DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 25 <-- 25 --> PDF |
PREGLEDNI ČLANCI — REVIEWS UDK 630*68 »31« (497.13) Šum. list CXVI (1992) 131 BIVŠE ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE DANAS Ivo ĐURIČIĆ* SAŽETAK: U prijedlogu Zakona o denacionalizaciji predviđeno je vraćanje šuma i šumskog zemljišta bivših zemljišnih zajednica u skupno vlasništvo svih stanovnika naselja u čijem se ataru nalaze. Zakonom o šumama od 10. siječnja 1991. godine šumama u Hrvatskoj gospodari Javno poduzeće »Hrvatske šume«, čime su stvoreni uvjeti za njihovo racionalno i suvremeno gospodarenje. Zbog aktualnosti teme potražio sam stariju literaturu o zemljišnim zajednicama, pa spoznaje iz nje ukratko prenosim u ovom članku. Ključne riječ i: zemljišne zajednice, postanak, uređenje, vlasništvo. UVOD Zemljišne zajednice bile su posebna vrsta vlasništva nad šumama, pašnjacima i ostalim nekretninama, a imale su status pravne osobe, u njima je sadržana jedinstvenost vlasništva nad zajedničkom imovinom uz istovremena samostalna pojedinačna prava ovlaštenika. Uz imovne općine zemljišne zajednice su zanimljive po svom postanku jer predstavljaju svojevrsnu kategoriju vlasništva nad šumom, o čemu je dosta pisano u starijoj literaturi. U ovom članku želimo dati kratak opis zemljišnih zajednica da podsjetimo na jedno prošlo doba i strgnemo ih od posvemašnjeg zaborava. Da se uzmogne prosuditi važnost zemljišnih zajednica, spomenut ću da je prema statistici iz 1910. cjelokupna površina Hrvatske i Slavonije iznosila 7 391 202 jutra, zemljišne zajednice su zauzimale 374 617 jutara šuma (prema Krbek u 1921. g.; u literaturi se mogu naći i drugi podaci, ovisno o autoru). KAKO SU NASTALE ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE Da bismo shvatili tijek nastanka zemljišnih zajednica, moramo se podsjetiti nekih činjenica iz naše povijesti. Dolaskom Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje u prvoj polovini XVI. st. osniva se obrambeno vojno područje koje organizira Austrija duž tadašnje granice prema Turskoj. Usprkos jenjavanju opasnosti od Tura * Mr. Ivo Đuričić, Šumarija Križevci |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 26 <-- 26 --> PDF |
ka, koji se počeše povlačiti na istok od konca XVII. stoljeća, Vojna krajina održala se i poslije te opasnosti. Značajniju reorganizaciju Vojne krajine provodi carica Marij a T erezij a tek sredinom XVIII. stoljeća. Rješenjem od 6. lipnja 1871. godine uvedena je u krajiško područje građanska uprava, a razvojačenje Vojne krajine proglašeno je 1873. godine, ali tek 1. siječnja 1882. godine Vojna krajina, koja je stoljećima bila strano tijelo u biću hrvatskoga naroda, bila je ukinuta. Bitno su različiti odnosi u krajiškom i građanskom dijelu Hrvatske. Uki. danje kmetstva 1848. godine i kasniji zakonski propisi uvjetuju raspadanje obiteljskih zadruga. No time ne prestaje opstojanje začahurenosti podaničkih odnosa vlastelina prema kmetu. »Žalosno je upravo s narodnog i ekonomskog gledišta, što se veći dio vlastelinskog posjeda nalazio u rukama tuđinaca, koji ni po krvi ni po jeziku ni po osjećajima nisu imali ništa zajedničkog sa životom hrvatskog naroda i njegovom tisućljetnom kulturom ... Predstavnici te aristokracije nisu znali, a ni mogli, a možda ni htjeli, srasti u XIX. stoljeću s novim idejama svoga naroda. Val jačega ekonomskog i socijalnog života izbacio ih je kao nesposobne s putova narodnog progresa« (I v š i ć, 1936). U zavisnosti od različitog položaja seljaka na području Provincijala (banski dio Hrvatske i Slavonije) i Vojne krajine, na različite su načine postale i razvijale se i zemljišne zajednice. U Provincijalu zemljišne zajednice nastale su od površina šuma i pašnjaka koje su bile od vlastelinskih posjeda odvojene bivšim kmetovima pojedinog vlastelina u ime otkupa prava dotadanjih služnosti drvarenja i pašarenja. U krajiškoj Hrvatskoj nema vlastele, seljaci su izravno potčinjeni državnoj vlasti, a sva zemlja koju uživaju je državna tu su zemljišne zajednice nastale iz pašnjaka a katkad i pošumljenih pašnjaka koji su pripadali bivšim krajiškim mjesnim općinama. Osim tih zemljišnih zajednica bile su u bivšem provincijalu, mada malobrojne, i zemljišne zajednice koje su nastale prije ukinuća kmetstva i koje su živjele po pravnim uredbama donesenim prije 1848. godine. Porijeklo zemljišnih zajednica leži u nekadašnjim seoskim općinama, koje su na području Provincijala bile uglavnom urbarske općine, a u mnogo manjem broju povlaštene ili plemićke općine, dok su u Krajini to bile krajiške mjesne općine. Zajedničko uživanje svih nekretnina, koje je započeto u seoskim općinama, nastavljeno je u zemljišnim zajednicama, a prema statusu općine iz koje se je zemljišna zajednica razvila imamo tri vrste zemljišnih zajednica: 1. Zemljišne zajednice nastale segregacijom iz vlastelinskih šuma i pašnjaka, 2. Krajiške zemljišne zajednice i 3. Zemljišne zajednice koje su nastale prije razrješenja feudalnih odnosa. Najbrojnije su zemljišne zajednice nastale segregacijom i krajiške zemljišne zajednice, dok su najmanje zastupljene zemljišne zajednice nastale u Provincijalu prije razješenja feudalnih odnosa. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 27 <-- 27 --> PDF |
ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE NASTALE PRIJE 1848. GODINE Na te zajednice djeluje više ili manje razrješenje feudalnih odnosa, no one su ne stvaraju time, nego su stvorene prije, kao ostatak hrvatske plemenske (rodne) župe. Takvih plemićkih zemljišnih zajednica ima u nas u odnosu na ostale zemljišne zajednice veoma malo. Takve su bile turopoljska, novomarofska, križevačka i dr. Stare plemenske župe osnivaju se na krvnom srodstvu, a rjeđe na bratimstvu. Više rodova i bratstva živi u više zadruga u kojima živi više obitelji. Te plemićke i privilegirane općine imale su od starina zajedničke nekretnine koje su njeni članovi skupno uživali. Plemenita općina turopoljska bila je izvorno takva stara hrvatska plemenska župa, koja je kroz vjekove održala svoju neovisnost i staro pravo, izdržavši pritom najveća nasilja medvedgradskih gospodara i prisvajača grada Lukavca. Kako su turopoljski seljaci spadali uglavnom među plemiće s posjedom od jednog selišta, htjedoše ih velmože učiniti svojim kmetovima. Ti stalni sukobi trajali su sve do nagodbe u Požunu sa sigetskim junakom Nikolom Šubićem Zrinskim , kojom nagodbom su im potvrđena njihova stara prava. Tako je bilo sve do 1875., kada je preuređenjem sudstva i uprave nestalo i suda turopoljskih župana. Turopoljski župan ostao je virilnim članom Hrvatskog sabora i to je bila jedina javna ustanova koju su Turopoljci zadržali. Inače, župan te općine nije ništa drugo nego glavar (predsjednik) zemljišne zajednice, a općina turopoljska zajednica za koju je zbog njenih posebnosti izdan i poseban zakon. Iz plemićkih općina nastale su plemićke zemljišne zajednice. Dok je kod urbarskih zemljišnih zajednica za ovlašteničko urbarsko pravo bitna pripadnost seliškog posjeda, pripadnost dotične kuće, kod plemićkih zemljišnih zajednica ovlašteničko pravo spojeno je s vlasnošću dvornog mjesta na kome je bio podignut stari plemićki dvor. To ovlašteničko pravo mogao je uživati samo plemić, pa ako je u posjed ovlaštenoga dvornog mjesta došao neplemić (na primjer kupnjom), takvo ovlašteničko pravo ne može se izvršavati sve dok u posjed ponovo ne dođe plemić. To je određeno u pravilnicima općine Domagović (kotar Jastrebarsko, nekretnine 714 jutara) i zemljišne zajednice općine Lemeš (kotar Križevci, nekretnine 194 jutra). Tako je to bilo sve da 1921. godine kada je Vidovdanskim ustavom ukinuto to pravo: »Ne priznaje se plemstvo, ni titule, ni ikakva preimućstva po rođenju.« KRAJIŠKE ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE Vojna krajina osnovana je za obranu od Turaka pa je toj vojnoj svrsi bilo sve ostalo podređeno, sva sudska i upravna vlast je u vojnim rukama. Tu nema vlastele, nego sva zemlja pripada državi koja je daje seljacima na uživanje kao naplatu za služenje u vojsci. Po temeljnom krajiškom zakonu od 7. VIII. 1807. godine nekretnine koje posjeduju krajišnici graničari u vlasništvu su države odnosno kralja, a korisnicima, ako ispunjavaju svoje dužnosti, pripada nasljedno pravo uživanja. Ukidanjem kmetstva 1848. po novom krajiškom zakonu od 7. V. 1850. krajišnici su postali vlasnici tog zemljišta i ukinute su rabote koje se dotada morali besplatno činiti, osim obaveze vojne dužnosti, pa doseljenici iz |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 28 <-- 28 --> PDF |
građanskog dijela Hrvatske i Slavonije ne mogu stjecati nekretnine u Krajini jer ne mogu izvršavati vojničku službu. Unutrašnje uređenje Vojne krajine osniva se na kućnoj zadruzi koja je mogla neograničeno stjecati nekretnine. No, da bi se spriječila dioba, zadruge su mogle imati samo po jednu kuću za stanovanje, a porodično je dobro neotuđivo. Sav krajiški sustav počivao je na kućama (dim, kućni broj), po kojima su se uzimali vojnici. Na toj pravnopovijesnoj osnovi donesena je zakonska ustanova da je u zemljišnim zajednicama koje tvore bivši krajišnici ovlaštenje spojeno s vlasnošću nastanjene kuće koja leži u opsegu određene porezne (mjesne) općine. Osim svog posjeda krajišnici su iz državne šume dobivali za svoje potrebe građevno i ogrjevno drvo te imalo pravo pašarenja i žirenja. Razvojačenjem Vojne krajine i zakonom od 8. VI. 1871. godine donesena je odredba o otkupu prava služnosti, a zakonom od 15. VI. 1873. godine ustanovljene su imovne općine u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini. Sve mjesne općine koje su do tada pripadale u područje iste krajiške pukovnije čine posebnu samostalnu imovnu općinu sa segregiranim šumama. U koliko bi došlo do diobe nekretnina imovne općine i ove pripadnu zajednicama ovlaštenika, tada od nekretnina imovne općine nastaju zemljišne zajednice. Međutim to su bili usamljeni slučajevi kao kada su od Slunjske (žumberačke) imovne općine otcijepljene nekretnine i od njih nastale zemljišne zajednice Sošice i zemljišne zajednice Kalje. Sve ostale krajiške zemljišne zajednice nastale su iz općinskih pašnjaka, a kao jedna od posljedica razvojačenja Vojne krajine. Imovne općine se ne smatraju zemljišnim zajednicama, nego za njih vrijede posebni propisi. Dok kod sastava pravoužitničkoga katastra imovne općine mogu kao pravoužitnici biti uvršteni samo bivši članovi, odnosno potomci krajišnika, a nikada nekrajišnici, doseljenici, dotle krajiške zemljišne zajednice mogu prilikom sastava temeljne knjige kao ovlaštenika navesti i nekrajišnike. Tako je pravoužitničko pravo u krajiškim imovnim općinama, suprotno nego u krajiškim zemljišnim zajednicama, osigurano samo za bivše krajišnike i njihove potomke. ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE NASTALE SEGREGACIJOM (od vlastelinskih šuma i pašnjaka) U građanskom dijelu Hrvatske sva zemlja je do 1848. godine u posjedu, odnosno vlasništva zemaljskoga gospodara ili feudalca (plemića, baruna, grofa), osim zemlje slobodnih gradova. Seljaci (kmetovi) uživali su zemlju, a za to su obavljali teške rabote i davali daće. No vlastelin se nije zadovoljavao samo time, nego je prisvojio i velik dio državne vlasti, pa je nad seljakom (kmetom) imao čak i sudačku vlast. Nečovječan odnos vlastele prema seljacima prisililo je državu da pokuša urediti odnose kmet—vlastelin. Te propise i naredbe koje uređuju kmetske odnose nazivamo urbar i ili urbarski zakon. Najstariji pojedinačni urbari potječu iz 1436. godine. Prvi opći urbar koji je izdala Marija Terezija bio je slavonski urbar iz godine 1756, Tim ur |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 29 <-- 29 --> PDF |
barom obuhvaćeno je područje županije srijemske, virovitičke i požeške; a drugim urbarom iz 1780. godine obuhvaćene su bjelovarsko-križevačka, varaždinska, zagrebačka i modruško-riječka županija. Zbog otpora vlastele zajednički Ugarsko-hrvatski sabor prihvatio je tek 1836. potpuni urbarski zakon. Glavna zemlja koja se nalazi u uživanju seljaka jest njegovo selište — sesija (sessio colonicalis).1 Sesija (selište) dano je na uživanje seljacima uz određene daće. Svako selište sastoji se iz potkućnice (kuća s kućištem, gospodarskim zgradama i vrtom) i vanjskog zemljišta (oranice i livade). Urbarskim zakonima bila je određena površina unutrašnjeg zemljišta od jednoga jutra za čitavo selište. Neki seljaci imaju čitavu sesiju, a neki samo polovinu, četvrtinu ili manje sesije, prema tome i manje zemlje. Oni koji imaju manje od osmine sesije zovu se željiri (stanari, hižari) i ne mogu živjeti od svoje zemlje pa su obrtnici ili nadničari. Sesija je bila važna institucija jer je na osnovi selišta podložnik uživao pravo paše i šumskih užitaka (ogrjevno i građevno drvo) u vlastelinskim pašnjacima i šumama. Poslije prilikom provođenja segregacije selište je bilo osnovica za utvrđivanje površina vlastelinskih pašnjaka i šuma koje se trebaju otcijepiti i predati seljacima na uživanje. Za potkućnicu čitavog selišta ustanovljeno je jedno jutro. To ne vrijedi općenito, jer pojedine županije, među kojima i slavonske, imaju različite veličine koje se ravnaju prema plodonsti zemlje. Podložni seljaci imaju i druga i izvanselišna zemljišta. Dok je za selišnu zemlju kod segregacije odštetu vlasteli platila država, izvanselišnu zemlju plaćao je sam seljak. S urbarskim selištem seljak podložnik uživa i pravo paše i šumskih užitaka (ogrjevno i građevno drvo) na vlastelinskom pašnjaku i u šumi prema potreba za vlastito domaćinstvo. Za te užitke podložnici su morali davati vlastelinu razne protudaće u naravi od malog i velikog blaga ili u novcu. U doba kad se provodila segregacija najraširenija daća za uživanje drvarije bila je da su podložnici vlastelinu sjekli, izrađivali i dovozili drvo. Već prije urbara Marije Terezije pojedine urbarske općine (to je skup seljaka podložnika istog vlastelina) imaju svoje posebne šume i pašnjake, odijeljene od vlastelinskih vjerojatno još od predfeudalnog vremena kada su te odijeljene šume nesmetano uživali. Došavši pod vlastelinsku ovisnost, uz naplaćivanje stanovitih daća, zadržavaju za sebe te šume. Prema propisima Marije Terezije seljaci su ih mogli zadržati i nadalje za sebe, ali tada nisu imali pravo uživanja vlastelinskih šuma, ili su imali pravo uživanja vlastelinskih šuma, ali su zato izručili tu šumu koja je bila izlučena za njih. 1848. godine dokinuta je podložnička sveza, pa seljak postaje vlasnikom svog selišta. Patentom od 17. V. 1857. godine uređeno je pravo na pašu i šumske užitke, strogo je odijeljeno pitanje otcjepljenja (segregacije) pašnjaka od pitanja uređenja šumskih užitaka. Šumski užici mogli su se prema patentu od 1857. god. provesti na dva načina: da se bivšim podanicima otcijepi (segregira) 1 U starijim hrvatskim urbarima naziv »selo« ili »dol« koristi se za nastam binu od više kuća. Za ono što mi danas zovemo selom upotrebljavaju nazive »vas«, »ves« ili »vasnica«. 135 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 30 <-- 30 --> PDF |
stanoviti dio, ili da sve šume ostanu vlastelinu uz obavezu da bivšim podanicima daje stalnu količinu drva. No bez obzira na dvije mogućnosti koje pruža zakon u nas se išlo isključivo na segregaciju, a koliko će se šume otcijepiti ovisilo je o nagodbi između vlastelina i njegovih bivših podanika. U slučaju da se ne mogu nagoditi, sudi urbarski sud. Pritom se nije uzimala u obzir potreba bivših podanika, nego samo dotadašnje njihovo faktično uživanje, koje je bilo u pojedinim slučajevima veoma različito. Bilo je slučajeva, na primjer, da podanici nisu bili u uživanju građevne nego samo ogrjevne drvarije. U tu svrhu je valjalo najprije ustanoviti sve koristi koje su bivšim podanicima u vlastelinskim šumama zakonito pripadale. Zatim su se trebale ustanoviti sve uzvratne dužnosti na koje su bivši podanici bili obavezni svom vlastelinu uime tih šumskih uživanja. Razlika između koristi i uzvratnih dužnosti bila je zakonita pripadnost bivših podanika. Poslije toga trebalo je pomoću vještaka utvrditi kolika je šumska površina potrebna da podmiri ono što zakonito pripada bivšim podanicima. Postupak za utvrđivanje toga načela bio je sljedeći: najprije se izračunala novčana vrijednost zakonito uživanog jednog selišta, od te vrijednosti odbile bi se protučinidbe za jedno selište, zatim se izračunala vrijednost prihoda jednog jutra šume koju dobivaju bivši podanici. Tako se je, kada se odbiju protučinidbe od koristi koju je uživalo jedno čitavo selište, dobilo ono čisto što pripada na šumskim užicima jednom čitavom selištu, a na drugoj strani jednako izražen u novcu godišnji prihod jednog jutra šume. Izjednačavaj njem tih dviju vrijednosti dobilo se je koliko će se šume udijeliti jednom selištu. U pravilu na jedno čitavo selište ne može se odmjeriti manje od jednog i pol jutra, a ni više od 6 jutara. Pri segregaciji pašnjaka maksimum na jedno cijelo selište je 22 k. j. , računajući da je 1 k. j . 1 200 čhv. Pri segregaciji šuma vlastelin je morao dobiti svoj dio, za razliku odi segregacije pašnjaka gdje je mogao biti isključen iz diobe. Osim dodjele šumskih užitaka (ogrjev i građevno drvo) bivši podanici imali su pravo i na druge užitke, naročito žirenje. Na takav način nastale su urbarske zemljišne zajednice u različitim veličinama jer su seljaci dobivali prilikom segregacije ovlašteničko pravo u istom omjeru kakvo je pravo samoga selišnog posjeda (čitavo selište, pola selišta itd.). Tako je došlo do toga da je »ovlaštenje u urbarskim zemljišnim zajednicama spojeno sa samim selišnim posjedom. Otuđuje li dakle netko svoje ovlaštene nekretnine, to istodobno bez daljnjega prelazi i samo ovlašteničko pravo u zemljišnoj zajednici na novog stjecaoca (paragraf 6). UREĐENJE ZEMLJIŠNIH ZAJEDNICA Uređenju zemljišnih zajednica prišlo se zato jer je u krajiškim zemljišnim zajednicama zavladala uzurpacija, a u provincijalnim zemljišnim zajednicama šumsko haračenje. Stoga je 25. IV. 1894. godine donesen Zakon o uređenju zemljišnih zajednica. Prije tog zakona nekretnine zemljišnih zajednica u gruntovnici su unesene pod raznim imenima, najčešće pod urbarskim zemljišnim zajednicama: »urbarska općina«, a kod krajiških: »mjesna općina«. No bilo je i raznih drugih unosa. Nije bilo popisa svih ovlaštenika i veličine njihovih ovlaštenja, pa |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 31 <-- 31 --> PDF |
su često prava uzurpirana. Zbog toga je svaka uređena zajednica, prema zakonu od 25. IV. 1894. morala urediti na osnovi popisa ovlaštenika temeljnu knjigu i pravilnik, a u gruntovnici provesti zabilježbu ovlaštenih prava u zemljišnim zajednicama. Temeljna knjiga morala se raditi tako da se iz nje uvijek vidi potpuna slika ovlaštenika. No usprkos tome temeljne knjige zemljišne zajednice i odgovarajuće zabilježbe u gruntovnici (koje bi trebale biti istovjetne) kod velikog broja su netočne i ne podudaraju se sa stvarnim stanjem. Do toga dolazi jer zakonske odredbe nisu dovoljno jasne te se mogu različito tumačiti. Najvažnija grana zajednice je šumsko gospodarstvo. Prema statistici 1910. godine (Krbek , 1921) šume Hrvatske i Slavonije zapremale su ukupno 2 480 881 katastarsko jutro ili 33,7°/0 cjelokupne površine od 7 391 202 katastarska jutra, od toga: jutara — državne šume 575 883 — gradske i upravnih općina 2 357 — krajiške imovne općine 620 809 — zemljišne zajednice 374 617 — crkveno dobro 75 274 — javne zaklade 591 — dionička društva 9 507 — šumske i privatne udruge 19 167 — fideikomise 55 838 — privatne šume 723 838 : zajednice su u pojedinim županijama imale: jutara — Zagrebačka 141231 — Modruško-riječka 62 152 — Bjelovarsko-križevačka 61906 — Požeška 17 227 — Virovitička 33 261 — Varaždinska 21507 — Srijemska 10 663 — Ličko-krbavska 6 310 Te su šume od goleme važnosti i potrebe za narodno gospodarstvo, pa je u interesu naroda »da se šume zemljišne zajednice što bolje očuvaju i u njima provede racionalno i potrajno gospodarenje« (Krbek , 1921). Šumama zemljišnih zajednica gospodarilo se prema zakonu od 26. III. 1894. godine. »Ovo gospodarstvo ima ne samo da poluči što veći prihod, već da osigura i potrajno uživanje šumama, to jest da obezbijedi sa šumama i buduća pokoljenja, te da ne dozvoli da pojedino lakoumno pokoljenje (generacija) iscrpi i uništi za svoju korist svu šumu.« U tim se šumama mora gospodariti na temelju odobrene gospodarske osnove, a za površine manje od 100 k. j . na temelju gospodarskog programa. Gospodarske osnove i programe smiju sastavljati samo ovlašteni šumarski stručnjaci, koji stručno gospodare šumama. To su osnovna načela zakona iz 1894. godine. Prema njemu dioba zemljišta u Hrvatskoj i Slavoniji ne nalazi se u vlasništvu pojedi |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 32 <-- 32 --> PDF |
nog seljaka, nego dio svojih potreba za drvariju i pašu namiruje iz skupnih ovlaštenja preko zemljišnih zajednica i krajiških imovnih općina. Napretkom gospodarstva provedena je dioba nekretnina, pa ekstenzivno gospodarstvo prelazi u intenzivno. Polazi se od stanovišta da samo pojedinac može svojim radom pretvoriti zemljište u plodno i izdašno. Pod diobom ZZ podrazumijeva se prijelaz imovine iz vlasništva ZZ u potpuno vlasništvo njenih ovlaštenika, pa svaki diobeni sudionik postaje potpuni gospodar nad svojim posebno mu dodijeljenim dijelom. »Razmatnamo li sada kako djeluje s čisto gospodarskog gledišta dioba u našim zemljišnim zajednicama, to moramo uvažiti razne vrste tla, koje su u posjedu zemljišnih zajednica. Odmah je kod šuma vidljivo da je njihova dioba u pravilu štetna po šumsko gospodarstvo. Sa stanovišta šumskog gospodarstva može se ići za boljom organizacijom zemljišne zajednice, ali ne za njenom diobom i prelazom u pojedinačno privatno vlasništvo. Manje štetno djeluje dioba pašnjaka ... no pored čisto ekonomskog razloga ... pašnjačke su površine jak oslonac svačijem gospodarstvu, naročito zaštita siromašnijem svijetu i stalna pričuva, u koje se ne može lako dirnuti i potepsti. Od poglavite su važnosti po očuvanje starog domaćeg žiteljstva, starosjedioca... u zemljišnim zajednicama gdje postoje veće razlike u veličinama pojedinih ovlaštenja bit će često dioba samo korisna po ovlaštenike s većim ovlaštenjima, naprotiv štetna po one s manjima ovlaštenjima ... U krajiškim zemljišnim zajednicama nema tih grdnih opreka između velikih i malih ovlaštenika, ali nastaje kod diobe jedna druga slična poteškoća ... pojedine krajiške zemljišne zajednice imaju stalan ukupan broj ovlašteničkih prava, koja se ne može više povrćavati...« (Krbek, 1921). Tako kućne zadruge koje su ostale s manjim brojem članova bolje prolaze, pa nastaju najrazličitiji slučajevi. »Iz toga proizlazi, da se ne može općenito reći, da je dioba ZZ zdrava pojava, da bi trebalo sve zemljišne zajednice što prije podijeliti, a niti da je skroz štetna, te da bi ju trebalo u svakom slučaju zabraniti. Nemoguće je postaviti neko općenito načelo, koji bi jednako vrijedilo za sve raznolike prilike ... Vlada ima kod toga naročito prosuditi, da li je dotična dioba štetna s narodno-gospodarskog stajališta, pa će u tom slučaju uskratiti svoju dozvolu. Tako se u pravilu ne dozvoljava iz šumsko-gospodarskih razloga dioba većeg šumskog posjeda, dok se iznimno dozvoljava dioba malog šumskog posjeda« (Krbek , 1921). LITERATURA A g i ć : Pravoužitnićko pravo pravoužitnika. Agić-Tepeš : Krajiške JIO (Pola stoljeća šumarstva, 1926). Godila, A.: Žumberačka imovna općina, Šumarski list 1901, Zagreb. Grünwald , J.: Male šumske općine u Hrvatskoj, Pola stoljeća šumarstva 1876—1926, Zagreb 1926. Ivšić , M., 1936.: Razvitak hrvatskog društva u drugoj polovini XIX. stoljeća, Zagreb 1936. J e 1 e n i ć, L: Još nešto o zemljišnim zajednicama, Službeni list, 1932, Zagreb. , elenić, I.: O zemljišnim zajednicama, Šumarski list, 1931, Zagreb. Krbek : Zemljišna zajednica, Zagreb, 1921. Markić : O krajiškim imovnim općinama (1937). |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Nenadić , Đ.: Imovne općine krajiške, Šumarska enciklopedija, 1. dio, Zagreb, 1959. Nenadić , Đ.: Imovne općine krajiške, Šumarska enciklopedija, 1. dio, Zagreb, Pipan , R.: Dioba krajiških zemljišnih zajednica, Šumarski list, 1931, Zagreb. Pipan , R.: Statistika šuma i šumske privrede za 1939. g. Ministarstvo šuma i rudnika, 1940, Beograd. T u m b r i, ,.: Zemljišne zajednice, Sto godina šumarstva Bilogorsko-podravske regije, 1974, Bjelovar. Vac, G.: Zemljišne zajednice, Šumarski list, 1897, Zagreb. Vac, G.: Zemljišne zajednice, njihov postanak i razvoj, Šumarski list 1901, Zar greb. Vac, G.: Šumarstvo županije požeške u godini 1909, Šumarski list, 1915. Former Land Communities — Today Summary The Proposal of the Law on Denationalization envisages the return of forests and forest land of former land communities to the joint ownership of all inhabitants of a settlement on the territory of which they lie. According to the Forest Law of January 10th, 1991 forests in Croatia are under the management of the public enterprise »Hrvatske šume«, by which conditions were created for their rational and modern management. Due to the current importance of the topic the author searched for older literature on land communities and ideas gathered from it are presented in this paper. Key words : land communities, formation, management, ownership |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 34 <-- 34 --> PDF |
ZAŠTITA ČOVJEKOVE OKOLINE U PRVOM PLANU Od 25. do 29. svibnja 1992. sajam E N V I T E C u Düsseldorfu U veljači 1992. u hotelu Intercontinental u Zagrebu predstavljen je Međunarodni sajam i kongres za zaštitu čovjekove okoline ENVITEC 1992. Sajam je brojnim stručnjacima, znanstvenicima i novinarima predstavila prof. Jasna Brand t iz EP ´64 (Vjesnik, Agencija za marketing) iz Zagreba, koji zastupa Düsseldorfski sajam. Osnovno polazište i sadržaj Međunarodnog ENVITEC ´92 jest pitanje okruženja čovjeka u sferi: zemlja, voda, otpadne vode i zrak. Tu je važan razvoj i nove tehnologije i njihova svrsishodna primjena. U zemljama članicama Europske zajednice do godine 1955. investirati će se 130 milijardi dinara. Pitanje razrade i podjela otpada radi dobivanja novih sirovinskih baza i pitanje njihove dalje termičke obrade, dakle pitanje reciklaže putem spaljivanja, a time i ne manje važno pitanje dodatnog onečišćivanja zraka zbog spaljivanja i ispuštanja otrovnih čestica u atmosferu, bit će ključna pitanja kojima će se posvetiti najveća pozornost na sajmu ENVITEC. Sajam će omogućiti posjetiteljima-stručnjacima da se upoznaju s rješenjima vezanim za štednju energije i smanjivanje ispuštanja štetnih tvari u atmosferu, što će doprinijeti zaštiti klimatskih uvjeta. Ponudit će se i rješenja vezana za nastajanje zaglušne buke u industrijskim pogonima. ENVITEC, koji se održava od 1973. god. u Düsseldorfs, najvažniji je međunarodni sajam tehnike zaštite čovjekove okoline, primijenjene na sve industrijske grane koje onečišćuju zemlju, zrak i vodu, a odnosi se i na zaštitu od buke. Izlagači iz 21 zemlje predstavit će svoje prijedloge i ponude za rješenje svih tih pitanja. ENVITEC ima četiri osnovna područja prezentiranja. Uz stručni sajam to su: seminari izlagača, kongres i svjetski informativni centar. Na seminarima izlagača stručnjaci-predstavnici svojih industrija izložit će rješenja vezana za zaštitu i očuvanje čovjekove okoline. Moto Kongresa 26. i 27. svibnja na ENVITEC-u 1992. bit će: »Tehnike koje čuvaju sirovinu. Šanse za razvojni program koji će štititi i poboljšati čovjekovu okolinu«. Istaknuti međunarodni stručnjaci izvijestit će o tri teme: »Životni prostor i okruženja čovjeka«, »Očuvanje sirovina pomoću uspješnijih tehnika i sistema koji smanjuju zagađenje čovjekove okoline« i na kraju kao pitanje za budućnost: »Što da se radi?«. Informativni centar smješten je u paviljonima 1. i 2. Sajamska izložba ENVITEC-a ´92 razvrstana je prema sadržaju: 1. Obrada otpadaka, reciklaža i dobivanje korisnih sastojaka iz otpada (paviljoni 3. i 4) 2. Pročišćavanje voda i otpadnih voda (paviljoni 4. i 5.) 3. Mjerni, regulacijski i sistemi za analize (paviljoni 6. i 7.) 4. Održavanje čistoće zraka i sistem zaštite od buke (paviljoni 8. i 9.) Đ. Tusun 140 |