DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 59 <-- 59 --> PDF |
trofički uvjeti. Također valja naglasiti da to u pravilu ne vrijedi i za primarne štetnike. Trofički uvjeti za njihov razvoj u takvim se prilikama ne poboljšavaju. Naprotiv, oni postaju lošiji, osobito u slučaju jačeg pogoršanja zdravstvenog stanja šuma. U šumskim sastojinama na području industrijskih imisija primjećuje se relativno mala brojnost populacija defolijatora (Szujecki, 1980). Pokusima u laboratoriju dokazano je da se gusjenice gubara (Lymantria dispar L.) i topolina čupavog prelca (Pygaera anastomosis L.) slabije razvijaju na hrani onečišćenoj fluorovodikom, klorom i sumporom, od onih koje se hrane »čistom« hranom. One se polaganije razvijaju, smrtnost im je veća, daju kukuljice manje težine i leptire manje plodnosti od onih u kontroli (G o 1 u t v i n, 1983). Isti je autor utvrdio da se u vrijeme jedne gradacije čupavog prelca, topolinog gubara i finske sovice brojnost navedenih štetnika na dotičnom području povećala svugdje, osim u onim područjima koja su bila onečišćena industrijskim imisijama. Djelovanje polutanata u navedenim primjerima može se prema tome usporediti s djelovanjem insekticida u subletalnim dozama. U prirodi se, doduše, događa da u onečišćenom području poraste i brojnost populacije nekog defolijatora, ali ni to ne znači da onečišćeni zrak i hrana tom defolijatoru bolje »prijaju«, nego samo to da je on na onečišćeni okoliš otporniji od svojih prirodnih neprijatelja (parazita, predatora i entomopatogenih mikroorganizama) i konkurenata. Zato njihovo djelovanje kao reduktivnog faktora slabi, a to pruža šansu defolijatoru da ojača svoj biotički potencijal. P o 1 u t a n 1 i mogu nepovoljno djelovati i na uzročnike biljnih bolesti. Prema Shaeferu i Hedgecocku (cit. Kai- I i d i s, 1985) Lophodermium pinastri, Hypodermella sp., Peridermium, Puccinia i druge gljivice koje napadaju listove i iglice, rjeđe su u područjima s imisijama SOj. Štoviše, u određenim koncentracijama SO^ često djeluje kao lungicid (Kailidis , 1985), što je sasvim razumljivo kada se zna da ima jako fungicidno djelovanje i da je bio jedan od najvažnijih sastojaka nekadašnjih fungicidnih preparata. Slično kao kod insekticida, i ovdje se djelovanje nekih polutanata može usporediti s djelovanjem fungicida u subletalnim dozama. Rak kestenove kore (Endotliia parasitica Murr And) unesen je u našu zemlju 1950. godine i od tada se brzo proširio po svim našim šumama gdje ima pitomog kestena. Međutim, u posljednje vrijeme kesten se u čitavoj Europi, pa i u nas, spontano oporavlja od te bolesti. Uzrok su tome određene promjene u virulentnosti pojedinih sojeva patogena. Naime, uz virulentne, sve se više pojavljuju hipovirulentni sojevi, koji utječu na virulentnost ostalih sojeva patogena (Halambek, 1989). Dakle, u uvjetima sve jačeg onečišćenja atmosfere rak kestenove kore postaje sve manje agresivan. Kako sada tu pojavu dovesti u sklad s tezom da se na stablima, fiziološki oslabljenim od polutanata, pojavljuju — sekundarno — patogene gljive? Logičnije bi bilo pretpostaviti suprotno, tj. da polutanti nepovoljno utječu i na razvoj raka kestenove kore. Ni to se, dakako, ne bi smjelo tvrditi prije nego bi se ta pretpostavka dokazaia. No bez obzira da li postoji neka uzročno-posljediena veza između tih dviju pojava, sigurno je da polutanci nisu primarni, a rak kore sekundarni uzrok sušenja kestena. |