DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 15 <-- 15 --> PDF |
´mjerima, naročito u vlastelinskim šumama gdje nije bilo ograničenja u pogledu uživanja toga resursa. Prevelike sječe šuma, paljenje drvenog ugljena i pepeljike, te prekomjerno steljarenje i pašarenje dovele su samoborske šume u vrlo loše stanje. Neke su šume, ponajprije šume hrasta lužnjaka u nizini, dobrim dijelom iskrčene i pretvorene u današnje poljoprivredne površine (predjel Hrastina). Ali ne samo u ravnici, također su iskrčene mnoge šume hrasta kitnjaka i običnog graba na blagim nagibima Samoborskog gorja na neutralnim i kiselim tlima gdje su danas plodne livade pa čak i oranice. Iako je u Hrvatskoj kmetstvo ukinuto 1848. godine i seljak postao vlasnik svog selišta, pravo uživanja pašnjaka i šuma uređeno je tek Carskim patentom od 17. V. 1857. godine. Zakonom od 26. IV. 1894. godine bili su detaljno uređeni pravni i ekonomski odnosi u zemljišnim zajednicama. »Ovlaštenikom « se smatrala osoba koja je imala na vlastelinskom posjedu svoja selišta. U samoborskoj općini bilo je mnogo zemljišnih zajednica. Vlastelini su i dalje slobodno gospodarili svojim šumama a za zemljišne zajednice vrijedili su posebni zakoni odnosno propisi. Što se šumarstva tiče važna je Naredba Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske Vlade od 4. III. 1871. kojom je bila propisana šumarska služba kod političke uprave, pošto je Zakon o šumama od 1852. zahtijevao da se za šume »opterećene služnostima« (a to su i zemljišne zajednice) imaju sastaviti gospodarske osnove po kojima će se odr rediti kako i koliko će se sjeći u tim šumama. U to vrijeme već je djelovalo Kr. gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima (1860) koje je obrazovalo šumarnike za obavljanje šumarske stručne službe. Dakako, da je općina Samobor imala takvog šumarnika, koji je upravljao spomenutim šumama u smislu postojećeg Zakona o šumama a na temelju Naredbe kr. zemaljske Vlade od 23. IV. 1903. broj 23.152. Po toj naredbi imalo se za svaku šumu, stojeću pod osobitim javnim nadzorom, sastaviti gospodarsk a osno v a kad je šuma veća od 100 k. jutara. Ako je šuma manja, tada se po spomenutoj naredbi trebao sastaviti »gospodarski program« po propisanom »Naputku«, koji je bio sastavni dio spomenute Naredbe. Da se uistinu tako postupalo svjedoče nam stare gospodarske osnove i stari programi sa pripadajućim šumskim kartama koje su većim dijelom još i danas u upotrebi. Sastavljali su ih naši stari šumarnici te možemo mirne duše reći da je u to vrijeme šumarstvo u Hrvatskoj bilo na evropskoj razini. Samobor, bez dvojbe, nije u tom pogledu zaostajao. Spomenut ću samo kao primjer samoborskog šumarnika Ivana P a r t a š a, koji je završio šumarske studije na bečkoj »Bodenkulturi« da bi kao šumarnik služio u Samoboru od 1883—1887, te poslije toga postao profesor uređivanja šuma najprije na Gospodarsko- šumarskom učilištu u Križevcima a onda (1899—1911) na Šumarskoj Akademiji pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Da je šumarstvo Samobora uistinu bilo u to vrijeme vrlo napredno svjedoče nam živi primjeri iz toga doba. Takav jedan primjer odnosi se na pošumljavanje okolice Samobora pred više od stotinu godina — upravo u vrijeme kad je šumarnik Ivan P a r t a š služio u Samoboru i ostvario zamisao tadašnjeg samoborskog gradonačelnika Ljudevita Šmidhena , koji je zabrinut zbog velikih poplava i posljedica erozije u Samoboru, dao 1883. godine pošumiti predjel Anindol a poslije i Stražnik. Slijedećih je godina pošumljivanje u Samoboru nastavljeno, a što je vidljivo iz starih dokumenata o smrekovim i ariševim sadnicama iz rasadnika Sv. Mihovil u Senju, |