DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 45 <-- 45 --> PDF |
PRETHODNO PRIOPĆENJE — PRELIMINARY COMMUNICATION UDK 630*231.5 Sum. list CXVII (1993) 131 PROBLEM SUKCESIJE VEGETACIJE NA POŽARIŠTIMA ALEPSKOGA BORA (Pinus halepensis Mili.) U HRVATSKOM PRIMORJU Ivo TRINAJSTIĆ* SAŽETAK: Analizirana je sukcesija vegetacije na požarištimaalepskoga bora (Pinus halepensis Mili.) u Hrvatskom Primorju, te ustanovljeno da se poslije požara odraslih borovih sastojina s bogatom produkcijom sjemena alepski bor vrlo brzo obnavlja, pa i širi na opožarene površine na kojima i nije rastao. Kad mladu borovu sastojinu ponovno zahvati požar, zbog toga što nema produkcije sjemena, bor se ponovno ne obnavlja, već se na opožarenoj površini razvija makija u sastavu koje dominiraju vrste Erica arborea i Arbutus unedo (as. Erico-Arbutetum). Takve se sastojine zadržavaju kao trajni stadij kroz, duže vremensko razdobljei u njih se alepski bor vrlo teško useljava. Međutim, takve su sastojine mnogo otpornije na požar nego li sastojine alepskog bora. Ključne riječi: Pinus halepensis, šume alepskoga bora, požar, sukcesija vegetacije, as. Erico-Arbutetum, Hrvatsko Primorje. UVOD Posljednjih desetak godina duž obale i po otocima Hrvatskoga Primorja došlo je do velikih šumskih požara u kojima su najvećim dijelom izgorjele mnogobrojne sastojine alepskoga bora, bilo da su bile podignute kao kulture, bilo da su se razvile spontano. Isto tako, u posljednjih nekoliko godina, u ratom zahvaćenom priobalnom pojasu, naročito u Župi dubrovačkoj i u Konovalima izgorjele su preostale borove sastojine. Kako su uz šume alepskoga bora izgorjeli i drugi, na požar osjetljivi oblici vegetacije, sve je to dovelo do znatne destrukcije poznatoga, našeg primorskog krajolika, što se nepovoljno odražavalo na kvalitetu turističke ponude. Šume alepskoga bora u svom čitavom arealu na obalama Sredozemnog mora izuzetno su osjetljive na požar i skoro redovito od njega stradavaju. Međutim, sam alepski bor se pomoću požara obnavlja i širi. Naime, kad od požara strada stara sastojina, na požarištu vrlo brzo nikne pomladak bora iz sjemena što ga češeri prilikom hlađenja mogu razbacati i na velike udaljenosti. Tako bor vrlo brzo ponovno obraste spaljenu površinu i šuma se vrlo brzo počinje obnavljati. Ako je požarom šuma alepskoga bora zahvaćena usput i neka druga površina područne vegetacije, npr. šuma crnike * Prof. dr. Ivo Trinajstić, Šumarski fakultet, Zagreb |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 46 <-- 46 --> PDF |
ili neki od gariga, što je česti slučaj, bor se poslije požara proširi i na takve površine. Zbog takvoga načina širenja alepski bor, kao što je poznato, spada u skupinu »pirofita« — biljaka koje se rasprostranjuju posredstvom \ atre. S obzirom na rasprostranjenost alepskoga bora duž Hrvatskoga Primorja (obale i otoka), možemo čitav njegov areal na tom prostoru podijeliti u tri značajna dijela (Trinajsti ć 1988). U svakom je od njih osjetljivost alepskoga bora na požar različita. U najsjevernijem dijelu areala u Hrvatskom Primorju alepski bor je saden i podignute su mnogobrojne njegove kulture, ali se bor dalje sam uglavnom ne širi, pa i stare kulture zadržavaju u prostoru oblik kakav su imale i prilikom podizanja. Takvu situaciju susrećemo u onim dijelovima submediteranske zone u kojima alepski bor još može uspijevati, te u opsegu as. Orno-Quercctum ilicis u dijelu eumediteranske zone. Da bi tu borova šuma planula mora biti direktno potpaljena (npr. loženje vatre u šumi namjerno potpaljivanje). Drugi dio areala alepskoga bora poklapa se više-manje s čistim, vazdazelenim šumama crnike, as. Myrto-Quercetum ilicis, gdje se alepski bor, kad je jednom zasađen, dalje širi sam neovisno od čovjekova utjecaja i njegove se kulture tijekom vremena, u fitocenološkom smislu približavaju prirodnim šumskim zajednicama. Navedene sastojine osjetljive su na požar tijekom suhoga dijela godine, kad su i temperature najviše. Treći dio areala alekskoga bora poklapa se u bioklimatskom smislu s najtoplijim i najsušim dijelom Hrvatskoga primorja, a obuhvaća srednje i južno dalmatinske otoke i dijelove poluotoka Pelješca. U vegetacijsko- litogeogralskom smislu pripada to područje stenomediteranskoj zoni sveze CAeo-Ccrcuonion (Trinajstić 1984, 1984a). U tom se dijelu svoga areala alepski bor ponaša kao potpuno autoktona vrsta, bez obzira da li su ga prvotno prenijeli Grci (usp. Beug 1961, 1962, 1967) ili je možda u nekom od refugija preživio glacijaciju (usp. Trinajsti ć 1972, 1975). Tu se alepski bor prirodno regenerira i poslije požara i poslije sječe, te izgrađuje šumske zajednice Querco ilicis-Pinetum halepensis (L o i s e 1 1971, 1976) i Junipero phoeniceae- Pinetum halepensis (Trinajstić 1988) na vapnencima, te as. Erico manipiiltflorae-Pinetum halepensis (Krause et al. 1963; usp. De Marco i Canev a 1984) na dolomitima. Upravo u tom dijelu Hrvatskoga Primorja alepski bor je najosjetljiviji na požar i upravo je u tom dijelu i prije stradavao od požara. SUKCESIJA VEGETACIJE NA POŽARIŠTIMA ALEPSKOGA BORA Analizom opožarenih površina (požarišta) alepskoga bora na niz lokaliteta u Hrvatskom Primorju (Makarska, Pelješac, Dubrovnik, Brač, Korčula, Lastovo, Biševo), mogli smo na samom terenu ustanoviti dva oblika požarišta. U jednom su slučaju požarom bile zahvaćene stare sastojine, dok su u drugom slučaju bile požarom zahvaćene mlade sastojine, nikle iz sjemena opožarenih starih sastojina, pa u svezi s time možemo razlikovati i dva oblika sukcesije vegetacije. 132 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Sukcesija vegetacije na požarištima starih sastojina alepskoga bora Kad u požaru izgori stara borova šuma s odraslim, visokim stablima punim češera bogatih sjemenom, izgorjela površina biva zasijana sjemenom plodnih stabala, kako je to uvodno istaknuto. Sjeme je u češeru dobro zaštičeno od visoke temperature, pa kad se takav češer počinje hladiti, naglo se otvara i razbacuje sjeme, koje tada pada na već ohlađeno tlo pokriveno pepelom. Nakon prve kiše nikne gusta, ali niska zeljasta masa, najčešće jednogodišnjih biljaka, a već slijedećeg proljeća može se uočiti pomladak bora. Nakon nekoliko (3—5) godina bor skoro u potpunosti prekrije površinu u obliku guste, mlade šume. Sama brzina razvitka šume zavisi jedino od brzine rasta bora, a on na dubljim tlima i ravnim terenima raste brže, a na kamenitim tlima i strmim terenima sporije. Iako je takav razvitak sukcesija vegetacije, to se ne bi moglo smatrati sukcesijom u fitocenološkom smislu. Sukcesija vegetacije na požarištima mladih sastojina alepskoga bora Često se događa i danas, a to se je skoro redovito događalo i u prošlosti, da mladu borovu šumu, koja se je razvila na požarištu stare borove sastojine i koja još ne stvara sjeme, ponovno zahvati požar i potpuno je uništi. Takav požar potpuno eliminira bor iz opožarene površine, a kako nije bilo produkcije sjemena ne može doći do brze regeneracije šume. Tu kao rezultat poslije prve kiše iz podzemnih dijelova i zeljastih i drvenastih biljaka nikne obilna zelena masa u kojoj dominira trava Brachypodium retusum. Takva zelena masa može poslužiti i kao dobra paša, pa se je paljenje šume i makije za dobivanje paše koristilo u Mediteranu odavno, a negdje se koristi još i danas. Iz podzemnih organa drvenastih biljaka razvijaju se mnogobrojni izbojci, pa tijekom vremena (kroz 3—5 godina) skoro u potpunosti zarastu površinu na kojoj se razvijaju. Za kojih 10-ak godina površina je potpuno i homogeno obrasla, ali samo grmolikim elementima vegetacije gariga. U flornom sastavu tako formiranoga oblika vegetacije počinju sve više dominirati vrste Erica arborea i Arbutus unedo, u stvari drveta, te potiskuju prave grmove kao što su vrste roda Cistus, Rosmarinus officinalis i si. Tako se oblikuje poseban tip makije koji na velikom prostoru Mediterana, pa tako i u Hrvatskom Primorju pokazuje vrlo ujednačen florni sastav. Takve se sastojine, u opsegu areala šuma alepskoga bora mogu susresti na mnogo mjesta u Hrvatskom Primorju, a njihovu je genezu do nedavno bilo teško objasniti, jer njihov postanak i razvitak nitko od istraživača nije povezivao s dvostrukim požarom. U fitocenološko-sintaksonomskom smislu mogli bismo takve sastojine priključiti as. Erico-Arbutetum, pa kako dosad još nisu floristički analizirane, izvršiti ćemo to ovom prilikom. As. Erico-Arbutetum (Krause et al.) Allier et Lacoste 1980. U novije je vrijeme makija u sastavu koje dominira kombinacija vrsta Erica arborea i Arbutus unedo opisana kao »Erica arborea-Arbutus unedo Ges.« (Kraus e et al. 1963), odnosno kao posebna asocijacija Erico-Arbute |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 48 <-- 48 --> PDF |
Tablica 1 Ass. Erico-Arboretum (Krause et al.) Allier et Lacoste 1980 Broj snimke: 1 2 3 4 5 6 Nalazište Korčul a Lastovo Veličina snimke m2 100 100 100 100 100 100 Karakteristične vrste asocijacije: Erica arborea (loc.) Karakteristične vrste sveze (Oleo-Ceratonion): 2.3 3.3 3.4 1.2 2.3 3.3 Pistacia lentiscus Myrtus communis Pmus halepensis (juv.) Prasium majusCeratonia siliquaOlea sylvestrisPhillyrea angustifoliaJuniperus phoeniceaJuniperus macrocarpa 1.2 + 2.3 (+) ++ .2 + .2 1.2 + .2 + + .2 + + .2 + .2 1.2 + .2 + + .2 + + + .2 1 + 1 2 1.2 1.1 + Karakteristične vrste reda (Quercetalia ilicis) i razreda (Quercetea ilicis): Arbutus unedo Phillyrea media Quercus ilex Lonicera implexaJumperus oxycedrusSmitax asperaAsparagus acutifolius Viburnum tinus Pistacia terebinthus Carex distachyaAsplenium onopteris 3.3 2.2 ++ 2 + .2 3.4 2.3 + 1.2 + + .2 2.3 1.2 + .2 + .2 1.2 + .2 + .2 + .2 + .2 4.4 1.2 + + .2 12 + 2 + .2 + 1.2 + + 2.2 + .2 + .2 + Pratilice: a Elementi razreda Erico-Cistatea Cistus monspeliensisCistus salvifolius Cistus incanus Erica manipulifloraDoricnium hirsutum + .2 + .2 + .2 1.2 + .2 (+) + + 3.4 + .2 1.2 1.3 3.3 + .2 2.3 + .2 + b Ostale Brachipodium retusum Colutea arborescens Carex halleriana Coronilla emeroides Anemone hortensis Micromeria Juliana 3.3 + 2.3 2.3 (+) 2.3 3.4 1.2 + .2 + 1.3 2.3 + .2 + .2 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 49 <-- 49 --> PDF |
tum (Allier i Lacoste 1980). Ona se kao trajni stadij zadržava dugi niz godina i uglavnom je razmjerno dobro otporna na požar. Kako se u flornom sastavu takvih sastojina susreću mjestimično i vrste Cistus salvi] olius i C. incanus, priključivane su one često as. Cisto-Ericetum arboreac (Horvatić 1958). As. Enco-Arbutetum proučavana je u Hrvatskom Primorju na otocima Korčuli i Lastovu, a florni sastav te zajednice prikazan je na tablici 1. koja je sastavljena na temelju 6 fitocenoloških snimaka. Snimke 1—4 potječu iz jugozapadnoga dijela otoka Korčule, a snimke 5 i 6 iz istočnoga dijela otoka Lastova. I u jednom i u drugom slučaju navedena se je zajednica razvila sukcesijom nakon požara neposredno pred drugi svjetski rat (1938, 1939 godine). Sama je zajednica izgrađena od malenoga broja vrsta, pa na temelju toga možemo zaključiti da požar kao ekološki faktor djeluje eliminatorno za mnoge vrste. Šumske drvenaste vrste (drveta) kao što su Quercus Hex, Pi nus halepensis, Erica arborea, Arbutus unedo, Junipersus phoenicea, J. macrocarpa, J. oxycedrus, Phillyrea media, Viburnum tinus i Pistacia terebin- Ihus razvijene su u obliku grmova, zbog velikoga broja izbojaka iz panja i sporoga rasta. Alepski bor izuzetno teško osvaja teren, jer je sklop grmlja vrlo gust, a crnika nije konkurentna zbog jako izraženoga perioda suše. Pravi grmovi kao što su vrste roda Cistus (C. monspeliensis, C. salvifolius, C. incanus) i Erica manipuliflora ukazuju na značenje vegetacije gariga u sukcisiji šumske vegetacije. RASPRAVA Ako bismo sukcesiju šumske vegetacije na požarištima alepskoga bora istakli kao problem, to bi se u prvom redu odnosilo na sukcesiju vegetacije na opožarenim površnima starih borovih sastojina. Kako je već spomenuto, razvitak mladih borovih sastojina na takvim površinama teče vrlo brzo, ali su one povećanjem biomase bora ponovno sve osjetljivije na požar. Budući da značenje šuma alepskoga bora u nas nije jasno definirano, naročito u šumsko-gospodarskom smislu, zasada ne postoje oblici njihove efikasne zaštite protiv požara. Još preostale površine takvih šuma koje i nisu malene, mogu tijekom ljeta planuti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, zbog najrazličitijih uzroka. Opredijeli ii se društvo za vrednovanje šuma alepskoga bora, morati će im dati odgovarajuće mjesto u šumarskoj znanosti i praksi, te poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu starih sastojina, ali i sve mjere njege i zaštite mladih sastojina razvijenih na požarištima. Ukoliko se u dogledno vrijeme nešto ne poduzme, »priroda« će se pobrinuti sama — umjesto borovih šuma u krajoliku će dominirati Erico-Arbutetum! I ta zajednica pruža izvanredan estetski ugođaj, naročito zimi, kad su mnoge od vrsta u punome cvatu. Ona može poslužiti i za brst kozama, za paljenje vapna, i napokon, ne mora služiti ničemu. Ovo posljednje je obično značajka niskoga stupnja organizacije gospodarstva. 135 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 50 <-- 50 --> PDF |
ZAKLJUČAK Na temelju dosadašnjih istraživanja onih površina šuma alepskog bora koje su stradale u požarima možemo doći do zaključka da se stare borove šume poslije požara obnavljaju same sjemenom iz plodnih stabala koja su stradala u požaru. Kad požar ponovno zahvati tako nastalu mladu šumu, bor je za duže vrijeme eliminiran i na takvom se požarištu, preko stadija »Brachypodium retusum« razvija naročita makija koja pripada as. Erico- Arbutetum. Ta se makija javlja kao stabilni i dugotrajni razvojni stadij. U pogledu dalje sukcesije u smjeru razvitka šumske vegetacije mogli smo ustanoviti da se u sastojine as. Erico-Arbutetum vrlo teško useljava alepski bor, a isto tako i crnika, pa će u slučaju potrebe pošumljavanja takvih površina biti potrebna interevncija čovjeka. LITERATURA Allier, C. & A. Lacoste, 1980: Maquis et groupement vegetaux de la serie du chene vert dans le bassin du Fango (Corse). Ecologia Medit. 5: 59—82. Beug, J. H., 1961: Beiträge zur postglazialen Floren- und Vegetationsgeschicte in Süddalmatien: Der See »Malo Jeezro« auf Mljet. Flora 150: 600—656. Beug, J. H., 1962: Ueber die ersten anthropogenen Vegetations Veränderungen an Hand eines neuen Pollendiagrams vom »Malo Jezero« auf Mljet. Veröff. Geobot. Inst. ETH Stiftig Rubel 37: 9—15. Beug, H. J., 1967: On the forest history of the Dalmatian coast. Rev. Paleobot. Palynol. 2: 271—279. De Marco , G. & G. Caneva , 1984: Analisi sintassonomica e fitogeografica comparata di alcune significative cenosi a Pinus halepensis Mill, in Italia. Not. Fitosoc. 19(1): 155—176. Ho r vatic , S., 1958: Tipološko raščlanjenje primorske vegetacije gariga i borovih šuma. Acta Bot. Croat. 17: 7—98. Krause, W., W. Ludwig & F. Seidl, 1963: Zur Kenntnis der Flora und Vegetation auf Serpentinstandorten des Balkans. Bot. Jahrb. 82(4): 337—403. L o i s e 1, R., 1971: Series de la vegetation propres en Provence aux massifs des Maures et de l´Esterel. Bull. Soc. Bot. Fr. 118: 203—236. L o i s e 1, R., 1976: La vegetation de l´etage m´editerraneen francais. These Doct. Sc. Marseille, 384 p. Tr in a j stić , L, 1972: O biljnogeografskom značenju jadranskog dijela areala vrste Convolvulus cenorum L. Ekologija 7 (1—2): 99—112. Tr in a j stić , I., 1975: Ueber das Problem der Glazial-Refugien der immergrünen xerothermen Vegetation auf der Adria-Küste der Balkanhalbinsel. Problems of Balkan flora and vegetation: 79—91. Sofia. Trinajstić, L, 1984: Vegetacija sveze Oleo-Ceratonlon Br.-Bl. u jadranskom primorju Jugoslavije. Acta Bot. Croat. 43: 167—173. Trinajstić , I., 1984a: Sulla sintassonomia della vegetazione sempreverde della classe Quercetea ilicis Br.-Bl del litorale adriatico jugoslavo. Not. Fitosoc. 19(1): 77—98. Trinajstić , I., 1988: O problemu sintaksonomske pripadnosti šuma alepskog bora — Pinus halepensis Miller u jadranskom primorju Jugoslavije. Glas. Šum. Pokuse 24: 233—245. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 51 <-- 51 --> PDF |
Problem of succession of the vegetation on places of burned alepo pine (Pinus halepensis Mill.) forests in Adriatic litoral of Croatia Summary On the basis of the researches made so far on the surface areas of the alepo pine (Pinus halepensis Mill.) forests ravaged by fire, it can be concluded that the old forests of pine are regenerated after fire by themselves with seeds from cone bearing trees burnt in fire. But when such a newly developed young forest is cought by fire, pine trees are eliminated from the place of fire where, through the stage »Brachypodium retusum«, a special macchia is developed which belongs to the ass. Erico-Arbutetum. This machia appears as a stable and long-lasting development stage. With regard to the further succession in the direction of developing of forest vegetation, it could be seen that the alepo pine penetrates with difficulty into the stände of the ass. Erico-Arbutetum the same as the holm-oak (Quercus ilex), so in case that reforesting of such areas becomes necessary the human intervention will be required. |