DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 82 <-- 82 --> PDF |
KAKO SMIRITI NEMIRNI PIJESAK Više od polovice marokanskog teritorija zauzimaju pustinje. Uglavnom su to prostrani, stjenoviti i goli ravnjaci. Pješčani brežuljci, tzv. dine, pružaju se većim dijelom duž atlantske obale. Tu se nalazi i poznati grad Agadir, koji je doživio katastrofalni potres 29. veljače 1960. godine. Tog je dana oko 15.000 stanovnika našlo smrt pod ruševinama svojih kuća. Grad je zatim ponovo izgrađen, nešto dalje od mora, a između grada i obale zasađeni su eukaliptusi i tamariksi. Na tom su prostoru nikli i novi, moderni hoteli, Klub Mediterranee, turističko selo »Zlatne dine« ... To je danas jedno od najpoznatijih turističkih središta Maroka. Za razliku od Agadira, koji su uništile prirodne sile, jedan drugi grad na istoj obali, Essaouira, dobrim je dijelom u svojoj široj okolici uništio prirodu. Naime, u vrijeme njegove gradnje, 1760. godine, posječene su okolne šume na pješčanom tlu, što je uzrokovalo stvaranje »živih« pijesaka i degradaciju vegetacije. Marokanski šumari nastoje smiriti taj pijesak i na njemu ponovo podići šumu, koju je nekada činila primorska somina (Juniperus phoenicea), s podstojnim vrstama Retania monosperma i Ononis natrix ssp. angustissima. Štoviše, oni nastoje tu iskonsku vegetaciju obogatiti i vrstama brzog rasta: eukaliptusima i australskim akacijama. Unatoč maloj količini oborina (350 mm), relativna je zračna vlaga zbog stalnih vjetrova s Atlantika dosta visoka za uspijevnje tih vrsta drveća. Pijesak se najprije stabilizira pokrivanjem granama navedenih vrsta Retama i Ononis, a ispod njih se posade vrste koje će činiti glavnu sastojinu. Istovremeno se posije sjeme onih vrsta koje će biti podstojna sastojina, uglavnom Retama i Onosis. Njihove će grane zatim poslužiti za smirivanje novih pješčanih dina. Takav se način smirivanja pijeska i pošumljivanja primjenjuje na čitavoj atlantskoj obali Maroka. Samo su na nekim mjestima izvorne pješčane dine namjerno ostavljene netaknute, uglavnom iz turističkih razloga. Nekada su Marokanci pijesak smirivali sadnjom ricinusa (Ricinus communis), zeljanice podrijetlom iz tropske Afrike, koja se zbog lijepog habitusa kao ukrasna biljka često uzgaja i izvan svog areala. Od nje se dobija i ulje, koje se upotrebljava kao purgativ i kao tehničko ulje za podmazivanje motora. Tim se izravnim koristima donekle kompenziraju troškovi smirivanja pijeska. Ipak, zbog suviše bujnog rasta, ona se više ne koristi u te svrhe. KOZE U KROŠNJAMA DRVEĆA Jedna španjolska poslovica glasi: »La čabra siempre tira al monte«. U slobodnom prijevodu moglo bi se reći: »Kud će koza nego u šumu«. A u šumi, to je dobro poznato, ona čini velike štete: brzti lišće, izgriza pupove i grančice, guli koru na stablima, ne birajući vrstu drveća. Stoga je kod šumara došla na zao glas i mnogi je smatraju najopasnijom šumskom štetočinom. Ona je jedan od najvećih krivaca za devastaciju šuma, nastanak šikara, pa i golog krša u mediteranskim zemljama. |