DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1992 str. 122 <-- 122 --> PDF |
ska nastava u Hrvatskoj 1860—1960.« (Zagreb, 1963.) što u nastavku prenosimo u cijelosti. »Još u prvoj polovini našega stoljeća vladalo je na polju šumarske nastave — ako ne i na polju samoga šumarstva — posvemašno mrtvilo; šumarstvo nije se ni nuzgredno nigdje predavalo; šumarske škole nije bilo nigdje, a niti je tko mislio, da ju osnuje. Samom šumarstvu posvetili su znatnu pažnju samo Francuzi, te su dapače, unatoč svom kratkotrajnom gospodstvu u jednom dielu Hrvatske, šumarsku upravu u njoj organizovali, a pobrinuli se i za domaći šumarski podmladak, odaslav dvojicu domaćih sinova u svoju šumarsku akademiju u Nancy, da tamo šumarstvo izuče. Svršiv šumarstvo ovi su mladići bili kasnije, i nakon izgona Francuza jedni od glavnih zatočenika našeg domaćeg šumarstva. Bolji dani, koji su hrvatskom šumarstvu svanuli za vrieme Francuza, bili su, kao i sama vladavina istih, samo kratko trajni. Ipak se racionalnom šumarenju u području bivše Vojne Krajine pod vojničkom vladavinom već od konca prošlog stoljeća, kada su krajiške šume proglašene državnim dobrom, posvećivalo više pažnje, nego li u starom provincijalu. U Krajini bilo je već i u prvoj polovini ovoga vieka stručni naobraženih šumara — doduše većinom luđinaca — koji su gotovo isključivo stekli svoje naobraženje u glasovitom šumarskom učilištu, a kasnijoj šumarskoj akademiji, u Mariabrunu. Ovi su šumarski tehnici bili pod raznimi imeni pridjeljeni krajiškim vojnim upravnim oblastima, te su po raznih propisih rukovodili upravu državnih šuma, tog najvećeg naravnog blaga Vojne Krajine. Pošto je krajiška vojna uprava uvidila, da je od prieke potrebe, da šumari, stojeći po svom uredovanju u neprekidnom saobraćaju sa narodom, znadu i jezik naroda, to je gledala da što više domaćih sinova pošalje u Mariabrun, pa je sloga većinom slala samo sinove domaćih krajiških častnika, da se na državni trošak u šumarstvu izobraze. Pošto je uredovni jezik u Krajini i onako bio samo njemački, a šumara razmjerno malo, to je Mariabrun u svakom pogledu potrebom Krajine zadovoljavao.« Potreba za šumarsku školu, nastavlja se dalje, nije bila potreba u »starom provincijalu«,... jer nije bilo ni šumskog zakona, dakle ni skrb političke vlasti, kako se sa šumama postupa i gospodari, nikakova.« U provincijalu šume su pripadale feudalcima a njima su »gospodarili vlastelinski upravitelji, špani i lugari u smislu »šumskog reda« blage uspomene carice i kraljice Majke Terezije, kako su znali i htjeli«. Stanje se mijenja nakon donošenja Osnovnog šumskog zakona 1852. godine kojim je »udaren temelj racionalnom gospodarenju sa sumarni uobće«. Školovanje u križevačkom učilištu počelo je u jesen 1860. godine, a upis u nju obustavljen je u jesen 1897. godine, jer je Zakonom od 13. ožujka 1897. godine o promicanju gospodarstva u kraljevinah Hrvatske i Slavonije osnovana » šumarska akademija u Zagrebu prislonjena na filozofski fakultet kr. sveučilišta Franje Josipa.« Posljednji šumari iz križevačkog učilišta izašli su 1899. godine, a prvi studenti — slušači upisali su se u Šumarsku akademiju šk. god. 1898/99. Prema Šematizmu osoblja u resoru Ministarstava šuma i rudnika iz 1934. godine, u državnoj službi nalazilo se još 12 križevačkih apsolvenata koji su apsolvirali od 1894. do 1899. godine. |