DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 82     <-- 82 -->        PDF

KAKO SMIRITI NEMIRNI PIJESAK


Više od polovice marokanskog teritorija zauzimaju pustinje. Uglavnom
su to prostrani, stjenoviti i goli ravnjaci. Pješčani brežuljci, tzv. dine, pružaju
se većim dijelom duž atlantske obale. Tu se nalazi i poznati grad Agadir,
koji je doživio katastrofalni potres 29. veljače 1960. godine. Tog je dana
oko 15.000 stanovnika našlo smrt pod ruševinama svojih kuća. Grad je zatim
ponovo izgrađen, nešto dalje od mora, a između grada i obale zasađeni su
eukaliptusi i tamariksi. Na tom su prostoru nikli i novi, moderni hoteli, Klub
Mediterranee, turističko selo »Zlatne dine« ... To je danas jedno od najpoznatijih
turističkih središta Maroka.


Za razliku od Agadira, koji su uništile prirodne sile, jedan drugi grad
na istoj obali, Essaouira, dobrim je dijelom u svojoj široj okolici uništio
prirodu. Naime, u vrijeme njegove gradnje, 1760. godine, posječene su okolne
šume na pješčanom tlu, što je uzrokovalo stvaranje »živih« pijesaka i degradaciju
vegetacije.


Marokanski šumari nastoje smiriti taj pijesak i na njemu ponovo podići
šumu, koju je nekada činila primorska somina (Juniperus phoenicea), s podstojnim
vrstama Retania monosperma i Ononis natrix ssp. angustissima. Štoviše,
oni nastoje tu iskonsku vegetaciju obogatiti i vrstama brzog rasta: eukaliptusima
i australskim akacijama. Unatoč maloj količini oborina (350 mm),
relativna je zračna vlaga zbog stalnih vjetrova s Atlantika dosta visoka za
uspijevnje tih vrsta drveća.


Pijesak se najprije stabilizira pokrivanjem granama navedenih vrsta
Retama i Ononis, a ispod njih se posade vrste koje će činiti glavnu sastojinu.
Istovremeno se posije sjeme onih vrsta koje će biti podstojna sastojina,
uglavnom Retama i Onosis. Njihove će grane zatim poslužiti za smirivanje
novih pješčanih dina.


Takav se način smirivanja pijeska i pošumljivanja primjenjuje na čitavoj
atlantskoj obali Maroka. Samo su na nekim mjestima izvorne pješčane
dine namjerno ostavljene netaknute, uglavnom iz turističkih razloga.


Nekada su Marokanci pijesak smirivali sadnjom ricinusa (Ricinus communis),
zeljanice podrijetlom iz tropske Afrike, koja se zbog lijepog habitusa
kao ukrasna biljka često uzgaja i izvan svog areala. Od nje se dobija i
ulje, koje se upotrebljava kao purgativ i kao tehničko ulje za podmazivanje
motora. Tim se izravnim koristima donekle kompenziraju troškovi smirivanja
pijeska. Ipak, zbog suviše bujnog rasta, ona se više ne koristi u te svrhe.


KOZE U KROŠNJAMA DRVEĆA


Jedna španjolska poslovica glasi: »La čabra siempre tira al monte«. U
slobodnom prijevodu moglo bi se reći: »Kud će koza nego u šumu«. A u šumi,
to je dobro poznato, ona čini velike štete: brzti lišće, izgriza pupove i grančice,
guli koru na stablima, ne birajući vrstu drveća. Stoga je kod šumara
došla na zao glas i mnogi je smatraju najopasnijom šumskom štetočinom.
Ona je jedan od najvećih krivaca za devastaciju šuma, nastanak šikara, pa
i golog krša u mediteranskim zemljama.