DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 29 <-- 29 --> PDF |
barom obuhvaćeno je područje županije srijemske, virovitičke i požeške; a drugim urbarom iz 1780. godine obuhvaćene su bjelovarsko-križevačka, varaždinska, zagrebačka i modruško-riječka županija. Zbog otpora vlastele zajednički Ugarsko-hrvatski sabor prihvatio je tek 1836. potpuni urbarski zakon. Glavna zemlja koja se nalazi u uživanju seljaka jest njegovo selište — sesija (sessio colonicalis).1 Sesija (selište) dano je na uživanje seljacima uz određene daće. Svako selište sastoji se iz potkućnice (kuća s kućištem, gospodarskim zgradama i vrtom) i vanjskog zemljišta (oranice i livade). Urbarskim zakonima bila je određena površina unutrašnjeg zemljišta od jednoga jutra za čitavo selište. Neki seljaci imaju čitavu sesiju, a neki samo polovinu, četvrtinu ili manje sesije, prema tome i manje zemlje. Oni koji imaju manje od osmine sesije zovu se željiri (stanari, hižari) i ne mogu živjeti od svoje zemlje pa su obrtnici ili nadničari. Sesija je bila važna institucija jer je na osnovi selišta podložnik uživao pravo paše i šumskih užitaka (ogrjevno i građevno drvo) u vlastelinskim pašnjacima i šumama. Poslije prilikom provođenja segregacije selište je bilo osnovica za utvrđivanje površina vlastelinskih pašnjaka i šuma koje se trebaju otcijepiti i predati seljacima na uživanje. Za potkućnicu čitavog selišta ustanovljeno je jedno jutro. To ne vrijedi općenito, jer pojedine županije, među kojima i slavonske, imaju različite veličine koje se ravnaju prema plodonsti zemlje. Podložni seljaci imaju i druga i izvanselišna zemljišta. Dok je za selišnu zemlju kod segregacije odštetu vlasteli platila država, izvanselišnu zemlju plaćao je sam seljak. S urbarskim selištem seljak podložnik uživa i pravo paše i šumskih užitaka (ogrjevno i građevno drvo) na vlastelinskom pašnjaku i u šumi prema potreba za vlastito domaćinstvo. Za te užitke podložnici su morali davati vlastelinu razne protudaće u naravi od malog i velikog blaga ili u novcu. U doba kad se provodila segregacija najraširenija daća za uživanje drvarije bila je da su podložnici vlastelinu sjekli, izrađivali i dovozili drvo. Već prije urbara Marije Terezije pojedine urbarske općine (to je skup seljaka podložnika istog vlastelina) imaju svoje posebne šume i pašnjake, odijeljene od vlastelinskih vjerojatno još od predfeudalnog vremena kada su te odijeljene šume nesmetano uživali. Došavši pod vlastelinsku ovisnost, uz naplaćivanje stanovitih daća, zadržavaju za sebe te šume. Prema propisima Marije Terezije seljaci su ih mogli zadržati i nadalje za sebe, ali tada nisu imali pravo uživanja vlastelinskih šuma, ili su imali pravo uživanja vlastelinskih šuma, ali su zato izručili tu šumu koja je bila izlučena za njih. 1848. godine dokinuta je podložnička sveza, pa seljak postaje vlasnikom svog selišta. Patentom od 17. V. 1857. godine uređeno je pravo na pašu i šumske užitke, strogo je odijeljeno pitanje otcjepljenja (segregacije) pašnjaka od pitanja uređenja šumskih užitaka. Šumski užici mogli su se prema patentu od 1857. god. provesti na dva načina: da se bivšim podanicima otcijepi (segregira) 1 U starijim hrvatskim urbarima naziv »selo« ili »dol« koristi se za nastam binu od više kuća. Za ono što mi danas zovemo selom upotrebljavaju nazive »vas«, »ves« ili »vasnica«. 135 |