DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 95 <-- 95 --> PDF |
PREGLEDNI ČLANCI — REVIEWS UDK 630*453 Sum. list CXV (1991) 193 ZNAČAJ BIOTICKIH FAKTORA U PROCESU SUŠENJA ŠUMA Miroslav HARAPIN* SAŽETAK: Među svim listačama hrast lužnjak ima najviše vrsta štetnika, a oštećenja i ugroženost su daleko veća nego u drugim dijelovima Europe. Do unatrag 6 godina gubar (Lymantria dispar L.) je bio najvažniji štetnik hrasta lužnjaka. U razdobljunajintenzivnijeg sušenja hrasta lužnjaka, osim gubara permanentno su bili prisutni slijedeći defolijatori: hrastov savijač (Tortrix viridana L. Archips crataegana Hb. A. xylosteana L.), zlatokraj(Euproctis chrysorrhoea L.), mraz°vci (Eranis defoliaria CL, Operophtera brumata L. Himera pennaria L.), hrastove ose listarice (Apethymus abdominalis Lep., A. braccatus Gmel.), sovice (Orthosia cruda Schiff., Acronicta aceris L.) i dr. Masovno sušenje hrasta lužnjaka započelo je 1910. i nastavlja se do danas. Brijest je nestao iz naših šuma sinhroniz.iranim djelovanjemdvaju biotičkih čimbenika potkornjaka (Scolytus spp.) i holandske brestove bolesti (Ceratocystis ulmi Mor.) u nepovoljnim klimatskim uvjetima (suša). Intenzivnije sušenje treće dominantne vrste u nizinskim šumama poljskog jasena započelo je u razdoblju1943—47. Već tada se na nekim lokalitetima u Vinkovcima posušilo 50% jasenovih stabala. Jasen je ugrožen od jasenove pipe(Stereonychus fraxini Deg.). Jasenova pipa je prisutna kao vrsta svugdje u Europi gdje ima jasena, a samo kod nas dolazi do gradacija, pa je razumljivo da imamo i zašto imamo najintenzivnijesušenje jasena u Europi. Bukva se počela sušiti već 1950. god. Osjetljiva je na kasne proljetne mrazove i sušu, a napada ju rak kore (Nectria ditissima Tul.). Bukvu napada defolijator (Rhynchaenus fagi L.). 1983. registrirana su prva sušenja hrasta kitnjaka. Uzročnici su suša, jak napad hrastova savijača i imisije. Primarni uzrok sušenja pitomog kestena je rak kore (Cryphonectria parasitica Barr.) od 1950., a nepovoljno djeluju suša i imisije. Lipa se suši zbog napada mednjače (Armillaria mellea Wahl.), suše i djelomične defolijacije. Listopadni hrastovi jadranskog područja ugroženi su od defolijacije gubara i savijača, a gubar napada i hrast etniku. Jela, smreka i borovi u kontinentalnom dijelu propadajuzbog imisija i suše. Ostaje otvoreno pitanje zašto sada u procesuintenzivnog sušenja kontinentalnih crnogoričnih šuma, osobito jeleizostaju tipični primarni štetnici defolijatori kao na npr. jelinmoljac (Argyresthia fundella F. R.) koji su bili u velikim gradacijama na početku procesa sušenja 50-tih godina ovog stoljeća. * Dr. Miroslav Harapin, Šumarski institut, Jastrebarsko. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 96 <-- 96 --> PDF |
Borovi na jadranskom području su izloženi jakim napadima borova četnjaka (Thaumetopoea pityocampa Schiff.j. Upravo trajenjegova gradacija, pa u sadašnjem periodu velikih suša i napadagljive crvena trulež (Fomes pini Fr.) postoji opasnost za velika sušenja. Zučenje i opadanje borovih iglica izaziva muha šiškarica (Thecodiplosis brachyntera Schweig.). Iz iznesenog proizlazi da uz klimatske poremetnje, antropogene utjecaje od kojih su najvažnijeambijentalne promjene i izričito značajne imisije, defolijacija ima presudnu ulogu u procesu epidemijskog sušenja i propadanjašuma. Ključne riječi: Sušenje šuma, defolijacija, antropogeniutjecaj, fiziološka poremetnja, štetna entomofauna, ekosistem, suša, epidemija. UVOD Već odavno je poznat fenomen sušenja šuma. Ponekad su to bila velika sušenja pojedinih vrsta šumskog drveća po drvnoj masi ili po površini. Možemo reći da je sušenje šuma klimatskopatološka pojava s naglašenom koneksijom antropogenog utjecaja. Šume imaju obilježje kultiviranih sredina i zbog jakog utjecaja čovjeka sve više sliče agroekosistemima. Tehnički i tehnološki napredak sve više ugrožava šumske ekosisteme. Ujedno su šume previše podređene ekonomskom interesu. Od početka ovog stoljeća registrirana su sušenja pojedinih vrsta šumskog drveća velikog intenziteta i na relativno velikim površinama. Najprije se počeo sušiti hrast lužnjak, pa jela, a brijest je nestao iz naših šuma. Pitomi kesten se suši zbog raka kestenove kore. Suši se jasen, lipa, bukva, smreka, borovi i ostale šumske vrste drveća. Fitofagne gljive i štetni šumski insekti imaju značajnu uolgu u razvoju i fiziološkoj kondiciji šume. Dolaze na svim vrstama i na svim biljnim organima šumskog drveća tijekom njihova života. Najvažnija im je osobina velika sposobnost razmnožavanja, pa masovna pojava biljnih bolesti izaziva epifitocije, a masovna pojava insekata gradacije na velikim površinama. NIZINSKE HRASTOVE ŠUME Na početku želimo istaći za patologe šuma dvije opće poznate činjenice. Prvo da je među svim listačama hrast lužnjak biljka hraniteljica najvećem broju insekata i drugo da su oštećenja i ugroženost domaćina daleko veća nego u drugim dijelovima Europe. Već 1909. god. započelo je masovno sušenje hrasta lužnjaka u jugoistočnoj Slavoniji. Prema Manojlović u (1926) u razdoblju 1910—1925 god. posušio se je ogroman broj stabala ukupne drvne mase od 1.700.000 m l U prošlosti je gubar (Limantria dispar L.) bio najvažniji štetnik hrasta. Njegova pojava u našim šumama se prati već duže od jednog stoljeća. Do unatrag 6 godina gubar je bio glavni defolijator ne samo nizinskih hrastovih .šuma. U Hrvatskoj je izrazito jaka gradacija gubara bila 1981. do 1983. u Kalju, Brezovici i Sunji na području š. g. Sisak i na području Vinkovaca. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 97 <-- 97 --> PDF |
SI. 1. Golobrst gubara u sumi hrasta lužnjaka Tako je u Kalju (šumarija Lekenik 1982/83.) bila totalna defolijacija na površini od preko 1500 ha. To je bila treća uzastopna registrirana defolijacija na tom području. Osim toga na spomenutim lokalitetima bio je dugi niz godina jak napad hrastova sovijača (Tortrix viridana L.) i zlatokraja (Euroctis chrysorrhoea L.). Prva najjača sušenja hrasta lužnjaka započela su početkom 80-tih godina na lokalitetima gdje su bile najintenzivnije defolijacije. U nizinskim hrastovim šumama značajniji defolijatori osim navedenih su veliki i mali mrazovac (Eranis defoliaria CL, Operophtera brumata L.), hrastove ose listarice (Apethymus abdominalis Lep., A. braccatus Gmel.). Ima još čitav niz defolijatora koji se povremeno i mjestimično javljaju u hrastovim šumama kao npr. hrastov četnjak (Thaumatopoea processionea L.), kukavičji suznik (MalacosOma neustria L.), savijači (Archips crataegana Hb., A. xylosteana L.), grbice (Himera pennaria L., Amphidasis betularia L.), sovice (Orthosia cruda Schiff., Acronycta aceris L.) i dr. Osim navedenih dolaze i mineri lišća kao Tischeria complanella Hb., lisne i štitaste uši, mnogobrojni kornjaši i ose šiškarice (prema (Schwenke u u Evropi dolazi 111 vrsta od toga 69 na hrastu lužnjaku). U okviru rada na Anketi o sušenju šuma uzimani su tijekom vegetacije od pupanja do zrenja žira uzorci grana lužnjaka svakih 14 dana iz odabranih stabala. Nije bilo niti jednog uzorka na kojem nije bilo štetne entomofaune (na 60% uzoraka su bile biljne bolesti) koja napada pupove listove, cvjetove i žir. Iz izloženog se najbolje vidi što znači štetna entomofauna i biljne bo |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 98 <-- 98 --> PDF |
lesti uz klimatske i antropogene štetne utjecaje na stabilnost šuma hrasta lužnjaka. U tim šumama u daljnjoj i bliskoj prošlosti po opće poznatom scenariju događalo se je slijedeće: U rano proljeće došlo je do parcijalne, a najčešće totalne defolijacije na velikim površinama (od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća ha). Kada je potjerao novi list krošnje su postale zeleno bijele, jer je novi list napala pepelnica (Microsphera alphitoides). Nakon ova dva stresa došao je treći, a to je bio napad mednjače (Armillaria mellea) i dr. patogenih gljiva. I konačno tako fiziološki oslabljena stabla čemu su pridonijeli i drugi uzročnici (suša i antropogeni utjecaji) napali su sekundarni štetnici: ksilofagni insekti koji su obezvrijedili ono što više nije moglo preživjeti. Hrastove nizinske šume imale su tri dominantne vrste drveća: hrast lužnjak, nizinski brijest i poljsiki jasen. Najprije, prije osam decenija kao što je gore rečeno počelo je sušenje lužnjaka. Malo kasnije 20-tih godina počeo se sušiti brijest i za trideset godina gotovo posve nestao iz naših šuma. Uzrok je bila kompleksna tzv. »holandska bolest« koju čine dva biotička faktora: potkornjaci i gljiva traheomikoza. Ostala je nepoznanica koji čimbenik je stvorio predispoziciju za prenamnožavanje i djelovanje potkornjaka i gljive. Pretpostavlja se da su to bile klimatske promjene tj. suše jer uvjerljivo se za ono vrijeme ne bi moglo pretpostaviti da je bila značajnija polucija. Sušenje i nestanak brijesta nedvosmisleno pokazuje kakovu ulogu mogu imati biotički čimbenici u određenim uvjetima. SI. 2. Jasenova sastojina nakon napada jasenove pipe i poremećenog vodnog režima |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 99 <-- 99 --> PDF |
Slična je situacija i sa poljskim jasenom. Masovno sušenje jasena započelo je u razdoblju 1943—1947 godine (S p a i ć 1955). Prema navedenom autoru u pojedinim odjelima šumarija Strošinci, Županja, Mikanovci i Rajić oboljelo je više od polovine svih jasenovih stabala.-Ta pojava je bila zapažena na čitavom nizinskom području Hrvatske. Pretpostavljalo se da je sušenje jasena kao i hrasta, posljedica sinhroniziranog nepovoljnog djelovanja više faktora. Jasen je ugrožen od jasenove pipe (Stereonychus fraxini Deg.) kao defolijatora prvoga reda. Imaga uništavaju pupove a larve brste lišće. Skoro permanentna defolijacija u intervalima traje već skoro pedeset godina. Zbog defolijacije prekida se transpiracija, pa se još više poremećuje negativan utjecaj vodozračnog režima u tlu. Ovdje želimo naglasiti dvije veoma važne činjenice: Prvo, jasenova pipa kao defolijator je rani štetnik, jer oštećuje pupove i u isto vrijeme se na jasenu mogu naći svi razvojni stadiji, a kornjaši tijekom trajanja vegetacije. Drugo u čitavom arealu rasprostranjenja jasena u Europi, jasenova pipa dolazi kao vrsta, ali nisu zabilježeni kalamiteti i defolijacije, što je karakteristično za jasen u nas. To su specifičnosti koje nemaju druge zemlje, pa je razumljivo da imamo i zašto imamo najintenzivnije sušenje jasena u Europi. LISTOPADNE ŠUME KONTINENTALNOG PODRUČJA Ekonomski najvažnije vrste tog područja su bukva, hrast kitnjak, pitomi kesten, lipa, grab i javor. Značajnije sušenje bukve registrirano je početkom 80-tih godina premda ima podataka o sušenju bukve već 1950. na Kalniku i drugim lokalitetima. Bukva je veoma osjetljiva na kasne proljetne mrazove i velike suše sredinom ljeta. Velika oštećenja registrirana u bukovim šumama bila su u proljeće 1988. god., a izrazito sušne godine započele su 1985. god. Na više lokaliteta u arealu rasprostranjenja bukve registriran je jak napad raka kore (Nectriaditissima Tul.) na bukvi. Gljiva je veoma patogena i najopasnija za mlada stabla bukve do 30 godina starosti. Na deblu, granama i grančicama napadnutih stabala uzrokuje stvaranje rak rana, što u mnogo slučajeva rezultira sušenjem stabla. Jak napad je registriran u Križevcima, Petrovoj gori i Slavonskoj Požegi. Bukva je inače kao vrsta veoma osjetljiva na progale, jer dolazi do upale kore. Već 50-tih godina registrirane su pojave sušenja bukve u Istri na Učki i drugim lokalitetima. Bukvu već dugi niz godina, a pogotovo od 1980. god. napada primarni štetnik bukova skočipipa (Rhynchaenus fagi L.). Najprije u proljeće kornjaši perforiraju list u vidu mnogobrojnih rupica a ličinka buši hodnike u listu i pravi grizotinu između gornje i donje epiderme, pa nastaje parcijalna defolijacija, lišće žuti, a krošnje postaju razrijeđene u svijetložute. Hrast kitnjak se je također početkom 80-tih godina počeo masovnije sušiti. Jaka sušenja su registrirana 1983. god. na području Nove Gradiške i Slavonske Požege. U isto vrijeme šume hrasta kitnjaka bile su izrazito jako napadnute od hrastova savijača. Tih godina registriran je dvostruki golobrst u jednoj godini. Najprije su uništeni svi pupovi u vrijeme početka listanja, a kad je potjerao drugi list njega su opet napale gusjenice savijača i drugih |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 100 <-- 100 --> PDF |
defolijatora. Takav napad savijača je bio do tada neviđen u našim šumama. Hrast kitnjak se je najintenzivnije sušio u predjelima na nadmorskoj visini od 600—700 m. Tu je vjerojatno bio najjače pogođen sušom a pretpostavlja se da je polucija u tom horizontu bila najviše prisutna što su pokazala istraživanja Prpića i suradnika u Gorskom kotaru. Sušenje pitomog kestena je u stalnom blagom porastu. Ne jedini ali najvažniji uzročnik sušenja i propadanja pitomog kestena je rak kore (Cryphonectria parasitica Barr.). U Evropi je bolest prvi puta registrirana 1938. (Đenova), a u nas 1950. Danas je oboljenjem obuhvaćen cijeli areal rasprostranjenja u kontinentalnom i submediteranskom dijelu. Smatramo da su navedeno oboljenje i suša, dakako uz imisiju, glavni uzročnici sušenja. SI. 3. Sušenje vršnih grana hrasta lužnjaka zbog višekratnog napada zlatokraja Krajem 70-tih godina registrirana su prva sušenja lipe na području Virovitičke Bilogore. Istraživanja su pokazala da sušenje počinje promjenama u krošnji. Lišće mijenja boju a zatim slijedi odumiranje grana. U isto vrijeme uočavaju se promjene na pridanku debla, gdje kora uzdužno puca. Proces propadanja od prvih simptoma venuća do sušenja traje relativno kratko, obično jednu vegetaciju. Kod posušenih stabala javlja se slojevita trulež drveta po godovima. Nađeno je više gljivičnih oboljenja, ali primarni uzročnik je mednjača (Armillaria tncllea Wahl. Kum.). Da je nesumnjivi uzročnik sušenja i propadanja lipe mednjača potvrđuje činjenica da je registrirano najjače sušenje lipe u monokulturama. U isto vrijeme registrirana je znatna broj |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 101 <-- 101 --> PDF |
nost štetne entomofaune a napose Lepidoplera kojih gusjenice kao defolijatori reduciraju lisnu površinu do 80%. Napad mednjače i defolijacije, osobito u monokulturama lipe su glavni uzročnik njenog sušenja i propadanja. U razdoblju 1985—90. prvi puta u nas registrirano je znatnije sušenje graba. Biotički uzročnici nisu istraživani. Pretpostavlja se da su suša i polucija primarni uzročnici sušenja graba. Javor na mnogim lokalitetima napada gljivično oboljenje Rhytisma acerinum (Pers.) Fr. koja mu smanjuje asimilacionu lisnu površinu. Štetna entomofauna nije dovoljno istražena premda je poznato da ga napadaju defolijatori drugih listača. Javor se pokazao izuzetno osjetljiv na zagađenje zraka kada reagira odumiranjem rubova lišća. LISTOPADNE I ZIMZELENE ŠUME JADRANSKOG PODRUČJA Listopadne i zimzelene šume (Q. ilex) jadranskog područja već 10 godina ugrožava gubar na više lokaliteta od Istre do Dubrovnika (Brioni, Cres, Lošinj, Silba, Split, Pelješac i Mljet). Gradacija gubara, pa prema tome i golobrst traje 3 godine i ponavlja se svake 3 do 5 godine. Hrastov savijač je uz gubara drugi po značaju defolijator na jadranskom području. Napada samo listopadne hrastove. Osim zelenog hrastovog savijača na području sjeverozapadno od Zadra nađeno je u 1987. god. osam vrsta drugih gusjenica. Šume medunca i cera ostale su kompletno bez lišća. Situacija je još složenija gdje na istom lokalitetu dolazi savijač i gubar. Hrastovi savijači su permanentno prisutni iako se kod njih može govoriti o razdobljima jačeg i slabijeg napada. U okviru rada na Anketi o sušenju šuma registrirani su jaki napadi hrastova prstenara (Coraebus bifusciatus 01.). To je rašireni i primarni štetnik hrastova. Jače napada crniku a u manjoj mjeri medunac i cer. U kontinentalnim predjelima napada samo vršne grane, a na Jadranu napada i donje dijelove krošnje. Iz literature je poznato da tople i sušne godine pogoduju njegovu razvoju i prenamnoženju, što se upravo događa u posljednjem desetljeću. Napad navedenog štetnika na Jadranu, osobito na Brionima i Braču poprima epidemijski karakter. CRNOGORIČNE ŠUME KONTINENTALNOG PODRUČJA Ekonomski važnije vrste u crnogoričnim šumama su jela, smreka i borovi. Fitopatološki i entomološki kompleks kontinentalnih crnogoričnih šuma nije dovoljno istraživan. Među glavne uzroke sušenja spadaju promjena klime osobito duga sušna razdoblja i imisije. Nije pojašnjeno zašto sada u procesu intenzivnog sušenja, osobito jele izostaju oni tipični primarni štetnici defolijatori kao na primjer jelin moljac (Argyresthia fund&lla F. R.), koji su masovno bili prisutni na početku procesa sušenja 50-tih i 60-tih godina. Jedino je prisutnost gljivičnih oboljenja, a naročito mednjače permanentna, jer su već davno zapažena sušenja jele u krugovima. Jedino je nedvojbeno našim istraživanjima dokazan porast brojnosti potkornjaka i ksilofagnih insekata koji već u dubećem stanju napadaju četinjače. To se veoma često do |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 102 <-- 102 --> PDF |
gađa već sa prvim vidljivim vanjskim simptomima sušenja stabala. Fiziološka poremetnja u stablima zbiva se čak prije vidljivih simptoma sušenja što ksilofagni insekti kao indikatori svojom prisutnošću dokazuju, a mi smo to u praksi provjerili. CRNOGORIČNE ŠUME JADRANSKOG PODRUČJA Najvažnije vrste drveća su borovi: alepski, crni, brucijski i primorski, te čempres. Crnogorične šume jadranskog područja su izložene povremenim jakim napadima štetne entomofaune. Najugroženiji su borovi, osobito alepski i crni od borova četinjaka (Thaumetopoea pityocampa). Jaki napad je registriran već duži niz godina, a napose 1988. i 1989. i 1990. od Istre do Dubrovnika. Borov četnjak kao defolijator smanjuje prirast i fiziološki slabi stabla, pa su izložena napadu gljiva i sekundarnih štetnika. Poznati ksilofag i primarni štetnik čempresov krasnik (Buprestis cupressi) napada čempres koji je u isto vrijeme ugrožen od gljivičnog oboljenja odumiranja krošnje kojeg izaziva gljiva Seridium cardinalle. U crnogoričnim šumama odnosno kulturama četinjača na jadranskom području zapažanja od 1985. god. pokazuju povećanu prisutnost potkornjaka i ksilofagnih insekata kojih se brojnost iz godine u godinu povećava. To isto vrijedi i za gljivična oboljenja razarače drveta kao što je crvena trulež (Fomes pini (Brot.) Fr.) i dr. Ovdje želimo istaći jednog manje poznatog štetnika na crnom boru. To je mušica šiškarica (Thecođiplosis brachyntera Schweig.). Ličinka tog štetnika se uvlači u lisni ovoj na bazalnom dijelu iglica, gdje prezimi. Uslijed napada iglice požute, odumiru i otpadaju, pa imamo sliku klorotične prorjeđene krošnje. Ovaj štetnik je do sada u nas bio nepoznat, a sada postaje značajan štetnik osobito u Istri i Primorju. DEFOLIJACIJA O defolijaciji kao čimbeniku koji utječe u lančanom slijedu uzročnika na sušenje šuma mnogo je pisano u stručnoj literaturi. Mi navodimo Marc u - a et al (15 koautora) koji u jednoj knjizi daju najiscrpniji materijal o problematici sušenja hrasta lužnjaka. Iz navedenih istraživanja navodimo samo 3 zaključka: 1. Golobrst smanjuje, visinski, debljinski i volumni prirast. Jednokratni golobrst smanjuje prirast za 40%, a dvostruki za 60%. Kod idućeg golobrsta smanjuje se prirast 50—75%. 2. Defolijacija dovodi do poremetnje biokemijskih i fizioloških procesa u stablu. Nakon jedne defolijacije ugiba 10% stabala, poslije druge 70%. Ako nastupi i treća defolijacija ugiba 90% stabala. 3. Defolijacija i napad pepelnice su jedan od bitnih čimbenika u procesu sušenja. Naglo sušenje uzrokovano je uzastopnim defolijacijama. Defolijacija je nezaobilazan činilac u procesu epidemijskog sušenja i propadanja šuma. Hrast je neprestano izložen naizmjeničnom napadu poje 200 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 103 <-- 103 --> PDF |
dinih grupa štetnika koji izazivaju defolijaciju. Višekratna i uzastopna defolijacija može izazvati sušenje, a pogotovo ako koincidira sa drugima nepovoljnim ekološkim faktorima. Ona je jedna važna komponenta u kompleksu faktora koji djeluju u interakciji. Suzbijanje defolijatora može odgoditi ili spriječiti fatalne posljedice koje dovode do sušenja šumskih sastojina. LITERATURA Androić , M. (1978): Entomološki faktor u lancu uzroka koji dovode do poremetnje ekološke ravnoteže u šumskim ekosistemima. Šumarski list, 458—464, Zagreb. Bilandžija , J. (1989): Reagiranje šumskih vrsta na polutanate. Radovi br. 80, 191—208, Šumarski institut Jastrebarsko. Cambell , R. (1979): Gypsy moth: Forest influence. U.S. Forest Service, Agricultural Information Bulletin 423, Washington. Harapin , M. (1988): Štetna entomofauna u šumama SR Hrvatske. Radovi br. 75, 129—133, Šumarski institut Jastrebarsko. Harapin , M. (1989): Utjecaj defolijacije na sušenje hrastovih nizinskih šuma. Glasnik za šum. pokuse br. 25, 155—160, Šumarski fakultet Zagreb. Kovačević , Z. (1956): Primijenjena entomofauna. III knjiga, Zagreb. Marcu , Gh. et al (1966): Studiul cauzelor sial metodelor de preveniere si combatere a uscarii stejarului. Institut de cercetari forestiere. Bucuresti. Manojlović , P. (1926): Sadanje stanje hrastovih šuma u Slavoniji. Spomenica: Pola stoljeća šumarstva, Zagreb. Mikloš, I. (1976): Stereonychus fraxini Deg. (Curcalionidae, Col.) and the dying back of field ash (Fraxinus angustifolia Vahl.) in Lowland mixed forests of pedunculate oak in Yugoslavia. XVI IUFRO World Congress, Oslo. Prpić , B. (1986): Ekologija šuma — razvoj i problemi. Šumarski list 7—8, str. 279—281, Zagreb. Schwerdtfeger , F. (1970): Die Waldkrankheiten, Paul Parey, Hamburg. Schvester , D. (1985): Les insectes et la foret francaise. Revue forestiere fran caise Nu. special, 45—64. Spaić, I., Glavaš, M. (1988): Uzročnici šteta na lužnjaku u Jugoslaviji. Glasnik za šum. pokuse br. 25, 199—226, Šumarski fakultet Zagreb. Vajda , Z. (1971): Uloga klime u sušenju šuma. Glasnik za šum. pokuse br. 28, 67—87, Šumarski fakultet Zagreb. Vajda , Z. (1978): Utjecaj klimatskih faktora na rast i zdravstveno stanje šuma. Schweizerische Zeitschrift fur Forstwessen, No 10. The Significance of Biological Factors in the Dieback of Forests Summary Among all broadleaved species the Pedunculate Oak is effected by the largest number of harmful insects, while damage and threat to it is much higher than in other parts of Europe. Up to 6 years ago gipsy moth (Lymantria dispar L.) was the most important harmful insect of the Pedunculate Oak. During the period of most intensive dieback of the Pedunculate Oak, apart from the gipsy moth the following defoliators were permanently present: oak leaf-roll moth (Tortrix virv dana L. Archips crataegana Hb. A. xylosteana L.), browns-tail moth (Euproctischrysorrhoea L.), winter moth (Eranis defoliaria CL, Operophtera brumata L. Himera pennaria L.), oak-tree Tenthredinidae (Apeihymus abdominalis Lep., A. braccatus Gmel.), sovice (Orthosia cruda Schiff., Acronicta aceris L.), etc. Massive dieback of the Pedunculate Oak began in 1910 and has continued up to the present day. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1991 str. 104 <-- 104 --> PDF |
The Elm-itree has disappeared from our forests due to the synchronized activity of two biotic agents, the bark beetle (Scolytus spp.) and Duch eln>disease (Ceratocystis ulmi Mor.) in unfavourable climatic conditions (drought). More intensive dieback of the third dominant species in the lowland forests of Common Ash, started in the 1943—47 period. Even then 50% of Common Ash trees perished from dieback at some localities in Vinkovci. The Common Ash is threatened by ash-tree borers (Steronychus flaxini Deg.). The ash-tree borer is present everywhere as a species in Europe where the Ash-tree is found, but only in Yugoslavia does it reach the stage of gradation, and it is therefore understandable that we are a country with the most intensive process of Ash-tree dieback in Europe. The Beech started to dieback as early as 1950. It is very susceptible to late spring frost and drought, and is also attacked by bark cancer (Nectria ditissima Tul.). The Beech is also attasked by a defoliator (Rhynchaenus fagi L.). In 1983 the first dieback of the Sessile-tflowered Oak was registered. The causes were the drought, severe attack of leaf-roll moth and emissions. The primary cause of the dieback of the Sweet Chestnut since 1950 has been bark cancer (Cryphonectriaparasitica Barr.), and drought and emissions have an unfavourable effect. The dieback of the Lime-trees is due to mednjača, (Armillaria mellea Wahl.), drought and partial defoliation. Deciduous Oaks from the Adriatic region are endangered by defoliation caused by the gipsy moth and leaf-rollers. The gipsy moth also attacks the Evergreen Oak. Fir-tree, Spruce and pines in the continental area perish due to emissions and drought. A question which remains unanswered is why today during the process of intensive dieback of continental coniferous forests, particularly of the Fir-tree, the typical primary harmful insect-defoliators such as the fir-moth (Argyresthia fundella F. R.) are missing although they were present in big gradations at the beginning of the dieback process in the fifties. Pines in the Adriatic region are exposed to severe attacks of the pine Thaumatopea. Their gradation is in process at the moment, and in the current period of big droughts and attacks by the red rot fungi (Fomes pini Fr.) great danger exists from large scale dieback. Yellowing an dropping of pine deedles is caused by the leaf-gall fly (Thecodiplosis brachyntera Schweig.) From the aforementioned it can be concluded that aparat from climatic disorders, anthropogenic influences — of which environmental changes and especially emissions, are most, important, defoliation plays a decisive role in thci process of epidemic dieback and perishing of forests. Key words : forest dieback, defoliation, anthropogenic influence, physiological disorders, harmful entomofauna eco-systems, drought, epidemics. |