti
prije otvaranja pupova i tako uništiti rane štetnike. No valja reći i to da je
ta metoda skuplja, a može imati i neželjenih ekoloških posljedica. Naime u
neizlistaloj šumi, osobito u onoj koja ima rijetki sklop, veća količina insekticida
ne samo da pada beskorisno na tlo, već može i štetno djelovati na korisne
insekte i druge člankonošce koji žive u listincu i u plićim slojevima
tla.


S metodom orosi van ja nemamo mnogo vlastitih iskustava. Maksimo vi
ć (1959) je postigao vrlo dobre rezultate protiv gubara orošivanjem šume




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 21     <-- 21 -->        PDF

uljanim rastvorom DDT-a u vrijeme otvaranja pupova na drveću. S p a i ć
(1964) je proveo paralelne pokuse suzbijanja gubara, mrazovaca i nekih drugih
vrsta orošivanjem u raznim varijantama i zamagljivanjem, također uljanim
rastvorom DDT-a, ali u šumama koje su već prelistale. Rezultati su u
svim slučajevima potpuno zadovoljili, iako nisu pokazali znatnije prednosti
orošdvamja pred zamagljivanjem. U spomenutim pokusima suzbijanja jasenove
pipe Dipterexom mije zadovoljila ni varijanta s orošivanjem (Mak loš,
1980). No treba primijetiti da slabi rezultat nije posljedica orošivanja kao
metode, već, između ostalog, i nedovoljne koncentracije insekticida, prema
kojima su kornjaši jasenove pipe općenito prilično otporni.


Proučavajući ekologiju hrastovog savijača, Schiitt e je još prije 30 godina
zamislio jednu posve novu metodu suzbijanja tog štetnika. On je ukazao
na mogućnost da se na umjetni način za neko vrijeme spriječi normalno
otvaranje pupova i tako onemogući prehranu gusjenica koje su upravo izašle
iz jaja (Schutte , 1957). U tu svrhu upotrijebio je u laboratorijskim
pokusima hidrazid maleinske kiseline u raznim koncentracijama. Tretiranjem
zatvorenih pupova određenom koncentracijom te kemikalije odgodio je njihovo
otvaranje za 6 dana, a potpuni razvoj lista za oko 15 dana. Rezultat
tog postupka bio je taj, da su se na tretiranim pupovima pojavila tek neznatna
oštećenja od gusjenica, dok je lišće kontrolnih grančica bilo jako
obršteno. Gusjenice koje su se nalazile na pupovima uginule su od gladi,
a ne od trovanja. Prema tome tako se kemijsko suzbijanje bitno razlikuje
od suzbijanja bilo kojim insekticidom, jer je kemijsko sredstvo u tom slučaju
usmjereno na biljku-hraniteljicu a ne na štetnika, pa bi se moglo jednako
primijeniti i na ostale rane štetnike koji se nisu u stanju hraniti zatvorenim
pupovima.


Schiitteov a metoda ipak do sada nije izašla iz eksperimentalnih okvira
i našla primjenu u praksi. Štoviše, ona nije dalje ni eksperimentalno
usavršena osim, izgleda, u jednom slučaju (Edit, Little , 1968). Pa i sam
Schutte , uviđajući neke poteškoće u ostvarenju svoje zamisli u šumarstvu,
odustao je, bar za sada, od daljnjih istraži van ja sa šunskim drvećem,
ali je nastavio slične pokuse sa zeljasrhim poljoprivrednim kulturama, u čemu
je postigao dobre rezultate (S c h ti 11 e, 1978).


Da bi se trajnije riješio problem ranih štetnika u hrastovim sastojinama,
neki autori predlažu preventivne mjere zaštite. Tako npr. Ga sow (1925),
Herz-Kleptow (1949) i Schwerdtfeger (1949) preporučuju podizanje
sastojina kasnog hrasta, jer on u vrijeme pojave savijačevih gusjenica
ima još zatvorene pupove, kojima se gusjenice ne mogu hraniti.


Prema Rubcovu i Rubcovoj (1984) sastojine kasnog hrasta s primjesom
drugih vrsta listača bile bi otporne prema čitavom proljetnom kompleksu
ranih štetnika. Međutim Schutt e (1957) u svojoj opsežnoj studiji


o dinamici populacije hrastovog savijača upozorava na mogućnost adaptacije
štetnika na kasni hrast pa predlaže podizanje mješovitih sastojina različitih
fonoloških formi hrasta. Da je takva adaptacija moguća kod zlatokraja pokazala
su istraživanja Androić a (1963), koji je na kasnom hrastu našao
gusjenice još u 3. razvojnoj fazi, dok su istovremeno gusjenice na prije prolistalim
stablima bile već pred kukuljenjem. Spai ć (1966) je sličnu pojavu
zapazio kod hrastove ose listarice. On je konstatirao da se u šumi ka


ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 22     <-- 22 -->        PDF

snog hrasta izleglo relativno više pagusjenica kasnije nego u šumi ranog
hrasta, što bi moglo ukazivati na adaptaciju populacije u šumi kasnog hrasta
na dane prilike.


ZAKLJUČAK


U našim šumama dolazi tridesetak tzv. »ranih štetnika«, tj. vrsta koje
čine štete na drveću u rano proljeće, na početku vegetacijskog perioda. Desetak,
ili otprilike jedna trećina tih vrsta pojavljuje se periodički masovno.
Način oštećivanja i stupanj štetnosti pojedinih ranih štetnika veoma su različiti.
Najvažniji su defolijatori na listačama, posebno u nizinskim šumama
hrasta lužnjaka, koji čine štete u vrijeme ili čak i prije otvaranja pupova
na drveću. Zbog toga nastaju specifični problemi njihovog suzbijanja, koji do
danas nisu riješeni na zadovoljavajući način.


LITERATURA


1.
A n d r o i ć, M., 1950: Borov prelac-gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.)
i njegovo suzbijanje. Godišnjak Biološkog instituta u Sarajevu, god. III, sv. 1—2,
str. 237—258.
2.
Android , M., 1957: Borov četnjak gnjezdar (Cnethocampa pityocampa Schiff.).
Biološko-ekološka studija. Annales pro experimentis foresticis, vol. XIII, str.
351—460.
3.
Androić , M., 1960: Argyresthia fundella F. R. (Tineidae) — Moljac jelinih
iglica — uzročnik sušenja jele u Gorskom Kotaru. Šumarski list 7—8, Zagreb.
4.
Androić , M., 1963: Faktori koji sprečavaju uspješno suzbijanje zlatokraja
(Nygmia phaeorrhoea Don) »Zaštita bilja«, 73, Beograd.
5.
Androić , M., 1968; Izbor metode i određivanje optimalnog vremena suzbijanja
borovog četnjaka (Thaumatopoet pityocampa Sshiff.). Poslovno udruženje
šumsko-privrednih organizacija Hrvatske, Zagreb.
6.
Androić, M., O p a 1 i č k i. K., O p a 1 i č k i, S., 1975: Suzbijanje štetnika biološkim
metodama (in: Androić , M.: Prethodni rezultati timskog istraživanja
uzroka sušenja hrasta u slavonskim šumama). Jugoslavenska akademija znanosti
i umjetnosti, posebno izdanje, knj. II, Centar za znanstveni rad — Vinkovci,
str. 68—69.
7.
D i s s e s c u, G.. 1963: Cerceiari asupra biologiei principalelor omizi defoliatoare
ale stejarului. Brasov.
8.
Edit , D., Li ttle , C. H. A., 1968: Insect control by artificially prolonging plant
dormancy — a new approach. Canad. Entomol. 100, 1278—1279.
9.
Escherich , K., 1914: Die Forstinsekten Mitteleuropas. Erster Band, Berlin.
10.
G a s o w, H., 1925: Der griiune Eichenwickler Tortrix viridana L. als Forstschadling.
Arb. Biol. Reichsamt, 12.
11.
Grup a autora , 1981: Priručnik izvještajne i dijagnostičko-prognozne službe
zaštite šuma. Savez inženjera i tehničara šumarstva i industrije za preradu
drveta Jugoslavije. Beograd.
12.
H e r z-K 1 e p t o w, 1949: Eichensorgen in Nordrhein-Westfalen. Allg. Forstz. 4.
13.
K o v a č e v i ć, 2., 1956: Primijenjena entomologija. III knjiga, Šumski štetnici.
Zagreb.
14.
Langhofer , A., 1926: Gubar i sušenje naših hrastovih šuma. Glasnik za
šumske pokuse, 1. Zagreb.
15.
Maksimović , M., 1959; Ogledi prskanja šuma protiv gubara avionima. »Zaštita
bilja«, 52—53. Beograd.


ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 23     <-- 23 -->        PDF

16.
M i k 1 o š, I., 1960: Prilog poznavanju štetnih insekata na topolama u NR Hrvatskoj.
Radovi na istraživanju topola, Beograd.
17.
M i k 1 o š, I., 1961: Pygaera anastomosis L. (topolin čupavi prelac). Biološka
studija. Disertacija. Zagreb.
18.
M i k 1 o š, I., 1965: Himera pennaria L. — novi štetnik na topolama. Šumarski
list, 12, Zagreb.
19.
M i k 1 o š, I., 1973: Uzroci sušenja jasena u nizinskim šumama. Izvještaj Zavoda
za istraživanje u šumarstvu Šumarskog fakulteta u Zagrebu za 1973. godinu
20.
M i k 1 o š, I., 1975: Uzroci sušenja jasena u nizinskim šumama (in: Androi ć
M.: Prethodni rezultati timskog istraživanja uzroka sušenja hrasta u slavonskim
šumama). Jugoslavenska akademija, znanosti i umjetnosti. Posebno izdanje,
knjiga II Centra za znanstveni rad — Vinkovci, Zagreb.
21.
M i k 1 o š, I., 1380: Izvještaj o pokusnom aviokemijskom suzbijanju jasenove
pipe na području S. G. Nova Gradiška.
22.
Mi kl oš, I., 1987: O nekim defolijatorima jasena i posljedicama defolijacije.
Glasnik za šumske pokuse, posebno izdanje, 3. Uzgoj i iskorišćivanje šumskog
bogatstva SRH. Zagreb.
23.
Mrkva , R., 1969: Bionomie pidalky podzimni (Operophtera brumata L.), —
Housenka, kukla a ekologicke poznatky. Acta Universitatis agriculturae Facultas
silviculturae, ročnik XXXIII, čislo 1, spis č. 306, Brno.
24.
N u s s 1 i n, O., 1927: Forstinsektenkunde. Berlin.
25.
R u b c o v, V. V., R u b c o v, N. N., 1984: Analiz vzajmodejstvija listogrizuščih
nasekomih s dubom. »Nauka«, Moskva.
26.
S c h ti 11 e, F., 1957: Untersuchungen uber die Populationsdynamik des Eichenwicklers
(Tortrix viridana L.). Zeitschrift fur angewandle Entomologie Bd 40,
Hft 1 u. 3.
27.
Schiitte , F., 1957: Bekampfung des Eichenwicklers (Tortrix viridiana L.)
durch Vorzogerung des Knospenaustriebs. Verhandlungen des IV. Internationalen
Pflanzenschutz-Kongresses Hamburg, 8. — 15. September 1957, Band 2.
28.
Schiitte , F., 1978: Zur Moglichkeit des Einsatzes von Regulatoren des Pflanzenwachstums
in der Schadlingsbekampfung. Anzeiger fiir Schadlingskunde,
Pflanzenschutz, Umweltschutz, 51 Jahrgang, Heft 7. Berlin und Hamburg.
29.
Schwenke , W., 1978: Die Forstschadlinge Europas, Dritter Band, Schmetterlinge.
Hamburg und Berlin.
30.
Schwerdtfeger , F., 1961: Das Eichenwickler-Problem. Forschung und Beratung,
Reihe C, Wissenschaftliche Berichte und Diskussionsbeitrage, Heft 1
Dusseldorf.
31.
Schwerdtfeger , F., 1949: Grundsatzliches zur Populationsdynamik der Ti-
ere, insbesondere der Insekten. Allgemeine Forst-und Jagdzeitung, Heft 6, Frankfurt.
32.
Serafimovski , A., 1954: Ciklus razvića topolinog gubara u okolini Beograda.
Zaštita bilja, 15. Beograd.
33.
S p a i ć, I., 1965: Pokusi suzbijanja gusjenica prskanjem šuma iz aviona In:
Rezultati naučnih istraživanja u akciji suzbijanja gubara (I^ymantria dispar
L.) 1964. godine. Poslovno udruženje šumskoprivrednih organizacija. Zagreb.
34.
S p a i č, I., 1966: Hrastova osa listarica (Apethymus abdominulis Lep.). Biološka
studija. Poslovno udruženje šumskoprivrednih organizacija. Zagreb.
35.
S p a i ć, I., 1968: Neka ekološka opažanja i rezultati suzbijanja moljca jelinih
iglica (Argyresthia fundeVa F. R.). gumarski list 5—6. Zagreb.
36.
S p a i ć, I., 1974: Sadašnje zdravstveno stanje šuma na području jugoistočne
Slavonije. Zbornik o stotoj obljetnici šumarstva jugoistočne Slavonije. Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad Vinkovci.
37.
S p a i ć, I., 1986: Istraživanje organizama koji sprečavaju urod žira hrasta lužnjaka
i pokusi osiguranja uroda suzbijanjem tih organizama. Završni izvještaj
o izvršenom radu na programu znanstvenoistraživačkog rada za razdoblje
od 1981. do 1985. godine. Zagreb.
421




ŠUMARSKI LIST 9-10/1988 str. 24     <-- 24 -->        PDF

38.
S p a i ć, I., M i k 1 o š, I., 1981: Prvi pokusi suzbijanja jasenove pipe (Stereonychus
fraxini Deger) Dimilinom. Jugoslavensko savjetovanje o primeni pesticida.
Zbornik radova, sveska 3. Opatija.
39.
Szontagh , P., 1987: Die Rolle der Insektengradation im Verlauf der Krankheiten
von Traubeneichenbestanden. Osterreichische Forstzeitung, 3, 38. Jahrgang,
Wien.
40.
Vasić , M., 1965: Topolina pipa (Lepyrus palustris Scop.) kao štetočina mekih
lišćara (morfologija, ekologija i ekonomski značaj), »Jelen« br. 2. Beograd.
41.
2 i v o j i n o v i ć, S., 1968: Šumarska entomologija, Beograd.
Early Insect Pests and Their Significance in Foreset Protection


Summary


In forest protection the term »early insect pest« usually denotes that insect
species which appears early in the spring damaging trees before the foliage is
unfolded. On broad-leaved trees they feed upon flower and leaf buds, flowers and
young leaves. To this group belong some of the most important defoliators of forest
trees in this country: ash weevil, oak sawfly, brown-tail moth, oak leafrollers,
winter moths etc. (table 1).


Specific bioecological properties of individual species stand in the way of successful
chemical control of early insect pests, particularly on large areas by means
of aircraft.