DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 113 <-- 113 --> PDF |
STRUČNI ČLANAK — PROFESSIONAL PAPER UDK 630*614 »31« šum. list CXV (1991) 351 TIPOLOŠKA ISTRAŽIVANJA Historijat, sadašnjost i pravci razvoja Ankica KRZNAR* Nesretan je tko mora puno drveta proizvoditi A budala tko ga proizvodi više, no što baš treba (Pfeil) PREDGOVOR SADRŽAJ: U prijelomnoj fazi istraživanja tipova šuma i šumskih staništa, kada su završena 30-godišnja istraživanja jednogciklusa kojim je obuhvaćeno definiranje tipova i utvrđeni zadaci drugog ciklusa — analize tipova, činilo se nužnim progovoriti detaljnije o tipološkim istraživanjima. Prikazom završenih radova i rezultata te zacrtanih budućih zadataka, iznosimo argumente o značenju i potrebi tipoloških istraživanja. Od 1962. godine do danas, skoro 30 godina, trajao je jedanciklus tipoloških istraživanja kojim je obuhvaćeno utvrđivanjetipova šuma, njihov opis i određivanje prostornog rasprostranjenja. Završetkom prvog ciklusa završio je ili će uskoro završiti radni vijek znanstvenika, inicijatora tvoraca i glavnih aktera u istraživanju. Koristeći zapise jednog od njih, gospodina dr. Vladimira Hrena o počecima, razvoju, ciljevima i teškoćama na dugom putu znanstvenog radnika, njegova viđenja i zamisli budućih istraživanja, izložit ću sadržaj, smisao tipologije i tipoloških istraživanja te dosadašnje rezultate kao i buduće obveze. Progovoritću u ime naših prethodnika a na znanje sljedbenicima. 1. UVOD Prirodna šuma je jedna cjelina sa suptilnom unutrašnjom organizacijom. Ona je kompleksna cjelina koju različiti znanstvenici različito nazivaju — šumska fitocenoza, šumski biokompleks, šumski ekosistem, šumska ekocjelina itd. — a u kojoj vladaju složeni i uzajamni biogeocenotički odnosi. * Mr. Ankica Krznar, Šumarski institut Jastrebarsko 351 |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 114 <-- 114 --> PDF |
Ti su odnosi, ne uzimajući u obzir ekstremne slučajeve, dinamički uravnoteženi, tako da je dinamika materije i energije u šumi, u obliku jednog gib- Ijivog kretanja, u ravnoteži između određenih granica. Čim ovi biogcocenotički odnosi prelaze u toj svojoj gibljivoj dinamici okvire granica, nastupa disharmonija u tim odnosima, a to neminovno vodi pogoršanju ekoloških uvjeta i često onemogućuje njen dalji opstanak. Dosadašnja istraživanja prirodnih ekosistema su veoma dragocjena i mogu se na prilično zadovoljavajući način koristiti u primijenjenim disciplinama, ali je potrebna dogradnja da budu još kvalitetnija i bolja. Toj zadaći može odgovoriti samo klasifikacijski ili tipološki pristup. Poznato je da se svakom znanstvenom problemu može pristupiti na dva načina: analitički i klasifikacijski ili tipološki. Analitički pristup ima za cilj elaboriranje teorijskih shema, njihovo funkcioniranje, unutarnju koheziju, diferencijacije i mijenjanja. Klasifikacijski ili tipološki pristup ima za cilj da utvrdi zajednička obilježja, kako bi se neka svojstva mogla grupirati u nekoliko velikih kategorija ili tipova. Ta se dva pristupa međusobno upotpunjuju. Tipologiziranje olakšava razvijanje analitičke teorijske orijentacije, dok analitički pristup omogućuje revidiranje tipologije, a naročito kriterija koji su korišteni pri konstruiranju pojedinih tipova. Tipologija pomaže da se lakše uočavaju prave dimenzije, bit, intenzitet i kvalitet osnovnih procesa koji se odvijaju u šumi. Ova ideja okupila je prije tridesetak godina grupu mladih šumara-entuzijasta. U početku je to bio više diskusioni klub, koji se tek kasnije konstituirao u istraživačku ekipu. U to vrijeme, tipologija je kod nas bila nepoznanica »tabula rasa«, a jedva da se nešto više radilo i u ostalom svijetu, te da smo sve morali učiti u toku samog istraživanja. Bilo je lutanja, polaženja od početka, traženja pravih rješenja i kolebanja, jer se je uz istraživanje učilo. Uz to stalna nestašica novca za istraživanje, želja da se uz minimum sredstava dade što više rezultata, nepovjerenje, neshvaćanje i neprihvaćanje tipologije šuma u operativi pa i u znanstvenim ustanovama, utjecali su na to da nisu postignuti svi ciljevi koje smo zacrtali. Mislim da smo uz date uvjete ipak načinili velik istraživački rad, temeljen na iskustvu kojega bi sada trebalo nastaviti. 2. SADRŽAJ, SMISAO I CILJ TIPOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA — POJAM TIPA Tipologija (typos — oblik, logos — nauka) je u širem smislu svaka disciplina koja predmete i pojave nekog jednovrsnog područja dijeli po tipu tj. po srodnosti u kompleksima karakteristika. Primarna zadaća tipologije je da identificira, pojednostavi i poreda podatke tako da oni postanu usporedivi. Tipizacija je redukcija i izjednačavanje atributa, značajnih za karakter tipa koji nisu tipični. Nijedno znanstveno saznanje ili racionalno iskustvo ne može biti prošireno bez postojanja odgovarajuće klasifikacije. Znanost nastoji da pojedine fenomene tretira kao tipične, komparativne i repetivne. Tipologija napušta svijet pojavnih konkretnosti, jedinstvenosti i neponovljivosti, i prelazi na razinu zamišljenog poretka u kojem postoje pravilnosti, određene sekvence zbivanja, koje ako se poznaju uvjeti djelovanja određenih faktora, mogu vršiti predviđanja. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 115 <-- 115 --> PDF |
Svaka klasifikacija, bilo jednostavna ili složena treba zadovoljiti određene logičke i teorijske zahtjeve: dosljednost, potpunost, iscrpnost, isključivost i diskriminacijsku oštrinu. Metodologija tipoloških istraživanja ima svoju logiku. Prvo se utvrđuju zakonitosti nekog područja i stvaraju osnovni tipova, a zatim se definira prostor tipa. U postupku prikupljanja i sređivanja dokumentarne građe, treba izraditi kartu tipova, čija je svrha da pokaže prostornu distribuciju pojedinih tipova i da omogući racionalizaciju. Slijedeća etapa je primjena tipa. Na kraju se povezuju rezultati analitičkog pristupa s klasifikatorsko-tipološkim pristupom, koriste se rezultati analitičkih istraživanja za korekciju tipova i utvrđuje doseg i reprezentativnost tipova. Predmet i cilj svake tipologije je tip. Tip je logička konstrukcija stvorena sintezom mnoštva elemenata. Tipovi mogu biti egzistencijalni i idealni. Egzistencijalni tip je nižeg reda i izvučen je iz golog iskustva. Bazira se na prosjeku i konkretnim osobinama. Konstruirani ili idealni tip je višeg reda. Njega znanstvenik razvija i koristi za razne komparativne, deskriptivne ili pređikativne svrhe. Idealni tip je standard mogućih oblika i procesa. Stvoren je kroz selekciju, limitiranje kao i kombinaciju i akcentiranje određenih atributa iz teorijskih razloga. On nije prosjek realnosti, nego naglašavanje nekih njezinih karakteristika i ne može se naći u realnosti. Aplikativnost tipa u istraživanju sastoji se u tome da se tamo gdje se u stvarnosti nađu više ili manje naglašene karakteristike koje sadrži idealni tip, ta stvarnost pomoću njega može objašnjavati. Konkretni podaci ovdje imaju komplementarnu, pomoću ulogu, i u konačnom rezultatu pojavljuju se u unaprijed konstruiranom tipu. 2.1. Tipologija u šumarstvu Šumi kao kompleksnoj cjelini mnoštva raznovrsnosti suptilne unutrašnje organizacije, prilaz nije moguć bez odgovarajuće klasifikacije. Jedini način da se raznolikosti šuma prilagode potrebama komparacije i sinteze je izraditi tipologiju, koja bi »slične slučajeve« svrstala oko određenog »idealnog tipa« na tipološkoj ljestvici. Cilj tipološke obrade šuma je formiranje proizvodnih tipova šuma, čije su proizvodne mogućnosti utvrđene analitičko- sintetskim postupkom, koji se zasniva na širokom i temeljitom biološkom i ekološkom poznavanju šumskih biogeocenoza vrsta drveća koje ih izgrađuju, i ekoloških uvjeta konkretnih staništa (orografija, klima-mikroklima, zemljište, biotski faktori, povijesno-geološki činioci, geološka podloga i drugo). Tako formirane šumske biološke cjeline, koje su u biološkom, ekološkom i proizvodnom pogledu kompleksno i detaljno obrađene i definirane, mogu poslužiti kao korektna osnova za planiranje gospodarenja šumama. Bez pouzdanije predstave i pokazatelja optimalnog stanja svakog tipa šume, planiranje gospodarenja lišeno je čvršćeg oslonca u procjeni stupnja iskorištenja potencijalnih mogućnosti staništa i cjelovite procjene stanja šume, i svedeno na nivo stručnih ocjena ili najviše znanstveno zasnovanih pretpostavki. Prema tome tipologija šuma je disciplina kojoj je konačni ciljj definirati i klasificirati šume i šumska staništa u jasno ograničene cjeline (tipove šuma) prema postojećim i potencijalnim proizvodnim sposobnostima, radi lakšeg i racionalnijeg gospodarenja i izvođenja smjernica gospo darenja kako bi se postigao cjelokupni cilj gospodarenja. Cilj tipoloških |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 116 <-- 116 --> PDF |
istraživanja ne bi trebao biti potpuno i minuciozno opisivanje pojedine sastojine, nego konstruiranje komparativne sheme i analiziranje mehanizama funkcioniranja i promjena. Tipologija šuma čini neophodnu metodološku osnovu za kompleksna istraživanja. Za sada je primarna ekološko-proizvodna klasifikacija, koja predstavlja najprihvatljiviju osnovu za gospodarsku podjelu šuma, te ju treba shvatiti kao kompleksan metodološki sistem pomoću kojeg se mogu utvrditi proizvodne mogućnosti šuma i šumskih staništa. Za izradu ekološko-proizvodne klasifikacije šuma ne mogu se preuzimati gotove i kompletne podjele iz fitocenoloških ili pedoloških klasifikacija, i okarakterizirati ih samo s proizvodnog stajališta. Osnovno za tipološku klasifikaciju jest da omogući podjelu šume na jedinice koje su u ekološkom i razvojno-proizvodnom smislu dovoljno homogene. U proizvodnom smislu postoji samo jedan oblik šume koji trajno proizvodi najveće moguće količine šumskih proizvoda koji su u skladu s potrebama privrede i mogućnostima šume uz uvažavanje ostalih neprivrednih koristi šume. Taj oblik trebamo poznavati da bi u granicama mogućnosti konkretni oblik usmjeravali prema njemu. Ovo pravilo bilo je osnov naših tipoloških istraživanja: poznavanje stanišnih prilika i optimalnog sastojinskog oblika koji im odgovara. Ono se zasniva na pretpostavci da isti ekološki uvjeti za nastanak, rast i razvoj šumskih sastojina moraju imati uvijek iste posljedice. Tipovi šuma karakterizirani su s jedne sirane ekološkim,, uvjetima rasta i pomlađivanja biljnih vrsta i njihovim međusobnim odnosima u zajednici koji čine osnovicu pomlađivanja i uzgajanja šuma, dok su s druge strane karakterizirani rasprostranjenošću, strukturom sastojina, drvnom masom, prirastom i tehničkim svojstvima drveta, koji određuju njihovu ekonomsku vrijednost i važnost. Da bi se neka šumsko-vegetacijska i proizvodna jedinica mogla nazvati tipom šume, neophodno je da je podjednakih ekoloških i potencijalnih razvoj no-proizvodnih karakteristika sastojina autohtonih vrsta drveća, kojima odgovara specifičan gospodarski tretman. Tipove šuma treba izdvajati na osnovu jedinstvenih kriterija, dok parametri za procjenu pojedinih karakteristika u različitim uvjetima trebaju omogućiti međusobno uspoređivanje. Neprilika je u tome što je teško pomiriti zahtjeve za respektiranje originalnosti svakog tipa i zahtjev za njihovom međusobnom komparacijom. Ekolozi naglašavaju specifičnosti, dok šumari ističu komparativnosti. Svi elementi ekološkog i gospodarskog sistema ne mogu se međutim kombinirati međusobno u nedogled. Tip šume omogućava mjerenje konkretnih podataka, ukazuje na potencijalne mogućnosti nekog područja, daje podatke za izbor potencijalno najproizvodnijih sastojina, najpovoljnijih uzgojnih zahvata i omogućuje predviđanje budućeg toka događaja, jer ako postoje neki tipični uzročni činioci u određenim situacijama vjerojatna je i pojava tipičnih posljedica. Proizvodni tip šume je skup šumskih sastojina koje imaju isti floristički sastav, iste ekološke odnose i osobine, iste uzgojne mogućnosti i istu proizvodnju drvne mase, i kod kojih se očekuje da će na iste ili slične postupke jednako ili slično reagirati. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 117 <-- 117 --> PDF |
Tipološka klasifikacija se ne samo potpuno afirmirala, već se i potvrdila kao najprihvatljivija osnova za gospodarsku podjelu šuma i suvremeno planiranje i gospodarenje u skoro svim evropskim zemljama pa i u SAD. U smislu stvaranja metodološke podloge za suvremeno proučavanje šuma, izrada tipologije je od kapitalnog značenja i predstavlja fundamentalan istraživački pothvat. Nezamjenjiva je osnova za izradu suvremenih osnova gospodarenja i novih smjernica dugoročnog planiranja. Tipologija šuma pruža provjerene naučne spoznaje o šumskim sredinama i promjenama u njima, pogodnu metodološku osnovu šumsko gospodarskih proučavanja, omogućava lakšu usporedbu stanja i promjena u šumi i sagledavanja regionalnih raznolikosti. Pomoć je u planiranju radova biološke reprodukcije, izboru vrsta, reonizacije šumsko-sjemenskih sastojina. Prigovara se da su tipovi metafizički, bez veće koristi u praksi, da su tipovi idealni i da se ne mogu naći u prirodi. Tipovi i jesu idealni a ne prosječni. Smisao i jeste u tome da se idealan tip ne može naći u realnosti. Ali ako se u stvarnosti nađu više ili manje naglašene karakteristike koje sadrži idealni tip, mogu se očekivati i identične posljedice. Tipovi nisu teoretski zaključci, već korisno sredstvo u gospodarenju čija je vrijednost najveća upravo u početnoj fazi gospodarenja. Tip je ideja vodilja koja usmjerava prema određenom signifikatnom dijelu stvarnosti koji postaje objekt istraživanja. On usmjerava k određenim ciljevima i osim u početnoj fazi koristan je i kasnije jer služi kao most između konkretnih empirijskih podataka i širokih teorijskih sistema. Idealni tipovi u našim istraživanjima su deskriptivne tvorevine koje olakšavaju sređivanje, opis i komparaciju iskustvenih podataka. Konkretni podaci u našim istraživanjima su imali samo pomoćnu ulogu da se komparacijom i idealiziranjem dobije slika idealnog tipa. Kod konkretiziranja idealnog tipa procjenjivali smo relativno optimalnu proizvodnju, a ne ni osnovnu ni maksimalnu. Relativno optimalna proizvodnja predstavlja prinose koji se mogu trajno postići na određenom staništa uz asistenciju čovjeka i biološku ravnotežu. Osnovna proizvodnja je trajno optimalni prinos sastojine u primarnom sastavu vrsta drveća, bez utjecaja čovjeka. Maksimalna proizvodnja je najveći mogući prinos bez obzira na biološko-ekološku ravnotežu i trajnost prihoda (monokulture). Jedna od zamjerki tipološkim istraživanjima jest da naginju statičnom promatranju stvarnosti. Nema sumnje da takva opasnost postoji. Da bi se ona izbjegla, unesena je i dinamička komponenta. Hipoteza je da je određeni tip šume razvio svoju logiku i vlastitu koherenciju nakon koje ulazi u period dezintegracije. Za uspješno praćenje procesa dezintegracije treba poznavati sliku idealnog tipa pa se od te čvrste točke može mjeriti stupanj transformacije. Jedan od prigovora je da su tipovi šifrirani i da ih praktičari ne razumiju. Naziv tipova stvar je konvencije. Sve suvremene klasifikacije su šifrirane, zbog preglednosti, jednostavnosti, korištenja elektronskih računara i stvaranja sistema u koji se mogu uklapati pojedini tipovi, a prema potrebi i predvidjeti tipovi koji do danas nisu registrirani. Jedna od poznatih šifriranih klasifikacija je Menedeljejev sustav elemenata ili Koppenova klimatska klasifikacija u kojoj Cfwsbx" laiku ništa ne znači ali stručnjak znade |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 118 <-- 118 --> PDF |
da je C oznaka umjereno tople zone, f, s b oznake godišnjeg hoda temperature a x" se odnosi na položaj maksimuma u godišnjem hodu oborina. U odnosu na te i slične klasifikacije smatram da smo načinili dosta jednostavan i razumljiv sistem klasifikacije. Cijela Hrvatska podijeljena je u tri područja: I. — gorsko, II. — brdsko-nizinsko i III. — submediteran i mediteran. Svako područje podijeljeno je u zone od A do L. Tako u svakom području D označava zonu bukovih a E zonu kitnjakovih šuma. Brojevi 10, 20 . .. označavaju karakteristične tipove zone, brojevi 11, 12, 21, 22 i si. ostale tipove u zoni. Mala slova abecede (a, b, c) označavaju podtipove izdvojene zbog ekoloških ili proizvodnih razloga. Oduvijek su šumarski stručnjaci nastojali upoznati objekt (dijagnoza), sagledati smjer u kome će se šuma razvijati bez pomoći čovjeka (prognoza) i znati zahvate kojima se želi usmjeriti razvoj šume da se postigne željeni cilj (terapija). Krajnji cilj je bio proizvodnja maksimalne količine najvrednije mase tj. maksimalna vrijednost proizvodnje. Principi tipologije bili su dakle poznati i ranije samo nisu tako nazivani. Prirodna produktivnost (potencijal staništa — Standortsfahigkeit) i efektivna produktivnost (stvarna proizvodnja — Standaortsvermogen) jesu postavke koje i danas imaju težinu u tipološkim istraživanjima. Već od početka organiziranih istraživanja, šuma je shvaćena kao kompleksna cjelina koju različiti znanstvenici nazivaju različito: šumska fitocenoza, biogeocenoza, šumski biokompleks, šumski ekosistem i si. To su shvaćanje pratili i pokušaji sistematizacije ili klasifikacije. Poznati su Cajanderovi vegetacijski tipovi. U Rusiji osnov tipologije zacrtao je S u k a č e v. Prema njemu tip šume čini grupa srodnih biogeocenoza, koje pri jednakim ekonomskim uvjetima zahtijevaju primjenu istih gospodarskih mjera. Pogrebnja k i Voro b j e j e v ocjenjuju proizvodnju staništa (edafotop). Isti edafotopovi u različitim klimatskim uvjetima pokazuju različite karakteristike pa su stvoreni klimatopi. Edafotop je jedinica nastala spajanjem hidrotopa i trofotopa. Hidrotop je izdvojen na temelju količine vlage u tlu (0—5) a trofotop na temelju bogatstva hranjiva u tlu (A—D). Tip šume je dio šume zajedno sa cjelokupnom vegetacijom koja se u njoj može naći a jednak je po klimatopu i po edafotopu. Tip šume mora biti homogen u ekološkim uvjetima, dok sastav drveća može biti različit. Dijelovi šume koji su isti i po ekološkim uvjetima i po sastavu drveća predstavljaju tip sastojine. U Češko-Slovačkoj je Zlatni k definirao tip šume kao zbir prirodnih i izmijenjenih biocenoza i njihovih razvojnih stadija koji se na isti način obnavljaju i uzgojno tretiraju. Osnovna jedinica (stanišni tip, stanišna jedinica — Standortsein h e i t) u svim njemačkim klasifikacijama je definirana kao dio šume koji je po svim bitnim ekološkim svojstvima približno jednaka pa prema tome ima i jednaku proizvodnu sposobnost i na približno isti način reagira na uzgojni tretman (W i 11 i c h) ili je izložen sličnim opasnostima (Kraus-Schlenker). U Belgiji G a 1 o u x je izdiferencirao pet ekoloških rasa-ekotipova bukve, koji se razlikuju ekološki i morfološki. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 119 <-- 119 --> PDF |
U SAD zemljišne jedinice koje su sposobne za uzgajanje sličnih vrsta drveća, koje zahtijevaju slične uzgojne mjere i koje imaju sličnu potencijalnu proizvodnost objedinjuju se u grupe zemljišta prema prikladnosti za šumsku proizvodnju (woodland sintability groups, L e m m o n). U Jugoslaviji osim u Hrvatskoj tipološka istraživanja u većem ili manjem obimu provode se i u drugim republikama. Najsistematskije i najšire prišlo se tim istraživanjima u BiH. Tamo se uz Hrvatsku jedino pristupilo timskom dugoročnom istraživačkom radu. Tim stručnjaka (Ćirić, Burlica, Fabijanić, Stefanović, Drinić, Beus, Pavlič, Bozalo, Vukorep, Petrović). Tip šume u BiH čine sastojine koje pripadaju jednoj fitocenološkoj jedinica koja u datom području predstavlja vegetaciju, dakle klimatogena zajednica ili trajni stadij, i koja raste na ekološko jednakim zemljišnim jedinicama. Istraživanja svi provađana u tri etape. Prvo su izdvojene regionalne šumske zajednice (skup asocijacija). Zatim je na temelju ekoloških kriterija određen osnovni tip šume (vegetacijsko-stanicni tip) i na kraju proizvodni tip šume koji objedinjuje osnovne tipove na bazi analiza proizvodnih karakteristika. Proizvodni tip šume je skup biogeocenoza (osnovnih tipova) koje imaju približno jednake ekološke karakteristike i proizvodnu sposobnost. Osnovno je da su tipovi uvijek utvrđeni na postojećim šumama kao prosjek i nema mogućnosti za neko kvalitetno poboljšanje. U Sloveniji se tipologija primjenjuje prema potrebi izvedbenih planova i tipovi nisu unaprijed sistematski proučavani. Tipovi su vegetacijsko-stanišni i temelje se uglavnom na fitocenološkoj klasifikaciji. U Srbiji (i djelomice Crnoj Gori) istraživanjima tipova šuma prišlo se uglavnom teorijski, sporadično i pojedinačno. Svodi se na diferenciranje ekotipova vrsta drveća i na ekološku fazu u podjeli šuma. Vrlo rijetko proučavaju se i proizvodne karakteristike šuma. Tipološka istraživanja u Hrvatskoj počela su dosta rano. Bila su uglavnom parcijalna i nisu imala mnoge sadašnje komponente. Na sastanku 9. 04. 1962. godine, kojim je rukovodio prof. dr. Milan Anić , zaključeno je da se u Hrvatskoj počne sa sistematskim istraživanjima fitocenoza sa šireg ekološkog i šumsko-gospodarskog stajališta. Radovi su se odvijali usporedo s osnivanjem Odjela za tipologiju. Budući da je fitocenologija bila jedina komponenta koja je u početno- ckonomskoj fazi podjele imala definirane parametre i kriterije i oblikovan cijeli klasifikacijski sistem, jasno je da je ona poslužila u inicijalnoj fazi istraživanja kao osnova prvih tipoloških proučavanja i kartiranja naših šuma. Otuda i tako često poistovjećivanje tipologije šuma u Hrvatskoj sa fitocenologijom. Daljnji razvoj tipologije odvijao se uglavnom uključivanjem onih komponenata koje omogućavaju procjenu zatečenih i potencijalnih mogućnosti tipova šuma i planiranje gospodarenja na tipološkoj osnovi. Istraživanja postaju kompleksnija, pa se oblikuje fizionomija istraživanja i definira plan istraživanja kojim se obuhvaća: — istraživanje reprezentativnih objekata, koji bi omogućili komparativnu sintezu, |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 120 <-- 120 --> PDF |
— kompleksna istraživanja na pažljivo određenim uzorcima kojima bi se istraživale osnovne strukture koje određuju šumu, — veći broj parcijalnih istraživanja o pojedinim pojavama u šumi koje su naročito značajne za cjelovitu analizu šumske zajednice (biogeocenoze). U prvoj fazi naših istraživanja regionalnim ekološko-gospodarskim tipovima smatrane su klimazonalne šumske zajednice u smislu Horvata , Tako shvaćeni regionalni ekološko-gospodarski tipovi šuma raščlanjeni su dalje u niže jedinice (podtipove) u kojima su predstavljene geografske varijante, subasocijacije, paraklimaksne zajednice, facijesi, degradacijski ili pojedini razvojni stadiji te raznoliki uzgojni ili drugi oblici sastojina, koje valja posebno tretirati u intenzivnom šumarstvu. Zoniranjem i izdvajanjem klimazonalnih šuma izuzetna velika varijabilnost šuma naše zemlje svodi se na razmjere pogodne za praktičke potrebe. Učinjena je zato prva klimatsko- vegetacijska a zatim zonalna rajonizacija. U daljnjim istraživanjima shvaćeno je da su zemljište i sastojina glavni nosioci karakternih osobina tipa šume, te da je za izdvajanje tipova obavezno poznavanje njihovog proizvodnog potencijala. Stoga prizemna vegetacija više nema u tipološkoj klasifikaciji isključivo sistematski značaj, već postaje jedan od dijagnostičkih elemenata za potpunije determiniranje tipa kojem se pridružuje pokazatelj o proizvodnosti sastojine. Cilj je dakle unutar klimatski ujednačenih područja i regiona proučiti i definirati pedološki, mikroklimatski i fenološki osnovne vegetacijsko-ekološke jedinice, i u okviru ovih jedinica (koje karakterizira ista glavna vrsta drveća) proučiti razvojno-proizvodne i uzgojne osobitosti i osnovne ekonomske karakteristike sastojina. Željela se dobiti sistematika potencijalnih mogućnosti naših staništa i omogućiti usporedba sadašnjeg stanja sastojina s potencijalnim stanjem. Za realizaciju iste potrebno je bilo definirati »idealni tip« optimalne proizvodnje, uvjeta pomlađivanja i vrijednosti. U konstruiranju tako »idealnih tipova« grupa nije imala prethodnih saznanja ni domaćih, niti stranih. Istraživačima nije preostalo drugo nego da sami logički konstruiraju model. Definirane su tipološke jedinice prihvatljive za upotrebu u praksi o čemu svjedoče: — tipološke jedinice stvarne ekološko-proizvodne jedinice koje se mogu (više-manje) bez poteškoća identificirati na terenu prema njihovim osnovnim obilježjima, — tipološke jedinice koje u sebi odražavaju potencijalne ekološke i proizvodne sposobnosti staništa, — kriteriji po kojima su tipovi formirani isti su u čitavom toku klasifikacije, — klasifikacijski sistem jednostavan je, razumljiv i pristupačan svim stručnjacima koji bi na osnovu njega mogli izdvajati uređajne razrede i određivati ciljeve gospodarenja. 2.2. Rezultati istraživanja Postavlja se često pitanje što je urađeno za ovih oko 30 godina istraživanja tipova šuma i šumskih staništa, pa evo rezultata. 358 |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 121 <-- 121 --> PDF |
1. Kreiran je klasifikacijski sustav. 2. Istraženi su tipovi šuma reprezentativnih objekata, a cilj je bio definiranje i utvrđivanje ekološko-gospodarskih tipova šuma. Izvršeno je kartiranje za 9 reprezentativnih objekata gorskog područja u mjerilu 1:25.000. 3. Na području krša paralelno se kartiralo u mjerilu 1:100.000 i istraživalo i definiralo ekološko-gospodarske tipove šuma. 4. Na cijelom području Hrvatske utvrđeno je i prostorno rasprostiranje tipova. Kartirani su ekološko-gospodarski tipovi šuma u mjerilu 1:100.000 za gotovo cijelu Hrvatsku, izvršena dopunska istraživanja radi provjere i nadopune rezultata dobivenih u istraživanjima šuma reprezentativnih objekata. Ukupna istražena i kartirana površina u kontinentalnom dijelu iznosi 1.326.000 ha, od čega 1.038.000 ha društvenih i 288.000 ha privatnih šuma. Na kršu je iskartirano 353.000 ha. 5. Utvrđene su metode i organizirano kartiranje tipova šuma u gospodarskim mjerilima 1:25.000 do 1:10.000 za potrebe uređivanja šuma. 6. Za potrebe definiranja i opisa tipova osnovano je, premjereno i istraženo oko 3.000 primjernih ploha. Fitocenološke snimke, pedološke analize, taksacijske veličine i kvaliteta struktura 3.000 ploha su kapital kojim se1 rijetko tko može pohvaliti. Neki podaci imaju unikatnu i neprocjenjivu vrijednost jer su prikupljeni u sastojinama kakvih više nema ili su rijetke (prašume, sastojine stare preko 200 godina te sastojine koje nisu bile sječene do 80 godina). 7. Izradili smo karte šumskih zajednica tala i tipova šuma kao podloge za sva daljnja sistematska istraživanja. Mi smo dali neophodni minimum za proizvodno diferenciranje ekoloških jedinica, koji zadovoljava kao osnova za suvremenu gospodarsku podjelu šuma i planiranje gospodarenja, poznavanje prirodnih svojstava i zakonitosti okoliša i kao pomoć kod tvorbe produktivnijih i zdravijih šuma. Da li se moglo više učiniti? Karakteristika ovih, kao uostalom i drugih istraživanja, bio je stalni nedostatak sredstava i stručnjaka pa je i obujam istraživanja bio manji od željenog. Shvatljive su zato manjkavosti, nedorečenosti pa vjerojatno i greške dosadašnjih istraživanja. Međutim tipologiju karakterizira stalno dograđivanje pa čak i promjene ranijih shvaćanja. U našim istraživanjima osnovani su bazični tipovi, ali između njih su se vrlo rijetko razvrstali i istražili podtipovi. Tip šume u našim istraživanjima određen je podjednakim nivoom proizvodnje koja mu je davala ton, pa su otuda, različiti tipovi zemljišta imali skoro istu proizvodnost. Nedovoljno uvažavanje ostalih činilaca i sagledavanje proizvodnosti u svezi sa strukturom pomlađivanja mikroklimom nedostatak je naših istraživanja. Povezano s geografskim položajem te vrlo različitim djelovanjem klimatskih, orografskih, petrografskih i ostalih prirodnih čimbenika, dolazi kod nas do osobitog izražaja mikroklima. Tvorba različitih tipova tala, a kroz to i velika raznolikost u pogledu raširenosti, sastava i šumsko-gospodarskog značenja pojedinih šumskih zajednica zavisi od mikroklime. Optimalno stanje definirano u istraživanjima uvjetnog je karaktera, jer su orijentacioni podaci dobiveni iz najboljih sastojina određene ekološke cjeline, odnosno iz privremenih pokusnih površina postavljenih u tim sastoji 35S |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 122 <-- 122 --> PDF |
nama. Korektni i pouzdani podaci o optimalnom trajanju proizvodnje, optimalnom stanju, intenzitetu i periodicitetu prorjeđivanja kao i druge karakteristike od značaja za ostvarenje biološki i ekonomski optimalne produkcije, mogu se dobiti samo dugoročnim stacionarnim istraživanjima na tipološkoj osnovi. Optimalno stanje i produkcija rijetko su utvrđivani na pokusnim plohama većim od 1,0 ha (češće manjim) i teško da se mogu ostvariti na većim površinama. Istraživanjima su obuhvaćene najvažnije autohtone vrste, dok alohtone vrste ili nisu bile proučavane ili je njihov odnos prema staništu bio procjenjivan na temelju strane literature. Kod iste ekološke jedinice, različitih razvojno-prinosnih karakteristika dovoljno detaljno istraživane i razdvajane uz ekološko-proizvodnu diferencijaciju, trebalo je obratiti pažnju i na defirencijaciju prema parametrima opće korisnosti šuma. Greške i nedorečenosti u našim istraživanjima rezultat su želje da se što više obuhvati, jer nikada nismo znali kada će prestati financiranje tipoloških istraživanja. Uvijek smo ovisili o ljudima koji nisu razumjeli problematiku i bit tipoloških istraživanja a bili su u mogućnosti da odlučuju o njegovom financiranju. Ukazujući na propuste i greške istovremeno naznačujemo zadatke daljnjih istraživanja, napori koji su učinjeni urodili su ipak plodom. 3. PERSPEKTIVA I DALJNJI RAZVOJ TIPOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U ŠUMARSTVU HRVATSKE 3.1. Dugoročni principi i problematika tipologije Tipologija šuma je osnova za daljnja specijalizirana, detaljizirana i produbljena istraživanja šume i života u šumi. Ona je osnovno metodološko pomagalo za posebna istraživanja odnosno ona ima programatsko-orijentaciono značenje za analizu šuma i izgrađivanje sintetičkih sudova o karakteru, obimu, uzrocima i posljedicama promjena u šumskim sredinama. Osnovni cilj tipologije ne može i ne smije biti statično uočavanje stanja šume, već analiza i mjerenje promjena, njihovih uzroka i posljedica. Koje se promjene odigravaju u šumi, kakvo je njihovo značenje, koji su im uzroci, tko su nosioci promjena, a što ih sprečava, koje su posljedica promjena u sistemu i strukturama šumskih sredina, kakva je brzina promjena, koji je njihov pravac i kakva je kvaliteta promjena itd., procesi su koji se trebaju i moraju izučavati. Sve te pojave u šumskim ekosistemima ne mogu se objasniti bez primjene eksperimenata, a bez postavljenih eksperimenata nema ni sigurnih rezultata. Istraživanje navedenih procesa zadatak je budućih analitičkih istraživanja tipova. Dugoročna stacionarna ispitivanja trebaju obuhvatiti one oglede koji rasvjetljavaju prije svega krupnije probleme vezane za konkretni tip šume, značajan za šumarsku operativu. Veliki broj operacionalnih indikatora koji su na početku odabrani (bez određenog poznavanja međusobnih relacija) treba svesti na manji broj konceptualnih varijanti. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 123 <-- 123 --> PDF |
Tip je definiran kao kategorijska jedinica takvog karaktera da je svaka jedinica unutar kategorije više slična nekoj drugoj jedinici unutar kategorije, nego bilo kojoj jedinici u bilo kojoj drugoj kategoriji. Pritom se polazi od pretpostavke da različita kombinacija određenih karakteristika različito definira ponašanje šume. Svaki tip šume najbolje je prezentiran jednim prototipom koji može biti identificiran postupkom elementarne faktorske analize. Iako se radi o dosta kompleksnom postupku, čini se da baš taj postupak najviše odgovara za analizu mase podataka sa 3.000 već postavljenih ploha iz velikog broja šumskih sredina. Pomoću faktorske analize ustanovilo bi se da li brojne konkretne manifestacije šumskih sredina imaju neke zajedničke dimenzije, odnosno zajedničke faktore, koji su možda latentno prisutni i koje treba razotkriti, tj. identificirati. Jedan ili više takvih faktora koji bi se empirijski odredili i označili s obzirom na njihove najznačajnije komponente (kriterij: visina korelacije pojedinih indikatora sa zajedničkom dimenzijom, odnosno faktorom) mogu adekvatno reprezentirati desetine operativnih indikatora. Time je omogućen postupak za građenje novih teorijskih indikatora-pojava kao kompleksnijih, indikativno formiranih varijabli, koje mogu poslužiti kao osnov za tipološku analizu šumskih sredina u daljnjim istraživanjima. U isto vrijeme faktorska analiza daje neposrednu osnovu za formiranje kompleksnih mjerila i može poslužiti kao kriterij za ponderiranje indikatora koji su uključeni u mjerilo neke opće dimenzije; šumskih sredina. Na osnovi faktorske analize bilo bi moguće sadržinski odrediti karakteristike različitih šumskih sredina, kao i empirijski utvrditi što sačinjava osnovu šumskog kontinuma i što predstavlja one karakteristike koje najviše objašnjavaju varijancu, obim i dinamiku promjena u šumskim sredinama. U analitičkom postupku proučavanja i diferenciranja tipova šuma može se poći od šumske sastojine i od šumskog staništa da bi se utvrdila međusobna zavisnost i uvjetovanost. Međutim kod sinteze, odnosno definiranja i ograničavanja tipova šuma kao florističko-ekološko-proizvodne cjeline i kategorije, tip šume obuhvaća i karakterizira samo stanište. Zadaci koji nam predstoje su istraživanja: 1. Odnos tla i vegetacije; 2. Izdvajanje indikatorskih vrijednosti ekoloških grupa kojo koreliraju sa svojstvima tla; 3. Utjecaj klime s posebnim naglaskom na mikroklimu i reljefa na prinos; 4. Utvrđivanje pojedinih specijesa i njihovih varijeteta koji u jednako povoljnim uvjetima daju bolji prinos; 5. Utvrđivanje sastojina koje u zatečenom stanju ne mogu u dovoljnoj mjeri iskoristiti proizvodni potencijal ili koje nisu na odgovarajućem staništu; 6. Štampanje karata tipova šuma u mjerilu 1:100.000, jer one predočavaju prostorno rasprostiranje tipova njihove veličine i značaj; 7. Projektiranje baze podatke, s ciljem da se omogući upotreba ogromnog broja podatka s 3.000 ploha. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 124 <-- 124 --> PDF |
4. OSTALA PROBLEMATIKA KOJOM BI SE TREBAO BAVITI ODJEL ZA TIPOLOGIJU Osnovna djelatnost Odjela je istraživanje tipova šuma i šumskih staništa. No to ne može i ne smije biti jedina preokupacija stručnjaka Odjela. Odjel se sastoji od stručnjaka raznih profila, koji se zbog vlastite preokupacije i šire stručne izobrazbe trebaju baviti i drugom problematikom iz svoje uže specijalnosti, pa i šire, da bi uvijek bili vrhunski stručnjaci i intelektualci širokih pogleda. Zadatak im je: 1. Rješenje problema odnosa poljoprivreda-šumarstvo posebice u kraškom području putem uspostavljanja agro-silvo-pastoralne ravnoteže i progresivne sukcesivne melioracije svih degradiranih površina. Poljoprivredne, šumske i pašnjačke površine trebaju biti u takvom količinskom i prostornom rasporedu kojim će se spriječiti smanjivanje plodnosti tla na bilo koji način. 2. Iznalaženje načina za povećanje krmne vrijednosti panjača i šikara unošenjem grmolikih leguminoza na namjenskim površinama. 3. Jedno od važnih budućih područja istraživanja trebalo bi biti sagledavanje značaja postojanja šume u konkretnim prostorima u svjetlu jedinstva svih njenih funkcija, koje sve imaju i određenu, posredno ili neposredno, ali jasno izraženu ekonomsku vrijednost. 4. Održavanje ideje o prašumi budućnosti. Sve manje je površina na zemlji gdje čovjek nije direktno ili indirektno utjecao na razvoj biljnog i životinjskog svijeta, a iskustva stečena u razvoju biljnog i životinjskog svijeta u prirodnim uvjetima, mogla su se i mogu korisno upotrijebiti. Zbog toga treba nastojati utvrditi, izdvojiti, sačuvati i znanstveno istražiti sve površine koje su se razvijale bez znatnog utjecaja čovjeka. Pošto takvih površina nema mnogo, stručnjaci trebaju izabrati veće ili manje površine najsličnije izvornom obliku i prepustiti ih prirodnom razvoju. LITERATURA Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, J., Pelcer, Z. (1976): Ekološko- gospodarski tipovi šuma na području Nacionalnog parka Plitvička jezera, Zagreb, »Radovi« br. 28. Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, J., Pelcer, Z. (1977): Istraživanje ekološko-gospodarskih tipova šuma eumediteranskog i submediteranskog područja. Š. L. br. 3/4, str. 168. Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, J., Pelcer, Z. (1978): Ekološko- gospodarski tipovi šuma okoliša Zavižana, Zagreb, Radovi br. 34. Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, Pelcer, Z. (1979): Tipološka istraživanja kao osnov za suvremeno gospodarenje šumama, Simpozij o primjeni tipologije u suvremenom gospodarenju šumama u Jugoslaviji, Glasnik Šumarskog fakulteta (Posebno izdanje) 4, Beograd. Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, J., Pelcer, Z. (1979): Tipološke značajka šuma Slavonskog gorja, Zagreb, Radovi br. 39. Hren, V., Kovačević, Z., M a r t ino v i ć, J., P e 1 c e r, Z. (1981): Ekološko- gospodarski tipovi šuma na području Moslavačke gore, »Radovi« br. 41. Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, J., Pelcer, Z. (1982): Ekološko- gospodarski tipovi šuma gorja Hrv. zagorja, »Radovi« br. 48. Hren, V., Kovačević, Z., Martinović, J., P e 1 c e r, Z. (1983): Tipovi nizinskih šuma zapadne Posavine, »Radovi« br. 54. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 125 <-- 125 --> PDF |
Hren, V., Ko v ače vic, Z., Mar tin o vic, J., Pelcer, Z (1983): Ekološko- gospodarski tipova šuma područja Bilogore, »Radovi« br. 57. Martinović , J., Pelcer , Z. (1975): Analiza korelacije između proizvodnosti jele (Abies alba Mill.) i nekih svojstava tala na kršu zapadne Hrvatske. Simpozij o problemima istraživanja šumskih zemljišta, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Martinović , J., Pelcer , Z. (1976): Analiza korelacije između proizvodnosti bukve (Fagus sylvatica) i nekih svojstava tala na kršu zapadne Hrvatske, V. kongres JDPZ Sarajevo. Waldtypologie — der Grund fiir Forsteinrichtungsplane. Internatiole Wissenschaftliche Konferenz, Zwolen, 1972. Eingliederung SR Croatiens in Typologische Einheiten. IUFRO Simpozij iz uređivanja šuma, Beograd, 1975. Rezultati istraživanja ekološko^gospodarskih tipova šuma u SR Hrvatskoj, »Radovi « br. 2 — Izvanredno izdanje, 1984. Typological investigations Historic Survey, Present Situation and Development Summary In this important phase of investigations of forest types and forest habitats, when 30 years of investigations of one cycle has been completed, which included definition of types, and when second cycle tasks are defined — analyses of types, it is perhaps necessary to discuss in more detail typological investigations. With the presentation of completed works, results and future tasks we present arguments on the significance and need for typological investigations. |