DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 28     <-- 28 -->        PDF

građanskog dijela Hrvatske i Slavonije ne mogu stjecati nekretnine u Krajini
jer ne mogu izvršavati vojničku službu.


Unutrašnje uređenje Vojne krajine osniva se na kućnoj zadruzi koja je
mogla neograničeno stjecati nekretnine. No, da bi se spriječila dioba, zadruge
su mogle imati samo po jednu kuću za stanovanje, a porodično je dobro
neotuđivo. Sav krajiški sustav počivao je na kućama (dim, kućni broj), po
kojima su se uzimali vojnici. Na toj pravnopovijesnoj osnovi donesena je
zakonska ustanova da je u zemljišnim zajednicama koje tvore bivši krajišnici
ovlaštenje spojeno s vlasnošću nastanjene kuće koja leži u opsegu određene
porezne (mjesne) općine.


Osim svog posjeda krajišnici su iz državne šume dobivali za svoje potrebe
građevno i ogrjevno drvo te imalo pravo pašarenja i žirenja.


Razvojačenjem Vojne krajine i zakonom od 8. VI. 1871. godine donesena
je odredba o otkupu prava služnosti, a zakonom od 15. VI. 1873. godine
ustanovljene su imovne općine u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini. Sve
mjesne općine koje su do tada pripadale u područje iste krajiške pukovnije
čine posebnu samostalnu imovnu općinu sa segregiranim šumama. U koliko
bi došlo do diobe nekretnina imovne općine i ove pripadnu zajednicama ovlaštenika,
tada od nekretnina imovne općine nastaju zemljišne zajednice.
Međutim to su bili usamljeni slučajevi kao kada su od Slunjske (žumberačke)
imovne općine otcijepljene nekretnine i od njih nastale zemljišne zajednice
Sošice i zemljišne zajednice Kalje. Sve ostale krajiške zemljišne zajednice
nastale su iz općinskih pašnjaka, a kao jedna od posljedica razvojačenja
Vojne krajine.


Imovne općine se ne smatraju zemljišnim zajednicama, nego za njih vrijede
posebni propisi.


Dok kod sastava pravoužitničkoga katastra imovne općine mogu kao
pravoužitnici biti uvršteni samo bivši članovi, odnosno potomci krajišnika,
a nikada nekrajišnici, doseljenici, dotle krajiške zemljišne zajednice mogu
prilikom sastava temeljne knjige kao ovlaštenika navesti i nekrajišnike.


Tako je pravoužitničko pravo u krajiškim imovnim općinama, suprotno
nego u krajiškim zemljišnim zajednicama, osigurano samo za bivše krajišnike
i njihove potomke.


ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE NASTALE SEGREGACIJOM
(od vlastelinskih šuma i pašnjaka)


U građanskom dijelu Hrvatske sva zemlja je do 1848. godine u posjedu,
odnosno vlasništva zemaljskoga gospodara ili feudalca (plemića, baruna, grofa),
osim zemlje slobodnih gradova.


Seljaci (kmetovi) uživali su zemlju, a za to su obavljali teške rabote i
davali daće. No vlastelin se nije zadovoljavao samo time, nego je prisvojio
i velik dio državne vlasti, pa je nad seljakom (kmetom) imao čak i sudačku
vlast. Nečovječan odnos vlastele prema seljacima prisililo je državu da pokuša
urediti odnose kmet—vlastelin. Te propise i naredbe koje uređuju
kmetske odnose nazivamo urbar i ili urbarski zakon.


Najstariji pojedinačni urbari potječu iz 1436. godine. Prvi opći urbar
koji je izdala Marija Terezija bio je slavonski urbar iz godine 1756, Tim ur