DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 138     <-- 138 -->        PDF

njegov krajnji istočni dio — u Izrael. Put u suprotnom smjeru prošao je, kako
se pretpostavlja, alepski bor (P. halepensis), ali puno ranije, vjerojatno još u doba
Rimljana. Iskonska mu je domovina istočno Sredozemlje, a i ime je dobio po
sirijskom gradu Alepu. Danas se tim borom pošumljuje i na Kanarima.


Kanarski bor spada u grupu troigličavih borova. Iglice su 20—40 cm duge, napiljena
ruba, na mladim stablima plavkaste boje. Na njima se iz magli i oblaka
kondenzira puno vlage, koja zatim u obliku kapljica pada na tlo i klizi niz deblo,
natapajući njegovu debelu, izbrazdanu koru. Upravo zbog te debele i stalno vlažne
kore starija su stabla otporna na požar, iako drvo sadrži puno smole. Otporna
su i na sušu i na vjetar. Na otoku Gran Canaria, 1450 m nad morem, jedno selo
koje se zove Cruz de Tejada (»Križ od šindre«), dobilo je ime po velikom križu,
načinjenom od kanarskog bora, što su ga mještani podigli na obližnjoj glavnoj
raskrsnici putova. Dugo je vremena križ odolijevao raznim vremenskim nepogodama,
ali je konačno dotrajao, pa je zamijenjen novim, kamenim. Samo je ime
ostalo staro.


Kanarski je bor dao ime i jednoj crkvi sagrađenoj u tipično kanarskom stilu
u selu Teror, na istom otoku. Crkva se zove Basilica de Nuestra Seiiora del Pino
(»Bazilika Naše Gospe od Bora«), prema navodno čudotvornoj ikoni Majke Božje,
nađenoj u krošnji jednog bora prije više od 500 godina. Naziv sela nema nikakve
veze s nasiljem (terorom), iako na nj neodoljivo podsjeća, pa i unatoč tome što
se ta riječ u španjolskom (a većinom i u drugim jezicima) piše s dva r, tj. terror.
Inače je »Djevica od Terora«, kako se još zove »Gospa od Bora«, službeno zaštitnica
čitavog otoka Gran Canaria.


Na najvišim položajima u borovim šumama, uglavnom na strmim terenima,
mogu se naći velika stabla borovice Juniperus cedrus ili, kako ga Španjolci nazivaju,
»kanarski cedar«. Španjolski naziv el cedro (cedar) prilično je neodređen
pojam čak i za same Španjolce. Njime se naime označuje više posve različitih
vrsta drveća: vrste roda Cedrus, zatim Juniperus cedrus i Cedrela mejicana.


Između 1300 i 1800 m veoma je raširen Cytisus proliferus, 1—4 m visoki grm
iz porodice Leguminosae. Kanarci ga zovu eseobon, što znači »velika metla«. Bujno
lista i cvate. Obilje lisne mase koristi se za prostirku u štalama, a mlađe lišće
i kao hrana za stoku, ali samo za koze, jer ga ostala stoka nerado jede. Unatoč
intenzivnoj sječi stalno se obnavlja iz panja.


Subalpinsku zonu iznad borovih šuma (pinares) sve do 2.700 m nad morem
zauzimaju uglavnom retamares, tj. zajednice jedne vrste grma iz iste porodice,
što ga Španjolci zove ritama, a znanstveni mu je naziv Spartocytisus supranubius
(lat. »iznad oblaka«). U proljeće je sav u cvatu ružičastobijele boje, koja se ponegdje
spaja s bjelinom još neotopljena snijega na vrhuncima otoka.


Na Kanarima je otkrivena i jedna vrsta poluzimzelenog hrasta, koji je po
svojoj domovini dobio ime Quercus canariensis ili kanarski hrast. U Europi raste
samo na krajnjem jugu Španjolske i Portugala. Kasnije se proširio i na veliki
dio zapadnog Sredozemlja osobito na sjevernu Afriku. U Alžiru tvori prostrane
šumske sastojine. Poznatiji je pod francuskim nazivom chene-zeen.


Sve veća potreba za drvetom, ali i želja za eksperimentiranjem, obogatili su
Kanarske otoke s više introduciranih vrsta drveća. Najvažniji među njima je
kalifornijski bor (P. radiata ili P. insignis), koji je unesen i u Europu još prije
više od sto godina. U kanarskim klimatskim prilikama uspijeva vrlo dobro. Posebno
mu odgovaraju suha, ali svježa i maglovita ljeta, s dugim razdobljima bez