DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 86     <-- 86 -->        PDF

AKTUALNO


PRIVREDNA REFORMA U ŠUMSKOJ PROIZVODNJI*


Naše društvo ulazi u reformu u kojoj centralno mjesto zauzima korjenita
promjena privrednog sistema povratkom na tržišnu privredu uz slobodno djelovanje
ekonomskih zakona. Čovječanstvo se još uvijek nalazi u svijetu robne
proizvodnje i ona je neizbježna. Proteklih se 40-tak godina zaboravilo da je
»historia magistra vitae«, i da je razliku između ekonomskih zakona i administrativnih,
voluntarisitičkih zakona još prije više od 150 godina ekonomist Jea n
Baptis t Sa y (1767—1832) ovako formulirao: »Ekonomski zakoni vladaju zakonodavcem
i vladarom, i nikad se ne mogu nekažnjeno prekoračiti. Pozitivni
zakonski propisi, tzv. administratiivni propisi odnose se prema ekonomskim
zakonima kao paučina prema željeznoj traverzi.« Taj je ekonomist več tada
upozoravao na granice djelovanja državne uprave koje prestaju ondje gdje počinju
ekonomski zakoni.


Do sada je, naravno, i u šumskoj proizvodnji primijenjeno administrativno
reguliranje privrednih odnosa unutar i između privrednih subjekata. Na tom su
području uz republičke organe jak utjecaj imale i općinske strukture često
potpomognute stručnim kadrovima. Izvor tih općinskih utjecaja je i u općedruštvenom
vlasništvu šuma; njih općine smatraju svojim bogatstvom često
utječući na tržište šumskih sirovina (cijene i plaisman) u korist »svoje« drvoprerađivačke
industrije. Republički organi, u nastojanju da spriječe usitnjavanje
upravljanja šumama na pojedine općine, formirali su šumsko privredna područja
razbivši jedan cjelovit društveni šumski fond na mozaik od većeg broja
»šumoposjednika«. Drugim su, opet, propisima utjecali na raspodjelu viška vrijednosti
u šumskoj proizvodnji bez obzira na tržišne zakone raspodjele. U tržišnoj,
naime, ekonomiji, u kojoj se na tržištu formiraju cijene roba, kapitala
i radne snage, vladaju i neki drugi ekonomski zakoni a ne samo zakon o »slobodnom
« formiranju cijene roba. No o tim drugim ekonomskim zakonima se
u sadašnjem vremenskom razdoblju ne vodi mnogo računa ni u masovnim medijskim
sredstvima javnog informiranja a ni u javnim izlaganjima odgovornih
privrednih rukovodilaca, možda i stoga što su ti drugi zakoni ionako nužna
posljedica tržišne ekonomije. Budući da se tržišna ekonomija treba primijeniti
i u šumskoj proizvodnji nalazim da upozorim na neke od tih zakona. Tu slobodu
si dozvoljavam, jer sam istraživao ispoljavanje tih zakona u šumskoj proizvodnji
i objavio to istraživanje u Zborniku radova Ekonomskog fakulteta u Zagrebu,
knjiga IV, 1958. g. (Zakon vrijednosti u šumarstvu). Neke dedukcije iz tog istraživanja
objavio sam u Šumarskom listu: Političko ekonomska suština Barthin e
formule, br. 11—12 1971.; Šuma-ekonomski fenomen, br. 1—2 1972; Stvaranje
i raspodjela viška vrijednosti u šumskoj proizvodnji, br. 3—4 1972. Ta su istraživanja
bila temelj mojih predavanja na Ekonomskim fakultetima u Zagrebu i
Osijeku, a jednako tako i političko ekonomska osnovica mojeg udžbenika »Ekonomika
šumske privrede« (Osijek 1977.). Tu u obzir dolaze Zakon vrijednosti,


* Po jedan primjerak poslan je Republičkom Komitetu za poljoprivredu i šumarstvo, Poslovnoj
zajednici »Exportdrvo« j SIZ-u šumarstva Hrvatske.
476




ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 87     <-- 87 -->        PDF

zakon proizvodnje, zakon razmjene, zakon o profitu (prosječnoj profitnoj stopi),
zakon o raspodjeli viška vrijednosti, te političko ekonomske kategorije kao što
su cijena proizvodnje, ekstraprofit, renta (apsolutna, diferencijalna, monopolska)
a i druga ekonomska mjerila (akumulativnost, ekonomičnost, produktivnost i si.)
te više drugih pojmova (naturalna privreda, novčana privreda, novostvorena vrijednost,
minuli rad i dr.). Kako ovaj prostor ne dozvoljava da se ti ekonomski
zakoni i te ekonomske kategorije ovdje objašnjavaju (a one su poznate 150 godina
i više u istraživanjim a W. Pett y 1623—1687, A. Smit h 1723—1790,


D. Ricardo 1772—1823, J. B. Sav 1767—1832, K. Marks 1818—1883, da
navedem samo osnivače i istraživače klasične škole političke ekonomije) upozorit
ču ovdje samo na kategorije i ekonomske zakone važne za šumske proizvodnju.
U prvom redu tu dolazi zakon proizvodnje šumskih sortimenata kaO´ robe,
sortimenaita eksploatacije šuma, a to je ujedno i zakon vrijednosti drveta kao
robe. Upravo na osnovu tog zakona treba razrješavati i uspostaviti čiste odnose
između društva (države) i radničkih kolektiva koji u ime društva a za svoj račun
eksploatiraju šume. Uspostavljanjem tog zakona (koji u dosadašnjem administrativnom
sistemu nije pozitivan) raščlanit će se i odnos između gospodarenja
šumama (u najširem smislu održavanje i uzgajanje šuma, uređenje šuma, zaštita
i unapređenje šuma, nova pošumljivanja i si.) s jedne strane i eksploatacije
šuma s druge. Tu se uopće ne radi samo u drugačijoj tehnologiji i tehnološkim
postupcima tih grana šumarstva , nego o ekonomskim razlikama među njima
a koje čine upravo srž razdvajanja uzgajanja (skraćeno rečeno) i eksploatacije
šuma.


Odmah treba biti nacistu, da proizvodnja u šumskoj privredi počinje eksploatacijom
šuma, i to bez obzira da li se eksploatiraju šume nastale od prirode
ili šume sađene i uzgajane ljudskom rukom. U tržišnoj je ekonomiji oduvijek
poznato da je eksploatator morao kalkulirati koliko kapitala mora uložiti
da plati radnu snagu za sječu, izradu i transport do tržišta, zatim za amortizaciju
upotrijebljenih sredstava (minuli rad), te koliku odštetu može i smije u
najnepovoljnijem slučaju platiti šumovlasniku za drvo da bi još postigao željeni
profit. Svi navedeni novčani iznosi zbrojeni zajedno ne smiju iznositi više od
tržne cijene drvnih sortimenata. Prema tome u okvir tržne cijene treba smjestiti
troškove eksploatacije šuma, odštetu šumovlasniku i profit. Polazna točka je tržna
cijena od koje treba odbiti troškove eksploatacije i profit, a ostatak pripada
šumovlasniku. Zbog toga šumovlasnik, da bi došao do odštete, mora priznati
eksploatatoru sve troškove eksploatacije i još k tome pravo na njegov profit.
Taj je postupak manje-više poznat šumarskim stručnjacima, a u skladu je s
tržišnom ekonomijom i ekonomskim zakonima. Manje je, međutim, poznata
politička ekonomska priroda i sudbinska funkcija te odštete koju dobiva šumovlasnik.
U šumarskoj ekonomskoj teoriji postoje uglavnom dva termina za tu
odštetu. Najprije je postojao termin »šumska taksa«, da bi se kasnije, uz njega
pojavio i termin »cijena drveta u šumi na panju«. No politička ekonomija, kao
znanost koja proučava ekonomske zakonitosti robne proizvodnje, proučavala je
takve odštete i utvrdila ih je kao posebnu vrstu ekstra-profita i nazvala ih je
»renta«. Ta odšteta, ta renta zajedno s profitom organizatora proizvodnje sačinjava
ukupan višak vrijednosti u dotičnoj proizvodnji.


Pojam »renta« poznat je u političkoj ekonomiji i objašnjen prije više od
300 godina (W. Petty , diferencijalna renta položaja). Ta je kategorija političke




ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 88     <-- 88 -->        PDF

ekonomije i dalje razrađivana (R i c a r d o, Marks, B a k a r i ć) i to u poljoprivredi,
većinom na primjeru proizvodnje pšenice (renta plodnosti, monopolska
renta). Ta se renta jasno ispoljava kod zakupa poljoprivrednog zemljišta. Veleposjednik
daje svoje zemljište u zakup i od zakupca dobiva odštetu koja se kao
renta time jasno ispoljava. U takvoj je poljoprivredi detaljno obrađena uloga
i sudbina triju »klasičnih figura«: veleposjednik, kojemu pripada renta na osnovu
institucije privatnog vlasništva, zatim zakupac zemljišta kojemu pripada
profit na uloženi kapital, i konačno poljoprivredni radnik koji dobiva naknadu
za uloženu radnu snagu. Višak vrijednosti se sastoji iz rente i profita, dijele ga
veleposjednik i zakupac, dok radnik koji je ostvario višak vrijednosti dobiva samo
plaćenu vrijednost svoje radne snage.


Identični odnosi postoje i u šumskoj proizvodnji. Tu su, međutim, ti odnosi
još jasniji, vidljiviji i mnogobrojniji nego u današnjoj poljoprivrednoj proizvodnji
u kojoj su sve tri »klasične figure« ujedinjene u jednoj figuri (farmeri, seljaci);
itu je višak vrijed nosti jedinstven, pa bi trebala zamršena računica da
se izračuna dio koji otpada na rentu (što je uostalom nepotrebno, jer toj »figuri«
ionako pripada cio višak vrijednosti). U evropskom šumarstvu organiziran je
najveći dio šuma u obliku velikog posjeda, bilo državnog bilo privatnog, pa su
jasno vidljive sve tri »klasične figure«, pogotovo kod državnog šumskog posjeda.
Tu se svagdje rigorozno vodi računa o toj odšteti, šumskoj taksi koja pripada
šumovlasniku-državi, osim naravno u nas. U našim je stručnim krugovima izraz
»renta« primljen nevoljko, poglavito zbog bojazni da će se ta renta, ili njezin
dio odliti iz šumarstva u druge djelatnosti u okviru društveno-političkih zajednica
(čl. 18. Ustava SFRJ i SRH). Većini je bilo jasno da je renta rezultat nekih
povoljnih okolnosti privređivanja i da nije rezultat rada uzgajanja šuma, nego
ostatak nakon eksploatacije šuma. Ustavi nisu uvažili specifičnost šumskog bogatstva
nego su ga izjednačili s rudnim bogatstvima koja nisu obnovljiva kao
šumsko. Sastavljači Ustava nisu imali u vidu da je ta renta glavni izvor, a najčešće
i jedini za sve radove u vezi gospodarenja šumama. Organizatoru eksploatacije
šuma nije potrebna ta renta; on može podići i kratkoročni kredit, obaviti
rad, a iz prodane robe vratiti kredit (obrtaj sredstava u godini nešto veći od 1),
i još postići profit. Troškovi gospodarenja šumama (obnova šuma, pošumljivanje,
zaštita itd.) ne može se služiti takvim kreditima jer to nije robna proizvodnja
prodajom koje bi se ta sredstva mogla vratiti. Ono što se »dobije« prodajom
drva na panju je upravo ta renta, alias šumska taksa, iz koje se ti radovi financiraju;
to su sredstva budžetskog karaktera, nepovratna sredstva kao što su
sredstva za infrastrukturu (školstvo, kulturu i si.). Tim sredstvima može država
dodati i druga svoja budžetska sredstva, kao što se to i radi u mnogim drugim
državama, ukoliko država u vezi sa šumama želi postići neki cilj, a »šumovlasnička
sredstva« nisu za to dostatna. Zbog toga što to sastavljači Ustava nisu
uočili, i što nisu interpretirali šumsko bogatstvo u Ustavu na odgovarajući način,
republički šumarski i drugi organi moraju tražiti različite načine i sredstva,
često kompromisna i odgovorna s ostalim zainteresiranim stranama (općine,
šumskoprivredne organizacije) i mijenjati, prepravljati zakon o šumama i druge
propise. To dakako donosi nepotrebne probleme državnoj šumskoj privrednoj
politici, a unosi i povremene nemire u šumskoprivredne organizacije.


Šumsku taksu treba izvesti na svjetlo dana ne samo zbog toga što je ona
jedan ekonomski zakon, nego i zbog toga da se jasno ograniče troškovi eksploatacije
šuma i razgraniče sa sredstvima za gospodarenje šumama. Šumska taksa


478




ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 89     <-- 89 -->        PDF

je ujedno instrument koji prisiljava eksploatatora na ekonomično poslovanje i na´
racionalne postupke i kod preuzimanja sječine i kod plasiranja gotove robe; ona
ujedno prisiljava i šumovlasnika da ocjenjuje kvalitetu i konsigniranih stabala
i izrađene robe. Šumska taksa je i simbol dvaju ekonomskih zakona, zakona
proizvodnje i zakona raspodjele a poznati način njezina izračunavanja dat je tzv.
Barthinom formulom


C
S = E
1,0 p


u kojoj »Š« znači šumsku taksu, »C« tržnu cijenu, »E« troškove eksploatacije a
»p« profitnu stopu na uložena sredstva.


Mnogim su stručnjacima, osobito onima starijih generacija, dosta poznate
koristi od šumske takse, pa ne bi trebalo biti kolebanja u zvaničnom stavu. Šumska
taksa mora postojati i onda kada poslove gospodarenja i eksploatacije obavlja
ista privredna organizacija; ona bi omogućila čak i konkurenciju između
eksploatatora ukoliko bi za konkurenciju bile pogodne i druge okolnosti.


Daljnji je problem, vezan uz šumsku taksu, (da izbjegnem izraz renta), je
njezino trošenje. Budući da to nisu sredstva bilo kojeg radnog kolektiva, odluka


o njihovom trošenju treba pripasti cjelokupnom društvu (državi), jer su i šume
bogatstvo cjelokupnog društva. Šume nisu bogatstvo´ čak ni cjelokupne sadašnje
generacije, nego i svih budućih generacija. Šume su briga države kao najšire zajednice
koja nasljeđuje šume od prošlih generacija, čuva ih i unapređuje kako
bi ih poboljšane predala budućim generacijama; njihovo nastajanje, razvoj i
dozrijevanje traje kroz generacije. Taj etički princip i ta moralna obaveza uglađeni
su u šumarsku znanost kao temelji uzgajanja i uređivanja šuma na duge
rokove; usađeni su i u šumarske stručnjake, a društvo treba da ih u tome pomaže.
Zbog toga se i ta šumska taksa, ta općedruštvena sredstva treba da raspoređuju
na cjelokupni šumski fond prema trenutnim potrebama ali i prioritetima
pojedinih njegovih dijelova bez obzira gdje su ostvarena. Svako lokalno oduzimanje
sredstava u druge svrhe ugrožava moralnu obavezu društva prema slijedećim
generacijama. To bi trebalo biti »Credo« državne šumsko privredne politike.
U postojećem Ustavu općenarodne šume pripadaju kategoriji općedruštvenog
vlasništva. U našem društveno političkom sistemu je time data mogućnost
da se za ingeneracije nad šumama međusobno bore različite društveno političke
zajednice (država-republika, skupštine općina) i šumskoprivredne organizacije.
Iskustvo nas uči, da su državne šume bile uvijek najbolje očuvane i uređene.
U ekonomskoj povijesti naše zemlje bilo je slučajeva da su šume bile najbolje
očuvane kad su bile pod vojnom upravom (Crna Gora, prema D. Vučkoviću). Da
li će se državno vlasništvo kao oblik vlasništva ponovno uspostaviti, još nije poznato.
Dakako da bi ta kategorija vlasništva bila najpogodnija, i da bi tada bilo
lakše riješiti mnoge dosadašnje probleme. No ako šume ostanu općedruštveno
vlasništvo, svako drugo rješenje bi bilo slabo osim da im nosilac bude republički
organ.


Privatne šume ostaju i dalje najslabija točka državne šumsko privredne
politike; one će biti i u nedogledno vrijeme nerješiv problem, naravno, ukoliko
ne budu otkupljene i prevedene u društveno vlasništvo. Za sada čini se nema
za taj otkup sredstava. Ipak, trebalo bi misliti o tome i to u prvom redu za lo


479




ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 90     <-- 90 -->        PDF

kacije sposobne za visoku proizvodnju i za lokacije gdje su te šume zaštitnog
karaktera.


Na kraju, s obzirom na tržišnu ekonomiju koja se priprema, ne bi trebalo
nikakvim propisima onemogućiti konkurenciju kod izvođenja svih vrsta radova
u šumama u kojima bi uz kvalitetu bila u izgledu veća ekonomičnost. Isto tako
ne bi trebalo ograničavati šumskoprivredne organizacije samo na radove u šumama.
Vjerojatno bi neki od tih kolektiva bili sposobni na svoj rizik, sa svojim
pa i tuđim sredstvima graditi javne ceste, mostove, ili obavljati javni transport.


Kod buduće organizacije gospodarenja šumama treba voditi računa i o tome
da se stručno osoblje (kadrovi) zadrži što dulje vrijeme svog radnog vijeka na
određenom šumskom prostoru. Potrebno je dulje vrijeme i više godina da se
upoznaju stanišne, sastojinske i druge lokalne okolnosti. No to je važno i zbog
emocionalne povezanosti šumarskih stručnjaka uz »njihove šume« i uz njihov
uspjeh u šumama kojega se rezultati vide tek u duljim vremenskim razmacima.
Posebno je to važno za one stručnjake koji su zaduženi za uzgajanje i unapreIđenje
šuma. Lijepih je takvih primjera bilo uvijek, pa i prije i poslije 1960.
godine.


Premda su mnoge ove postavke poznate šumarskim stručnjacima u republičkim
i ostalim stručnim institucijama, smatram da ih je trebalo iznijeti pred
stručnu kompetentnu javnost. U to su me uvjerili stručni dijalozi u seniorskoj
(umirovljeničkoj) sekciji Društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije
Zagreb. Upravo je među šumarskim stručnjacima bilo i odviše neslaganja


o nekim problemima, i to mahom zbog nedovoljnog poznavanja specifičnih
ispoljavanja nekih ekonomskih zakonitosti u šumskoj proizvodnji. Možda će ovo
izlaganje te probleme pojasniti.
U Zagrebu, 5. svibnja 1989.


Prof. dr. Zvonimir Potočić