DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 102 <-- 102 --> PDF |
cijska genetska varijabilnost mladih populacija kitnjaka i lužnjaka). Autori: G. MULLERSTARCK, S. HERZOG, i H. H. HATTEMER, Goettingen, Njemačka. U svakoj od 5 dvogodišnjih populacija kitnjaka i lužnjaka (pojedinačni i multipopulacioni uzorci), genetska varijabilnost je utvrđena na osnovi 13 polimorfnih genskih lokusa za kontrolu encirna. Genetska kontrola i nasljednost encima utvrđena je prethodno elektroforezom full-sib familija. Opažena prosječna heterozigotnost je slična u obje vrste (21,9% za kitnjak i 21,3´´ ( za lužnjak). Prosječni broj gena po lokusu se kreće od 2,7 do 3,7. Relativno mala genetska različitost ukazuje na mali polimorfizam. Genetska razlika između parova uzoraka ukazuje na značajne razlike između populacija. Postoji velika genetska sličnost između Q. robur i Q. petraea u smislu poznatih alela. Konačno, više nego kod drugih vrsta, velika genetska varijabilnost mora biti u populacijama hrastova, da bi se održala sposobnost tih vrsta na prilagodbu heterogenim stojbinama. 10. PRELIMINARY RESULTS OF GENETIC VARIATION BETWEEN POPULATIONS OF QUERCUS PETRAEA ON A RANGE WIDE SCALE (Preliminarni rezultati genetske varijabilnosti između populacija Q. petraea široke ljestvice pridolaženja). Autori: A, ZANETTO i A. KREMER, INRA, Francuska. Alozimska varijabilnost određena škrobnom elektroforezom proučavana je unutar i između populacija hrasta kitnjaka na širem području rasprostranjenja. Izoencimi su ekstrahirani iz korjenčića proklijalog žira, a uzorak se sastojao od 120 žireva po populaciji. Analizirano je 15 lokusa od čega 12 polimorfnih. Utvrđena je visoka različitost gena unutar populacije (0,275). Na bazi monolokusa, većina ukupne različitosti se odnosi na unutarpopulacijsku komponentu (više od 98% u zapadnom dijelu pridolaska). Diferencijacija je izučavana i između različitih geografskih zona prirodnog rasprostranjenja. Na multilokus bazi, kad su primjenjene multivarijantne deskriptivne analize, moguće je identificirati geografski trend varijabilnosti. 11. ALLOZYME VARIATION OF SIX NATIVE OAK SPECIES IN KOREA (Varijabilnost alozima 6 vrsta autohtonih hrastova u Koreji). Autori: Z. S. KIM1, S. W. LEE2 i J. O. HYUN2. Seoul», Suwon2, Republika Koreja. Varijabilnost alozima na 6 lokusa je izučavana u 28 populacija 6 autohtonih vrsta hrastova: Q. aliena, Q. dentata, Q. mongolica, Q. serrata i Q. variabilis. Prosječna stopa polimorfnih lokusa po populaciji za 6 vrsta bila je 75,14%. Prosječan broj alela po lokusu bio je 2,26. Prosječna očekivana i opažena heterozigotnost bila je 0,302 i 0,298. Od 6 vrsta, Q. serrata i Q. dentata su u genetskom smislu manje varijabilne vrste. Tri su lokusa poslužila kao markeri za razlikovanje Q. acutissima i Q. variabilis. 12. PATTERNS OF GENETIC VARIATION WITHIN POPULATIONS OF TWO SPECIES OF NORTH AMERICAN OAK: QUERCUS ALBA AND Q. RUBRA (Oblici genetske varijabilnosti unutar populacija dvije sjevernoameričke vrste hrastova: Q. alba i Q. rubra). Autor: V. L. SORK, University of Missouri, SAD. U radu je opisana genetska varijabilnost unutar populacija dvije vrste (Q. alba i Q. rubra) sjevernoameričkih hrastova lociranih na plohi od 4 ha, bazirana na analizi izozimskih genetskih markera. 13. COMPARISON OF GENETIC VARIATION BETWEEN INTRODUCED AND NATURAL POPULATIONS OF QUERCUS RUBRA (Usporedba genetske varijabil208 |