DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 59     <-- 59 -->        PDF

STRUČNI ČLANCI — PROFESIONAL PAPERS


Sum. list CXII (1988) 541


ŠUMARSKA RAZGLEDNICA SA RODOSA


Ivan MIKLOŠ*


»OTOK RU2A«


U Egejskom moru nalazi se jedna skupina otoka poznata pod nazivom
Dodekanez (gr. Dodekanisos). Naziv je sastavljen od dvije grčke riječi: dodeka,
što znači dvanaest, i nisi — otok. Prema tome bi naziv Dodekanez označavao
skupinu od dvanaest otoka. Tako je to zaista i bilo od 1908. godine
do talijansko-turskog rata 1911. — 1912. god. koji je završio pobjedom Talijana
i pripojenjem otoka Italiji. Tada su se otočnoj skupini pridružila još
dva otoka, među njima i Rodos. Od tog vremena ona se više ne sastoji od
dvanaest nego od četreaest otoka, ali je ostao stari naziv Dodekanisos. Rodos
je među njima najveći i najvažniji. Zato je, iako »pridošlica«, ostao cen


* Prof, dr Ivan Mikloš, Šumarski fakultet, Zagreb, Šimunska 25


ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 60     <-- 60 -->        PDF

tar Dodekaneza — upravne jedinice (gr. nomos) u administrativnoj podjeli
Grčke.


Otok Rodos dugačak je oko 80 km, a maksimalna mu je širina 38 km.
Površina iznosi 1450 km2, što znači da je oko 3,5 puta veći od našeg najvećeg
otoka Krka. Od turske obale udaljen je svega 11 km (si. 1). Ima oko


65.000 stanovnika.
Glavni grad ima isto ime kao i otok. Po svom položaju, zidinama, tvrđavama,
kulama i gradskim vratima njegov stari dio podsjeća pomalo na
naš Dubrovnik. Unutar gradskih zidina ističe se impozantna palača Velikih
meštara viteškog reda sv. Ivana, koji su na otoku boravili od 1309} do
1522. god., tj. od dolaska s Cipra do poraza u ratu s Turcima, kada su se
povukli na Maltu i od tada postali više poznati pod imenom Malteških vitezova.
U parku ispod zidina palače daju se svake večeri od travnja do listopada,
u tehnici »Zvuk i svijetlo«, predstave na raznim jezicima o burnim
događajima iz srednjevjekovne povijesti vitezova koji se ovdje, naravno, zovu
Rodoski vitezovi. Razumljivo je da se to ime u gradu i vidi i čuje veoma
često. Tako je npr. njime označen jedan od najboljih hotela, jedna vrsta vina,
razni suveniri itd.


Prema jednoj staroj grčkoj legendi, u vrijeme kada je Zeus dijelio o-
toke i gradove brojnim bogovima, zaboravio je na boga sunca, Helija. Naknadno
mu se zbog toga ispričao i dodijelio jedan otok, koji je upravo tada
izronio iz mora. Otok je dobio ime po nimfi Rodos, u koju se Helij zaljubio
i s kojom je imao sedam sinova i jednu kćer. Jedan od njih, Kekrafos.
imao je tri sina koji su se zvali Kamiros, Ialisos i Lindos. Oni su osnovali
tri grada koji još i danas nose njihova imena (si. 1). Godine 409 p. n. e.
ta tri grada su se složila da glavni grad otoka bude današnji Rodos.


Inače grčka riječ »rodon« znači ruža, pa zato Rodos često zovu i »otok
ruža«, premda za njega taj cvijet nije posebno karakterističan. Prije bi se
moglo reći da je to hibiskus (Hybiscus rosa sinensis), krasan veliki cvijet
jarko crvene boje, koji se može vrlo često vidjeti u parkovima i privatnim
vrtovima Rodosa. A naziv »Hybiscus« nosi npr. jedan hotel, jedna putnička
agencija, jedno prehrambeno poduzeće i još dosta toga.


Pravilan naziv za taj grčki otok na hrvatskom jeziku je Rod, a za njegov
glavni grad — Rodiš (v. Leksikon JLZ, Zagreb 1974. i Senc: Grčko-
hrvatski riječnik, Zagreb 1910), ali se oni vrlo rijetko upotrebljavaju. S
obzirom da je u nas već dugo i često u pismenoj i usmenoj upotrebi naziv
Rodos i za otok i za grad, a on je identičan grčkom originalu, taj je
naziv upotrebljen i u ovom tekstu.


SEDAM IZVORA


Rodos je većim dijelom planinski otok. Planine se pružaju sredinom
otoka u smjeru njegove dužine. Najviši je vrh Ataviros u središnjem zapadnom
dijelu, s 1.215 m nadmorske visine. Do vrha vodi dobro markirana
planinarska staza od mjesta Embona. Drugi po redu je Akramitis, nekih 15
km udaljen na jugozapad, visok 825 m, a treći Profitis Ilias, trinaestak kilometara
sjeveroistočno od Atavirosa, visok 798 m.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 61     <-- 61 -->        PDF

Stijene su sastavljene uglavnom od vapnenca, koji se taložio milijunima
godina u vrijeme kada je Tetis more pokrivalo čitavo to područje. Ima
i fliša, u kojemu prevladavaju pješčenjaci.


Na otoku nema rijeka, potoka ni jezera. Ima doduše dosta rječnih dolina,
ali su one većinom suhe, kao npr. Gaidouropotamos ili »Magareća rijeka
« (Gaidouri, gr. = magarac, potamos gr. = rijeka), desetak kilometara
sjeverno od Lindosa. Neki potoci nabujaju samo za vrijeme kišnih, zimskih
mjeseci. Da otok ipak ne oskudijeva slatkom vodom, pokazuju prilično brojni
izvori. Nedaleko istočne obale između gradova Afandou i Arhangelos na
karti je jedan lokalitet označen nazivom Epta Pyges, što na grčkom znači
»sedam izvora«. Nije to samo puki naziv za jedno geografsko mjesto. Ondje
se, u bujnom zelenilu borova, platana i raznog mediteranskog grmlja,
zaista nalazi točno sedam izvora, u što se svako može lako uvjeriti. Smješteni
su na relativno malom prostoru od možda dvadesetak kvadratnih metara.
Njihove vode utječu u jedno malo umjetno jezero u neposrednoj blizini.
Bistra jezerska voda, u kojoj se može i kupati, svježina obližnjih šuma
i mali restoran privlače na to mjesto brojne strane turiste i domaće izletnike.


Klima je na Rodosu mediteranska s nekim suptropskim karakteristikama.
Srednja mjesečna temperatura u siječnju iznosi 11,6° C, a u kolovozu
27,6° C. Kišni period traje od listopada do travnja. Kiše mogu biti vrlo jake,
ali ne traju dugo. Kao i u ostalom dijelu Dodekaneza, broj sunčanih1´
dana u godini iznosi oko 300. Vruće dane osvježavaju stalni, na trenutke
i jaki vjetrovi, bez kojih bi bilo teško podnositi visoke ljetne temperature.
Vjetrovi pusu s nedalekog turskog kopna, valjajući neprestano velike morske
valove prema šljunkovitoj zapadnoj obali. Na istočnoj strani more je
puno mirnije, a pješčane i šljunčane plaže duge su i široke.


PROROK ILIJA ČUVA SUMU


Od svih otoka Dodekaneza Rodos ima najviše šuma. Istina, te šume
nisu više tako bujne kao što su bile u davnoj prošlosti, ali šumovitost još"
uvijek iznosi 25—30%, što za jedan mediteranski otok nije malo, osobito
ako se uzme u obzir i kvaliteta tih šuma.


Za primjer mogu poslužiti šume planinskog masiva »Profitis Ilias«, udaljenog
cestom pedesetak kilometara od grada Rodosa. To su mješovite
sastojine od svega dvije vrste drveća: običnog (mediteranskog) čempresa
horizontalnih grana (Cupressus sempervirens horisontalis) i brucijskog bora
(Pinus brutia). Obadvije su vrste tipične za istočno-mediteransko područje.
Čempres je u Grčkoj autohton jedino na otocima Rodosu i Kreti. Dbk
inače raste najčešće pojedinačno ili u manjim skupinama, ovdje tvori guste
sastojine, u kojima je daleko više zastupljen od brucijskog bora. Prema
riječima ing. F o t a k i s a iz Šumske uprave Rodosa, ima ga čak 80%. Njegove
guste krošnje zasjenjuju tlo i onemogućuju razvoj prizemnog raića.
Samo se mjestimice može vidjeti po po koji grm ili manje drvo iz sastaval
autohtone vegetacije, nipr. divlja maslina, hrast oštrikar, diviza . .. Stabla u
sastojini različite su dobi; najstarija imaju i do sto godina. Pomlađivanje
je prirodno.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 62     <-- 62 -->        PDF

Šume su bujne, zdrave i dobro očuvane. Prema jednoj lokalnoj legendi
najviše zasluga za to ima — prorok Ilija (gr. Profitis Ilias). Legenda priča
kako je prorok kažnjavao smrću svakoga onog koji bi se usudio posjeći
makar i jedno stablo u šumi.


»Profitis Ilias« postao je omiljeno izletište stanovnika okolnih naselja i
sve većeg broja turista koji traže odmor i osvježenje u gorskom zraku i hladovini
čempresovih šuma.


Na vrhu planinskog masiva nalazi se televizijski toranj i hotel, kojji
potječe još iz doba kada su Talijani vladali otokom.


Čempres i brucijski bor glavne su gospodarske vrste drveća u šumama
Rodosa. Manje je zastupljen alepski bor (Pinus halepensis), koji se na
grčkom zove »obični bor«. Iz njega se dobija smola, koja između ostalog
služi i kod pripravljanja poznatog grčkog vina »Retsina« (retsini, gr. =
smola).


Grčki hrast (Quercus aegilops) raste posvuda u krajevima oko Egejskog
mora i na otocima, uglavnom u ravnici i sredogorju. Dugo zadržava list na
stablu i odbacuje ga tek u zimu. Na grčkom se zove »pitomi hrast«.


Oštrikar (Q. coccifera) uspijeva u čitavoj Grčkoj na suhim, kamenitim
tlima manjih nadmorskih visina. Zbog brst en ja koza često poprima oblik
manjeg ili većeg grma. Inače može narasti kao veliko stablo i doživjeti starost
od nekoliko stotina godina. Grčki mu je naziv »pournari«, što je vrlo
slično još jednom našem nazivu za tu vrstu — prnar.


Od hrastova se još mogu naći, osobito na suhim tlima, crnika (Q. ilex)
i suplutnjak (Q. pseudosuber).


Pitomi kesten (Castanea sativa), koji je u Grčkoj raširen od Makedonije
do Krete, može se naći i na Rodosu. u brdima, zajedno s drugim bjelogoričnim
vrstama drveća.


Acer sempervirens (creticum, orientate) jedini je javor u Grčkoj koji
zadržava list cijele godine. To je malo drvo ili veći grm s tvrdim, kožast
tim lišćem, žutozelenim cvjetovima i crvenkastim plodovima. Ima ga već
na Peloponezu, a osobito na Kreti i na otocima Egejskog mora. Može se
naći u šumama i niže prema moru u pojasu makije.


Istočna platana (Platanus orientalis), koja u nas od prirode raste u slivu
Vardara i njegovih pritoka južno od Skopja (makedonski naziv: činar),
proširuje svoj areal prema Grčkoj i njenim otocima, gdje uspijeva sve do


1.500 m nadmorske visine. Najviše je ima u blizini vodotoka, u dubodolinama
i pri dnu vlažnih padina. Jedno se mjesto u središnjem dijelu otoka
zove Platania. Doduše baš ondje platana ima veoma malo, ali su one inače
na otoku česte. U mjestu Arhipolis, 5—6 km udaljenom od Platania nalazi
se jedno stablo koje po dimenzijama i starosti ne zaostaje mnogo iza naših
planata u Trstenom. Poznato je da to drvo može doživjeti do 2.000 godina.
Orijentalni likvidambar ili storać (Liquidambar orientalis) osobito bujno
raste u gudurama »Doline leptira« (Petaloudes), u sjevernom dijelu otoka.
Rodos je jedino mjesto u Grčkoj gdje je ta vrsta autohtona. Inače je raširen
u južnom dijelu Male Azije i sjevernoj Siriji. Zarezivanjem površinskog
dijela kore dobiva se balzam štrikaš, vrsta smole, po mirisu i upotrebi
slične ambri. Uglavnom se upotrebljaav za priređivanje farmaceutskih i ko


544




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 63     <-- 63 -->        PDF

zmetičkih preparata. Srodna vrsta, američki likvidambar (L. styraciflua), uzgaja
se često i u evropskim parkovima i nasadima. Ima ga i u Zagrebu.
npr. u drvoredu u Krešićevoj ulici blizu Maksimira.


Rogač (Ceratonia siliqua) raste u južnoj Grčkoj i na otocima, na suhim
i toplim staništima. Uzgaja se kao dekorativno drvo i radi plodova koji
služe kao stočna hrana. Pistacia palaestina uspijeva samo na Egejskim otocima,
Kreti i nekim ograničenim lokalitetima kontinentalne Grčke. To je
drvo koje naraste do 20 m visine, s promjerom do 1 m. Zrele plodove ljubičaste
boje Grci zovu »cikuda«. Otočani ih jedu pržene na ulju. Osim toga
iz njih se dobija gusto, mirisavo ulje, koje je također jestivo, ali se više
upotrebljava kao sirovina u farmaceutskoj industriji. Ova vrsta služi i kao
podloga za cijepljenje prave pistaeije (P. vera), koja je porijeklom iz Sirije
i Mezopotamije, a uzgaja se kao voćka i jedna je od najstarijih mediteranskih
kultura. Plodovi, na grčkom »fistikia«, prodaju se po četavoj Grčkoj u
svim voćarnama, trgovinama živežnim namirnicama, pa i na ulici.


Tršlja (P. lentiscus) i smrdljika (P. terebinthus) rastu na ekstremno
toplim i suhim staništima, sve do morske obale.


Osim obične planike (Arbutus unedo) na Rodosu se često susreće i grčka
planika (A. andrachne). Obična se na grčkom zove »pitoma«, a grčka —
»divlja«.


Oleander (Nerium oleander), ili kako ga Grci nazivaju »gorki lovor«,
može se često vidjeti uz obale bujica i rijeka na srednjim nadmorskim visinama.


Eleagnus angustifolia, manje drvo ili grm, raste uz bujice, obale potoka
i rijeka, te na pješčanim morskim obalama u zoni udaranja valova. Kao
i drugdje u Evropi, uzgaja se i kao ukrasno drvo.


U drvoredima i alejama veoma dobro uspijeva Ficus nitida, zimzeleno
drvo bujnog rasta, snažnih, dugačkih grana, glatke i svjetle kore. Neki ga
nazivaju indijskim lovorom, jer potječe iz Indije, a listovi su mu slični listovima
lovora.


Vegetacija Rodosa ima sve karakteristike mediteranske vegetacije, ali
i neke posebne značajke, koje u tom pogledu pokazuje i otok Kreta. Osim
već nekih navedenih vrsta spominjem jednu endemsku vrstu božura (Paeonia
rhodia), buniku Hyoscamus aureus i vrapče sjeme Lithospermum jruticosum.


Sumama Rodosa gospodari Uprava šuma Rodos, koja je podjeljena na
4 lugarije: Rodos, Afandou, Arhangelos i Symi. Prve tri nalaze se na otoku
Rodosu, a četvrta na otočiću Symi, udaljenom svega nekoliko kilometara
od turske obale. Na njoj trenutno nema lugara.


Uprava šuma na Rodosu nastoji u posljednje vrijeme poboljšati sastav
šuma po vrstama drveća unašajući u borove i čempresove sastojine različite
vrste listaea, npr. eukaliptus, platanu, rogač i dr. U posljednjih 15 godina
pošumljava se u prosjeku dvadesetak hektara godišnje.


JELEN — SIMBOL RODOSA


Na samom ulazu u gradsku luku Rodosa, na mjestu gdje je nekada stajala
32 m visoka brončana statua boga Helija, čuveni rodoski Kolos, jedno




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 64     <-- 64 -->        PDF

od sedam svjetskih čudesa — danas se na dva velika kamena stupa nalaze
dva brončana jelena: mužjak i ženka. Po njima je Rodos već dugo poznat
i jelen je postao simbol otoka. Prema jednoj od mnogih grčkih legendi, u
davnim je vremenima na otoku bilo puno zmija otrovnica, koje su jeleni
gaženjem uništili i tako spasili stanovništvo od velike nevolje. Za vrijeme
talijanske okupacije umjesto ženke jelena stajala je na jednom stupu vučica
— simbol Rima. Nakon kapitulacije Italije ženka jelena opet je vraćena
na svoje staro mjesto.


Danas ima na Rodosu malo zmija, ali i malo jelena. I to više nisu oni
nekadašnji, domaći jeleni, već populacija nastala nakon introdukcije određenog
broja primjeraka iz Italije početkom ovog stoljeća. Nekoliko primjeraka
na ograđenom prostoru nalazi se kraj hotela u šumi »Profitis Ilias«.


Jedina zmija otrovnica na otoku je poskok. Mala je vjerojatnost da se
na njega naiđe. Isto je tako rijetka ali vrlo zanimljiva jedno vrsta guštera,
koja se zove hardun (Agama stellio). Živi i u drugim dijelovima Grčke, u
Turskoj, Siriji i Egiptu, gdje je najčešća u delti rijeke Nila. Hardun naraste
do 3´0 cm dužine, smeđe je boje s crnim i žutim mrljama. Tijelo mu je
zdepasto, ali se brzo penje po drveću i stijenama, gdje se hrani kukcima. U
opasnosti mijenja boju i klima glavom. Poznat je i pod imenom »Zmaj od
Rodosa«.


U šumama živi zec, lisica, jazavac, kuna bijelica, sojka kreštavica. ..
Od ptica se još može vidjeti smeđoglavi sup ili sup stariješina (Aegypiusmonachus), koji savija gnijezda na samotarnim stablima. Jarebica, šljuka i
divljih pataka ima u blizini mjesta Genadio, na jugu otoka. Tu se nalazi
jedno od najpoznatijih i po brojnosti divljači najbogatijih lovišta na otoku.


Kao i na drugim mediteranskim otocima, tako i na Rodosu nema vjeverica.
No kada je već o njoj riječ, zanimljivo je spomenuti da se ta živoftinja
na grčkom zove gotovo jednako kao na našem: »ververitsa«. To je zapravo
čisto makedonski naziv i očito je da su ga Grci preuzeli od svojih
sjevernih susjeda. Postoji doduše i pravi grčki naziv, »skiouros«, koji, latiniziran,
označuje rod tih životinja u znanstvenoj nomenklaturi (Sciurusvulgaris). Taj se naziv može češće čuti u gradu, dok je prvi češći na selu.
U rječnicima se mogu naći obadva.


ŠUMSKI P02AR, PODSEKRETAR ZA POLJOPRIVREDU
I CIGARETA


Znamo nažalost dobro i iz vlastitog iskustva što znači šumski požar, osobito
onaj uz jadransku obalu, koji guta borove, čemprese, masline, vinograde,
ugrožava domove, turistička naselja pa i ljudske živote. Ipak su takvi
požari u nas, ako nam to može biti utjeha, rjeđi nego u drugim mediteranskim
zemljama, osobito u Grčkoj i Španjolskoj.


Jedan takav požar harao je otokom Rodosom od 9. do 14. kolovoza ove,
1987. godine. Bio je to, prema riječima ing. Fotakis a iz šumske uprave
Rodos, najveći požar u posljednjih pet godina ne samo na otoku, već u čitavoj
Grčkoj. Kada sam pet dana poslije toga prolazio istočnim dijelom otoka,
još se uvijek posvuda osjećao miris svježe paljevine.


546




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 65     <-- 65 -->        PDF

Požar je izbio negdje na sredini zapadnog dijela otoka i potpomognut
snažnim vjetrom brzo se širio prema istoku, došavši ponegdje io samog
mora. Neki su hoteli morali biti evakuirani, a bilo je turista koji su u panici
potražili spas u moru.


U gašenju požara sudjelovalo je i 10 aviona tipa »Canadair« CL-215, od
kojih su 2 došla u pomoć iz Italije, te nekoliko američkih »Herculesa«. »Canadair
« je specijalni amfibijski avion višestruke namjene i velikog radiusa
kretanja. Ima dva motora i dva rezervoara sadržine 5 tona vode ili posebne
kemikalije za gašenje požara. Rezervoari se mogu napuniti i prilikom
nadletanja pogodne vodene površine i to za svega desetak sekundi. Četiri
takva aviona imamo i mi od prije pet godina. Golemi avioni tipa »Hercules
« nalaze se u sastavu američkog ratnog zrakoplovstva (Amerikanci još
uvijek imaju vojne baze u Grčkoj) i služe prvenstveno za transport vojnika
i ratnog materijala, ali se mogu upotrijebiti i za gašenje požara.


Borba protiv vatrene stihije bila je vrlo teška, ponajviše zbog jakog vjetra,
koji je dosezao brzinu i do 8 bofora. No u javnosti se govori i o slaboj
koordinaciji stručnih službi za vrijeme gašenja, manjkavostima u preventivnoj
zaštiti, npr. nedovoljnom broju protupožarnih prosjeka i si. Lokalni,
list »I Drasis« od 24. 08. 1987. ironično se našalio na račun državnog podsekretara
za poljoprivredu, koji je na tu dužnost stupio tek prije nepunih
pol godine. Njegovo je prezine Tsigarida s (čit. Cigaridas), što asocira
na cigaru, ali još više — jer je cigareta porijeklom španjolska a ne grčka
riječ — na grčki glalog »tsizarizo«, koji znači »peći«, »pržiti«. »I tako sada
piše list — stanovnici popaljenih sela govore kako su od novog podsekretara
očekivali da će ih zaštititi od požara, a on ih je umjesto toga — dobro
opržio (»cigarizo«).


Uzrok požara još nije utvrđen, ali može biti lako da je to bila cigareta,
ako se uzme u obzr veliki broj turista na otoku u to vrijeme, a i činjenica
da Grci puše kao rijetko koji drugi narod na svijetu. Ilustrirani časopis
»ENA« od 20. 08. 1987. donosi gotovo nevjerojatan podatak da su
1986. godine popušili više cigareta nego svi ostali Evropljani te da su npr.
48% grčkih studenata stalni pušači.


Drugi požar izbio je u vrijeme dok sam se s osobljem Šumske uprave
nalazio u šumi »Profitis Ilias«. Preko radio veze dobili smo poziv da se
hitno uputimo na mjesto požara, nekamo prema sjeveru. Još putem smo saznali
da ne gori šuma već jedna crkvica, oko 4 km sjeveroistočno od Kamirosa.
Uskoro smo opazili da oko nje kruži mali avion, izbacujući neku kemikaliju,
da bi spriječio širenje požara prema šumi. Bio je to avion tipa »PZL«,
poljske konstrukcije, specijaliziran za razne poslove u poljoprivredi i šumarstvu.
Na sreću požar je bio svega desetak kilometara daleko od aerodroma.
Ipak, od crkvice su ostali samo goli zidovi.


Inače Rodos, kao uostalom i čitava Grčka, ne oskudijeva u javnim upozorenjima
o opasnosti od šumskih požara. Cesto se takva upozorenja mogu
vidjeti u šumama, naseljima, u raznim publikacijama, turističkim prospektima,
na brodskim voznim kartama . . . Prelistavajući slučajno jedan vjerski
časopis za djecu (»Pros tin nikin«, 14. 06. 1987) naišao sam na čitavoj
trećoj stranici ovitka dvije fotografije šume koja gori i uz njih upozorenje
djeci da čuvaju šume od požara. Nevolja je međutim u tame što se Grci




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 66     <-- 66 -->        PDF

na takva upozorenja slabo obaziru. Isto kao i na natpis »Pušenje zabranjeno
«.


A kako je s pošumljavanjem opožarenih površina? Izgleda, vrlo loše.
U časopisu Saveza grčkih šumara »Dasika hronika« (»Šumska kronika«), siječanj
— travanj 1987., može se pod naslovom »Država nemara« pročitati i
slijedeće: »Pošumljavanje opožarenih površina napreduje kornjačinim korakom.
Prema službenim poiacima koji su objavljeni javnosti, samo u 1984.
godini izgorjelo je u čitavoj Grčkoj više od 120.000 strema (12.000 ha) šuma.
A naša država ponosno objavljuje da je u prvih šest mjeseci 1985. pošumljeno
2.400 strema (240 ha). Znači, na svakih 50 opožarenih strema pošumljena
je samo jedna. A ako se to usporedi s površinom pod šumama
koje su nestale u pepelu čitave te tužne 1985. godine, pitamo se da li svi oni
koji su politički ili službeno »kompetentni« i »odgovorni« imaju prava da
i dalje ostanu na svojim funkcijama«.


ŠTETE I KORISTI OD INSEKATA


U šumama Rodosa trenutno se niti jedna vrsta insekata nije razmnožila
do te mjere da bi počinila vidljive štete. Od stotinjak vrsta koje žive
na borovima ne primjećuje se čak ni borov četnjak (Cnethocampa pityocampa),
koji je inače najveća napast u borovim šumama svih mediteranskih zemalja.
Tek po koji stari gusjeničji zapredak u krošnji odaje njegovu prisutnost
na otoku. Štete ni inače nisu velike pa uglavnom nema ni suzbijanja. Samo
u rijetkim slučajevima, osobito u privatnim šumama, ono se obavlja na
primitivni, mehanički način, odsijecanjem zapredaka s napadnutih stabala.


Čempres ima u Grčkoj dvadesetak štetnika, većinom ksilofaga. Najvažniji
je od njih, kao i u našim primorskim krajevima, čempresov krasnik
(Buprestis cupressi). Iz porodice krasnika tu je i Chrysobotris solieri,
koji se najčešće pojavljuje na stablima oštećenim od požara. Inače napada
i bor. Na deblu i granama oslabljenih stabala, koja rastu na plitkim i suhim
tlima, zajedno s čempresovim krasnikom čest je potkornjak Phloesinus
armatus. U sjemenu se može naći osica Megastigmus wachtli, koja je
poznata i u nas kao štetnik čempresova sjemena u Istri i Dalmaciji.


Platana je na Rodosu, bar za sada, pošteđena od napada jednog za Evropu
novog štetnika, platanine mrežaste stjenice (Corythuca ciliata). Taj se
štetnik, porijekom iz SAD, pojavio najprije 1964. godine u Padovi, a nedugo
zatim prešao je talijansko-jugoslavensku granicu. Danas je raširen u Francuskoj,
Španjolskoj, Švicarskoj. Austriji, Mađarskoj, vjerojatno u Njemačkoj
i Rumunjskoj, a ugrožava Cehoslovačku, SSSR, Bugarsku, Grčku i Portugal.


Platanina stjenka zadržava se na listu platane, odakle siše sokove pa
list potpuno gubi zelenu boju i pred kraj ljeta postaje gotovo sasvim žut.
Na njemu se mogu često vidjeti stjenice u različitim razvojnim stadijima i
njihovi tamni ekskrementi. Zbog toga i čuvene platane zagrebačkog Zrinjevca
već godinama imaju prljavo lišće klorotičnog izgleda.


Lišće rodoskih platana još uvijek ima svježu, tamnozelenu boju.


Šume Rodosa ne stradavaju puno ni od bolesti. Povremeno se ipak na
pojedinim lokalitetima pajavljuju suha stabla, što je vjerojatno posljedica


548




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 67     <-- 67 -->        PDF

sušnih godina. Tako je od prije dvije godine primjećeno lokalno sušenje u
okolici Filerimosa i Embone. Nakon nedavnog velikog požara može se očekivati
i povećanu brojnost sekundarnih štetnika kao što su to potkornjaci,
krasnici i strizibube. Dr S. Mar kal as, entomolog na Fakultetu za šumarstvo
i prirodni okoliš Univerziteta u Solunu, rekao mi je da se upravo sprema
otputovati na Rodos da bi istražio utjecaj tog požara na pojavu štetnih
insekata.


SI. 2. Monophlebus hellenicus na brucijskom boru
Foto: I. Mikloiš


U šumama Rodosa insekti trenutno ne čine štete, ali upada u oči jedna
vrsta uši koje ima mnogo na borovima, osobito na brucijskom i alepskoim.
Uši se lako zamijećuju po tome što su pokrivene poput vunice bijelim voštanim
izlučinama. Zato ih Grci zovu »bambakia« (bambaki gr. = vuna).
Mlađa su stabla obično čitava pokrivena voskom a starija više u gornjim dijelovima
(si. 2). Napadnuto se drveće najviše bijeli u proljeće. Kada se jako
razmnoži, može se naći i na čempresu, na kojemu se inače u normalnim
prilikama ne razvija. Uš ima jednogodišnju generaciju i razmnožava se uglavnom,
ili možda isključivo, partenogenezom. Mužjaci su vjerojatno vrlo
rijetki, jer su bili nepoznati sve do 1964. godine. Znanstveni naziv vrste je
Marchalina hellenica ili Monophlebus hellenicus, a spada u porodicu Margarodidae.
Osim u Grčkoj raširen je u Turskoj i Izraelu. Cesta je na Prinčevim
otocima u Mramornom moru, nedaleko Istambula. Zanimljivo je da
nije nađena na nedalekom Cipru. U Grčkoj je ima najviše na Thasosu, naj




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 68     <-- 68 -->        PDF

sjevernijem grčkom otoku, i na Rodosu. Bolje se razvija u vlažnijim područjima
pa se zato njena brojnost smanjuje za suhih godina.


Uši izlučuju i tzv. »mednu rosu«, slatku tekućinu ugodna okusa, od
koje je ponekad mokro tlo ispod stabla, grmlje i prizemno rašće, a na »mednoj
rosi« se zatim nastanjuju crnosmeđe gljive čađavice.


Unatoč brojnosti i takvom načinu života Marchalina nije štetna uš. Naprotiv,
ona je veoma korisna upravo zbog izlučivanja »medne rose«, koju rado
skupljaju pčele i on nje prave med. Takav med ima karakterističnu narančastocrvenu
boju, a Grci ga zovu »borov med«. On čini oko tri četvrtine ukupne
proizvodnje meda u Grčkoj.


Ima na RoJosu još jedna vrsta insekta. koja se pojavljuje u masi, i to
stalno, ali na ograničenom lokalitetu. To je jedna vrsta leptira, ni štetna
ni korisna, ali toliko zanimljiva da zaslužuje posebno poglavlje.


ZAGONETNA -DOLINA LEPTIRA«


Neki od autobusa koji odlaze sa autobusnog kolodvora u Rodosu nose
natpis »Petaloudes«, ćto na grčkom znači »Leptiri«. Da bi bio sasvim razumljiv,
pokraj natpisa nalazi se i crtež leptira, a ponekad i engleski naziv:
»Butterflies«. Naziv »petaloudes« (jednina »petalouda«) vrlo je sličan
nazivu »petalos«. koji označuje laticu zvijeta. (sjetimo se npr. botaničkih
termina »horipetale« ili »simpetale«); »petao« znači letjeti. Stari Rimljani
nazivali su leptire »letećim cvjetovima«, jer su vjerovali da su ti insekti
živih boja i raznolikih šara nastali tako što su se otrgli od biljke i
poletjeli zrakom. ..


»Petaloudes« nije naziv nekog naseljenog mjesta, a nije ni puko romantično
ime za jedan lijepi krajolik. Tako se zove jedna dolina, u kojoj se zaista
svakog ljeta, od lipnja do rujna, pojavljuje mnoštvo leptira, Upravo zbog
te »Doline leptira« i postoji ta autobusna linija. Brojni turisti posjećuju »Petaloudes
« još i u posebnim autobusima (što je obično povezano s razgledavanjem
obližnjeg manastira Filerimos i ruševina Kamirosa, »rodoskih Pompeja
«). Očito je dakle da se radi o nečemu što vrijedi vidjeti. Ali i više od
toga. Ono što se događa u »Dolini leptira« nije samo zanimljiv biološki fenomen,
već i pojava koja do danas još nije u potpunosti znanstveno istražena.


U prvi mah nedoumicu izaziva činjenica da se jedna vrsta leptira pojavljuje
u enormnom broju na jednom lokalitetu redovito svake godine. Stručnjacima,
pa i mnogim nestručnjacima, dobro je znano da masovne pojave životinjskih
vrsta na nekom biotopu nikada ne traju dugo. Osobito je u gradologiji
insekata poznato mnogo primjera koji to potvrđuju. Kulminacija
u brojnosti populacije obično je i predznak skore degradacije, koju uzrokuje
nedostatak hrane, razne bolesti, nametnici, grabežljivici i drugi reduktivni
faktori. Nadalje, veliki broj leptira rezultat je razvoja bar istog,
a obično još puno većeg broja gusjenica, od kojih je svaka morala konzumirati
veću ili manju količinu hrane prije nego se zakukuljila ili uginula.
A to onda, dakako, znači da bi na tome mjestu veći dio vegetacije morao
biti potpuno obršten.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 69     <-- 69 -->        PDF

Sve je to logično i točno, ali ipak ostaje činjenica da se u dolini »Petaloudes
« svake godine — i to već decenijama, vjerojatno i stoljećima, možda
još i puno dulje — pojavljuje masa leptira, a na obližnjoj vegetaciji
nema nikakvih tragova brštenja. Ako se sada uzme u obzir i ta okolnost,
onda se mora pretpostaviti da leptiri ne žive na istome mjestu gdje i gusjenice
iz kojih su se oni razvili, tj. da uvijek od nekuda dolete. Istraživanja
su tu pretpostavku doista i potvrdila. Radi se dakle o jednoj migrantskoj
vrsti, ili točnije, o vrsti koja se na tom području ponaša kao migranti


SI. 3. Panaxia quadripunctaria — Cetverotočkasta medonjica
Foto: I. MlikLoš


Vrsta o kojoj je riječ zove se Panaxia quadripunctaria. Spada u familiju
medonjica (Arctiidae) kamo spada npr. i dobro poznati štetnik dudovac
(Hypantria cunea). Mogli bismo je nazvati četverotoekastom medonjicom. Prednja
su joj krila crnosmeđa s bijelim ili žutobijelim prugama, a stražnja
crvena s 3 ili 4 crne mrlje (si. 3). Ima jednogodišnju generaciju. Ženke legu
jaja u rujnu i listopadu na raznom prizemnom raslinju. Mlade se gusjenice
hrane kratko vrijeme, a zatim prezimljuju. U proljeće prelaze na više grmlje,
gdje nastavljaju s brštenjem. Nisu vezane ni za jednu određenu biljku-
hraniteljicu. Kukulje se na tlu u rijetkom smeđem zapretku. Leptiri žive
razmjerno dugo — oko 3 mjeseca, i to je najzanimljiviji period u životu te
vrste. Nakon što su se izvukli iz kokona, svi oni kreću na kraći ili dulji put
prema »Dolini leptira«. Dolijeću sa svih strana otoka, a vjerojatno i sa obližnjeg
turskog kopna. Lete samo noću, pojedinačno, nikada u grupama. Već
početkom srpnja puna ih je dolina. Sjede nepomično, mjestimice gusto poredani
jedan do drugoga na stijenama, deblima i u krošnjama drveća, pri čemu
su im vidljiva samo prednja krila (si. 4). Ako ih nešto iznenada uznemiri,
naglo polete u gustim rojevima da bi se za kratko vrijeme opet spustili na
nekom drugom mjestu. Ispočetka nisu spolno zreli i tek za dva mjeseca,
tj. u rujnu, dolazi do parenja. Nakon toga leptiri se vraćaju tamo -odakle




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 70     <-- 70 -->        PDF

su i došli. Tamo oplođene ženke legu jaja i razvojni ciklus počinje iznova.
Prema tome pojedini primjerci veći dio života provedu na raznim stranama
otoka i tek kao potpuno odrasli skupljaju se na jednom mjestu radi zajedničkog
parenja.


SI. 4. Mnoštvo leptira na stablima u dolini »Petalouđes«
Foto: I. Mlilkloš


Tako je riješena zagonetka redovitih masovnih pojava leptira i sačuvanost
vegetacije u dolini »Petaloudes«, ali je ostalo otvoreno pitanje što je
to što sve te leptire privlači na njihovo »zborno mjesto« i na koji ga način
oni pronalaze. Što se tiče prvog dijela pitanja, valja pretpostaviti da se radi
o nekim posebnim karakteristikama biotopa. a on se doista veoma razlikuje
od svoje okoline. To je uska dolina, stješnjena između strmih stjenovitih
obronaka, na nadmorskoj visini između 160 i 240 metara, sredinom
koje teče dosta plitki potok stvarajući mjestimice kaskade, lokve i mala jezera.
Obrasla je bujnom mediteranskom vegetacijom. Uz brucijski bor, koji
dominira na tom području, ističu se po brojnosti i dimenzijama pojedinih
stabala istočna platana i orijentalni likvidambar. a od grmlja je najčešća diviza.
Zatim slijede tršlja i smrdljika, obična i grčka planika, mirta, oleander
i dr. Zbog gustog sklopa krošanja i topografskog položaja dolina je samo
kratko vrijeme obasjana rijetkim sunčevim zrakama. Znači da je ono po
čemu se dolina najviše razlikuje od svoje okoline nedostatak svijetla, niža
temperatura, voda i veća zračna vlaga. U tome bi trebalo tražiti glavni
uzrok masovne pojave leptira. Utvrđeno je da leptiri ne mogu živjeti bez




ŠUMARSKI LIST 11-12/1988 str. 71     <-- 71 -->        PDF

pitke vode više od tjedan dana. Naprotiv, bez hrane mogu živjeti normalno
puna tri mjeseca. Netočnom se pokazala pretpostavka da se leptiri hrane
smolom iz drveta Liquidambar orientalis, niti da ih miris te smole privlači,
kako to objašnjavaju službeni turistički vodiči. Istina, smola likvidambara
intenzivno miriše pa se upotrebljava i kao tamjan. Iinače pravi se
tamjan dobija iz mirisne smole nekih grmova iz roia Boswellia.


Leteći prema dolini »Petaloudes« leptiri se vjerojatno služe svojim osjetilom
mirisa. No ako to i jest točno, još se uvijek pitamo zašto oni tamo
lete, t. j . kakvo značenje ima to njihovo »bračno putovanje« i zajedničko
»pirovanje«. Sličnih, još neriješenih zagonetki ima i u migracijama drugih
životinja, posebno ptica i riba.


Inače Panaxia quadripunctaria nije neka rijetka vrsta leptira. Raširena
je u čitavoj Evropi osim sjevernog dijela. Na jugu, npr. kod nas u Dalmaciji,
dolazi jedna velika, inače nepromijenjena forma, koja je odavno u
zbirkama i popisima označena kao »magna«. Zagrebački entomolog prof. Lidija
M1 a d i n o v, koja se puno bavila danjim leptirima Hrvatske, našla je tu
vrstu u okolici Zagreba. Krapine, u gornjem toku rijeke Kupe. na mnogim
lokalitetima Slavonije, u Hrvatskom Primorju, Dalmaciji i na jadranskim
otocima. Mr. Branko B radi ć (Šumsko gospodarstvo »Mojica Birta«, Bjelovar)
spominje u svom magistarskom radu (1984. god.) leptire iz nizinskih
šuma kod Čazme a mr. Margita S i 1 e r (Zavod za obrazovanje kadrova u
poljoprivredi, hortikulturi i primjeni znanosti u praksi, Opeka) također u
svom magistarskom radu (1987. god.) leptire iz arboretuma Opeka kod Varaždina.
Meni je jedan leptir doletio kroz prozor na svjetlo u sobi jedne
ljetne noći 1983. godine u Omišlju na otoku Krku.


Ponegdje se gusjenice te vrste pojavljuju u povećanoj brojnosti, uzrokujući
na biljkama manje ili veće štete. Tako je dr. Dordiqe Đorović , entomolog
iz Peći, zabilježio primjetnu defolijaciju od tih gusjenica u čistim
hrastovim šumama Kosova 1970—1973. godine.


I u našim se krajevima leptiri pojavljuju u srpnju i kolovozu. Razvojni
je ciklus i inače sličan onome na Rodosu. Samo se leptiri kod nas, kao
i u drugim evropskim zemljama, drugačije ponašaju pa nemaju svoju »Dolinu
leptira« kao što je imaju na tom grčkom otoku.


Iako »Dolinu leptira« svake godine posjećuje veliki broj turista, ona je
u nas, pa i u svijetu, prilično nepoznata. Štoviše, ima dosta biologa, pa i
entomologa, koji za nju ne znaju (osim ako su je kao turisti slučajno posjetili).
A radi se o jednom zaista vrlo zanimljivom biološkom fenomenu,
koji je vrijedno vidjeti i doživjeti.