DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1989 str. 94     <-- 94 -->        PDF

IN MEMORIAM


BOGDAN DERETA
dipl. inž. šum.


Životni put Bogdana Derete započeo
je u selu Drljače (opčina Sisak), gdje mu
je otac bio učitelj, 16 .srpnja 1909., a završio,
nakon duge i teške bolesti, u Zagrebu
1. kolovoza 1988. godine. Srednju
školu, realnu gimnaziju, polazio je i završio
u Petrinji, a studij šumarstva na
Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu
1937. godine. Prvotno je želio studirati
strojarstvo i upisao se na tadašnji
Tehnički fakultet u Zagrebu, ali nepovoljne
materijalne prilike (bilo ih je desetoro
brace i sestara) uvjetovale su, da
je prešao na studij šumarstva. Naime,
studij šumarstva bio je s jedne strane
vezan uz manje troškove a s druge strane
pružala se mogućnosst rada u vidu
plaćenih ferijalnih praksi. Tako su materijalne
prilike prisilile ne samo Deretu
nego i druge kasnije šumare, da su s prvotno
upisanog fakulteta (geodezije, filozofskog
i dr.) prešli na šumarski.


S radom započeo je 1937. godine u Direkciji
(državnih) šuma u Zagrebu i do
početka 1942. godine radio u taksaciji te
u Građevinskom odsjeku. Osjećajući se
nesigurnim u Zagrebu prelazi 1942. godi


ne u Beograd, gdje nakon kraćeg nadničarenja
posredstvom kasnijeg profesora
dra Tome Bunuševca dobije namještenje
u Ministarstvu narodne privrede u Beogradu,
u kojem je bilo i šumarstvo, i radi
u sektoru uređivanja bujica. Po oslobođenju
Beograda imenovan je šefom Odsjeka
za naučni rad Povjereništva poljoprivrede
i šumarstva u Beogradu (od 15.


XII. 1944), a od 18. XII. 1946. godine nalazi
se u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva
na dužnosti inspektora kontrolne
službe za šumarstvo i drvnu industriju
FNR Jugoslavije. S ove dužnosti odlazi
8. svibnja 1947. godine u svojstvu
savjetnika za šumarstvo u NR Albaniji,
u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva,
gdje radi na organizaciji šumarske
službe, na problematici eksploatacije iskorištavanja
i uzgajanja šuma te na uređenju
bujica. Već iste godine, 10. rujna,
vraća se u Jugoslaviju i u Ministarstvu
šumarstva FNRJ imenovan je za načelnika
Odjela za uzgoj šuma. Na dužnosti
načelnika ostaje do 26. svibnja 1950. godine,
kada je premješten za direktora
Šumskog gospodarstva »Viševica« na Rijeci,
odakle već 15. XI. 1951. prelazi u
Split za direktora Srednje šumarske škole
za krš i od tada više ne radi neposredno
u šumarskoj operativi.
U Šumarskoj školi u Splitu Dereta radi
kao direktor deset godina te početkom
1962. godine nastupa na dužnost u Institutu
za šumarska istraživanja u Zagrebu.
U Institutu radi u Sektoru za mehanizaciju
da 1968. godine (16. listopada) pređe
za iste poslove u Poslovno udruženje
šumskoprivrednih organizacija Hrvatske
u Zagrebu. Uz rukovođenje Komisijom
za mehanizaciju, radi na ispitivanju strojeva,
davanja mišljenja i savjeta iz područja
mehanizacije u šumarstvu te održavanju
seminara o zaštiti na radu na
svim poslovima u šumarstvu te u drvnoj




ŠUMARSKI LIST 1-2/1989 str. 95     <-- 95 -->        PDF

industriji, ostvaruje, dakle, prvotnu namjeru
da radi u strojarstvu. Iz Poslovnog
udruženja početkom 1973. godine prelazi
u Zajednicu za financiranje usmjerenog
obrazovanja u šumarstvu i drvnoj
industriji SRH koja se 1975. godine pretvara
u Samoupravnu interesnu zajednicu
(SIZ) odgoja i usmjerenog obrazovanja
šumarstva i drvne industrije SRH
u svojstvu tajnika ovih ustanova. Na toj
dužnosti stiče i pravo na umirovljenje, te
krajem 1978. godine i odlazi u mirovinu.


Paralelno s redovnim dužnostima Dereta
je sudjelovao u radu raznih komisija
i odbora kao na dužnosti predsjednika
Ispitne komisije za stjecanje visoke
kvalifikacije, član Komisije za kadrove
Poljoprivredno-šumarske komore Hrvatske,
član Odbora Sekcije za obrazovanje
u šumarstvu i drvnoj industriji Republičke
zajednice za financiranje usmjerenog
obrazovanja i dr.


Bogdan Dereta je, kako vidimo, velik
dio svoga rada uložio u stručno prosvjećivanje
od kojeg mu je, kako reče, najbliži
i najdraži onaj u Srednjoj šumarskoj
školi u Splitu. Doista, bar ovdje neka
bude zabilježeno, da je splitska Škola
bila cijenjena. Kao primjer da navedem,
kako je jedan učenik u jednoj Šumariji
u Srbiji bio primljen na praksu odmah,
čim je rekao, da je đak splitske škole;
ili primjer apsolventa splitske škole, kojemu
je Šumarija (Šumska sekcija Bogu
tovac kod Kraljeva), tamo oko 1960.
godine poslala nagradu od 20.000 dinara
za uspješno izvedeno pošumljavanje s primjedbom
da će u buduće primijeniti
»njegovu« metodu sadnje, tj. s mulčiranjem,
itd. Solidno znanje iz oblasti uzgajanja
šuma, posebno pošumljavanja,
omogućeno je i praktičkim radovima. Za
pošumljavanja dobivali se terene Komande
mornarice, a na te radove učenicima
nije bilo mrsko ići, jer im je za
vrijeme tih radova, a oni su trajali i do
mjesec dana neprekidno, bila osigurana
potpuna opskrba te novčana naknada
prema zalaganju (ocjeni) na radu. Dereta
je prihvaćao i ideje suradnika — pro


fesora, pa je tako provedena i ideja, da
učenici četvrtog tj. završnog razreda ne
budu manualni radnici nego rukovoditelji
radnih grupa tj. da već u školi rade
posao, koji će kasnije raditi i u praksi.
Takva organizacija praktičnog rada pozitivno
je djelovala i na učenike nižih
razreda, jer im je bilo jasno da praktički
radovi nisu, grubo rečeno, samo
radi kopanja, radom krampom
u teškom kraškom terenu. Ni završni
ili diplomski ispit nije bio šablonski
tj. pismeni rad i njegova obrana isključivo
gradiva izabranog predmeta, nego
su oblikovane ispitne jedinice kao pošumljavanje
krša, uređivanje šuma itd.
u okviru koje se za usmeni dio trebalo
ponoviti i gradivo koje je neposredno
vezano za ispitnu jedinicu kao dednorologija,
pedologija itd.


B. Dereta predavao je i više predmeta
u splitskoj školi te na jednogodišnjem
lugarskom tečaju koji je šest godina radio
uz Školu, a u Zagrebu i na Šumarskom
fakultetu I. stupanj. Na Fakultetu
predavao je zaštitu na radu i tu materiju
obradio u posebnoj knjizi koja se koristi
i na srednjim školama šumarstva i drvne
industrije. B. Dereta objavio je i niz
članaka u raznim publikacijama: u Zborniku
Društva inženjera i tehničara u Splitu
(1958), Savjetovanje o kršu Jugoslavije
(1958), Instituta za šumarska istraživanja
(1962, 1963, 1964, 1966, 1967. i 1969),
Šumarskom listu (1964), u biltenima Poslovnog
udruženja šumskoprivrednih organizacija
Hrvatske (od 1969. do 1973) te
Zavoda za zaštitu pri radu (1967, 1972).
I, konačno, 1979. godine izašla je njegova
knjiga »Motorne pile« opsega 176
stranica s 230 crteža i slika crnobijelih
i u boji.


B. Dereta bio je i sudionik u gradnji
dviju zgrada za šumarske škole, u Splitu
i u Karlovcu. U Splitu realizirao je
sredstva, koje je za gradnju osigurao,
posredstvo inž. B. Bure, Savezni fond za
unapređenje stručnog školstva; u Karlovcu
zgrada je građena sredstvima SlZ-a
odgoja i usmjerenog obrazovanja šumar03