DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 22 <-- 22 --> PDF |
zajedno sa imisijama i ubrzati njihove štetne posljedice (npr. imisije i suša ili mraz).« Tako dolazimo do paradoksalnog ali neizbježnog zaključka da se nov e i te te sastoje od novih i starih šteta, što također ukazuje na jezičnu neprikladnost tih novih izraza u zaštiti šuma. LOŠI I NEPOTREBNI TERMINI Iz povijesti zaštite šuma poznate su pojave novih štetnika i bolesti. Tako se npr. u Europi 1910. g. pojavila tzv. holandska bolest brijestova, 1950. rak kestenove kore, 1940. leptir dudovac, a 1964. platanina mrežasta stjenica. T u tim je slučajevima bilo sasvim opravdano govoriti o novim štetama, ali su one sadržajno bile točno definirane, jer im je poznat uzročnik. One su, dakle, imale svoje ime. Naziv nove štete sam za sebe ne bi značio gotovo ništa ili, točnije, značio bi samo kakve su te štete, a ne i što su. Uzroci sadašnjeg sušenja šuma u svijetu, a posebno u Europi, mnogobrojni su, različiti i složeni, neki su slabo istraženi, a neki vjerojatno još i sasvim nepoznati. Za te štete možemo reći da su nove, u onom smislu kako se to svojevremeno govorilo npr. za štete od holandske bolesti brijesta. Ali sam pridjev nove ne može biti dio trajnog naziva za te štete, tj. dio stručnog termina jer ništa ne govori ni o njihovim uzrocima ni o bilo kakvim zajedničkim karakteristikama, pa je zato sadržajno prazan. Doista je teško za jednu tako zamršenu i sadržajno nedefiniranu pojavu naći nekakav adekvatan stručni naziv, ali je daleko važnije to da takav naziv nije ni potreban. U prošlosti je bilo dosta sličnih pojava masovnog sušenja šuma koje su tada također bile nove, ali nisu dobile nikakav poseban naziv. Tako je npr. početkom ovog stoljeća u našim nizinskim šumama, a i drugdje u Europi, na velikim površinama došlo do sušenja hrasta, koje se kasnije proširilo i na brijest i jasen. Od tada je to »problem broj 1 jugoslavenske zaštite šuma« (A n d r o i ć 1986). Već od samog početka te pojave o njoj se puno govorilo i pisalo, ali se nije osjećala nikakva potreba da se ona označi nekim posebnim izrazom, iako je i to bila za ono vrijeme nova i kompleksna pojava. Toliko kompleksna da ni do danas nije potpuno objašnjena. To sušenje šuma nije zapravo nikada ni prestajalo, nego se samo nastavilo s pojačanim intenzitetom i postupno prešlo u ovo sadašnje »novo«, stopivši se s njime u jedan kontinuirani proces. Termin je naziv koji točno označuje određeni pojam. Može biti novostvoren ili odabran između postojećih naziva. Tako npr. u zaštiti šuma terminom defolijacija označujemo nenormalan gubitak lišća, npr. zbog napada štetnika, bolesti ili imisija. U slučaju potpunog gubitka lišća govorimo o totalnoj defolijaciji (za razliku od parcijalne), za koju imamo i domaću riječ golobrst, ako su lišće obrstili kukci ili neke druge životinje. U tim su primjerima jasni i pojmovi i njihovi stručni izrazi. Nasuprot tome, nova šumska oštećenja i slični izrazi, uključivši i umiranje šuma, nejasno i neodređeno označuje jedan isto tako nejasan i neodređen pojam. Prema tome, oni nisu samo nepotrebni u struci nego joj mogu i štetiti. Baš kao što SO;, teški metali i razni drugi polutanti onečišćuju šume i okoliš koji nas okružuje, tako i ti izrazi onečišćuju jezik kojim govo |