DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 66 <-- 66 --> PDF |
Navedeni rezultati istraživanja i teorijska razmatranja upućuju na zaključak da je upotreba horizontalnog otklona w za mjerenje udaljenosti sporna, imajući pred očima postojeći instrumentarij i niz drugih ograničavajućih činitelja, čiji utjecaj na točnost izmjere još treba istražiti. Razmatranje točnosti određivanja površina i granica primjernih ploha Problem točnosti određivanja površina primjernih ploha na prije opjisani način, svodi se na pitanje je li na plohama iste površine, a različitog opsega, jednak broj stabala. Ovo je pitanje teorijski možda smiješno, ali praktično svakako ima smisla, pogotovo ako je sastojina rijetka, a odnos velike i male osi naše dvostruke poluelipse širok, što je slučaj na velikim; nagibima terena. S time je povezan i problem najmanje, još uvijek reprezentativne površine. Ovakve probleme možemo riješiti uzimanjem uzorka s linije. Pitanje točnosti određivanja granica primjernih ploha, svodi se na problem graničnih stabala. Opisana granica dotične plohe svakako je opterećena greškom, pri čemu se, kako je prije istaknuto, pozitivne i negativne pogreške ne poništavaju u potpunosti. To, međutim, nema nikakvoga značenja, ukoliko za određeno stabla nema nedoumice, nalazi li se ono unutajr ili izvan plohe. Ukoliko takova nedoumica postoji, rješavamo je s najvećom mogućom pažnjom u duhu već razmatranog problema graničnih stabala. Svakako treba za određeni nagib terena i potrebnu površinu odabrati kut a kao cijeli broj. Za različite zadovoljavajuće veličine površina i pripadajuće vertikalne kuteve, možemo projektirati i faktor z/d kao okruglu vrijednost, što će nam svakako biti mnogo lakše ako je baza za uzimanje uzorka linija. Ovaj način određivanja granica i površina primjernih ploha valja još ispitati u praksi, uspoređujući ga s drugim metodama. Treba, međutim,, imati na umu, da je to poseban problem kod kojeg postoji pitanje pouzdane i objektivne reference. ZAKLJUČAK Opisana metoda teorijski omogućuje mjerenje više horizontalnih udaljenosti iz jedne točke, bez potrebe za referentnim podatkom s točke do koje se udaljenost mjeri. Praktično je povezana s nizom problema, koji se uglavnom svode na neelastičnost u odnosu na pogreške. Njena je primjena trenutno moguća u slučaju utvrđivanja stalnih mjernih mjesta s povišenim rakursom, kod uzimanja većeg uzorka s malim ishodišnim varijabilitetom i kod izmjere manjih udaljenosti (do 15 m). Daljnja istraživanja, koja bi mogla omogućiti širu primjenu, mogu teći u smjeru konstrukcije metodi prilagođenijeg instrumenta, kao i u smjeru razvoja statističkih postupaka naknadnog smanjivanja varijabiliteta na osnovu unaprijed procijenjenih pogrešaka. Kod primjene iste metode u svrhu određivanja površina i granica primjernih ploha, situacija se čini bitno drugačijom. Za određivanje broja stabala po jedinici površine, utvrđivanje granica primjernih pruga i iskolčivanje ploha kod odgovarajućih metoda taksacije, kao i manjih pokusnih ploha, uz svu neophodnu kritičnost i obazrivost zbog još neprovedenog praktičnog 172 |