DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 87 <-- 87 --> PDF |
I upravo taj »Španjolac« zadaje Marokancima najviše briga, pa su u pomoć pozvali i poljoprivredno zrakoplovstvo. Uobičajena metoda trovanja zrnima pšenice obloženim strihninom dopunjena je tako aviokemijskom metodom. Kao avicidi, tj. sredstva za trovanje ptica, upotrebljeni su preparati Parathion i Fenthion, koji su inače poznati i kao insekticidi. Maroko se već decenijama s promjenjivim uspjehom odupire najezdi španjolskih vrabaca. U tome im od 1984. godine pomažu i stručnjaci iz Njemačke u okviru projekta »Sperlingsbekämpfung« (»Suzbijanje vrabaca«) u koji je uključeno i poljoprivredno zrakoplovstvo. Posljednja akcija suzbijanja završena je u svibnju 1987. godine. Među njemačkim šumarskim stručnjacima koji su tada u Maroku radili na zaštiti šuma u okviru tehničke suradnje između dviju zemalja, bio je i dr. Peter Graf, kojemu zahvaljujem na mno>gim podacima iznesenim u ovoj »razglednici«. SUDBINA BERBERSKOG LAVA U faunističkom su pogledu zemlje Magreba vrlo slične europskom Mediteranu. Razlika je u tome što njihova fauna sadrži i one vrste koje pripadaju afričkom ili etiopijskom zoogeografskom području. Takva mješavina životinjskog svijeta najbogatija je upravo u Maroku, zahvaljujući prije svega njegovom geografskom položaju i orografskim prilikama. No s vremenom je čovjek i ovdje, izravno ili neizravno, uzrokovao smanjenje i broja vrsta i brojnosti njihovih populacija. Evo za to nekoliko primjera. Jelen (Cervus ehaphus) je u Maroku već davno potpuno nestao, ali je 1951—1953. godine ponovo unesen, i to u vlažna područja Rifa, gdje se dobro udomaćio i stvorio prirodnu populaciju u okolini grada Tetuana. Istovremeno je s njime unesen i šareni lopatar (Dama dama). Mrki medvjed (Ursus arctos) nije nikada živio ni u jednoj afričkoj zemlji osim u Maroku, i to sve do prve polovice prošlog stoljeća, kada je istrebljen. Lav (Felis leo) je do danas samo u Africi izgubio više od polovice svog nekadašnjeg područja rasprostranjenja, a ono je nekada obuhvaćalo i prostore izvan Afrike, npr. u Makedoniji. U Egiptu je živjela jedna njegova podvrsta koja je već odavna izumrla. Druga podvrsta, koja je bila rasprostranjena u cijeloj sjevernoj Africi, održala se najdulje u Maroku — sve do 1922. godine. Bio je to berberski lav, koji se od tipične forme razlikovao duljom grivom. Na njegovu nekadašnju prisutnost podsjeća danas još samo veliki kameni kip u cedrovoj šumi u blizini mjesta Ifrane (si. 4). Razlozi za nestajanje lava na tako velikim površinama su mnogostruki. Najprije su ga ubijali domaći stanovnici zbog šteta što ih je nanosio njihovoj stoci. Zatim su se sve više pojavljivali lovci, osobito europski kolonizatori, za koje je lov na lavove bio poseban lovački doživljaj. Osim toga, čovjek je i neizravno pridonio smanjenju tih površina pretvarajući u pustinje prostrane stepe i savane, u kojima su obitavale antilope i drugi kopitari kojima se lav normalno hrani. Tako su drastične promjene ambijenta dovele do nestajanja i tih životinja i njihovog predatora, egzistencijalno vezanog za svoje prirodne žrtve. |