DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 29 <-- 29 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI - ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS UDK 630* + lll (430) Sum. list CXVI (1992) 27 ŠUMSKA VEGETACIJA POPLAVNOG PODRUČJA I KONTAKTNIH ZONA GORNJE RAJNE U NJEMAČKOJ I PROBLEMATIKA NJENE ZAŠTITE Joso VUKELIĆ* SAŽETAK: Područje gornje Rajne u Njemačkoj prostire se približno od Basela do Mainza i tok Rajne u njemu iznosi 300 km. U tom velikom području saveznih pokrajina Baden-Wuerttemberg i Rheinland-Pfalz površine još uvijek prirodnih, poplavnihšuma nisu znatne. Značajni kompleksi ukupne površine oko 4000 ha nalaze se između Rajne i nasipa (Vorland) nizvodno od vodne stepenice Ifferzheim u okolici gradova Rastatia, Wormsa, Philippsburga i Darmstadta. Oni su u većoj ili manjoj mjeri sačuvali prirodnost, raznolikost i, zahvaljujući poplavama, inače vrlo intenzivnu dinamiku poplavnih područja. U radu se iznosi raščlanjenost šumske vegetacije onako kako su je istraživali i shvaćali njemački autori. Presudan utjecaj na nastanak i razvoj pojedinih zajednica ima vodni režim, osobito poplave. Dalje se razmatra sastav i vegetacijska struktura šuma te problematika njihova održavanja, korištenja i zaštite. Stečena iskustva s melioracijskim postupcima, njihovim utjecajima na okolicu (osobito šumu), zatim autohtonim i unesenim vrstama drveća mogu korisno poslužiti pri sličnom planiranju u našem području. Ključne riječi: poplavna šuma, gornja Rajna, vegetacijski sastav i struktura, melioracijske mjere, vodni režim UVOD Poplavna područja pružaju se uz rijeke, manje ili veće potoke uz koje jeli nisu podignuli nasipi, ili su oni udaljeni od korita pa se dio između nasipa i vodotoka redovito poplavljuje. To su u području gornje Rajne isključivo njeni stari tokovi koji od novog melioriranog korita nisu odvojeni nasipima i nisu na drugi način isušivani. U poplavnim područjima vladaju osobiti životni uvjeti koji omogućavaju nastajanje i razvoj vrlo različitih životnih zajednica. Najvažniji ekološki faktor u njima je voda, u prvom redu poplavna. Veće ili manje godišnje kolebanje poplavne ili podzemne vode (u vezi s tim i trajanje suhih razdoblja) određuje pridolazak i razvitak jedne, a ograni * Joso Vukelić, Šumarski fakultet, Svetoširnunska 25, 41000 Zagreb |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 30 <-- 30 --> PDF |
čavanje ili polagano propadanje druge životne zajednice. Dinamika vodnog režima u najvećoj mjeri dakle određuje sastav biljnog i životinjskog svijeta, a on se bitno razlikuje na različitim biotopima poplavnih područja. Najveće značenje poplavnih područja leži u održavanju osobitih i neobično bogatih ekosustava koji zbog isušivanja močvara i regulacija vodnih tokova sigurno spadaju među najugroženije na zemlji. Šume ovih poplavnih područja nalaze se već više stoljeća pod intenzivnim gospodarskim utjecajima no one ipak predstavljaju najprirodnije šume nizinskog područja toga dijela Evrope, a imaju velik utjecaj na ostale biocenoze poplavnih područja. To su bili razlozi da su one danas zajedno s pripadajućim ostalim cenozama zaštićene i da je najveća svjetska privatna organizacija za zaštitu prirode WWF (World Wildlife Fondation) osnovala 1984. godine u Rastattu Međunarodni institut za njihovo istraživanje i očuvanje. Istraživanja Instituta su izrazito multidisciplinarna, a područja istraživanja i zaštite su u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, a u novije vrijeme i u svim zemljama Podunavlja. Možda treba ovdje napomenuti dvije za nas zanimljive činjenice: prvo, Institut pokazuje osobit interes za Hrvatsku, jer je s njenim rijekama Savom, Dravom i Dunavom i relativno sačuvanijim područjima uz njih, stavlja na prvo mjesto u Evropi po zanimljivosti, sačuvanosti, prirodoznanstvenom značenju i ekološki vrijednom prostoru poplavnih područja. Međutim, treba napomenuti da se naše nizinske šume, u kojima zadnjih dvadesetak godina nema poplava ili one u dužim razdobljima izostaju, ne smatraju više poplavnim šumama (Auenwald) i nemaju takav tretman. Ovaj je rad nastao na osnovi vlastitog sudjelovanja u projektu istraživanja i zaštite šuma uz Rajnu, zatim na osnovi različite dokumentacije WWF-Auen-Instituta i radova Dister a (1980, 1983), Krame r a (1989), Hubera (1989), Schaefera (1973), Philippia (1978) i drugih izvora. SINEKOLOŠKI UVJETI POPLAVNOG PODRUČJA GORNJE RAJNE I POSLJEDICE NJENE REGULACIJE Opisivano područje uz Rajnu leži na nadmorskoj visini između 110 m (južni dio — Murgwinkl) i 85 m (Kuehkopf) u 100 km udaljenom sjevernom dijelu. Rajna teče ovdje sporo (pad u hesiškom području iznosi svega 0,025 do 0,1 promil) i prilikom poplava taloži finozrnati materijal. Geološku podlogu čini pijesak i šljunak čije su naslage debele više desetina do stotina metara, a tlo dostiže najčešće dubinu od 0,5 do 1,5 m, ovisno o reljefu, veličini zrna supstrata i o drugim faktorima. Klima ima izrazito supkontinentalno obilježje s približnim prosječnim godišnjim temperaturama od 9,9 stup. C i količinom oborina od 700 mm. Flora indicira supkontinentalnu klimu, finozrnati supstrat i hranivima bogata staništa. Glede matičnog supstrata treba isteći, osobito u posljednjih četrdesetak godina, mnoge iskopane velike grabe (šljunčare) i tako stvorena umjetna jezera. Ona su međutim u potpunosti izmijenila i ekološki obezvrijedila mnoge krajolike. Pojedina jezera velika su cio 100 ha, a specijalnim bagerima na vodi iskopana i preko 50 m dubine. Ta je djelatnost, osobito na općinskim zemljištima, toliko intezivirana da te općine imaju i do 50% |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 31 <-- 31 --> PDF |
v´odene površine. Ekološki gledano, te vodene površine, čak i kada je eksr ploatacija napuštena, ne mogu u nijednom slučaju zamijeniti bivša poplavna područja. Međutim, na prirodni svijet gornje Rajne mnogo su veće posljedice ostavile melioracije Rajne i izgradnja nasipa. Prirodne šume nalaze su u dijelu u kojem je rijeka do prije 170 godina izrazito meandrirala. Godine 1817. započele su čuvene Tulline korekcije, koje su u gornjem toku furkacijsku, a u donjem meandersku rijeku »kanalizirale« i u znatnom dijelu već tada joj dale njezin današnji tok. Šume su već tada bile iskrčene i zapremale su manje površine nego danas. Međutim, njihov izgled, sastav i struktura bjli su neusporedivo prirodniji. To se odnosi i na dijelove u kojima se intenzivno gospodarilo srednjim uzgojnim oblikom. Dakle, nakon korekcije Rajne u 19. stoljeću stari način poplava i dinamiku razvitka zadržala su samo područja između Rajne i nasipa. No i u njima se promijenilo mnogo toga. Tako, naprimjer, šume kod Wormsa, koje leže u razini vodomjera na Rajni od 4 m, bile su u razdoblju prije korekcija Rajne (1821—1830) poplavljene prosječno 173 dana u godini, u razdoblju 1961—1970 prosječno 25 dana. Šume koje su u razini vodomjera 5,4 m bile su u periodu 1821—1830. poplavljene prosječno 23,5 dana u godini, a danas su jedva dva dana. Vidimo dakle da u tim područjima poplave, njihova visina i trajanje imaju odlučujući utjecaj na vegetaciju, dok podzemna voda (prema D i ster u 1980) igra sasvim sporednu ulogu. U forlandima nema velikih promjena ni njena deficita. Izvan nasipa smanjene su podzemne vode, ponegdje i drastično (do 10 m). Na tim lokalitetima šuma ne može rasti već raste uglavnom grmlje. Da je nivo podzemne vode smanjen vidi se najbolje po vegetaciji. U opisu vodnog režima i gospodarskih zahvata u prirodi potrebno je još spomenuti vodne stepenice i poldere. Izgradnja vodnih stepenica iz temelja je promijenila krajolik oko Rajne. Rijeka je visokim obalnim nasipima dignuta iznad okolnog terena i nekoliko puta proširena. Uz obavezne velike ustave kojima se regulira protok vode i promet brodova izgrađene su i hidrocentrale. Tako regulirana rijeka teče mnogo brže nego prije. Jako erodira dno korita, osobito oko ustava, zamuljuje ih (mulj je znatno kemijski opterećen), a na okolni teren toliko pritišće da se podzemna voda ne spušta ispod 50 cm. U tim uvjetima drveće ne može uspijevati pa se i podignute kulture topola suše. Čitav prostor od prve vodae stepenice kod Basela pa do zadnje kod Ifferzheima ekološki je znatno obezvrijeđen. Osim toga kod visokih vodnih valova prijete i druge opasnosti od rijeke pa se dio vode mora pustiti iz korita. Zbog toga su uz rijeku izgrađeni sporedni kanali koji bi tu vodu trebali odvesti u poldere — prostore između obalnog nasipa i vanjskog koji je kilometar i više udaljen. Međutim, sad je očito da taj prostor nije dovoljan i da treba tražiti i druga rješenja. Zato se do daljega odustalo od građenja još jedne vodne stepenice nizvodno. Pri rješavanju te vrlo ozbiljne problematike, koja se nametnula ekolozima i vodoprivrednim stručnjacima, jedno od mogućih rješenja jest i drugačija regulacija nasipa i renaturiranje nekadašnjih poplavnih područja, u čemu bi ona dobila staru funkciju i značenje. Također je za spas tih posljednjih prirodnih oaza nizinskog područja predlagano povezivanje starih tokova Rajne i meandara u jedan tok, koji bi tekao paralelno s Rajnom 29 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 32 <-- 32 --> PDF |
(Schaefe r 1973). Međutim, i to je rješenje napušteno, jer bi brzi tok stare Rajne onemogućio poplave i stagniranja voda, a time i prirodan razvoj svih cenoza poplavnog područja. Dalji razlog za odbijanje prijedloga jest prljavost i opterećenost pritoka koje bi punile staru Rajnu, erozija koritja uvjetovana stalnim kretanjem vode i tako dalje. U opisanim uvjetima i šumska vegetacije je promijenila svoj izgled i sastav i znatno je reducirana. Njenu nekadašnju strukturu moguće je upoznati samo u forlandima, koji nažalost zauzimaju male površine. ŠUMSKA VEGETACIJA Pridolazak i rasprostranjenost pojedinih tipova šumske vegetacije i njihova ovisnost o pojedinim sinekološkim uvjetima prikazana je na slici 1. SI . 1 VODOSTAJ, TRAJANJE POPLAVA I VEGETACIJSKO ZONIRANJE POPLAVNIH PODRUČJA UZ RAJNU ( D i s t e r 1980 ) Šumska vegetacija dijeli su dvije osnovne grupe: šume mekih listača i šume tvrdih listača. 1) Šume mekih listača poplavnog područja Ovom tipu šuma pripadaju sastojine zajednice bijele vrbe (Salicetumalbae Issl. 1926, slika 2). Pridolaze na vrlo dubokim položajima, najčešće |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 33 <-- 33 --> PDF |
i SI. 2. Šuma bijele vrbe za vrijeme nižeg vodostaja u kontaktu s barama. Poplavna voda u njima stoji prosječno između 110 i 190 dana. Sasttojine na Kuehkopfu bile su 1978. godine poplavljene 210 dana, od čega 140 dana u vegetacijskom razdoblju, a maksimalna visina vode iznosila je u svibnju 4,80 m. Razvijene su na srednje do krupnozrnatom materijalu čije su naslage zbog djelovanja vode podložne promjenama i erodiraju. Takva staništa nisu optimalna za rast i uspijevanje bijele vrbe. Ona tu postiže visine 15—18 m, a na drugim staništima i preko 30 m. Međutim, u tim uvjetima, samo s izuzetkom crne topole, ne mogu uspijevati druge vrste drveća. Ponegdje uz bijelu vrbu pridolazi i crna topola, kako u sloju drveća tako i u sloju grmlja. Sloj grmlja je slabo razvijen i osim Uiih vrsta fragmentarno se javljaju Salix triandra, Salix viminalis i samo u pojedinim područjima Salix purpurea. U prizemnom rašću, koji je siromašan vrstama, izrazito dominiraju močvarne biljke Phalaris arundinacea, Myosoton aquaticum, Rorippa amphibia, Vrtića dioica, Alriplex hastata, Phragmites communis, Lemna minor i druge. Budući da poplavna voda stoji više tjedana i mjeseci, jasno je zašto je grmlje i prizemno rašće tako reducirano. Kod poplavnih šuma mekih lis taca posebno je zanimljiva dinamika njihova razvoja. Bijela vrba i crna topola, koje tvore sloj drveća u tim šumama, zahtijevaju specifične uvjete klijanja koji se u poplavnim područjima ne ostvaruju svake godine. One naime klijaju na površini bez vegetacije (najčešće mulj ili pijesak) koja ima visok stupanj vlažnosti. Ti uvjeti moraju vladati neposredno nakon naleta sjemena (2. polovica svibnja) jer sjeme relativno kratko zadržava klijavost. U daljem razvoju je potreban povoljan vodostaj (nizak) kako bi se mlađe biljke razvile. U listopadu je po 31 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 34 <-- 34 --> PDF |
mlađak visok oko tridesetak cm. Takvi su uvjeti dosta rijetki, jer je u svibnju i lipnju nivo vode u Rajni i njezinu poplavnom području visok, pa prođu i desetljeća da se na nekim lokalitetima prirodno ne naseli fitocenoza Salicetum albae. To je razlog zašto danas u tim područjima nema prirodnog pomlatka i mlađih sastojina bijele vrbe. Drugi, još značajniji je taj što nema više otvorene veze između stare i nove Rajne. I nema nanosa pijeska, taloženja i prenošenja materijala kao nekad, jer se bijela vrba prirodno pomlađuje samo na takvim mjestima. Većina stabala je danas prestarila. Tamo gdje propadaju intenzivno se naseljava trska (Phragmitescommunis) i polagano pojedinačna stabla crne johe. Danas se na tim lokalitetima sastojine bijele vrbe, bez pomoći čovjeka, ne bi održale. Ti su procesi vrlo slični s područjem uz Dunav, nizvodno od Vukovara, kod nastajanja zajednica Galio-Salicetum albae Rauš 1975 i Salicetum triandrae Malcuit 1929. Pojedini su izravni antropogeni utjecaji itekako uočljivi u sastojinama bijele vrbe. Od davnina se ovdje provodila »sječa u glavu«. Drvo (prutovi) se koristilo za ogrjev ili za pletenje krpi, a i za fašine. Međutim, većina je takvih sastojina umjetnog postanka, što je uočljivo na rasporedu stabala. Ostale prirodne sastojine zajednice Salicetum albae predstavljaju najsačuvanije i najizvornije šume u tim poplavnim područjima, a neke imaju i pravi prašumski izgled (slika 2). U najdubljem pojasu šuma poplavnih područja sporadično još pridolazi zajednica Salicetum triandrae Male. 1929, a Philipp i (1978) opisuje još za´ Russheimer Altrhein cenoze Frangulo-Salicetum cinereae Male. 1929 i Salici-Vibumetum opuli Moor 1958. 2) Sume tvrdih listača poplavnih područja Poplavne šume tvrdih listača međusobno se bitno razlikuju, ovisno o visini pridolaska i o ostalim sinekološkim uvjetima. Tako razlikujemo šume tvrdih listača na donjim dubokim, srednjim i gornjim (najvišim položajima). Prve dvije grupe sastojina pripadaju poznatoj evropskoj asocijaciji hrastovo-brestovih šuma (Querco-Ulmetum Issl. 1926), a treću grupu karakterizira udio graba i mnogih geofita. Više autora opisuju te sastojine provizorno (Corylo-Quercetum roboris Dister prov., Ulmo-Carpinetum Philippi prov.), a one po sastavu i strukturi stoje vrlo blizu poznate srednjoevropske asocijacije Stellario-Carpinetum Oberd. 1957. a) Šume tvrdih listača donjih (dubokih) položaja Najjednostavnije se mogu opisati kao »vlažnija varijanta« šume hrasta lužnjaka i nizinskog brijesta (Querco-Ulmetum minoris Issl. 1926). Leže u visini vodostaja Rajne približno između 3,2 i 4,2 m, a danas su prosječno poplavljene 15 dana godišnje. U izuzetno vlažnim godinama mogu biti poplavljene i 90 dana. Toliko su bile prosječno poplavljene na početku prošlog stoljeća prije melioracija Rajne, o čemu je već pisano pri opisu sinekoloških faktora. Visina poplava je ispod 2 m. Šume na tim položajima manje su slojevite, homogenije i siromašnije vrstama od tipične varijante asocijacije Querco-Ulmetum (srednji položaj). U sloju drveća dominiraju luž |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 35 <-- 35 --> PDF |
njak i vez (Vlmus laevis) koji tu nalazi optimalne uvjete za svoj razvoj. Također je i poljski brijest vrlo bitan činilac zajednice, dok obični jasen igra sporednu ulogu. Njegov optimum u poplavnom područjima leži više, u srednjim položajima. Osim tih vrsta susreću se bijela vrba, crna topola, bijela i crna joha te divlja kruška. Zbog poplava sloj grmlja je nešto reducirani, stalni su Crataegus monogyna, Viburnum opulus i Cornus sanguinea. U sloju prizemnog rašća dominiraju još uvijek biljke bara i visokih voda, a samo mjestimično biljke koje tendiraju sušim staništima. Nažalost1, danas je izuzetno malo prirodnih sastojina na tim položajima koje imaju takvu vegetacijsku strukturu. One su djelovanjem čovjeka praktično nestale i na njihovu mjestu se u forlandima nalaze kulture hibridnih topola, a izvan nasipa poljoprivredne površine. Manjim dijelom su na njihovu mjestu podignute umjetne sastojine bijelih vrba osnovanih zbog provođenja »sječe u glavu«. Tim sastojinama u nas odgovaraju duboki, mokri položaji unutar subasocijacije Genisto elatae-Quercetum roboris caricetosum remotae Horv. 1938, a pogotovo one sastojine koje su nastale prirodnom sukcesijom na staništima šuma crne johe. D i s t e r (1980) smatra da ovi položaji ekološki i sociološki odgovaraju našoj zajednici poljskoga jasena s kasnim drijemovcem (Leuco-Fraxinetum anguslifoliae Glav. 1959), pri čemu je razumljivo da te dvije vrste, kao i neke druge iz sastava te zajednice pripadaju istočnije rasprostranjenim elementima. b) Šume tvrdih listača na srednjim položajima To je tipična varijanta asocijacije Querco-Ulmetum minoris. Pridolazi na visini vodostaja Rajne između 4,2 i 5,5 m. Poplavljene su prosječno godišnje između tri i petfnaestak dana, a samo u iznimno vlažnim godinama i 2—3 mjeseca. Međutim, isto tako u ekstremno sušnim godinama mnogi se položaji više ne poplavljuju. U sloju drveća dominiraju hrast lužnjak, nizinski brijest i obični jasen. Obje zadnje vrste ovdje uspijevaju optimalno. Brijest na mnogo mjesta u sloju grmlja i nešto kasnije gradi vrlo guste grupe, međutim poslije se održavaju samo rijetki primjerci. Jasen se pomlađuje vrlo agresivno. Pored toga podnosi vrlo dobro poplavnu vodu (gotovto kao hrast) i u tim uvjetima postiže znatne dimenzije. To sve ide u prilog znanstvenicima koji drže da je ovdje u nizini autohton. Vrlo se često danas susreću grupe identičnih sastojina, nastalih prirodnim putem odmah nakon završetka II. svjetskog rata. Broj divljači je u to vrijeme zbcg nedostatka hrane bio drastično reduciran, što se povoljno odrazilo na pomlađivanje sastojina. Osim tih vrsta drveća u depresijama srednjih položaja pridolaze pojedinačno vez i bijela topola, koja mjestimično postiže znatne dimenzije. Sigurno je da su obje vrste, kao i Pyrus pyraster, bile nekada mnogo češće. S druge strane, ponegdje pridolaze i vrste viših i sušili staništa, u prvom redu obični grab, klen, malolisna lipa, ali nisu konkurentni. U bogatom sloju grmlja prevladavaju Crataegus monogyna, Euonymus europaea i Cornus sanguinea, dok su nešto rjeđi i s manjom pokrovnošću Prunus spinosa, Viburnum opulus i Sambucus nigra. Od penjačica, koje prema mnogim autorima ovdje nalaze optimum za svoj razvoj, pridolaze Clematis vitalba, Cucubalus baceifer, Humulus lupulus i Hedera helix, a |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 36 <-- 36 --> PDF |
rijetka je Vitis vinifera ssp. sylvestris. Udio i pokrovnost penjačica nisu konstantni, što najčešće ovisi o stupnju prirodnosti pojedinih sastojina. U sloju prizemnog rašća, s izuzetkom vrste Ficaria verna, geofiti potpuno izostaju. Mjestimično prevladavaju nitrofilne vrste Urtica dioica i Galium aparine, ali su za vegetacijsku strukturu i sasllav najznačajnije vrste koje nalazimo u tipski razvijenim šumama lužnjaka i velike žutilovke u Posavini. Za prirodno pomlađivanje u ovoj zajednici Diste r (1980) navodi da se nikako ili neznatno pomlađuju Qurcus robur, Pyrus pyaster, Mains syl- Sl. 3. Preostale rijetke sastojim šume hrastaizvan nasipa lužnjaka i nizinskoga brijesta 34 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 37 <-- 37 --> PDF |
vestris, Euonimus europaea, Sambucus nigra i Populus alba. Kod većine je uzrok prevelik brst divljači. U drugu grupu, koja se pomlađuje, ali samo mjestimično i uglavnom nedovoljno spadaju, Ulmus laevis i Ulmus minor, a u treću grupu koja se dobro pomlađuje spada Fraxinus excelsior. On na mnogim staništima zauzima mjesta koja pripadaju hrastu lužnjaku. Autor zaključuje da je stabilnost preostalih sastojina i njihov opstanak ozbiljno doveden u pitanje. Ova zajednica, koja u potpunosti odgovara tipski razvijenoj našoj subasocijaciji Genisto elatae-Quercetum roboris caricetosum remotae zauzima u odnosu na nekadašnje stanje vrlo male površine (slika 3). U još uvijek poplavljenim područjima na njezinu su mjestu podignute brojne kulture kanadskih topola, rjeđe crnog oraha i bagrema. Izvan nasipa nalaze se poljoprivredne površine ili su nastali takvi uvjeti da se uz intervenciju šumara osnivaju kulture drugih vrsta. c) Šume tvrdih listača poplavnih područja na najvišim položajima Pridolaze prosječno na nivou Rajne od 5,5 m naviše. Ti se položaji danas samo izuzetno poplavljuju, za vrijeme visokih vodnih valova ili u vlažnim godinama. No, poplava i tad traje vrlo kratko, svega nekoliko dana. Danas su češći slučajevi da ti položaji nisu više godina uzastopce plavljeni. Međutim, prije korekcija Rajne, u razdoblju 1811— 1820, položaji na visini vodostaja Rajne od 5,5 m bili su kod mjernog mjesta Erfeldena plavljeni prosječno 25 dana u godini, a u izuzetno vlažnoj 1817. godini čak 85 dana. Glavne uloge u dominantnoj etaži sloja drveća igraju hrast lužnjak i običn|i jasen, a u sporednoj klen, malolisna lipa i rjeđe obični grab. On nije t&ko obilno zastupljen kao u tipičnim hrastovo-grabovim šumama zajednice Stellario-Carpinetum i Galio-Carpinetum. Nizinski brijest, vez i ostale vrste poplavnih područja dosta su manje zastupljene i slabije se pomlađuju nego na drugim položajima. Bukva je pojedinačno česta, u sastojinama izvan nasipa redovna. Novonastali hidrološki uvjeti, duži periodi bez poplava i pad podzemne vode pogodovali su pridolasku i uspijevanju nekjih vrsta viših (brdskih i gorskih) položaja, u prvom redu gorskoga javora i mliječa. Podignuti su u brojnim kulturama, ali se i u starijim hrastovo- grabovim sastojinama izvan nasipa izuzetno agresivno prirodno poUnlađuju (osobito A. pseudoplatanus), pa druge vrste (u prvom redu lužnjak), osim jasena, nemaju puno šansi. Unošenje i prirodna ekspanzija javora u nizinskim područjima potječu unatrag stotinjak godina. U sloju grmlja osim vrsta iz sloja drveća neobično su važne diferencijalne vrste tih položaja — Corylus avallana, Lonicera xilosteum i Viburnum lantana. Osobito su velike razlike tih sastojina u odnosu na prethodnu zajednicu Querco-Ulmetum u sloju prizemnog rašća. U njemu sociološki najvažnije mjesto imaju geofiti i sve ostale vrste iz grabovih i bukovih šuma: Anemone nemorosa, Arum maculatum, Primula elatior, Asarum europaeum, Convallaria majalis, Scilla bifolia, Allium ursinum, Polygonatum multiflorum, Maianthemum bifolium, Melica nutans, Paris quadrifolia, Euphorbiaamygdaloides i druge. Zajednica se može podijeliti na veći broj manjih jedinica, pri čemu su posebno interesantni najviši, suhi položaji koje diferenciraju kserotermnije 35 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 38 <-- 38 --> PDF |
vrste kao Berberis vulgaris, Ligustrum vulgare, Viola hirta, Galium mollugo i druge. Gorski javor dobro uspijeva u kulturama i sastojinama izvan nasipa, dok bilo kakvu poplavu, stagnirajuću i višu podzemnu vodu vrlo loše podnosi. To se očituje u oštećenjima pridanka debla u obliku pucanja i odlupljivanja kore, sušenja pojedinih grana ili čitavog stabla. Slična pojava prodora gorskog javora u lužnjakovo-grabove sastojine registrirana je u nas u srednjoj Podravini (Repaš i okolica). Zanimljivo je da u oba slučaja u sloju prizemnog rašća dominira vrsta Brachypodium sylvaticum. Vrlo zanimljive postavke imenovanja i sistematske pripadnosti tih sastojina u njemačkoj literaturi neće se ovdje razmatrati. Jasno je međutim da sastojine izvan nasipa nemaju više poplavni karakter i da u širem smislu pripadaju asocijaciji Stellario-Carpinetum (Oberdorfer i dr. 1967). Usporedimo li ukratko sastojine najviših položaja poplavnih područja s našima, vidimo da su po izvornom flornom sastavu vrlo slične našoj zajednici hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino betuli-Quercetum roboris Rauš 1969). O STANJU I OČUVANJU ŠUMA UZ GORNJU RAJNU Sve do kraja 19. stoljeća u tom se području gospodarilo srednjim uzgojnim oblikom. Gospodarski postupci su se bitno odrazili na fizionomiju SI. 4. Tipična slika nekadašnjih poplavnih šuma uz Rajnu: s vanjske strane nasipa kultura gorskog javora, a s unutarnje (poplavne) monokultura hibridnih topola |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 39 <-- 39 --> PDF |
i strukturu šuma, no one su većinom sadržavale prirodan sastav i razvoj. Prije približno stotinjak godina prelazi se na visoki uzgojni oblik, favoriziraju se jednodobne, uglavnom umjetnim načinom osnovane sastojine, a srednji uzgojni oblik potpuno se napušta. Dio sastojina prevodi se u visoki uzgojni oblik, dio se pušta da jednostavno »proraste« i prema citiranim autorima te sastojine imaju danas najprirodniji sastav i strukturu. Međutim, na većem dijelu površine nije to učinjeno, nego su obavljene čiste sječe i nove sastojine podignute umjetnim putem. No, s promjenom uzgojnog oblika na taj načan najčešće se mijenjao sastav i glavna vrsta drveća. Tako iznenada i relativno brzo u prvi plan izbijaju vrste hibridnih topola, (poplavna i vlažna staništa), zatim Acer pseudoplatanus, Quercus rubra, Juglans nigra (svježija i suša staništa), a od autohtonih vrsta poplavnih područja samo Fraxinus excelsior (slika 4). Osim njih na području hrastovo- grabovih šuma izvan nasipa osnivaju se kulture vrsta Pinus sylvestris, Pinus strobus i Plcea abies. Trend četinjača naročito je bio intenzivan tridesetih godina ovog stoljeća, zatim poslije rata, da bi oko 1970. znatno pao. To je razdoblje kada se umjetno podignute sastojine podižu na račun prirodnih, pa u ovom području najteže prolaze hrast, nizinski brijest, vez, bijela vrba, bijela i crna topola. Dok je hrast u srednjoj šumi u gornjoj etaži dolazio praktično u svim sastojinama i na cijelogm spektru biotopa — od onih plavljenih nekoliko mjeseci pa do onih visokih koji uopće nisu bili plavljeni — dotle je sada u novom uzgojnom obliku uzgajan samo na povoljnim, ali ograničenim staništima koja su bila označena kao »hrastov tip« (Eichentype). Ilustrativni su Huberov i (1989) podaci prema kojima su 1948. godine na 18 977 ha šumske direkcije u Freiburgu unesene vrste (crveni hrast, gorski javor, mliječ, bagrem, kanadske topole, bor i duglazija) zauzimale 12% površine, danas zauzimaju 34,2%. Vidi se dakle kolika je to promjena, jer do prije stotinjak godina te vrste nisu ovdje bile prisutne. Još su drastičniji podaci koje donosi Hu e gi n (1981) za područje poplavnih šuma Rajne od Basela do Lauterburga: u tom području, dužine 180 km, a s francuskom stranom površine od 270 km- ima još samo 30 ha iskonske šume bijele vrbe (Sallcetum albae) i 50 ha prirodne šume hrasta lužnjaka i nizinskog brijesta (Querco-Ulmetum). To je samo 0,3% poplavnih površina s početka prošlog stoljeća. Kao što je svaki period u zadnjih stotinjak godina bio obilježen forsiranjem neke vrste, to se sada može tvrditi da je od približno 1975. godine naišao val hrasta lužnjaka. Umjetno se podižu mnoge sastojine na manjim površinama nakon čistih sječa. Sadnice uglavnom potječu iz vlastitih rasadnika, koje — relativno malih kapaciteta — ima većina šumarija. Sve su to međutim još uvijek vrlo male površine, a u smjernicama gospodarenja u većini osnova se još uvijek preporučuje čista sječa mješovitih sastojina hrasta, graba, javora, jasena i bukve te podizanje kultura gorskoga javora ili jasena. O prirodnoj obnovi u šumskim upravama samo se razmišlja i u tom području nema primjera prirodne obnove lužnjakovih sastojina u gospodarskim šumama. Takvi primjeri u Njemačkoj ograničeni su na Spessart. Stručnjaci tvrde da hrast vrlo slabo rađa, da je prirodna obnova skupa i da je takav pomladak nemoguće zaštiti od divljači. Sadnjom visokih |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 40 <-- 40 --> PDF |
sadnica hrasta lužnjaka uglavnom rješavaju te probleme i ujedno izbjegavaju prve, relativno skupe zahvate njege. Znatnija zaštita tih posljednjih oaza poplavnih područja i šuma u njima inicirana je prije dvadesetak godina, kad su ti još koliko-toliko prirodni predjeli i život u njima spašeni od totalne propasti. Otada imaju kategoriju prirodnih zaštićenih područja i za većinu su tiskane monografije ili su izrađeni projeki njihova održavanja i unapređenja. Projekte posljednjih godina izrađuje WWF-Auen-Instit´ut iz Rastatta, a u njima se regulira način renaturiranja ili održavanja pojedinih šumskih predjela, uređuju se područja za povratak pojedinih biljnih i životinjskih vrsta, regulira se način kretanja, edukacije i rekreacije ljudi, osnivaju se stalne istraživačke jezgre koje se dalje prate metodom stacioniranih istraživanja, zapuštaju se pojedine livade zbog prirodne sukcesije itd. Osnovni cilj pri tome je da se zaštićeno područje što je moguće prije vrati u što prirodnije stanje. U tom smislu za renaturiranje šumskih područja postoji uvijek samo jedno jednostavno pravilo: »svaka vrsta treba rasti samo na mjestu koje joj je iskonska priroda odredila«. Zaista je vrlo malo nedostajalo da u nizinskim područjima tog dijela Evrope nestanu i posljednji hektari i nekadašnje prirode i da se jednostavno izgubi model koji upućuje na cilj i način renaturiranja poplavnih područja i vraćanja nekadašnjeg života uz Rajnu. Iz većine tih predjela nisu samo prije dvadesetak godina odletjele posljednje rode i nestale posljednje vidre, već su iz temelja promijenjeni i u ekološkom smislu obezvrijeđeni cijeli krajolici. UMJESTO ZAKLJUČKA Nepotrebno je ponavljati sinekološke uvjete i vegetacijski sastav oko 4000 ha najprirodnijih poplavnih područja u njemačkom dijelu gornje Rajne. Ovdje je stanje u prirodnim ekosistemima takvo da upozorava na mogućnost da nekontroliranim zadiranjem u prirodu i njene zakonitosti dovedemo u pitanje opstanak brojnih biljnih i životinjskih vrsta i zajednica, a samo u zajednici s njima čovjek čini stabilnu prirodnu cjelinu koja može opstati. Provedene melioracijske mjere uz Rajnu, regulacija prometa i protoka rijeke, industrijska gradnja u njenoj zoni, eksploatacija zemljišta i pijeska, načini iskorišćivanja i obnove šuma i svi drugi zahvati u prirodu, ako se moraju provoditi, imaju uvijek nekoliko alternativnih rješenja i u tome je Rajna i njeno područje izuzetno vrijedna pouka. Treba je shvatiti i pri neophodnim identičnim zahvatima praviti što manje greške. To se odnosi i na šumarsku privredu i znanost, jer nam se već dešavalo da smo strane metode i iskustva (bez obzira na to koliko bili protivni našim uvjetima i našoj šumarskoj školi) prenosili u domaće gospodarstvo, a ona nisu poslije dala očekivane rezultate. Želimo li sačuvati temeljne odlike šuma naše Republike, njene neosporne ljepote, ekološke i druge vrijednosti, prijeko je potrebno koristiti se dugogodišnjim stranim iskusvima i ne ponoviti njihove greške. 38 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 41 <-- 41 --> PDF |
LITERATURA D i s t e r, E., 1980: Geobotanische Untersuchungeri in der hessischen Rheinaue als Grundlage fuer die Naturschutzarbeit. Diss. Math.-Nat. Fak. Goettingen. Dister , E., 1983: Zur Hochwassertoleranz von Auenvaldbaeumen an lehmigen Standorten. Verh. Ges. Oekol. 10: 325—336. Dister , E., 1985: Taschenpolder als Hochwasserschutzmassnahme am Ober rhein. Geographische Rundschau, 5: 241—247. Huegin , G., 1981: Die Auenwaelder des suedlichcn Oberrheintals-Ihre Veraenderung und Gefaehrdung durch den Rheinausbau Landschaft + Stadt, 13 2: 78—91. 78—91. H u b c r, E., 1987: Zur Geschichte Auewaldungen im Oberrheinischen Tiefland. Ministerium fuer Ernaehrung, Landwirtschaft und Forsten, Baden-Wuerttemberg, Band 65: 267—335. Kramer , W., 1987: Erlaeuterungen zu den Standortskarten der Rheinauwaldungen zwischen Mannheim und Karlsruhe. Ministerium fuer Ernaehrung, Landvvirschaft und Forsten, Badcn-Wuerttemberg, Band 65: 7—264. Ober dor fer, E. i dr. 1967: Systematische Uebersicht der vvestdeutschen Phanerogamen — und Gefaesskrvptogamen — Gesellschaften, Eine Diskusionsentwurf. Schriftenr. V´egetationskunde, 2: 7—62. Philippi , G., 1978: Die Vegetation des Altrheingebietes bei Russheim. U: Der Russheimer Altrhein, eine nordbadische Auenlandschaft. Natur — und Landschaftsschutzgebiete Baden-Wuerttebergs 10: 103—267. Schaefer , W., 1973: Altrhein — Verbund am noerdlichen Oberrhein. Cour. Forsch. — lnst. Senckenberg 7: 1—63, WWF Auen-Institut — Rastati: Projekti i dokumentacija. Forest Vegetation of the First Bottom and Contact Zones of the Upper Rhine in Germany Problems of Its Protection S u m m a r y The paper describes tlie forest vegetation of the first bottom region of the upper Rhine in Germany, approximately from Rastatt to Mainz. The former flood forests grow only in the vorlands near the old streams of the river Rhine, over a surface of round 4000 ha. Described are the associations Salicetum albae Issl. 26, Querco-Ulmetum Issl. 24 and Corylo Quercetum roboris Dister 1980 prov. A special attention is paid to the description of the synecological factors, first of all to the duration and height of the floods because of their deciding impact upon the growth and distribution of the forest vegetation. The paper also presents the current status of the forest vegetation outside the embankments. It has greatly lost its authentic structure. In many places the domineering species are the artificially grown stands of the sycamore, red oak, Douglas fir and common pine — the species that do not belong to these habitats and did not grow in these forests one hundred years ago. Likewise in the vorlands, where the hybrid poplars have been grown on the same habitat through several generations, so that there are practically no parts where they have not been introduced. There are also short descriptions of the river Rhine corrections, the building of water ladders and gravel pits. The emphasis is on the fact that this part of the region has lost its natural characteristics and has been greatly devaluated. Many animal and plant species and associations — extremely rich in flood areas as they are — have virtually disappeared. |