DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1992 str. 89 <-- 89 --> PDF |
Inače, stariji se ljudi sjećaju da je nadimak »pustinjska lisica« dobio njemački feldmaršal Rommel , zapovjednik Afričkog korpusa u drugom svjetskom ratu. Za faunu Maroka vrlo je karakteristična vjeverica Atlantoxerus getulus. To je jedina vrsta vjeverice sjeverno od Sahare. Od europskih vrsta razlikuje se najviše po tome što je više vezana na tlo nego na drveće. U tlu gradi zamršene hodnike, u kojima sprema hranu »za crne dane«. Aktivna je u rano jutro i predvečer, a preko dana miruje u skloništu. Hrani se uglavnom sjemenjem i plodovima. Najčešća je u semiaridnim područjima Visokog Atlasa i Antiatlasa, pa tako i u onim rijetkim šumama arganije na jugu zemlje. Vrsta majmuna koja živi u Maroku, a i u čitavoj sjevernoj Africi, zove se bezrepi magot (Macaca sylvana), iz porodice zamoraca (Cercopithecidae). Tih majmuna ima najviše u šumama Srednjeg Atlasa, a u najsjevernijem dijelu zemlje zadržavaju se na jednoj planini blizu Tetouana, glavnog grada nekadašnjeg Španjolskog Maroka, koja je po njima nazvana Pico de monos, što na španjolskom znači »planina majmuna«. Ima ih i u Gibraltaru, jedinom lokalitetu u Europi gdje majmuni žive na slobodi. Ne zna se kada ni kako su onamo dospjeli. Jesu li ih Britanci prenijeli sa suprotne afričke obale kada su 1704. godine osvojili gibraltarsku stijenu i od nje stvorili svoju malu, ali vrlo važnu koloniju? Ili su to već ranije učinili Feničani, Kartažani, Grci, Rimljani, Mauri ili neki gusari? Ili su možda ondje živjeli još u ledeno doba, prije postanka Gibraltarskog tjesnaca? Bilo kako bilo, to je ista vrsta berberskih majmuna, koji se od svojih marokanskih srodnika razlikuju jedino po ponašanju, a ono je uvjetovano razlikama u njihovu okolišu. U Maroku je taj okoliš prirodniji i prostraniji, a u Gibraltaru skučen (6 km2) i urbaniziran. Oni u Maroku moraju biti stalno na oprezu zbog leoparda, koji je njihov prirodni neprijatelj, i zato bježe čim na svom teritoriju primijete čovjeka ili nekog drugog sumnjivog uljeza. Naprotiv, oni u Gibraltaru ne osjećaju te opasnosti, jer u civiliziranoj europskoj sredini uopće nemaju prirodnih neprijatelja, pa su se lakše navikli i na čovjekovu blizinu. Predaja govori da će Gibraltar tako dugo ostati pod britanskom vlašću dok se magoti u njemu budu dobro osjećali. A Britanci se o njima zaista puno brinu, pa se često u šali kaže da su i magoti, kao stanovnici Gibraltara, »podanici njegova britanskog veličanstva«. Brojnost njihove populacije mora se stalno održavati na dovoljno visokoj razini. Za vrijeme drugog svjetskog rata, 1942. godine, ona se spustila na svega sedam primjeraka, pa je Winston Churchill , tadašnji britanski premijer, osobno zapovjedio da se taj broj mora po svaku cijenu povećati. Uprava Gibraltara brine se i o hrani za magote, koju oni u svome stjenovitom okolišu ne mogu naći u dovoljnoj količini. U prvim poratnim godinama prehrambene su se prilike toliko pogoršale, da je o tome 1950. godine raspravljao i britanski parlament. Nakon rasprave odlučeno je da se »majmunska plaća«, kojom se kupuje dodatna hrana, poveća za jedan peni dnevno. Hoće li Gibraltar, zahvaljujući svojim zadovoljnim majmunima, zauvijek ostati pod britanskom vlašću, to nije neko važno pitanje. Puno je važnije, bar sa prirodoznanstvenog stajališta, da berberski majmun u Europi, bez obzira na svoje državljanstvo, ne doživi sudbinu berberskog lava u Africi. |