DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 46 <-- 46 --> PDF |
ili neki od gariga, što je česti slučaj, bor se poslije požara proširi i na takve površine. Zbog takvoga načina širenja alepski bor, kao što je poznato, spada u skupinu »pirofita« — biljaka koje se rasprostranjuju posredstvom \ atre. S obzirom na rasprostranjenost alepskoga bora duž Hrvatskoga Primorja (obale i otoka), možemo čitav njegov areal na tom prostoru podijeliti u tri značajna dijela (Trinajsti ć 1988). U svakom je od njih osjetljivost alepskoga bora na požar različita. U najsjevernijem dijelu areala u Hrvatskom Primorju alepski bor je saden i podignute su mnogobrojne njegove kulture, ali se bor dalje sam uglavnom ne širi, pa i stare kulture zadržavaju u prostoru oblik kakav su imale i prilikom podizanja. Takvu situaciju susrećemo u onim dijelovima submediteranske zone u kojima alepski bor još može uspijevati, te u opsegu as. Orno-Quercctum ilicis u dijelu eumediteranske zone. Da bi tu borova šuma planula mora biti direktno potpaljena (npr. loženje vatre u šumi namjerno potpaljivanje). Drugi dio areala alepskoga bora poklapa se više-manje s čistim, vazdazelenim šumama crnike, as. Myrto-Quercetum ilicis, gdje se alepski bor, kad je jednom zasađen, dalje širi sam neovisno od čovjekova utjecaja i njegove se kulture tijekom vremena, u fitocenološkom smislu približavaju prirodnim šumskim zajednicama. Navedene sastojine osjetljive su na požar tijekom suhoga dijela godine, kad su i temperature najviše. Treći dio areala alekskoga bora poklapa se u bioklimatskom smislu s najtoplijim i najsušim dijelom Hrvatskoga primorja, a obuhvaća srednje i južno dalmatinske otoke i dijelove poluotoka Pelješca. U vegetacijsko- litogeogralskom smislu pripada to područje stenomediteranskoj zoni sveze CAeo-Ccrcuonion (Trinajstić 1984, 1984a). U tom se dijelu svoga areala alepski bor ponaša kao potpuno autoktona vrsta, bez obzira da li su ga prvotno prenijeli Grci (usp. Beug 1961, 1962, 1967) ili je možda u nekom od refugija preživio glacijaciju (usp. Trinajsti ć 1972, 1975). Tu se alepski bor prirodno regenerira i poslije požara i poslije sječe, te izgrađuje šumske zajednice Querco ilicis-Pinetum halepensis (L o i s e 1 1971, 1976) i Junipero phoeniceae- Pinetum halepensis (Trinajstić 1988) na vapnencima, te as. Erico manipiiltflorae-Pinetum halepensis (Krause et al. 1963; usp. De Marco i Canev a 1984) na dolomitima. Upravo u tom dijelu Hrvatskoga Primorja alepski bor je najosjetljiviji na požar i upravo je u tom dijelu i prije stradavao od požara. SUKCESIJA VEGETACIJE NA POŽARIŠTIMA ALEPSKOGA BORA Analizom opožarenih površina (požarišta) alepskoga bora na niz lokaliteta u Hrvatskom Primorju (Makarska, Pelješac, Dubrovnik, Brač, Korčula, Lastovo, Biševo), mogli smo na samom terenu ustanoviti dva oblika požarišta. U jednom su slučaju požarom bile zahvaćene stare sastojine, dok su u drugom slučaju bile požarom zahvaćene mlade sastojine, nikle iz sjemena opožarenih starih sastojina, pa u svezi s time možemo razlikovati i dva oblika sukcesije vegetacije. 132 |