DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 127     <-- 127 -->        PDF

STRUČNI ČLANAK — PROFESSIONAL PAPER
UDK 630*91 (46) Šum. list CXV (1991) 365


ŠUMARSKA RAZGLEDNICA SA KANARSKIH OTOKA


Ivan MIKLOŠ


KANARI I KANARINCI


Gotovo je nemoguće razgovarali o Kanarskim otocima ili Kanarima a da se pri
tome bar ne spomenu kanarinci. Sličnost naziva za jedan geografski pojam i jednu
pticu pjevicu tako je velika, da se samo od sebe postavlja pitanje: kakva veza
postoji između ta dva naziva. Njima su slični i nazivi Kanarac i Kanarka, kojima
mi na našem jeziku označujemo stanovnike Kanara. U španjolskom jeziku, kojim
se govori na Kanarima, ta je sličnost još veća. Naime, riječ el canario (pisano
malim »c«) označuje i Kanarca i kanarinca pa se samo iz konteksta može zaključiti
da li je riječ o čovjeku ili ptici. Riječ las canarias može imati čak tri
značenja: Kanarke, kanarinke ili Kanarski otoci, također u ovisnosti o kontekstu
(samo se u slučaju otoka riječ piše velikim početnim slovom).


Kanarinci su dobili ime po Kanarskim otocima, a ne obrnuto, kao što se
obično misli. Vrsta Serinus serinus, obična žutarica, vrzulin ili divlji kanarinac
iz porodice zebovki (Fringillidae), živi oko mediteranskih obala, odakle kao selica
odlazi u mnoge predjele srednje Europe i u Malu Aziju. Kod nas se susreće u
Dalmaciji kao stanarica, a oko Save i Dunava kao selica. Njezina podvrsta Serinus
canarius živi u prirodnim zajednicama na Kanarskim otocima, Azorima i
Madeiri, gdje obitava u grmlju, gustim šumama, voćnjacima i vinogradima. U
Europu ju je donio u 16. stoljeću J. De Betancourt, normanski barun u službi
kastiljanskog dvora. Kanarinci su uskoro postali veoma traženi u aristokratskom
društvu. Engleska kraljica Elizabeta I. počela ih je umjetno uzgajati i poklanjati
visokim gostima koji su je posjećivali. Bio je to početak »kanarikulture«, koja
se kasnije veoma razvila u čitavom svijetu. Od prilično neugledne ptice neodređene
boje perja uzgojen je veliki broj veoma različitih oblika, koji se među sobom
razlikuju po boji, načinu pjevanja i drugim svojstvima. U Italiji se razvio
poseban oblik tih pjevica zahvaljujući jednom neobičnom događaju. Neki je brod,
na kome se nalazio i veći broj kanarinaca, ploveći od Kanarskih otoka prema
Italiji pretrpio havariju. Tom su prilikom ptice izletjele iz broda i dospjele na
talijanski otok Elbu. Ondje su se parile s domaćom prirodnom populacijom i dale
križance intermedijarnih svojstava. Kanarinci koji se danas uzgajaju u Italiji
većinom su potomci tih »brodolomaca« s otoka Elbe.


VULKANI RASPRŠENI U OCEANU


Kanarske otoke čini skupina od sedam otoka u Atlantskom oceanu zapadno
od afričkog kontinenta. Najveći je Tenerife, a zatim — poredani po veličinni —
Fuerteventura, Gran Canaria, Lanzarote, La Palma, Gomera i El Hierro. Naji
manja udaljenost između njih i obale južnog Maroka iznosi oko 100 km, a naj




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 128     <-- 128 -->        PDF

veća oko 500 km. Nalaze se između 28° i 29° sjeverne geografske širine i 13° i 18°
zapadne geografske dužine (si. 1). Sredinom Kanarskih otoka prolazi 16. zapadni
meridijan, koji je jednako daleko od Greenwicha na zapad kao Zagreb na istok,
jer 16. istočni meridijan prolazi točno kroz glavni grad Hrvatske. Nekada je najmanji
i najzapadniji kanarski otok El Hierro bio veoma poznat po tome, što je
njime prolazio početni meridijan, pa ga je zato Kolumbo smatrao »krajem svi->
jeta«. Tek prije nešto više od 100 godina taj početni meridijan »premješten« je
u Greenwich.


SI. 1. Kanarski otoci


Kanarski su otoci vulkanskog podrijetla. Neki ih dovode u vezu s propašću
Atlantide, koja se prema prikazu Platona nekada nalazila na području današij
njeg Atlantskog oceana, »s one strane Herkulesovih stupova«, tj. Gibraltara i sjeverozapadnog
dijela Afrike. Bila je to, navodno, veoma bogata i naseljena zemlja,
kojom su vladali potomci Titana Atlanta (otuda naziv Atlantski ocean). Poslije
jednog strahovitog potresa potonula je u oceanu u jednom danu prije 12.000 godina.
Ono što je ostalo nakon kataklizme bili bi prema tome sadašnji Kanarski
otoci. Postojanje Atlantide znanost do danas nije dokazala, iako se ne isključuje
mogućnost da u tom mitu ima i nešto istine. Nekada davno otoci su se zvali
Jar din de las Hesperides (Vrt Hesperida), a Hesperide su bile nimfe, kćeri Atlantove,
koje su čuvale vrt sa zlatnim jabukama. Prije nego su dobili današnje ime,
zvali su se i Islas afortunades, tj. Sretni otoci.


Na otoku Tenerife, u njegovu središnjem dijelu, nalazi se golemi vulkan El
Teide, koji dominira čitavom otokom. Sa svojih 3.718 m to je najviša planina




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 129     <-- 129 -->        PDF

Španjolske. Vrli je često pokriven snijegom i dobro se vidi sa svih strana ne samo
sa istog, nego i sa susjednih otoka. Po tome je snijegu i otok dobio ime Tenerife,
što na jeziku Guanchesa, prastanovnika otoka, znači »snježno brdo«. Posljednja
njegova erupcija dogodila se koncem 17. stoljeća, ali je vulkan još uvijek aktivan,
što se može lako osjetiti po sumpornim parama koje stalno izbijaju iz mno>
gobrojnih pukotina u stijenama, tzv. fumarola.


Aktivnih vulkana ima i na drugim Kanarskim otcima, a najviše na otoku
Lanzarote: čak 300. Mnogobrojne žestoke i dugotrajne erupcije stalno su mijetnjale
lice i unutrašnjost tog otoka. Prostrane njegove površine poprimile su izgled
pravoga mjesečevog pejsaža. Još i danas otočanima doslovce »gori tlo pod
nogama«. Samo nekoliko centimetara ispod površine pijesak je mjestimice tako
vruć da se ne može držati rukama, a siama ili granje bačeni u kakvu udubinu
među stijenama za čas se pretvore u buktinju i izgore. Vrlo jednostavno može
se načiniti umjetni gejzir. Treba samo zabosti metalnu cijev u tlo i u nju naliti
vode. Za nekoliko sekundi voda će se na 400 °C pretvoriti u paru i u snažnom
mlazu izbiti u zrak. Jedan suvremeni restoran na tome području koristi za kuhinju
i sve ostale potrebe isključivo tu podzemnu toplinu. A nje ima u izobilju i
potpuno je besplatna.


Boja pijeska na plažama varira od zlatnožute preko sivosmeđe do skoro potpuno
crne. S povećanjem udaljenosti otoka od Afrike pijesak je sve tamniji. Ipak,
na sjeveroistoku otoka Tenerife, gdje inače prevladavaju tamni tonovi, nalazi se
na desetak kilometara od njegova glavnog grada jedna zlatnožuta plaža, Las Teresitas,
koja svojom bojom potpuno odudara od svoga okoliša. To je po svome
postanku vjerojatno najveća umjetna plaža na svijetu. Nastala je tako da je iz
Sahare dopremljena ogromna količina pijeska i njime pokrivena površina uz
more u dužini od 1,5 km i širini 100 m.


MOST IZMEĐU STAROG I NOVOG SVIJETA


Kanarski su otoci igrali važnu ulogu prilikom otkrivanja i osvajanja preko<
morskih zemalja Novoga svijeta. Na svim svojim putovanjima, a bilo ih je ukupno
četiri, Kolumbo je plovio preko Kanara. Najpoznatiji je po tome otok Gomera
i njegov glavni grad San Sebastian, odakle su se Kolumbove karavele 6. rujna
1492. godine otisnule na pučinu u smjeru Amerike.


Poslije otkrića Amerike mnogi su Kanarci naselili razne zemlje Novoga svijeta,
osobito Karipske otoke. Na Kubi još i danas ima dosta stanovnika čiji rođaci
žive na Kanarima.


Grad Santa Cruz de Tenerife poznat je po tome što ga je 1797. godine napao
britanski admiral Nelson, koji je tom prilikom bio potučen, izgubivši u borbi
ruku. A stanovnici grada počastili su neprijateljskog vojskovođu time što su jednu
od ulica označili njegovim imenom.


U novijoj povijesti Španjolske zabilježeno je da je general Franco prije Drugoga
svjetskog rata bio zapovjednik Kanarskih otoka. U šumi La Esperanza, nedaleko
aerodroma Los Rodeos, na sjevernom dijelu otoka Tenerife, osnovao je
svoj pokret Movimiento nacional 1936. godine i nedugo zatim krenuo s pobunjeničkim
trupama preko sjeverne Afrike u rat protiv španjolske republike. U toj se
šumi još uvijek nalazi obelisk koji podsjeća na taj događaj.


36-J




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 130     <-- 130 -->        PDF

Kanarski se otoci od vremena Kolumba do danas smatraju integralnim dijelom
Španjolske. Španjolci ih nikada nisu tretirali kao koloniju, čak ni u vrijeme
klasičnog kolonijalizma. U administrativnom pogledu oni čine dvije od ukupno
50 pokrajina Španjolske: Tenerife i Gran Canaria. Imaju površinu od 7.507 km2
i oko milijun i po stanovnika. Poslije Franca obadvije su pokrajine postale jedna
autonomna oblast pod imenom Islas Canarias.


VJEČNO PROLJEĆE


Za Kanarske se otoke općenito može reći da imaju jednoličnu suptropsku
oceansku klimu. Temperatura u priobalnom području oscilira oko 20 °C. Oscilacije
uglavnom nisu velike, ni dnevne ni sezonske. To je možda najugodnija klima
na svijetu, pa nije čudo da na tim »otocima za sve sezone«, kako ih reklamiraju
turističke agencije, ima uvijek puno turista, bez obzira na godišnje doba. Jer
ovdje je godišnje doba zapravo samo jedno i može se nazvati vječno proljeće ili
čak vječno ljeto, ako ga usporedimo s našim klimatskim uvjetima. Kanarski su
otoci za Europljane ono što su Havaji za Amerikance.


Zbog veoma povoljne klime na Kanare se doseljuje sve više stranaca. Među
njima ima i naših ljudi. Na otoku Tenerife u mjestu La Orotava već dugo živi
s obitelji Zagrepčanin Zdenko Kužnar, vlasnik velike plantaže banana. Čitajući
novine »Diario de avisos« od 11. veljače 1986. god. saznao sam da je trener nogometnog
kluba »Tenerife« tada bio Dragoljub Milosevic, također naš zemljak. Veliki
članak s fotografijom na naslovnoj stranici upravo govori o njegovoj ostavci na
funkciju u klubu.


Migracija ima i u suprotnom smjeru. Pričala mi je gospođa Asuncion, rođena
Ferrer, sa otoka Tenerife, kako se udala za našeg Sarajliju Miralema Hadžiosmanovića
i sasvim se dobro snašla u novoj, bosanskoj i muslimanskoj sredini.


Turizam je najviše razvijen, ili točnije, planski koncentriran, na otocima Tenerife
i Gran Canaria. Na ostalim otocima nije dozvoljena gradnja većih turi-1
stičkih objekata i naselja. Njih turisti posjećuju uglavnom u obliku jednodnevnog
izleta.


Zbog različite nadmorske visine, konfiguracije terena i šumovitosti, klima se
ipak razlikuje ne samo na pojedinim otocima nego i u raznim dijelovima istog
otoka. Što je veća udaljenost od Afrike to je jače izražen planinski karakter pojedinih
otoka. Pasatni vjetrovi (vientos alisios), koji pusu sa sjeveroistoka, donose
vlagu u niže i srednje položaje otoka, sprečavajući tako njihovu potpunu dezertifikaciju.
Južni dio otoka Tenerife suh je i vruć, gotovo pustinjski, dok su središnja
i sjeverna područja svježija, s prostranim zelenim površinama poljoprivrednih
kultura i bujnih šumskih sastojina.


Količina oborina općenito je mala, ali i tu postoje znatne razlike između
pojedinih otoka. Tako npr. Lanzarote i Fuerteventura, koji su najbliži Africi, imaju
u prosjeku svega 140 mm godišnje, Tenerife 450 mm, a planinska La Palma,
koja je i naj šumoviti ja, 660 mm. Voda je dakle veliki problem za stanovnike Kanara.
Njega donekle ublažuje postojanje voda što se skupljaju u golemim podzemnim
šupljinama, nastalim uslijed tektonskih poremećaja. Jedna takva šupljina
sadrži i do 5 milijuna m3 vode. No do nje nije jednostavno doći. U tu svrhu prave
se u brdima prostrane horizontalne bušotine duge i do 8 km (koji puta bez ikakvog
rezultata), pa se voda, ako se do nje dođe, posebnim cijevima ili kanalima




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 131     <-- 131 -->        PDF

razvodi po otoku. Do sada izgrađena vodovodna mreža duga je nekoliko tisuća
kilometara.
Slatka se voda sve više dobija iz morske desalinizacijom. Na otocima ima nekoliko
postrojenja za desalinizaciju (potabilizadora).


ZMAJEVO DRVO


Na kanarskom otoku Tenerife raste vjerojatno najpoznatije drvo na svijetu.
Nalazi se u malom selu Icod de los Vinos, koje je — može se to zaključiti i po
nazivu — poznato po dobrim vinima, ali još više upravo po tome drvetu. Zahvaljujući
njemu selo je dobilo hotel, u kojem uvijek ima znatiželjnih turista. Špaljolci
ga zovu et drago milenario, što će reći tisućljetni zmajevac ili zmajevo drvo.
Zove se još i drvo života. Znanstveni je naziv zmajevca Dracaena draco L. (draco,
lat. zmaj, zmija) i spada u familiju Agavaceae. Ime je dobio po smolastoj tekućini
koja iz njega curi ako se stablo ozlijedi. Tekućina je ispočetka bezbojna, a kada
se na zraku skrutne, postane tamnocrvena poput zgrušane krvi. Starosjedioci
(Guanches) su je upotrebljavali za mumificiranje svojih pokojnika. Poslije konkviste
Španjolci su tu vrstu prenijeli u Europu, gdje je »zmajeva krv« postala
jedna u nizu ljekarija primitivne pučke medicine.


Procjenjuje se da je drago milenario star ne tisuću, nego više od tri tisuće
godina, pa je to jamačno jedno od najstarijih stabala na svijetu. Njegov neobičan
habitus djeluje čudno, arhaički: krošnja s puno grbavih golih grana, koje samo
na vrhu nose čuperke sivkastozelenih duguljastih listova (si. 2). U tercijaru je ta
vrsta bila raširena po čitavoj Europi, ali je nakon ledenog doba potpuna nestala
i zadržala se samo na Kanarskom i Kapverdskom otočju. U srednjoj Europi može
uspijevati samo kao lončanica.


Druga biljna vrsta karakteristična za Kanare je jedna veoma dekorativna
mlječika iz porodice Euphorbiaceae. Znanstveni joj je naziv Poinsettia (Euphorbia)
pulcherrima (lat. prekrasna), a razni je narodi na svojim jezicima zovu »Božično
drvo« ili još češće »Božična zvijezda«, jer cvate zimi, o Božiću. Ono što
izgleda kao veliki, do 40 cm u promjeru, purpurnocrveni ili narančasti cvijet, zapravo
je skupina pricvjetnih listova ili brakteja, koji okružuju sitan žuti cvat.
Veoma se lako razmnožava i uzgaja po parkovima i vrtovima, a raste i samoniklo.
Biljka je podrijetlom iz Meksika, ali se bez nje Kanarski otoci danas ne
mogu ni zamisliti.


Od konkviste do danas kanarska je flora obogaćena za nekih 500—600 unesenih
vrsta viših biljaka pa sada njihov broj iznosi 1700—1800. Na periferiji grada
Puerto de la Cruz nalazi se botanički vrt osnovan 1788. godine, nazvan službeno
Jardin de Aclimatacićn, sa svrhom da se prati prilagođivanje unesenih egzota.


Evo još nekih čestih ili interesantnih biljaka, bez obzira na podrijetlo, iz bogate
i raznovrsne flore Kanarskih otoka.


Euphorbia canariensis. Ova endemska vrsta ima sukulentne izbojke s 3—6
bridova pa liči na stupaste kaktuse, a budući da ti izbojci rastu u obliku kande*labra,
biljka je najpoznatija pod imenom »kandelaber-kaktus«. Uzgajivači kaktusa
dobro je poznaju. Raste bujno na suhim staništima neobrađenog tla od morske
obale do 800 m nadmorske visine. Zajedno s »Božičnom zvijezdom« postala je
simbolom kanarskog biljnog svijeta.




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 132     <-- 132 -->        PDF

..._ », "-**´´


´:´:´.:.L;S**^´´´:´


^.„ ^^^^r.


^a^T^^®*^^ JBssP"


S/. 2. Zmajeva drvo (Dracaena draco) na otoku Tenerife
(Foto: I. Mikloš)




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 133     <-- 133 -->        PDF

Euphorbia regis-jubae. Najčešća je biljka Kanarskih otoka. Pod domaćim nazivom
tabaiba poznata je u najširim slojevima stanovništva. To je grmoliko razgranjena
mlječika, do 1,5 m visoka, s uskim, listovima smještenim u rozetama
na vrhu grane. Raste na suhim obroncima do 1.000 m nadmorske visine, pojedinačno
i u manjim ili većim grupama.


Rumex lunaria (Polygonaceae). Grm 1—2 m visok, sa sjajnim svjetlozelenim
listovima, po obliku sličnim onima što ih ima Lunaria (Judin srebrnjak). Cvate
od siječnja do svibnja u zelenkastim cvatovima. Endemska vrsta, vrlo česta sve
do 1.000 m nadmorske visine.


Spathodea campanulata (Bignoniaceae). Manje ili srednje zimzeleno drvo,
podrijetlom iz tropske Afrike. Tulipero del Gabon (tulipanovac iz Gabona) španjolski
je naziv za tu vrstu, koja se udomaćila i u drugim tropskim krajevima.
Lišće je tamnozeleno, a cvjetovi vatreno narančastocrveni, poput zvončića otvorenih
prema gore, oko 10 cm dugi, u manjim skupinama. Cvate od početka siječnja
do travnja. Uz »božičnu zvijezdu« to je najdekorativnija biljka Kanarskih
otoka. Osobito je mnogo ima u drvoredima i parku grada Santa Cruz.


Jacaranda mimosifolia (Bignoniaceae). Visoko, lijepo drvo, podrijetlom iz Brazila.
Veliki, fino perasti listovi (zato mimosifolia) otpadaju u ožujku, kada se pojavljuju
bujni cvatovi sastavljeni od desetina do 5 cm dugih svjetloljubičastih
cvjetova.


Parkinsonia aculeata (Leguminosae). Ima rijetku krošnju zelenih grana s malim
trnovima i vrlo sitnim listovima. Cvjetovi su žuti, bujni i tipični za lepirnjače.
Vrlo dekorativno drvo, često na ulicama i u parkovima. Ima ga i u nas na
toplijim staništima Jadranskog primorja.


Schinus molle (Anacardiaceae). Krošnju čine dugačke, tanke, obješene grane
na kojima su dugački parno perasti listovi. Plod je crvena boba, koja ima okus
papra. Zato se drvo zove divlji papar ili još češće peruanski papar, jer potječe
iz Perua. Ondje se od boba pravi neko alkoholno piće slično vinu.


Ficus nitida (Moraceae). Zimzeleno drvo s listovima sličnim listovima lovora
pa se zove i indijski lovor (potječe iz Indije). Stabla narastu do velikih dimenzija.
Karakteristična su za velike avenije, trgove i park u gradu Santa Cruz de
Tenerife. Lijepi primjerci nalaze se na jednom trgu, »Plaza del Charco«, u mjestu
Puerto de la Cruz.


Datura arborea (Solanaceae). Ovaj samonikli grm često se može vidjeti i u
slobodnoj prirodi, osobito uz rubove cesta. Upadljivi su mu dugi, bijeli cvjetovi,
nalik na trublju pa se zato na njemačkom zove Weisse Engelstrompette (bijela
anđeoska trublja). Španjolci ga nazivaju Dama de la noche (Noćna dama), jer
cvjetovi najintenzivnije mirišu noću. Na stabljici ih ima gotovo čitave godine.
Sjemenke djeluju narkotično.


Acacia cyanophylla (Leguminosae). Grm ili manje drvo, više poznato pod
imenom mimoza. Dobro poznati cvjetovi u obliku žutih kuglica pojavljuju se na
otoku Tenerife od siječnja do travnja.


Araucaria excelsa (Araucariaceae). Norfološka araukarija, potječe s australskog
otoka Norfolka, gdje naraste do 70 m visine i preko 2 m promjera. Ima
čunjastu krošnju s horizontalnim granama u pravilnim pršljenovima. Često se
može vidjeti u zemljama južnog Mediterana, a u zatvorenim prostorijama uzgaja
se i u nas kao »sobna jelica« (njem. Zimmertanne).


371




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 134     <-- 134 -->        PDF

Strelitzia reginae (Musaceae). Ime roda dobila je ova biljka po jednoj princezi
iz kuće Strelitz. Zove se još i »rajska ptica« (njem. Paradiesvogelblume), prema
neobičnom obliku cvijeta koji liči na ptičju glavu. Cvijet je veoma cijenjen
i dugo ostaje svjež nakon što je odrezan. Može se naći skoro u svim europskim
cvjećarnama. Potječe iz Južne Afrike, a na Kanarima se razmnožava i u slobodnoj
prirodi. Postao je već običaj da turisti na povratku kući ponesu sobom i po
koju »rajsku pticu«, pa se u turističkim centrima kao što su Puerto de la Cruz,
Santa Cruz de Tenerife i dr. razvila prava industrija uzgajanja tog cvijeća.


Strelitzia alba druga je vrsta tog roda, a veoma je nalik banani, s kojom,
kao i s prethodnom vrstom, spada u istu porodicu. Uzgaja se kao dekorativna
biljka, iako joj je cvijet, inače sličan »rajskoj ptici«, neugledan i sakriven među
lišćem.


Roystonca regia (Paltnae). Lijepo, visoko drvo, glatkog i svijetlog debla, koje
je u sredini zadebljalo. Porijeklom iz Srednje Amerike gdje je poznato pod imenom
»kraljevska palma« (španj. palma real).


Phoenix canariensis (Palmae). Osim na Kanarima, raste i daleko izvan svoje
domovine. To je ona ukrasna biljka, koja se pod imenom Feniks-palme uzgaja i
u našim krajevima. Još u prošlome stoljeću netko iz više plemićke obitelji Delupis
donio ju je ravno sa Kanarskih otoka na Vis, gdje su se proizvodile sadnice
ne samo za vlastite potrebe, nego i za europske dvorove. Posljednjih godina u
rasadniku RO »Vinogradar« proizvodnja je modernizirana i povećana, tako da se
danas uzgaja oko 300.000 sadnica, za domaće i strano tržište.


KORIST OD ŠTETNOG KUKCA


Kako se može dobro zaraditi na uzgoju (ne suzbijanju!) biljnih nametnika,
najbolje pokazuje primjer stanovnika Kanarskih otoka, koji su se svojevremeno
obogatili uzgajajući jednu vrstu štitaste uši na indijskoj smokvi.


Indijska smokva (Opuntia ficus-indica) iz familije kaktusa (Cactaceae) raširena
je, kultivirana ili podivljala, u mnogim mediteranskim i drugim zemljama gdje
vlada suha i topla klima. Zato je vrlo česta i na Kanarskim otocima. Kultivira se
s više njenih varijeteta i rasa. Plodovi su slatki i hranjivi, iako ne osobito ukusni.
Oni slabije kvalitete služe za ekstrakciju alkohola i kao krmivo. Mladi su ogranci
dobra stočna hrana.


Štitasta uš Dactylopius coccus, poznata još pod imenom košenil (španjolski:
cochinilla), nametnik je na indijskoj smokvi. No, Kanarci tog štetnika ne suzbijaju.
Naprotiv, oni ga nastoje što više razmnožiti, pri čemu im smokva služi samo
kao izvor hrane za štetnika. Očito je da uši imaju još veću vrijednost nego njihova
biljka-hraniteljica. Zašto?


Ženke uši, izvana srebrnobijele boje, pune su tamnocrvene tekućine, koja služi
za dobivanje karminskog bojila, važnog u proizvodnji akvarelske boje, kao dodatak
nekim živežnim namirnicama i kozmetici (npr. ruž za usne). U prošlome
stoljeću ta je sirovina bila toliko cijenjena i tražena da je na Kanarima nastala
prava »košenilska groznica«. Svake godine uzgojene su i skupljene milijarde uši
i iz njih iscijeđena dragocjena tekućina. Puno se tražila u inozemstvu pa je eksportirana,
osobito u Japan. Trgovina je evala i donosila otočanima velike koristi.




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 135     <-- 135 -->        PDF

To je trajalo nekih pedesetak godina, kada je započela sintetička proizvodnja
karminskog bojila. Stara se tehnologija postupno napušta, ali se i danas, osobito
na suhom, pustinjskom otoku Lanzarote, uzgaja smokva i na njoj »korisni nametnik
«, uši cochinille.


»ZELENO SRCE« OTOKA TENERIFE


Prostor od morske obale do nekih 500—600 m nadmorske visine na Kanarskim
otocima zauzimaju poljoprivredne površine. Suptropska klima omogućuje
uzgajanje velikog broja vrsta poljoprivrednih biljaka: žitarica, povrća, voća, vinove
loze, industrijskog bilja. Ona također daje mogućnost da se u jednoj godini
postignu tri žetve krumpira i drugih kultura, tako da svježeg voća i povrća ima
tijekom cijele godine. Najvažnija poljoprivredna kultura je banana. Uzgaja se
najviše na otoku Tenerife, osobito u dolini Orotava (62 km2), »zelenog srca« otoka,
kako ga naziva domaće pučanstvo, gdje se nalazi 30°/o od ukupne površine kanarskih
plantaža (si. 3).


SI. 3. Dolina Orotava na otoku Tenerife


(Foto: I. Mikloš)


Banana je voćka tropskih krajeva i spada među najstarije kultivirane biljke
na svijetu. Pradomovina su joj doline podno Himalajskog gorja, odakle je najprije
unesena u zapadnu Afriku (Gvineja), a zatim na Kanarske otoke početkom


15. stoljeća. Tek je kasnije sa Kanara dospjela na Antile i u zemlje Srednje Amerike,
od kojih neke, tzv. »Banana-republike« ekonomski još i danas potpuno ovise
o urodu i izvozu tog voća.


ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 136     <-- 136 -->        PDF

Znanstveni naziv banane je Musa paradisciaca var. sapientium, što bi se moglo
prevesti kao »rajska muza mudraca«. Plinije, koji je među prvima opisao bananu,
kaže da su indijski mudraci u sjeni njenih listova vodili duge filozofske
rasprave i pri tome se često hranili samo njenim plodovima. Za Azijce ona je
»dar božji«: ne traži nikakvu njegu, a svakome daje hranu i zaklon.


Zanimljivo je da se plodovi banane, iako na biljci postoje i muški i ženski
cvjetovi, razvijaju bez oplodnje. Kada je biljka stara godinu dana, pojavljuje se
cvat, a zatim plodovi, koji su nakon 4—6 mjeseci zreli za sječu. Jedan grozd plodova
težak je 15—60 kg, najčešće 25—30 kg. Na svakoj se biljci nalazi samo po
jedan. Da se zbog svoje težine ne bi otkinuo od stabljike, podupire se motkom,
koju Španjolci zbog toga nazivaju »tutorom« (si. 4). Motke, za kojima vlada velika


SI. 4. Plantaža banana u dolini Orotava


(Foto: I. Mikloš)


potražnja, dobijaju se uglavnom sječom mladih stabala velikog vrijesa (Erica
arborea) i vrste Myrica jada, koji rastu u čistim sastojinama ili u borovima i lovorovim
šumama kao podstojna sastojina. Istovremeno sa plodom posijece se
i čitava stabljika banane, koja isjeckana služi kao stočna hrana. No dok je biljka
sazrijevala, pokraj nje je izrastao mladi izdanak, koji ju je nakon sječe zamijenio,
zatim se na isti način pojavljuje novi izdanak i tako se biljka vegetativno
sama obnavlja.


Kanarska je banana robustnija i otpornija od afričke i antilske, ali je ipak
osjetljiva na vjetar pa se učvršćuje žicom ili »tutorima«, a plantaže se ograđuju
zidovima. Za dobro uspijevanje banana traži puno vode. Jednoj biljci treba svakodnevno
24 1 ili za svaki kilogram ploda oko 400 1. Tlo mora biti stalno vlažno,




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 137     <-- 137 -->        PDF

zato se natapa svakih 15 dana. Mnoge farme imaju vlastite otvorene rezervoare,
koji istovremeno služe i za uzgoj pastrva.


Kanarska banana razlikuje se od afričke i antilske i po plodovima. Oni su
gotovo upola manji, ali slađi i ukusniji. No uzalud ćemo ih tražiti u našim trgovinama
i na tržnicama. Gotovo čitavu proizvodnju, ili točnije 96%, od oko 400.000
tona godišnje, Kanarci »izvoze«, i to samo svojim zemljacima na Iberskom poluotoku.


KANARSKI BOR


Na relativno malom prostoru, s velikim razlikama u nadmorskoj visini, na
Kanarskim se otocima može vrlo lako i jasno uočiti visinska zonalnost samonikle
vegetacije.


U priobalnom području najčešće su palme, kaktusi i razne sukulentne biljke.
Posebno su karakteristične manje ili veće skupine »kandelaber-kaktusa« (cardonales)
i tabaibe (tabaibales). Od 200 m na više njima se pridružuju primorska
somina (Juniperus phoenicea) i divlja maslina (Olea europaea var. cerasiformis),
a od 400 m Erica arborea (veliki vrijes) i Myrica faya. Dvije posljednje vrste
tvore vrlo karakterističnu biljnu zajednicu, koju ovdje ukratko nazivaju »Erica-
Myrica«. Ona čini prijelaz prema pojasu borovih i lovorovih šuma što se prostiru
od 600 do nekih 2.400 m nadmorske visine. U tim se šumama nalazi u obliku
podstojne sastojine.


Kanarski bor (Pinus canariensis), kao što mu i ime kaže, autohtona je vrsta
na Kanarima (si. 5), ali se sve više širi Sredozemljem, pa je tako već dospio na


SI. 5. Šumarska kuća na otoku La Palma, okružena stablima kanarskogbora (Pinus canariensis)
(Foto: I. Mikloš)




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 138     <-- 138 -->        PDF

njegov krajnji istočni dio — u Izrael. Put u suprotnom smjeru prošao je, kako
se pretpostavlja, alepski bor (P. halepensis), ali puno ranije, vjerojatno još u doba
Rimljana. Iskonska mu je domovina istočno Sredozemlje, a i ime je dobio po
sirijskom gradu Alepu. Danas se tim borom pošumljuje i na Kanarima.


Kanarski bor spada u grupu troigličavih borova. Iglice su 20—40 cm duge, napiljena
ruba, na mladim stablima plavkaste boje. Na njima se iz magli i oblaka
kondenzira puno vlage, koja zatim u obliku kapljica pada na tlo i klizi niz deblo,
natapajući njegovu debelu, izbrazdanu koru. Upravo zbog te debele i stalno vlažne
kore starija su stabla otporna na požar, iako drvo sadrži puno smole. Otporna
su i na sušu i na vjetar. Na otoku Gran Canaria, 1450 m nad morem, jedno selo
koje se zove Cruz de Tejada (»Križ od šindre«), dobilo je ime po velikom križu,
načinjenom od kanarskog bora, što su ga mještani podigli na obližnjoj glavnoj
raskrsnici putova. Dugo je vremena križ odolijevao raznim vremenskim nepogodama,
ali je konačno dotrajao, pa je zamijenjen novim, kamenim. Samo je ime
ostalo staro.


Kanarski je bor dao ime i jednoj crkvi sagrađenoj u tipično kanarskom stilu
u selu Teror, na istom otoku. Crkva se zove Basilica de Nuestra Seiiora del Pino
(»Bazilika Naše Gospe od Bora«), prema navodno čudotvornoj ikoni Majke Božje,
nađenoj u krošnji jednog bora prije više od 500 godina. Naziv sela nema nikakve
veze s nasiljem (terorom), iako na nj neodoljivo podsjeća, pa i unatoč tome što
se ta riječ u španjolskom (a većinom i u drugim jezicima) piše s dva r, tj. terror.
Inače je »Djevica od Terora«, kako se još zove »Gospa od Bora«, službeno zaštitnica
čitavog otoka Gran Canaria.


Na najvišim položajima u borovim šumama, uglavnom na strmim terenima,
mogu se naći velika stabla borovice Juniperus cedrus ili, kako ga Španjolci nazivaju,
»kanarski cedar«. Španjolski naziv el cedro (cedar) prilično je neodređen
pojam čak i za same Španjolce. Njime se naime označuje više posve različitih
vrsta drveća: vrste roda Cedrus, zatim Juniperus cedrus i Cedrela mejicana.


Između 1300 i 1800 m veoma je raširen Cytisus proliferus, 1—4 m visoki grm
iz porodice Leguminosae. Kanarci ga zovu eseobon, što znači »velika metla«. Bujno
lista i cvate. Obilje lisne mase koristi se za prostirku u štalama, a mlađe lišće
i kao hrana za stoku, ali samo za koze, jer ga ostala stoka nerado jede. Unatoč
intenzivnoj sječi stalno se obnavlja iz panja.


Subalpinsku zonu iznad borovih šuma (pinares) sve do 2.700 m nad morem
zauzimaju uglavnom retamares, tj. zajednice jedne vrste grma iz iste porodice,
što ga Španjolci zove ritama, a znanstveni mu je naziv Spartocytisus supranubius
(lat. »iznad oblaka«). U proljeće je sav u cvatu ružičastobijele boje, koja se ponegdje
spaja s bjelinom još neotopljena snijega na vrhuncima otoka.


Na Kanarima je otkrivena i jedna vrsta poluzimzelenog hrasta, koji je po
svojoj domovini dobio ime Quercus canariensis ili kanarski hrast. U Europi raste
samo na krajnjem jugu Španjolske i Portugala. Kasnije se proširio i na veliki
dio zapadnog Sredozemlja osobito na sjevernu Afriku. U Alžiru tvori prostrane
šumske sastojine. Poznatiji je pod francuskim nazivom chene-zeen.


Sve veća potreba za drvetom, ali i želja za eksperimentiranjem, obogatili su
Kanarske otoke s više introduciranih vrsta drveća. Najvažniji među njima je
kalifornijski bor (P. radiata ili P. insignis), koji je unesen i u Europu još prije
više od sto godina. U kanarskim klimatskim prilikama uspijeva vrlo dobro. Posebno
mu odgovaraju suha, ali svježa i maglovita ljeta, s dugim razdobljima bez




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 139     <-- 139 -->        PDF

sunca, pa se zato upotrebljava za pošumljivanje na većim nadmorskim visinama.
Uzgaja se u kraćim ophodnjama, u obliku intenzivnih kultura (si. 6).
Radi dobivanja drvne mase u što kraćem vremenu uzgajaju se i razne vrste
eukaliptusa. Od ukupno 12 vrsta najčešća je Eucalyptus globulus.


(Foto: I. Mikloš)
SI. 6. Kultura kalifornijskog bora (Pinus radiata) na otoku La Palma


Najljepše šume kanarskog bora nalaze se na otocima Tenerife i La Palma.
Otok Gomera čuven je po svojim prekrasnim i dobro sačuvanim lovorovim šumama.
Te su šume veoma vrijedne i sa prirodoznanstvenog gledišta, pa zato o
njima nešto više u posebnom poglavlju.


LOVOROVE ŠUME


Lovor ili lovorika (Laurus nobilis) spada svakako — bar po imenu — među
najpoznatije vrste drveća. U znanstvenoj nomenklaturi počašćen je nazivom plemenit
(nobilis). U antičko doba smatrali su ga svetim Apolonovim drvetom, simbolom
mudrosti i slave. Pobjednik u nekom gimnastičkom natjecanju bio je
ovjenčan lovorovim vijencem (laureatus). Danas se laureatom označuje umjetnika
ili znanstvenika koji je dobio neko visoko društveno priznanje.


Lovor se uglavnom uzgaja kao parkovno drvo i u obliku živica.


U narodu je lovor najviše poznat po listu. Svježi služi za dekoriranje, a suhi
kao začin hrani i kao sredstvo za konzerviranje suhog voća.




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 140     <-- 140 -->        PDF

Lovor je najmanje poznat kao šumsko drvo. U nas doduše mjestimice raste
veoma bujno, kao npr. u okolici Lovrana, kojemu je dao i naše i talijansko ime
(Laurana), ali te manje ili veće skupine ne možemo smatrati šumom. To su samo
posljednji ostaci lovorovih šuma, koje su nekada davno bile raširene na čitavom
mediteranskom području.


Vegetacija lovorovih šuma, ili laurisilva, čini poseban tip vazda zelenih suptropskih
šuma, koji u odnosu na ostale šumske tipove na zemaljskoj kugli zauzima
male površine. Te su se šume do danas održale u srednjoj i sjevernoj Flo«
riđi, Čileu, Patagoniji, Japanu, Novom Zelandu, na Madeiri, Azorima (si. 1), Kanarskim
otocima i još ponegdje. U Europi ih ima samo u Portugalu.


Na Kanarima su se izvanredno razvile tipične lovorove šume na visini između
400 i 1.300 m, na sjevernim ekspozicijama, gdje ima puno vlage, magle i oblaka,
pa je svjetlosni intenzitet oslabljen, osobito u samoj šumi. U njenu unutrašnjost
probija se samo 1/20 i 1/40 pune dnevne svjetlosti. Nijemci takvu šumu nazivaju
Nebelwald (Nebel, njem. magla). Zbog slabog svjetla prizemni sloj raslinja sastoji
se uglavnom samo od paprati i mahovina.


Glavna vrsta drveta lovorovih šuma je kanarski ili azorski lovor (Laurus canariensis
odn. L. azorica). To je visoko i vitko stablo, kora debla je svjetlosiva,,
a lišće tamnozeleno i kožasto. Takav tip lista karakterističan je i za grmlje koje
raste u tim šumama, kao npr. Persea indica (također iz porodice Lauraceae), Arbutus
canariensis i Ilex platyphylla (Kanarci je nazivaju »divljom narančom«).
Tako izrazita morfološka konvergencija može znatno otežati identifikaciju pojedinih
vrsta drveća i grmlja u lovorovim šumama.


»Lovorov tip lista« veoma je sličan listovima u tropskim kišnim šumama, s
tom razlikom što pupovi na drveću u tim šumama nisu zaštićeni ljuskama. Pojedine
vrste grmlja u lovorovim šumama često su rasprostranjene i daleko izvan
tih šuma, pa se tako mogu naći u listopadnim šumama umjerenih područja, gdje
im specifična fitoklima pruža zaštitu i mogućnost opstanka. Lovorove šume smatramo
prelaznim oblikom vegetacije između tropskih kišnih i tvrdolisnih šuma.


Najljepše lovorove šume nalaze se na otoku La Gomera. One su najvažniji
razlog za proglašenje središnjeg dijela otoka nacionalnim parkom.


ŠUMARSTVO I ZAŠTITA PRIRODE


Šumama na Kanarskim otocima upravljaju dva Instituta za zaštitu prirode
(Instituto para la conservation de la naturaleza, ili skraćeno ICONA), koji spadaju
pod Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i prehrane. Jedan se nalazi u gradu
Las Palmas na otoku Gran Canada, a drugi u gradu Santa Cruz na otoku
Tenerife. Iz naslova se vidi da to nije čisto šumarska ustanova, iako je očito da
su izrazom »priroda« obuhvaćene i šume. Reorganizacijom španjolskog šumarstva
1971. god., ICONA je nastala spajanjem šumarija, Državnog fonda za po»
šumljivanje i Uprave za lov, ribolov i nacionalne parkove. Kako mi je rekao ing.
Jose Maria Gale an, ICONA u gradu Santa Cruz de Tenerife zapošljava, osim
njega, još 5 diplomiranih inženjera šumarstva, 4 pogonska inženjera i 2 biologa.
Njihova djelatnost, u skladu sa španjolskom strategijom zaštite prirode, obuhvaća
slijedeća područja:


1. Nacionalni parkovi, parkovi prirode i drugi zaštićeni prostori,


ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 141     <-- 141 -->        PDF

2. Borba protiv šumskih požara, obnova šuma i njihova revalorizacija,
3. Podizanje, zaštita i unapređenje šumskih sastojina,
4. Zaštita flore i faune,
5. Zaštita tla od erozije, hidromelioracije i borba protiv dezertifikacije,
6. Ostale aktivnosti: biološka borba protiv bolesti i štetnika, lov i ribolov.
Stvaranje zona za odmor i rekreaciju. Obrazovanje u prirodi i publicistika.
ICONA, dakle, uključuje u svojoj djelatnosti sve poslove


koji se odnose na gospodarenje šumama dotičnog područja, s


jasnim naglaskom na zaštiti šuma i u skladu s principima za


štite prirode općenito. Važnost zaštite prirode najbolje ilustrira


podatak da se od 9 nacionalnih parkova, koliko ih ukupno ima u


Španjolskoj, 4 nalaze na Kanarskim otocima. Takav je izbor na


činjen sa svrhom da se sačuvaju najkarakterističniji ekosistemi


40 milijuna starog Kanarskog arhipelaga.


ICOIVA Timanfaya, na »paklenom« otoku Lanzarote, prije svega je


geološki park. Izdvojena je tipična vulkanska površina pokrivena


lavom, kamenjem i pijeskom, s dvadesetak vulkanskih kratera.


Teide, nacionalni park u središnjem dijelu otoka Tenerife, nalazi se u jednom
od najvećih vulkanskih kratera na svijetu. Obuhvaća dolinu kružna oblika, promjera
16 km i opsega 45 km, obrubljenu većim dijelom visokim i strmim stijenama.
Tu se nalazi i najviša planina Španjolske, po kojoj je park dobio ime i
kojom se Španjolci veoma ponose. Tako je ona prikazana i na njihovoj novčanici
od 1.000 peseta, crtežom i natpisom »Teide, Canarias«.


Tlo Nacionalnog parka djelomično je potpuno golo, a djelomično obraslo v&getacijom
koja je prilagođena svome staništu. Većina tih biljaka, njih četrdesetak,
kanarski su endemi, a neke se mogu naći isključivo na području Nacionalnog
parka. Najviše upada u oči Echium wildpretii iz porodice oštrolisti (Boraginaceae).
Visoka do 3 m, poput čempresa piramidalna oblika, s mnoštvom sitnih tamnocrvenih
cvjetova, čini se kao jedan veliki grozdasti cvat. Česta je također jedna
lijepa biljka slična kamilici, koju Španjolci zovu Margarita del Teide, a znanstveni
joj je naziv Argyranthenum teneriffe. Ipak, svima je najdraža jedna vrsta
ljubičice, što ju je na Kanarima opisao čuveni prirodoslovac Alexander von
Humboldt. Zove se Viola cheiranthifolia ili, po domaćem, Violeta del Teide.
Uspijeva u najlošijim stanišnim uvjetima vulkanskog kratera. U pustom kamenjaru
s oskudnom vegetacijom, gdje ne raste nikakvo drugo cvijeće, održala se
samo ta nježna ljubičica, koja svojim plavim cvjetovima ukrašava »krov Španjolske
«.


I jedna vrsta ptice dobila je ime po vulkanu Teide. To je zeba Fringilla teydea,
bliski rođak domaćeg kanarinca (porodica Fringillidae), s kojom živi na istim
prostorima, uglavnom u borovim šumama ispod vulkana, ali je jedina ptica
koja se može vidjeti i na samom njegovom vrhu.


Kukaca je do sada utvrđeno preko 400 vrsta, većinom endemskih. Ima i mnogo
gmazova, od kojih endemski gušter Lacerta simonii može narasti i do 1 m
dužine.


Na području parka unesen je 1970. god. muflon. Danas živi na površini od
oko 260 km1´ i spada u zaštićene životinje. Lov je dozvoljen samo na kuniće i go




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 142     <-- 142 -->        PDF

lubove. Kunića ima mnogo i njegovo meso u pikantnom sosu s krumpirom jedan
je od kanarskih kulinarskih specijaliteta.


Garajonay je nacionalni par na otoku La Gomera, koji je dobio i naziv Kolumbov
otok (la išla Columbina), jer je na njemu boravio Kolumbo 1492. god.,
kada je plovio prema Novom svijetu. Najveća njegova prirodoznanstvena vrijednost
su izvrsno sačuvane lovorove šume, s mnogobrojnim endemskim vrstama
biljaka i životinja. Od viših biljaka 33 vrste se mogu naći samo na tom otoku,
a 8 samo na području nacionalnog parka. Za botaničare to je pravi živi muzej
tercijarne flore.


Caldera de Taburiente nalazi se na otoku La Palma, koji Kanarci od milja
zovu La išla bonita (lijepi otok). Kažu za njega da bi se mogao pojaviti na bilo
kojem natječaju za najljepši otok na svijetu. U svakom slučaju on je u nečemu
ispred svih ostalih: nema naime nigdje na svijetu tako malog otoka s tako visokim
planinama. Površina iznosi 728 km2, a najviši vrh (Roque dc los Muchachos)
visok je 2.426 m. Nacionalni park, u središtu otoka, ima oblik golemog kotla
veoma strmih stijena, visokih do 2.200 m. To je također jedan veliki vulkanski
krater, promjera oko 8 km. Riječ caldera, koja na španjolskom zaista znači kotao,
postala je s vremenom međnarodni stručni izraz u vulkanologiji, kojim se označava
stari, urušeni vulkanski krater.


Nacionalni park, kao i čitav otok, odlikuje se obiljem voda i bujnim zelenilom.
Iz mnogobrojnih izvora teku prema moru brzi i bistri potoci, stvarajući
mjestimice manje ili veće slapove. A zelenilo — to su prije svega šume kanarskog
bora, najljepše šume te vrste na Kanarima, pa i na svijetu.


Otočna je fauna slična onoj na ostalim Kanarskim otocima, uz neke specifične
endeme. Takva je npr. crvenokljuna planinska vrana ili galica (Pyrrhocorax
pyrrhocorax barbarus), koja obitava na visokim strmim stijenama i to samo na
otoku La Palma. Zanimljiva je i zato što se, poput papige, može naučiti govoriti.


Među zaštićenim vrstama životinja Kanarskih otoka nalazi se i njihov najveći
leptir, čuveni američki monarh (Danaus plexipus). U svojoj domovini, Sjevernoj
Americi, taj je leptir poznat po svojim redovitim sezonskim migracijama od
sjevera prema jugu i obratno. No osim tih internih migracija on poduzima i duge
prekooceanske letove, koji završavaju u mnogim udaljenim zemljama. Leteći tako
na sve strane, pa i u smjeru protivnom od onoga kojim je Kolumbo plovio prema
Novom svijetu, zaustavlja se i na Kanarskim otocima. Pretpostavlja se da
neki primjerci, koji se povremeno nađu čak u Andaluziji i Portugalu, ne dolijeću
tamo izravno iz Amerike nego preko Kanara.


Jedan europski moreplovac, ploveći preko Kanarskih otoka na zapad, prije
500 godina otkrio je Ameriku.


Jedan američki leptir, leteći u suprotnom smjeru, svake godine ponovno otkriva
Europu.