DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-5/1989 str. 101     <-- 101 -->        PDF

uključeni svi dugogodišnji promašaji, dubioze, fiktive, promašene investicije i još
mnogo toga nagomilanog kroz duže vrijeme. Zato Jugoslavija danas ima jednu
od najviših cijena kapitala u svijetu, a sve do prije pet godina kapital je bio izrazito
jeftin. Problem je osobito težak ako se ima u vidu da nema dovoljno vlastitih
obrtnih sredstava.


U vrijeme niske cijene kapitala, izvoznici su koristili vrlo povoljne kredite za
izvoz odnosno za pripremu robe za izvoz. Kamatna stopa dugo nije bila veća od
3%, a često su bili 70% financirani iz primarne emisije, a ostatak iz poslovnih
banaka, gdje kamata također nije prelazila 5%. Tada nije postojao problem naplate
,jer je inflacija bila veća od kamate, pa se praktično isplatilo naplaćivati
sa zakašnjenjem.


Danas smo otišli u drugu krajnost. U uvjetima kada privreda raspolaže sa
samo 20% vlastitog obrtnog kapitala, a u našoj grani samo 10%, uz kamate koje
su posljednjih mjeseci došle do 15% mjesečno, nema programa koji bi se mogao
smatrati izrazito atraktivnim i dohodovno isplativim.


S druge strane na domaćem se tržištu još osjeća konjunktura koja je djelomično
i umjetno stvorena relativno povoljnim kreditiranjem građana. Smatra se
da bez toga kreditiranja ne bi bilo ni takvog plasmana kakvog imamo danas.
Pitanje je da li je to zaista tako i u budućnosti će to biti jedan od ključnih
problema.


Trgovina danas nema kapitala kojim bi preuzela funkciju koju ima u razvijenim
zemljama, a što traži proizvodnja. To je sistem po kojemu proizvodnja
formira proizvođačku cijenu koju trgovina plaća, a zatim se na vlastiti rizik brine


o konačnom plasmanu robe. To praktično znači da problem skladištenja, transporta,
montaže robe i dr. u cijelosti rješava trgovina. Budući da trgovina za to
nema kapitala, a za proizvodnju je to neizdrživ teret, a s obzirom da se visoke
kamate moraju platiti, likviditet trajno i definitivno nestaje i iz proizvodnje i iz
trgovine. I to će u budućnosti biti jedan od ključnih problema.
Ne stoji ni tvrdnja da smanjenje prodaje na domaćem tržištu automatski donosi
povećanje izvoza. Naime, još uvijek se gubici u izvozu često nadoknađuju
višim cijenama na domaćem tržištu.


Sve više dolazimo u situaciju da unutrašnji dug, te dubioze u privredi po
težini problema nadmašuju inozemni dug. One već prelaze 60 milijardi dolara,
odnosno veće su od društvenog proizvoda Jugoslavije. Unutrašnje rezerve u vidu
štednje unutar kolektiva u odnosu na te brojke su simbolične i destimuliraju svaki
pokušaj zaokreta prema kvalitetnijem poslovanju. Pritom treba reći da su
osobni dohoci izrazito niski i destimulativni i ne pružaju praktično nikakve rezerve
za eventualne uštede.


Danas više nema prioriteta, a vejrojatno ih neće biti ni u budućnosti, nego
se svatko u tržišnim uvjetima mora snaći kako najbolje zna. Međutim, izlazak
iz krize ne sprečavaju slabosti u radu radnika. Naši radnici vrlo često u našim
tvornicama rade i intenzivnije, pa i bolje nego u razvijenom svijetu. Za taj su
rad višestruko slabije plaćeni, a rezultati su ipak slabi. Ključ problema je u organizaciji
posla, u programima, »managementu« i tehnologiji. Ti su elementi u inozemstvu
izrazito razvijeni i oni vuku privredu u brz razvoj. Mi, na žalost, u tome
sve više zaostajemo. Pri tome radnici i njihov odnos prema radu nisu temeljni
problem koji bi ometao razvoj.


»Manageri« će u budunosti dobiti veća prava, ali i veće obaveze i odgovornosti.
Međutim, njih nema dovoljno, a nedostaju im i odgovarajuća znanja. Zbog