DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 75 <-- 75 --> PDF |
STRUČNI ČLANCI — PROFESSIONAL PAPERS UDK 630*(64) Sum. list CXVI (1992) 457 ŠUMARSKA RAZGLEDNICA IZ MAROKA Ivan MIKLOŠ* MEDITERANSKA I ATLANTSKA ZEMLJA Sjeverozapadni, atlaski dio afričkog kontinenta ima oblik širokog poluotoka, koji s tri strane izbija na more, a svojim kopnenim, južnim dijelom graniči sa Saharom. Čitavom širinom tog prostranog poluotoka, od Atlantskog oceana na zapadu do rta Bon na istoku, pruža se visoko gorje Atlas u dužini od preko 2.000 kilometara. I ocean i gorje, a po njemu i taj dio Afrike (Atlaska Afrika), dobili su ime po Titanu Atlantu (grčki: Atlas), koji se borio protiv Zeusa i stoga bio osuđen nositi na plećima nebeski svod. To je poznata priča iz grčke mitologije, a stvarnost je da Atlas danas nosi bujne cedrove šume što se prostiru čitavom atlaskom Afrikom. To je područje poznato pod imenom toagreb, što je arapski naziv za zapad. Usput neka bude spomenuto da naziv Europa, koji potječe od asirske riječi Ereb, također znači zapad. Magreb je prije svega geopolitički pojam, koji se odnosi na tri zemlje atlaske Afrike: Maroko, Alžir i Tunis. No on se ponekad upotrebljava i u Slika 1. Kraljevina Maroko * Prof. dr. Ivan Mikloš, Zagreb, Pančićeva 5 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 76 <-- 76 --> PDF |
prirodoznanstvenom značenju te riječi i tada se njime označuje samo sjeverno područje tih zemalja, do njegove prirodne južne granice, koju čine planinski lanci Visokog i Saharskog Atlasa. U pogledu sastava biljnog i životinjskog svijeta, to je područje veoma slično europskom Sredozemlju. Maroko se nalazi na krajnjem zapadnom dijelu atlaskog područja, pa se često zove i Magreb el aksa, što na arapskom znači »vanjski Magreb«. Njegova je zapadna granica, tj. atlantska obala, dugačka oko 1.000 km, a sjeverna, tj. sredozemna, samo 500 km. Maroko je, dakle, više atlantska nego mediteranska zemlja. On je i jedina arapska zemlja koja ima izlaz na Sredozemno more i na Atlantski ocean (slika 1). Na sjeveru je Maroko od Gibraltara u Europi udaljen svega 13 km. Zato se po prirodnim svojstvima tako malo razlikuje od susjednog europskog prostora. S pravom se može reći da Afrika počinje na Pirenejima, ili da Europa završava na rubu Sahare. Obalni niz atlaskih planina, Teli ili Tellski Atlas, prelazi na zapad u planinu Rif, a zatim se, preko Gibraltara, nastavlja u andaluzijske planine u južnoj Španjolskoj. U unutrašnjosti zemlje nalaze se Srednji i Visoki Atlas i Antiatlas. Najviši vrh je Toubgal, u Visokom Atlasu, 4.165 m nad morem. Nekada su Europa i Afrika bile povezane kopnom. Prema starogrčkoj mitologiji, Heraklo je morao proći kroz pećine između Europe i Afrike, pa ih je svojom silnom snagom raskinuo i tako spojio Atlantik sa Sredozemljem. Tog trenutka otvorio se vidik na zapad prema beskrajnom oceanu i čarobnim »Vrtovima Hesperida«, gdje su kćeri Atlantove čuvale drveće sa zlatnim jabukama. Smatra se da su se ti vrtovi nalazili na današnjim Kanarskim otocima, ali prema marokanskoj verziji oni su bili u dolini njihove rijeke Loukos, osamdesetak kilometara južno od Tangera, gdje se danas nalaze prostrane plantaže naranči. Bilo kako bilo, Heraklo je za uspomenu na taj podvig postavio sa svake strane današnja dva kontinenta po jedan stup, od kojih je jedan vrh Malog Atlasa, a drugi Gibraltar. Pećine koje i danas nose Heraklovo ime, nalaze se desetak kilometara jugozapadno od Tangera. Sastoje se od niza prirodnih udubljenja, u koja se za vrijeme plime slijeva more. Sve do nedavna onamo su odlazili stanovnici okolnih naselja i kopali tvrdi vapnenac, od kojega su pravili mlinske kamenove. Tako su se te pećine postupno proširivale i postajala sve više umjetne, a sve manje Heraklove. Klima je u obalnom, nizinskom pojasu Maroka sredozemna, a u podgorju Atlasa stepska i polupustinjska. Planinski krajevi imaju oštru klimu. Najviši vrhovi nalaze se zimi pod snijegom. Srednji je Atlas najvlažniji, jer iz njega izviru glavni vodotoci pa je zato dobio naziv »tvrđava voda«. Količina oborina iznosi na obali 200—550 mm, na zaravni 200—400 mm, a na Atlasu i više od 1.000 mm. U pustinjskim dijelovima smanjuje se na manje od 100 mm. Površina Maroka iznosi oko 445.000 km-, što je otprilike 8 puta više od površine Hrvatske. Točnu je površinu nemoguće navesti jer južna granica još nije definitivno utvrđena. Naime, Maroko polaže pravo i na bivšu Španjolsku Saharu (Zapadnu Saharu). Kralj Hasan II. organizirao je 1975. godine mirovni pohod, tzv. »zeleni marš« na to područje. Oko 350.000 dobrovoljaca probilo je južnu granicu, a Španjolci su se bez >orbe povukli iz svoje nekadašnje kolonije. 1) Madridu je iduće godine potpitnn tripartitni ugovor između Španjolske, Maroka i MauriLanije, ali problem ume nije riješen, 458 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 77 <-- 77 --> PDF |
jer se za potpunu nezavisnost Zapadne Sahare bori domorodačko stanovništvo, organizirano u pokretu Polisario. Glavni je grad Maroka Rabat, koji se nekada zvao Ribat El Fath (arapski, »tvrđava pobjede«). Grad obiluje parkovima, vrtovima i drvoredima. Jedna gradska četvrt modernih vila zove se Agdal, što na arapskom znači »ograđeni vrt«. Ime opravdava obilje eukaliptusa, magnolija, bugenvilea, raznih kaktusa . .. Tu je smješten i Šumarski institut (Station de recherches forestieres). Desetak kilometara prema sjeveru mogu se vidjeti egzotični vrtovi Bouknadel, s više od 1.500 biljnih vrsta podrijetlom iz Južne Amerike, Kine, Japana, jugoistočne Azije i drugih dalekih krajeva. U blizini Rabata nalazi se Mamora, prostrana šuma hrasta plutnjaka, a nedaleko njezina sjeverozapadnog ruba — Mehdia, plitka draga odijeljena od Atlantika dugačkim i uskim pješčanim poluotokom. Bogatstvo životinjskog svijeta, u kojemu se posebno ističu ptice močvarice, bio je razlog da se to područje proglasi prirodnim biološkim rezervatom. Maroko ima danas približno 28 milijuna stanovnika, od čega je oko 20% LI potpunosti ili djelomično zaposleno u šumarstvu. MJEŠAVINA BERBERA I ARAPA Marokanci čine u svojoj zemlji veliku većinu, koja iznosi otprilike 95°/o ukupnog broja stanovnika, a ostali su Europljani, uglavnom španjolskog i francuskog podrijetla. No Marokanci u etničkom smislu nisu homogeni, nego su zapravo mješavina Berbera i Arapa. Berberi su najstariji stanovnici sjeverne Afrike. Njihovo je ime izvedeno iz grčke riječi barbaros, što je prvobitno značilo »stran«, »tuđ«, a zatim »sirov «, »divlji«, »okrutan«. Stari su Grci nazivali barbarima i sve one koji nisu govorili grčki. Do transformacije u arapski naziv Berber došlo je tijekom arapskog osvajanja tih krajeva. Inače oni sebe ne nazivaju tim imenom, negc Imazighen, što na njihovom jeziku znači »slobodni ljudi«. Osim Berbera u užem smislu riječi, tu se ubrajaju i Tuaregi u središnjoj Sahari, stanovnici nekih oaza, pa i izumrli Guanches, prastanovnici susjednih Kanarskih otoka. Podrijetlo Berbera ni do danas nije sa sigurnošću utvrđeno. Pretpostavlja se da su došli u Afriku iz Španjolske prije više tisuća godina. S vremenom su se prilično izmiješali s Arapima i drugim, kasnijim doseljenicima, pa danas nije lako naići na pravog »čistog« Berbera. Njihov je jezik potpuno različit od arapskog i njime govori oko 10% marokanskog pučanstva. Žive većim dijelom na jugu zemlje, a bave se uglavnom ratarstvom. Skloni su misticizmu, pa tako npr. vjeruju da su planine, izvori i drveće prebivalište duhova. Islam je državna vjera. Maroko se smatra »zapadnim bedemom islama«, Hasan II. nije samo marokanski kralj. On je i duhovni vođa marokanske muslimanske zajednice, pa kao takav ima i titulu Amir al Muminin, što na arapskom znači »zapovjednik vjernika«. On je uz to i šerif, tj. izravni potomak Muhamedov. Arapska riječ šerif znači »ugledan«, »uzvišen« i nema nikakve veze s engleskom riječi sheriff, koja je naziv za najvišeg činovnika mjesta ili okruga u Engleskoj, Irskoj i SAD. Osim arapskog, koji je službeni jezik, u upotrebi su francuski i španjol ski kao dopunski jezici. Za razliku od francuskog, na španjolskom se ne pre |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 78 <-- 78 --> PDF |
daje u školama, iako se njime najčešće govori u sjevernom dijelu zemlje, osobito u gradu Tangeru. Taj dio zemlje bio je dugo pod španjolskim protektoratom. ATLASKI CEDAR Od svih zemalja sjeverne Afrike Maroko je šumom najbogatiji. Ukupna površina obrasla šumom iznosi više od 5 milijuna hektara, ili otprilike 16°/o nacionalnog teritorija, ne računajući pustinjsko područje. Bioklimatska raznolikost zemlje, uvjetovana njezinim geografskim položajem i reljefom, odražava se i na biljnom pokrovu, vrstama drveća i tipovima šuma. Najvažnije su autohtone vrste šumskog drveća: crnika, hrast plutnjak, cedar, »tuja« (Tetraclinis articulata), arganija, bor, čempres i marokanska jela. Tome treba dodati alohotne vrste kao što su akacije, eukaliptusi i topole, koje se upotrebljavaju za pošumljivanje i podizanje umjetnih nasada. Najljepše, a ujedno i gospodarski najvrijeđnije su cedrove šume, u kojima prevladava atlaski cedar (Cedrus atlantica). Nalaze se na planinskom lancu Rif, na visoravni Srednjeg Atlasa i u planinama Visokog Atlasa, od 1.300 do 2.700 m nadmorske visine. Na dobrim staništima stabla su i do 50 m visoka. Kvaliteta staništa odražava se i na širini godova, koja varira između 0,2 i 1 cm. To uvjetuje i kvalitetu drva, pa se ono upotrebljava u različite svrhe: kao građevno drvo, za stolariju, proizvodnju olovaka i dr. Unutar cedrovih šuma, osobito na vapnenastim terenima, mogu se naći prostrane sastojine marokanske jele (Abies marocana). Po mišljenju nekih botaničara to nije posebna vrsta nego samo varijetet andaluzijske jele (A. pinsapo var. marocana). Tu mjestimice raste i alžirska jela (A. numidica), koja se također smatra varijetetom andaluzijske jele (A. pinsapo var. baborensis). U cedrovim je šumama posvuda primiješana crnika (Quercus ilex), javor gluhać (Acer Obtusatum), a od grmlja obična mukinja (Sorbus aria), obična brekinja (S. torminalis), božika (Ilex aquifolium), sladunić (Amelanchier ova- lis), uskolisna zelenika (Phillyrea angustifolia) i dr. Prema nižim nadmorskim visinama na cedar se nastavlja primorski bor (Pinus maritima), a još niže — alepski bor (Pinus halepensis). Iznad cedra raste sredozemna somina (Juniperus thurifera), a hrast plutnjak može se naći do 1.000 m nadmorske visine. Međutim, ta je pravilnost često slabo izražena zbog utjecaja raznih drugih ekoloških činilaca. Bujne cedrove šume pokrivaju visoravan Srednjeg Atlasa između Kenifre i Azroua. To je suvisli šumski kompkles, velik oko 72.000 ha, što je samo nešto manje od naših šuma u Gorskom kotaru. Čitav krajolik jako podsjeća na planinska područja srednjoeuropskih zemalja. Prolazeći pokraj kuća sa strmim krovovima, suvremeno građenih hotela i skijaških žičara, čovjek ima osjećaj da se nalazi negdje u Alpama, a ne u jednoj arapskoj, većim dijelom pustinjskoj zemlji. Zato je taj predjel i dobio naziv »Marokanska Švicarska «. Tu se, u blizini mjesta If rane, nalazi i jedan od nekoliko kraljevskih dvoraca, nalik na tvrđavu, što se smjestila na obližnjem brežuljku i okružila šumom (si. 2). |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Slika 2. Kraljev dvorac u cedrovoj šumi kod mjesta Ifrane (Foto: I. Mikloš) UVOZ DRVA — IZVOZ PLUTA Marokanske šume ne mogu ni približno podmiriti domaće potrebe za drvom, pa se ono mora uvoziti u velikim količinama. Tako je npr. u 1971. godini uvezeno 253.470 m:l tehničke oblovine i 215.360 m3 piljenica, a predviđa se da će te potrebe do 2000. godine narasti na ukupno 4 milijuna m:1 drva. To je razumljivo ako se uzme u obzir veliki prirast stanovništva, a treba imati u vidu i to da marokanske šume daju relativno malo tehničkog drva. Za pilansku su preradu praktički prikladni samo cedar i čempres. Oko 3/4 drvne mase otpada na ogrjev. Ipak, Maroko jedan dio svog šumskog bogatstva izvozi. No to nije drvo nego pluto. Godine 1971. količina izvezenog pluta, sirovog i obrađenog, iznosila je 27.550 tona. Izraženo u novcu, to je oko 1/6 uvezenog drva. Hrast plutnjak (Quercus saber) raste od prirode u zemljama zapadnog Mediterana, na ukupnoj površini od oko 2,5 milijuna hektara. Najviše ga ima u Portugalu i u Španjolskoj, a zatim u Alžiru, Maroku, Francuskoj, Tunisu i Italiji (si. 3). Rijedak je u Grčkoj, Albaniji i Turskoj. U našem primorju mogu se naći samo pojedinačna, i to uzgojena stabla. Šume hrasta plutnjaka dobro uspijevaju na nadmorskim visinama od 0 do 1.000 metara. U njima pridolaze i neke druge vrste drveća kao što su crnika, kanarski i pirenejski hrast, zatim pitomi kesten, rogač, planika, šmrika i dr. Postoje uglavnom dva tipa tih šuma. U montanim i submontanim područjima na strmim terenima one su guste, a u ravnicama puno rjeđe. Sa |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 80 <-- 80 --> PDF |
svega sedamdesetak stabala po hektaru, visokih 15—20 metara, više nalikuju na nekakav maslinik nego na šumu. Takav je vegetacijski oblik poznat u mediteranskim zemljama pod nazivom dehesa, što na španjolskom znači »livada «. U takvim »šumama-livadama« pasu svinje, ovce i koze, a u Španjolskoj i bikovi — budući borci u arenama. Kao primjer nizinske plutnjakove šume može poslužiti Mamora, najveća takva šuma u Maroku, koja se pruža na području između gradova Rabata i Kenitre, udaljena nekoliko kilometara od atlantske obale. Duga je 40, a široka 30 kilometara, što znači da zauzima gotovo tri i pol puta veću površinu od naše Spačve. Teren na kome raste ravan je ili blago valovit, tlo pjeskovito i šljunkovito, lesivizirano, duboko. Ispod rijetkih stabala gotovo da i nema grmlja, samo je prizemni sloj travnate vegetacije manje ili više razvijen. Žir iz Mamore bolji je od žira iz drugih plutnjakovih šuma u zemlji, pa mu je i cijena viša. Prosječan urod iznosi 50—100 kg po hektaru. Sušne godine ili defolijacija mogu taj iznos znatno smanjiti. To se u posljednje vrijeme događa sve češće, kao posljedica brštenja gubarevih gusjenica. Tome treba dodati i štete na žiru što ih čini žirotoč i drugi razarači žira. Na taj način oštećeno je oko 60%> uroda. Mamora nije čista plutnjakova šuma. Prije nekoliko decenija počele su se u nju unositi eukaliptusi, akacije i borovi, na ona staništa gdje plutnjak Slika 3. Područje rasprostranjeni a hrasta plutnjaka |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 81 <-- 81 --> PDF |
slabije uspijeva. Tako se površina pod tim vrstama postupno povećava na račun plutnjaka, pa je predviđeno da ove, 1992. godine plutnjak bude sačuvan na svega 45°/o ukupne površine. Pluto je i nadalje veliko bogatstvo Maroka. Ono će to ostati i tada kad njegove šume budu u stanju same podmirivati domaće potrebe, a to bi trebalo biti oko 2000. godine, ako se realizira »Nacionalni plan pošumljivanja«, donesen 1970. godine. NACIONALNI PLAN POŠUMLJIVANJA Od 1970. godine sve su akcije pošumljivanja u Maroku integrirane u jedinstveni i opsežni gospodarski i socijalni program pod nazivom »Nacionalni plan pošumljivanja«. Prema glavnoj namjeni budućih šuma, one su svrstane u tri kategorije: — Proizvodn e šume , namijenjene proizvodnji drva. Umjesto eukaliptusa, kojim se uglavnom pošumljivalo do 1960. godine, planom se predviđa veći udio četinjača. Tako bi do 2000. godine četinjačama bilo pošumljeno 470.000 ha, a listačama 70.000 ha. — Zaštitn e šume , namijenjene zaštiti tla ili samih tih šuma, od zloupotreba lokalnog stanovništva, uzimajući ipak u obzir njegove opravdane potrebe, kao što su npr. ogrjevno drvo, materijal za motke, stočna hrana i dr. U tu svrhu bit će do 2000. godine pošumljena površina od 200.000 ha. — Rekreacijsk e šume , namijenjene stvaranju zelenih površina blizu gradova, turističkih naselja i plaža. Do 2000. godine te će se površine povećati za 10.000 ha. U 30-godišnjem razdoblje bilo bi dakle, prema »Nacionalnom planu pošumljivanja «, pošumljeno 750.000 ha zemljišta. Najvažnije vrste kojima se pošumljuje su slijedeće: Pinus halepensis Acacia syanophylla P. canariensis Eucalyptus camaldulensis P. pinaster var. maghrebiana E. gomphocephala P. pinaster var. atlantica Eucalyptus spp. (razne kserofilne Cedrus atlantica vrste) Cupressus sempervirens var. Opunlia ficus indica atlantica Atriplex halimus Iz popisa se vidi da se među crnogoričnim vrstama nalaze i domaći varijeteti primorskog bora, pinije i čempresa (var. atlantica, odn. maghrebiana). Pronalaze se i nove mogućnosti pošumljivanja. U tu svrhu Šumarski institut u Rabatu izradio je dugoročni program istraživanja oko 300 introduciranih vrsta drveća. Da bi potekla i svoje građane na pošumljivanje, država im nudi materijalnu i novčanu pomoć, a izvor financiranja je Nacionalni šumski fond, u koji se uplaćuje 10% od prodaje glavnih šumskih proizvoda. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 82 <-- 82 --> PDF |
KAKO SMIRITI NEMIRNI PIJESAK Više od polovice marokanskog teritorija zauzimaju pustinje. Uglavnom su to prostrani, stjenoviti i goli ravnjaci. Pješčani brežuljci, tzv. dine, pružaju se većim dijelom duž atlantske obale. Tu se nalazi i poznati grad Agadir, koji je doživio katastrofalni potres 29. veljače 1960. godine. Tog je dana oko 15.000 stanovnika našlo smrt pod ruševinama svojih kuća. Grad je zatim ponovo izgrađen, nešto dalje od mora, a između grada i obale zasađeni su eukaliptusi i tamariksi. Na tom su prostoru nikli i novi, moderni hoteli, Klub Mediterranee, turističko selo »Zlatne dine« ... To je danas jedno od najpoznatijih turističkih središta Maroka. Za razliku od Agadira, koji su uništile prirodne sile, jedan drugi grad na istoj obali, Essaouira, dobrim je dijelom u svojoj široj okolici uništio prirodu. Naime, u vrijeme njegove gradnje, 1760. godine, posječene su okolne šume na pješčanom tlu, što je uzrokovalo stvaranje »živih« pijesaka i degradaciju vegetacije. Marokanski šumari nastoje smiriti taj pijesak i na njemu ponovo podići šumu, koju je nekada činila primorska somina (Juniperus phoenicea), s podstojnim vrstama Retania monosperma i Ononis natrix ssp. angustissima. Štoviše, oni nastoje tu iskonsku vegetaciju obogatiti i vrstama brzog rasta: eukaliptusima i australskim akacijama. Unatoč maloj količini oborina (350 mm), relativna je zračna vlaga zbog stalnih vjetrova s Atlantika dosta visoka za uspijevnje tih vrsta drveća. Pijesak se najprije stabilizira pokrivanjem granama navedenih vrsta Retama i Ononis, a ispod njih se posade vrste koje će činiti glavnu sastojinu. Istovremeno se posije sjeme onih vrsta koje će biti podstojna sastojina, uglavnom Retama i Onosis. Njihove će grane zatim poslužiti za smirivanje novih pješčanih dina. Takav se način smirivanja pijeska i pošumljivanja primjenjuje na čitavoj atlantskoj obali Maroka. Samo su na nekim mjestima izvorne pješčane dine namjerno ostavljene netaknute, uglavnom iz turističkih razloga. Nekada su Marokanci pijesak smirivali sadnjom ricinusa (Ricinus communis), zeljanice podrijetlom iz tropske Afrike, koja se zbog lijepog habitusa kao ukrasna biljka često uzgaja i izvan svog areala. Od nje se dobija i ulje, koje se upotrebljava kao purgativ i kao tehničko ulje za podmazivanje motora. Tim se izravnim koristima donekle kompenziraju troškovi smirivanja pijeska. Ipak, zbog suviše bujnog rasta, ona se više ne koristi u te svrhe. KOZE U KROŠNJAMA DRVEĆA Jedna španjolska poslovica glasi: »La čabra siempre tira al monte«. U slobodnom prijevodu moglo bi se reći: »Kud će koza nego u šumu«. A u šumi, to je dobro poznato, ona čini velike štete: brzti lišće, izgriza pupove i grančice, guli koru na stablima, ne birajući vrstu drveća. Stoga je kod šumara došla na zao glas i mnogi je smatraju najopasnijom šumskom štetočinom. Ona je jedan od najvećih krivaca za devastaciju šuma, nastanak šikara, pa i golog krša u mediteranskim zemljama. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 83 <-- 83 --> PDF |
No štete ne ovise samo o biološkim svojstvima koze kao vrste, nego i o načinu na koji se ona uzgaja. Uz određene uvjete može se uzgajati bez neke veće opasnosti za vegetaciju i proizvodnu sposobnost tla. Štoviše, ona može za šumu biti i korisna. Jedan zanimlljivi način takvog uzgoja koza poznat je u Maroku, u šumama arganije. Arganija je vrsta drveta koja prirodno raste samo u Maroku i nigdje drugdje na svijetu. Zato je i slabo poznata, čak i među šumarima. Nema je ni u našoj šumarskoj ni u poljoprivrednoj enciklopediji. Znanstveni joj je naziv Argania spinosa ili A. sideroxylon i spada u tropsku porodicu Sapotaceae. Jedini je predstavnik svoga roda. Po niskom stablu, kvrgavom deblu i duguljastim, zašiljenim listovima, pa i po plodovima, nalikuje maslini. A po mnogostrukoj uporabi može se usporediti s palmom. Veoma tvrdo drvo (sideroxylon, gr. željezno drvo) služi za proizvodnju odličnog ugljena, a lišće i plodovi za prehranu koza i deva. Prema novijim istraživanjima ukupna biomasa po hektaru iznosi oko 52 tone suhe tvari, od čega otpada na lišće 1,65 t/ha, na grane 38,13 t/ha i na deblo 10,98 t/ha. Energetski ekvivalent toj biomasi iznosi 228,75 X 10° kcal/ha ili 22.876 litara gorivog ulja. Iz koštice ploda dobija se ekstrakcijom jestivo ulje smeđe boje i ugodna okusa (100 kg ploda daje 1 kg ulja). Domoroci ga konzumiraju sirovo, tako da ga stavljaju u kruh i kolače ili u čaj od metvice, koji je, vruć i jako zaslađen, omiljeno marokansko piće. Taj se ugodan okus ulja, doduše, stajanjem brzo izgubi, ali se ono i tada može korisno upotrijebiti kao gorivo za svjetiljke. Nekada je u Maroku šuma arganije bilo puno više. Procjenjuje se da su na početku naše ere zauzimale površinu od 1,400.000 ha. Danas se prostiru na oko 800.000 ha, južno od grada Agadira, između Visokog Atlasa i Antiatlasa, do 1.000 m nadmorske visine. Šume su rijetke kao i plutnjakove, s oskudnom vegetacijom u sloju grmlja i prizemnog rašća. Ipak, one vrlo dobro zaštićuju planinska tla od erozije, a predsaharske ravnice od dezertifikacije. U ljetnim mjesecima, nakon berbe plodova arganije, u šume se puštaju koze, koje se penju na drveće, brste lišće i zaostale plodove. Neprobavljene sjemenke u kozjem izmetu jednako su tako upotrebljive kao i one ubrane sa stabla. Koze se zatim vraćaju u stepe i pustinje, gdje nastavljaju s brštenjem niskog grmlja, na kojem su se upravo počeli pojavljivati mladi izbojci. Tako se planskim pašarenjem zaštićuju šume, a koristi se dobijaju i od koze i od arganije. Koze o kojima je ovdje riječ su divlje. Male su rastom, crne i vješto se veru po drveću. Nije rijetkost naići i na desetak njih na jednom stablu. Jedan takav prizor čitatelji mogu vidjeti na fotografiji u članku ing. P. Z i an i j a o uzgoju divljih koza, objavljenom u Šumarskom listu br. 1—2, 1986. Ing. Zian i bio je dugogodišnji ekspert FAO-a za ekstenzivne pašnjake u Sjevernoj Africi, pa je tako neko vrijeme radio i u Maroku. MAROKANSKI SKAKAVAC Skakavci spadaju među najveće štetnike poljoprivrednog i šumskog bilja. Imaju sposobnost masovnog razmnožavanja, veoma su pokretni i hrane se svim vrstama biljaka. Njihovi rojevi mogu biti veliki i đo 100 km u dužinu |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 84 <-- 84 --> PDF |
i 80 km u širinu. U stanju svi letjeti dvanaest sati bez prestanka, a nošeni vjetrom kreću se brzinom od 100 km na sat. Tako se mogu brzo prebacivati s jednog mjesta na drugo, ostavljajući iza sebe pravu pustoš. Do takvih invazija najčešće dolazi u Aziji i Africi, i to na nesreću baš u najsiromašnijim zemljama, za koje one znače katastrofu poput potresa, poplave ili neke druge elementarne nepogode. Zato stanovništvo tih zemalja pri svakoj pojavi skakavačkih rojeva obuzima paničan strah. Najezde skakavaca opisane su u rukopisima starim i nekoliko tisuća go-( dina. Jedan od najpoznatijih opisa nalazimo u Bibliji, gdje se oni nazivaju »bičem božjim«, kako je kasnije nazvan i osvajač Atila, čuven po pustošenju osvojenih krajeva. U Kur´anu skakavci se nazivaju »čeljustima vjetra«, a poznat je i naziv »smrtna kazna egipatska«. Skakavci su opasni i kada su mrtvi. Zabilježen je slučaj masovnog pomora tih kukaca na sjevernoj afričkoj obali, koji je imao tragične posljedice za okolno pučanstvo. Truljenjem uginulih životinja razvile su se bakterije koje su uzrokovale neku bolest sličnu kugi i od te »skakavačke kuge« umrlo je nekoliko tisuća ljudi. Jedna se vrsta skakavca zove marokanski skakavac (Dociostaurus maroccanus). Njegovo je područje rasprostranjenja daleko šire od Maroka. Obuhvaća Kanarske otoke, sve mediteranske zemlje, Krim, Zakavkazje, Irak i Iran. Na Cipru postoje njegova stalna žarišta u središnjem dijelu otoka. Ima ga i u Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj. Njegovi golemi rojevi prodrli su iznenada, 1890. godine, u središnji dio Mađarske, gdje su načinili velike štete. Često se pojavljuje u Makedoniji, Crnoj Gori i Hercegovini. Stalno je prisutan u sjevernom dijelu Banata, na slatinastim tlima gdje se ranije zadržavao putnički skakavac (Pachytylus migratorius). Marokanski je skakavac prije svega poljoprivredni štetnik, no ako se jako razmnoži prelazi i u šume, osobito u šumske kulture i rasadnike. Tako je bilo npr. u južnoj Francuskoj 1951. godine, pa je bilo potrebno poduzeti mjere suzbijanja. Nešto slično dogodilo se u Hercegovini 1947. godine, kada su se ti skakavci pojavili u šumskim rasadnicima, gdje su počinili znatne štete. Još jedna vrsta skakavaca zadaje Marokancima velike brige. To je Schistocerca gregaria, ili skakavac skitnica. Obično koncem listopada njegovi rojevi prodiru u Maroko iz Mauritanije, Malija i Nigera, gdje su se prenamnožili tijekom prethodnog ljeta. Idućeg proljeća rađaju se skakavci nove generacije, koji neko vrijeme čine štetu, a zatim se, od početka travnja, vraćaju u krajeve odakle su došli njihovi roditelji. Štete su osobito velike u plantažama agruma, gdje nakon brštenja ostaju na potpuno ogoljenim stablima samo plodovi. Velike štete mogu načiniti i u plantažama šumskog drveća, no ako se hrane akacijom, događa se da zbog toga i sami stradaju, jer su mladi izbojci akacije za njih otrovni. Jedan od najvećih šumskih štetnika u Maroku je borov četnjak-gnjezdar (Cnethocampa pityocampa), dobro poznati leptir u svim mediteranskim zemljama. Puno je manje poznat cedrov četnjak (C. bonjeani), srodna vrsta istog roda, otkrivena kasnije, i to upravo u marokanskim cedrovim šumama. Po razvojnom ciklusu i načinu života sličniji je vrsti C. pinivora, borovom četnjaku koji pridolazi u hladnijim, kontinentalnim predjelima, pa i u Hrvat |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 85 <-- 85 --> PDF |
skoj, iako rijetko. Inače su štete na cedrovima slične onima što ih čini borov četnjak na borovima. U šumama hrasta plutnjaka i crnike najpoznatiji je štetnik gubar (Lymantria dispar), koji uzrokuje gubitke u prirastu drvne mase, urodu žira i proizvodnji pluta. Osim toga obrštena stabla fiziološki slabe i postaju neotporna na bolest kojoj je uzročnik gljivica Hypoxylon mediterraneum (fam. Carbonaceae), poznata u Maroku od 1936. god. kao opasan sekundarni parazit na hrastovima i nekim vrstama eukaliptusa. Na hrastu se mogu naći još neki defolijatori koji su kao štetnici poznati i u našoj zemlji, kao npr. hrastov savijač (Tortrix viridana), kukavičji suznik (Malacosoma neustria) ili lipin prelac (Phalera bucephala), ali i jedna vrsta sovice (Catocala nymphagoga), koja je u nas i kao vrsta vrlo rijetka. Tipičan tehnički štetnik hrasta plutnjaka je krasnik Coraebus undatus. Njegove ličinke buše u kambiju dugačke, vijugave hodnike i tako smanjuju tehničku vrijednost pluta. Slične štete samo u još većem opsegu, čini i jedna vrsta mravi: Crematogaster scutellaris. Ti kukci prave u plutu svoje mravinjake, iako se njime ne hrane. Rijetko se može naći plutnjakovo stablo bez tih oštećenja. Kukci-razarači žira iz redova kornjaša i leptira smanjuju urod žira za oko 6O/0. Ostali štetnici plutnjaka, a u Maroku ih je registrirano oko 60 vrsta, imaju manje gospodarsko značenje. Na akacijama velike štete uzrokuje defolijator Tephrina pulinda ssp. deeraria. To je jedna vrsta leptira iz porodice grbica (Geometridae), koja je vezana na akacije na čitavom području njihova rasprostranjenja. Gusjenice brste lišće, izbojke i cvjetne pupove, uzrokujući često golobrst napadnutih stabala. To se obično događa u najtoplije i najsuše godišnje doba, što stabla još više iscrpljuje, jer zbog pojačane evaporacije i direktne insolacije dolazi do upale i nekroze grana i grančica. Štete nastaju na svim vrstama akacija, domaćim i stranim., u plantažama i rasadnicima. Često su obrštene živice načinjene od egzotične vrste Acacia eburnea, koje se podižu na poljoprivrednim površinama i duž željezničkih pruga. Prostrane plantaže eukaliptusa u Maroku dosta su dugo bile pošteđene jačih napada bolesti i štetnika. Tako je bilo sve do 8. rujna 1981., kad je u njima otkriven najštetniji kukac eukaliptusa — strizibuba Phoracantha sernipunctata, podrijetlom iz Australije, vjerojatno importirana zajedno s drvetom u kojem živi. Već je iduće godine utvrđeno da je novi štetnik napao oko 2 milijuna stabala, pa su se morale poduzeti hitne mjere suzbijanja. U svojoj je domovini eukaliptusova strizibuba tipičan sekundarni štetnik, koji se razvija uglavnom u oborenim stablima, dok u Maroku napada i stojeća, fiziološki oslabljena stabla, pa i takva koja na prvi pogled izgledaju potpuno zdrava, zahvaljujući izvanrednoj sposobnosti da u njima na neki način otkrije i najmanju poremetnju fizioloških procesa. Zato se protiv nje i može primijeniti poznata metoda postavljanja lovnih stabala, kako se to radi i s drugim sekundarnim štetnicima, npr. potkornjacima. Još jedan novi štetnik eukaliptusa registriran je prije kratkog vremena u Maroku. To je pipa Gonipterus scutellatus, podrijetlom također iz Australije, ali je vjerojatno došla s juga, gdje je bila poznata u nekim zemljama Afrike, na otocima Mauriciusa i Madagaskaru. Utvrđeno je da se od Rrta Dobre nade do Viktorijinog jezera kretala brzinom od oko 100 km na godinu. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 86 <-- 86 --> PDF |
Štetna je najviše u larvalnom stadiju kao defolijator. Kao posljedica brštenja lišća nastaje i sušenje grančica. U nekim je zemljama uspješno primijenjena biološka metoda suzbijanja tog štetnika pomoću jajnog parazita, jedne sitne osice iz porodice Mymaridae. Zanimljivo je da se gusjenice gubara, poznate po svojoj polifagiji, nerado hrane lišćem eukaliptusa. Iznimka je E. camaldulensis, ali se ni na njemu taj štetnik ne može razmnožavati. Štetnici i bolesti topola gotovo su isti kao u nas i u Srednjoj Europi. Iznimka je npr. žilogriz (Capnodis tenebrionis), koji je u našem mediteranskom području jedan od najopasnijih štetnika voćaka, ali se ne spominje i kao štetnik topola. ZRAKOPLOVIMA PROTIV VRABACA Prošlo je već 70 godina otkako je, u državi Ohio u SAD, u borbi protiv šumskih štetnika prvi put upotrebljen zrakoplov. Aviokemijska metoda zaštite šuma postoji danas u svim zemljama s razvijenim šumarstvom. Osobito je pogodna i rentabilna za suzbijanje onih štenika koji se povremeno pojavljuju u masi i na velikim površinama. U marokanskim šumama ima također takvih štetnika. Najvažniji su među njima gubar (Lymantria đispar), borov četnjak (Cnethocampa pityocampa) i cedrov četnjak (C. bonjeani). Njima treba dodati i skakavce, koji su uglavnom poljoprivredni štetnici, ali kao svežderači često ne pošteđuju ni drveće. Zrakoplovi su se u Maroku počeli upotrebljavati upravo protiv skakavaca. Jedna od tih aviokemijskih akcija, provedena početkom šezdesetih godina, dobila je široki publicitet u svjetskoj literaturi zbog jednog podatka koji je pobudio veliki interes znanstvenika, ali i uznemirenost šire javnosti u svijetu. Naknadno je, naime, utvrđeno da su čak na otoku Barbadosu, udaljenom oko 4.000 km od Maroka, nađeni tragovi DDT-a, preparata koji je upotrebljen u toj akciji. Slične zabrinjavajuće vijesti stizale su tada i iz drugih krajeva svijeta, što je potaklo američku znanstvenicu Rachel Carso n da napiše svoju čuvenu knjigu pod naslovom »Silent spring« (»Nijemo proljeće «), u kojoj se raspravlja o negativnom utjecaju DDT-a i sličnih pesticida na čovjeka i njegov okoliš. Knjiga je publicirana 1963. godine i izazvala burne diskusije u javnosti. Rezultat je bio taj da se DDT počeo sve više napuštati pa i zabranjivati, tako da je danas u svijetu gotovo potpuno isključen iz upotrebe. U borbi protiv defolijatora zrakoplovi se u Maroku koriste u borovim šumama, dok su u cedrovim sumarna za to prikladniji helikopteri, koji se lakše prilagođavaju konfiguraciji brdskih i planinskih terena. S obzirom na tu, a i neke druge prednosti, po mišljenju marokanskih stručnjaka helikopter nije ništa skuplji od zrakoplova. Svojstvo masovnog razmnožavanja imaju osim kukaca i neke druge životinje, kao npr. neke vrste glodavaca i ptica. Najbliži su nam primjeri svakako miševi i u svezi s njima tzv. mišje godine. U Maroku su to i vrapci, koji povremeno čine velike štete u poljoprivredi i šumarstvu. U toj zemlji žive tri vrste vrabaca: domaći ili pokućarac (Passer domesticus), poljski ili brdski (P. montanus), koji se susreće i u nas, i španjolski vrabac (P. hispaniolensis). |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 87 <-- 87 --> PDF |
I upravo taj »Španjolac« zadaje Marokancima najviše briga, pa su u pomoć pozvali i poljoprivredno zrakoplovstvo. Uobičajena metoda trovanja zrnima pšenice obloženim strihninom dopunjena je tako aviokemijskom metodom. Kao avicidi, tj. sredstva za trovanje ptica, upotrebljeni su preparati Parathion i Fenthion, koji su inače poznati i kao insekticidi. Maroko se već decenijama s promjenjivim uspjehom odupire najezdi španjolskih vrabaca. U tome im od 1984. godine pomažu i stručnjaci iz Njemačke u okviru projekta »Sperlingsbekämpfung« (»Suzbijanje vrabaca«) u koji je uključeno i poljoprivredno zrakoplovstvo. Posljednja akcija suzbijanja završena je u svibnju 1987. godine. Među njemačkim šumarskim stručnjacima koji su tada u Maroku radili na zaštiti šuma u okviru tehničke suradnje između dviju zemalja, bio je i dr. Peter Graf, kojemu zahvaljujem na mno>gim podacima iznesenim u ovoj »razglednici«. SUDBINA BERBERSKOG LAVA U faunističkom su pogledu zemlje Magreba vrlo slične europskom Mediteranu. Razlika je u tome što njihova fauna sadrži i one vrste koje pripadaju afričkom ili etiopijskom zoogeografskom području. Takva mješavina životinjskog svijeta najbogatija je upravo u Maroku, zahvaljujući prije svega njegovom geografskom položaju i orografskim prilikama. No s vremenom je čovjek i ovdje, izravno ili neizravno, uzrokovao smanjenje i broja vrsta i brojnosti njihovih populacija. Evo za to nekoliko primjera. Jelen (Cervus ehaphus) je u Maroku već davno potpuno nestao, ali je 1951—1953. godine ponovo unesen, i to u vlažna područja Rifa, gdje se dobro udomaćio i stvorio prirodnu populaciju u okolini grada Tetuana. Istovremeno je s njime unesen i šareni lopatar (Dama dama). Mrki medvjed (Ursus arctos) nije nikada živio ni u jednoj afričkoj zemlji osim u Maroku, i to sve do prve polovice prošlog stoljeća, kada je istrebljen. Lav (Felis leo) je do danas samo u Africi izgubio više od polovice svog nekadašnjeg područja rasprostranjenja, a ono je nekada obuhvaćalo i prostore izvan Afrike, npr. u Makedoniji. U Egiptu je živjela jedna njegova podvrsta koja je već odavna izumrla. Druga podvrsta, koja je bila rasprostranjena u cijeloj sjevernoj Africi, održala se najdulje u Maroku — sve do 1922. godine. Bio je to berberski lav, koji se od tipične forme razlikovao duljom grivom. Na njegovu nekadašnju prisutnost podsjeća danas još samo veliki kameni kip u cedrovoj šumi u blizini mjesta Ifrane (si. 4). Razlozi za nestajanje lava na tako velikim površinama su mnogostruki. Najprije su ga ubijali domaći stanovnici zbog šteta što ih je nanosio njihovoj stoci. Zatim su se sve više pojavljivali lovci, osobito europski kolonizatori, za koje je lov na lavove bio poseban lovački doživljaj. Osim toga, čovjek je i neizravno pridonio smanjenju tih površina pretvarajući u pustinje prostrane stepe i savane, u kojima su obitavale antilope i drugi kopitari kojima se lav normalno hrani. Tako su drastične promjene ambijenta dovele do nestajanja i tih životinja i njihovog predatora, egzistencijalno vezanog za svoje prirodne žrtve. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 88 <-- 88 --> PDF |
Slika 4. Spomenik berberskom lavu kod mjesta Ifrane (Foto: I. Mikloš) Sretna je okolnost da »kralj životinja« dobro podnosi sužanjstvo, što se vidi i po tome da se lako razmnožava u zoološkim vrtovima, pa će se bar na taj način, kao »velika domaća mačka«, moći spasiti od istrebljenja. Među krajnje ugrožene vrste u Maroku spadaju npr. leopard, berberska ovca, prugasta hijena, pustinjski ris, pustinjska lisica, divlja mačka, neke vrste gazela i ptica. Leopard (Leo pardus) se održao još samo u malobrojnoj populaciji u gustim cedrovim šumama Srednjeg Atlasa. Računa se da ih nema više od tridesetak. To je tipičan grabežljivac, a među njegovim se žrtvama nalaze uglavnom majmuni i divlje svinje, ali i domaća stoka, pa je zato, iako zaštićen, ponekad izložen napadima pastira. Berberska ili grivasta ovca (Ammotragus tervia) jedina je autoktona vrsta ovce u Africi. Mužjaci imaju snažan prednji dio tijela i niz dugih i gustih dlaka između brade i prednjih nogu, koje su također jako dlakave. Iako ju je teško uočiti u prirodi, i ona se lako uzgaja i reproducira u zoološkim vrtovima, čak i u europskim gradovima s potpuno različitom klimom. Imamo je i mi u maksimirskom zoološkom vrtu. Pustinjski ris ili karakal (Lynx caracal) nije prava pustinjska vrsta, kako bi se moglo zaključiti po imenu. Radije obitava u pretpustinjskim stepama što se prostiru na jug prema Sahari. Hrani se jarebicama i di´igim pticama koje žive na tlu. Pustinjska lisica ili fenek (Megalotis zerda) odlikuje se vrlo velikim ušima. Noćni je grabežljivac, koji u pustinji lovi miševe i druge noćne glodavce. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 89 <-- 89 --> PDF |
Inače, stariji se ljudi sjećaju da je nadimak »pustinjska lisica« dobio njemački feldmaršal Rommel , zapovjednik Afričkog korpusa u drugom svjetskom ratu. Za faunu Maroka vrlo je karakteristična vjeverica Atlantoxerus getulus. To je jedina vrsta vjeverice sjeverno od Sahare. Od europskih vrsta razlikuje se najviše po tome što je više vezana na tlo nego na drveće. U tlu gradi zamršene hodnike, u kojima sprema hranu »za crne dane«. Aktivna je u rano jutro i predvečer, a preko dana miruje u skloništu. Hrani se uglavnom sjemenjem i plodovima. Najčešća je u semiaridnim područjima Visokog Atlasa i Antiatlasa, pa tako i u onim rijetkim šumama arganije na jugu zemlje. Vrsta majmuna koja živi u Maroku, a i u čitavoj sjevernoj Africi, zove se bezrepi magot (Macaca sylvana), iz porodice zamoraca (Cercopithecidae). Tih majmuna ima najviše u šumama Srednjeg Atlasa, a u najsjevernijem dijelu zemlje zadržavaju se na jednoj planini blizu Tetouana, glavnog grada nekadašnjeg Španjolskog Maroka, koja je po njima nazvana Pico de monos, što na španjolskom znači »planina majmuna«. Ima ih i u Gibraltaru, jedinom lokalitetu u Europi gdje majmuni žive na slobodi. Ne zna se kada ni kako su onamo dospjeli. Jesu li ih Britanci prenijeli sa suprotne afričke obale kada su 1704. godine osvojili gibraltarsku stijenu i od nje stvorili svoju malu, ali vrlo važnu koloniju? Ili su to već ranije učinili Feničani, Kartažani, Grci, Rimljani, Mauri ili neki gusari? Ili su možda ondje živjeli još u ledeno doba, prije postanka Gibraltarskog tjesnaca? Bilo kako bilo, to je ista vrsta berberskih majmuna, koji se od svojih marokanskih srodnika razlikuju jedino po ponašanju, a ono je uvjetovano razlikama u njihovu okolišu. U Maroku je taj okoliš prirodniji i prostraniji, a u Gibraltaru skučen (6 km2) i urbaniziran. Oni u Maroku moraju biti stalno na oprezu zbog leoparda, koji je njihov prirodni neprijatelj, i zato bježe čim na svom teritoriju primijete čovjeka ili nekog drugog sumnjivog uljeza. Naprotiv, oni u Gibraltaru ne osjećaju te opasnosti, jer u civiliziranoj europskoj sredini uopće nemaju prirodnih neprijatelja, pa su se lakše navikli i na čovjekovu blizinu. Predaja govori da će Gibraltar tako dugo ostati pod britanskom vlašću dok se magoti u njemu budu dobro osjećali. A Britanci se o njima zaista puno brinu, pa se često u šali kaže da su i magoti, kao stanovnici Gibraltara, »podanici njegova britanskog veličanstva«. Brojnost njihove populacije mora se stalno održavati na dovoljno visokoj razini. Za vrijeme drugog svjetskog rata, 1942. godine, ona se spustila na svega sedam primjeraka, pa je Winston Churchill , tadašnji britanski premijer, osobno zapovjedio da se taj broj mora po svaku cijenu povećati. Uprava Gibraltara brine se i o hrani za magote, koju oni u svome stjenovitom okolišu ne mogu naći u dovoljnoj količini. U prvim poratnim godinama prehrambene su se prilike toliko pogoršale, da je o tome 1950. godine raspravljao i britanski parlament. Nakon rasprave odlučeno je da se »majmunska plaća«, kojom se kupuje dodatna hrana, poveća za jedan peni dnevno. Hoće li Gibraltar, zahvaljujući svojim zadovoljnim majmunima, zauvijek ostati pod britanskom vlašću, to nije neko važno pitanje. Puno je važnije, bar sa prirodoznanstvenog stajališta, da berberski majmun u Europi, bez obzira na svoje državljanstvo, ne doživi sudbinu berberskog lava u Africi. |