DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Na kraju svog referata Meštrović predlaže da se zaštite neki šumski objekti u spomen Josipu Kozarcu kao npr. šumski predjel oko Bosuta kao park-šuma grada Vinkovaca, zatim neki predjeli i stabla u šumariji Lipovljani, itd. Prijedlog Šime Meštrovića o spomenutoj zaštiti određenih šumskih objekata vrlo je opravdan. Treba samo vidjeti kako se to radi u drugim zemljama. Nedavno, upravo pred dva mjeseca, posjetio sam na poziv Ministarstva poljoprivrede i šumarstva Italije »Prirodni usmjereni rezervat« šume hrasta lužnjaka s površinom od 233 ha, poznat po imenu »Bosco Fontana«, 5 km daleko od Mantove (Verona). Ing. Vojislav Grubač, predstavnik Šumskog gospodarstva »Josip Kozarac« i ja uvjerili smo se kako se uspješno mogu sačuvati kulturne baštine (dvorci, crkve, parkovi, šume i si.) ako se njihova zaštita organizira u funkciji suvremenih potreba društva. Josip Kozarac bio je vrlo plodan pisac. Zato je Martin Kaminsk i izradio Bibliografiju J. Kozarca u dva dijela: prvi je popis radova Josipa Kozarca, drugi je literatura o Josipu Kozarcu. Dopustite mi — na kraju — da nešto kažem o svome referatu koji nosi naslov »Retrospektiva i perspektiva šuma hrasta lužnjaka u povodu osamdesete obljetnice smrti Josipa Kozarca«. Josip Kozarac je maturirao u Vinkovcima 1875, dakle godinu dana poslije osnivanja suvremenog Hrvatskog sveučilišta (1874). Odlučio se za šumarski studij vjerojatno iz ljubavi prema šumi a vjerojatno i pod utjecajem svojih starijih sunarodnjaka — Vinkovčana — Ante Tomića (1303—1894) i Franje Čordašića (1830—1906). To su bili svojevremeno najugledniji šumarski stručnjaci u Hrvatskoj: Ante Tomić, predsjednik Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva 1876. i osnivač »racionalne metode«, a Franjo Čordašić profesor na Kr. Polj.-šumarskom učilištu u Križevcima. Obojica su završili Šumarsku akademiju u Mariabrunu. Tako je i J. Kozarac otišao 1875. u Mariabrun na šumarski studij, jer je u Hrvatskoj postojala tada samo srednja šumarska škola u Križevcima. Šumarska akademija u Mariabrunu premještana je 1875. u Beč i uključena u Visoku školu za kulturu tla (Hochschule fiir die Bodenkultur) J. Kozarac pripada prvoj generaciji šumarskih inženjera koji su svršili Visoku školu za kulturu tla u Beču. To je bila odlična škola gdje su se formirali stručnjaci iz poljoprivrede, šumarstva i kulturne tehnike iz cijele tadašnje Austro-ugarske monarhije. Poslije J. Kozarca bilo je još naših šumara koji su završili »Bodenkulturu «. Među njima se posebno ističe Slavonac Antun Lcvaković iz Rokovaca, bez sumnje najveći šumarski znanstvenik Hrvatske u prvoj polovici ovog stoljeća. Mladi J. Kozarac, naoružan stručnim znanjem, svestrano obrazovan, počeo je raditi u šumarstvu kao vježbenik u Vinkovcima, a zatim već u 27. godini života kao upravitelj državne šumarije u Lipovljanima (1885—1895). Tu je napisao svoja najljepša djela u uvjetima koje si danas jedva možemo dočarati: golema prostranstva posavskih šuma bez prosjeka i bez cesta, vrlo često poplavljena a selo Lipovljani bez komunikacija, bez pošte, bez struje i bez komfora. Ipak, u takvim okolnostima Josip Kozarac ne samo da je ostvario svoja najljepša literarna djela, on nam je u stogodišnjim sastojinama šumarije Lipovljani ostavio najočigledniji spomenik. To su naše najvrednije hrastove i jasenove sastojine koje su nastale oplodnom sječom koju je stručno provodio J. Kozarac. Bio je svjedok golemih sječa hrastovih šuma. Njega su se jako dojmile prevelike sječe što je opisao u »Slavonskoj šumi«. Ali što je još gore, od tih je sječa |