DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 95 <-- 95 --> PDF |
da je varijanca familija među sastojinama 2,5 puta veća od sastojinske varijance. Rani test odnosa porijekla sjemena i varijabilnost rasta kod Q. faicata, te odnosa rasta i otpornosti na hladnoću kod Q. pagoda je također obrađena. 5. INTRASPECIFIC VARIATION OF GROWTH AND ADAPTIVE TRAITS IN EUROPEAN OAK SPECIES (Unutarvrsna varijabilnost rasta i adaptivna svojstva europskih hrastova). Autor: J. KLEINSCHMIDT, Niedersaechsische Forstliche Versuchsanstalt, Escherode, Njemačka. Navodi se da je u svijetu poznato 200 do 450 vrsta hrastova uključujući i hibride (ovisno o autoru). Sve europske vrste pripadaju podrodu Lepidobalanus. 14 je listopadnih, a 8 zimzelenih. Četiri su hibridne forme, od kojih dvije dolaze u zoni introgresije. Hibridizacija uzrokuje određene poteškoće u jasnom morfološkom i fiziološkom definiranju vrsta koje se križaju. Najviše radova o unutarvrsnoj varijabilnosti postoji o Q. robur i Q. petraea. O Q. cerris L., Q. virgiliana Ten. (= Q. delechampii Wenz), Q. frainetto Ten., Q. faginea Lam., Q. ilex L. i Q. suber L.„ na bazi komparativnih kultura ima manje podataka. Dobar dio informacija postoji u vezi s morfološkim, fiziološkim i biokemijskim istraživanjima prirodnih populacija, što nije predmet ovog rada. U morfološkim svojstvima hrastovi pokazuju izrazitu varijabilnost, ali i fiziološkim svojstvima i fenologiji, što ima veliku adaptivnu važnost. Pokusi provenijencija i testovi potomstva započeti su vrlo rano, već 1879. godine. Gotovo su svi bili lokalnog značaja. Razlog je tome što se žir može čuvati relativno kratko i što je cvatnja neredovita. Postojeći rezultati pokazuju da izbor provenijencije može biti od presudne važnosti za ekonomsku vrijednost sastojina. Oplemenjivanje putem individualne selekcije stabala može biti vrlo korisno zbog velike unutarpopulacijske varijabilnosti. Neke vrste se uspješno vegetativno razmnožavaju cijepljenjem, reznicama i in vitro metodama. 6. GENE DIVERSITY IN NATURAL POPULATION (Raznovrsnost gena u prirodnim populacijama). Autor: A. KREMER, INRA, Francuska. Rad je pregled istraživanja raznovrsnosti gena u jezgri i organelima hrastova na različitim taksonomskim hijerarhijskim razinama (populacije, sekcije i vrste). Najnovije studije daju informaciju o markerima čija je genetska kontrola ispitivana. Do sada istraživani alozimi 32 vrste hrasta odnose se na različite taksonomske sekcije, osim na Macrobalanus i Protobalanus. Ukupna genska raznovrsnost na razini vrste ili populacije jako varira između vrsta (0,05 do 0,30). Raspon je varijabilnosti poput raspona opaženog u drugim rodovima. Životne karakteristike i evolucija su glavni razlozi tih rezultata. Vrste s velikim i kontinuiranim prirodnim rasprostranjenjem, kao što su Q. petraea i Q. rubra pokazuju visoku razinu genetske raznovrsnosti. Većina gena jezgre je raspoređena unutar populacije (88—98%). Unutar kompleksa vrsta preostali dio jednako je raspoređen među vrstama i među populacijama (unutar vrste), ukazujući na važnost kolanja gena između sastojina i vrsta. Raznovrsnost gena u organelima je istraživana u dva kompleksa vrsta sekcije Lepidobalanus (jednom u Sjevernoj Americi i jednom u Europi). Dok su razine raznovrsnosti niske u odnosu na raznovrsnost gena u jezgri, struktura varijabilnosti je upadljivo različita. Glavni dio raznovrsnosti može se pripisati međupopulacionoj komponenti (više od 95%). Stabla iz iste populacije imaju općenito isti genom kloroplasta. Stabla koja pripadaju drugoj vrsti (gdje postoji introgresija), a nalaze se u istoj sastojini, pokazuju visok stupanj sličnosti. 201 |