DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1991 str. 76 <-- 76 --> PDF |
šumoposjednici su bili pozvani na podnošenja izvještaja o gospodarenju sa svojim šumama te o zaštiti i unapređenju šumarstva uopće. Prema tome u arhivu nalaze se izvještaji i drugih šumoposjednika, ali je grof Eltz svoj izvještaj i svoje prijedloge javno objavio i tako učinio ga lakše dostupnim. Iako se publikacija vodi pod imenom A. Divaldija, nesumnjivo je, da su u njoj iznesene i ideje grofa Eltza to više, što je A. Divaldi tek kratko vrijeme radio (službovao) u Hrvatskoj. Zacijelo možemo zahvaliti i grofu Eltzu za tiskom objavljeni zapravo službeni izvještaj. Šumarski zakon, koji se spominje je Zakon od 3. prosinca 1852. koji je od te godine važio samo za Istru i Dalmaciju kao neposredno podvrgnute Beču, u civilnoj Hrvatskoj (i Slavoniji) od 1. siječnja 1858., dok je na Vojnu krajinu primijenjen od 1858. godine. U nastavku autor(i) nastavlja, da »morda neće biti zgorega, ako najprije gledam dokazati, da se mene ne tiče ukor, kojim su u obće ukorene slavonske gospoštine radi haranja šumab ...« To dokazuje i činjenica, »da se u šumah moje gospoštine već kroz više desetak godinah rabi sustav ošestarenja, pa Komu do siečenja nedodje na godinu nikad više, nego poveršina, koja odgovara 100 godišnjem kolanju«, dakle sa šumama je gospodareno sa 100-gouišnjom ophodnjom. Sječine se pomlađuju bilo prirodno bilo »nasađivanjem« što iziskuje »znamenite žertve« tj. troškove. Tome su dokaz »1—5 godišnji nasadi kao i »mlade ošestarine «. Nadalje se »od onih lazah (čistinah) što su još iz starih vremena na mene prešle, svake godine jedan dio, koji je znamenito veći, nego je po zakonu propisano, nasadjuju neobičnim troškom, a iskerčenjem nekornisnoga griča, kopanjem otočnicah i skupim ograđjivanjem pripravlja se opet drugi dio za nasad jivanje «. Ovi i svi ostali poslovi u šumi provode se »na način, koi odgovara zahlie vom današnjega gledišta šumarske znanosti«. Stoga smatra, da može dati svoje mišljenje »o valjanosti i vriednosti« Zakona o šumama i dati svoje prijedloge, a što će se, vjeruje, uzeti kao dobronamjerne primjedbe«. U nastavku se navode razlozi za postojanje šume (opskrba drvom, klimatska funkcija, održavanje plodnosti tla i »uklone harajući prirodni dogadjaji«) sa zaključkom, da tome mogu zadovoljiti i šume na apsolutnom šumskom tlu. Međutim, kako u Hrvatskoj i Slavoniji ima šuma na relativnom šumskom tlu na stotine hiljada hektara, to se »nebi nikako opravdati moglo, da se ukupne šume naše zemlje nederže u neoskrnjenom stanju«. Kako se pak »prema nalazu c. kr. poreznog katastra od dervah« godišnje iskorištava tek 50% drva, to, »makar me i barbarinom proglasili« do dalnjega krčenje šuma nije »haračenje ili pustošenje nego obradjivanje«. Autor odbacuje i prigovore onih, koji o »šumogojstvu nemaju ni pojma, ali ipak osjetaju, da su pozvani za nevolju svojih sugradjanih, baciti u sviet velike ricči nerazboritog suda«. Naime, takovi svoj sud donose gledajući sječine »gdie zemljište pokriveno lišćem, granjem i overšejem, otriebljenim kožicama i nekoresnimi panjevi« jer bi njihova izrada i izvoz stajao dva puta više nego vrijede. K tome na površinama s prirodnim pomlađivanjem u prvo vrijeme podmladak se i ne vidi, jer za njegov razvoj »treba podulje vremena«. Nastavlja da »i ja sam mogu u šumah moje vukovarske gospoštine pokazati 40—50 godišnjih miestah, koja su postariji domaći seljani kroz dugo godina verlo poznavali kao pašnike«. Na primjedbu »obćinstva«, da bi šume trebalo staviti pod skrbništvo, pita zašto se to ne traži i za poljoprivredu. Za poljoprivredu »jer su polja često zlo obradjena, oranice nevaljalo nagnojene, naopako uzorane i bez. razbora do zadnje |