DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 61     <-- 61 -->        PDF

STRUČNI ČLANCI — PROFESSIONAL PAPERS
UDK 630*91 (65) šum. list CXVII (1993) 147


ŠUMARSKA RAZGLEDNICA IZ AL2IRA


Ivan MIKLOŠ*


»Bijeli« Alžir na »crnom« kontinentu


Afriku često nazivamo »crnim« kontinentom, jer ga uglavnom nastanjuju
stanovnici crne rase. No granica između »crnog« i »bijelog« čovjeka nije i granica
između Afrike i Europe, t. j . Sredozemno more, nego pustinja Sahara. Sve što je
sjeverno od Sahare čini »bijeli« dio Afrike. Alžir se nalazi u tome dijelu pa je
stoga »bijel«, iako zahvaća i veliki dio Sahare, preko koje se miješa s »crnom«
Afrikom.


Kada se kaže »Bijeli Alžir«, to znači još nešto, bar na našem jeziku. Mi naime
imamo isti naziv za tu zemlju kao i za njezin glavni grad, za razliku npr. od Francuza,
koji zemlju zovu Algerie, a glavni grad Alger. A na arapskom jeziku za grad
se upotrebljava i naziv El Beida, što znači »bijeli«. Na svim razglednicama što
prikazuju grad mogu se pročitati natpisi Alger la blanche i Algiers the white, t. j .
»Bijeli Alžir«, slično kao što i mi naš Zagreb zovemo »Bijelim Zagrebom«. Alžir
je dakle »bijel«, bez obzira da li se taj pridjev odnosi na zemlju ili njezin glavni
grad.


Grad Alžir osnovao je 935. godine sin jednog berberskog princa i nazvao ga
El Djezair, što na arapskom znači »otoci«, jer su u ono vrijeme otoci bili karakteristika
tog dijela obale. Današnji Alžirci svoj glavni grad nazivaju najčešće upravo
tim imenom. Od njega je nastala i ona, za mnoge strance nerazumljiva, oznaka DZ
na registarskim tablicama alžirskih automobila.


Kao i svi veći gradovi Alžira, tako se i njihov glavni grad nalazi na mediteranskoj
obali. Najvećim je dijelom građen u kolonijalno doba prema francuskom
uzoru i postao jedan od najeuropskijih gradova sjeverne Afrike. Nekada je npr.
u njemu, kao i u Parizu, postojala Buionjska šuma (Bois de Boulogne), koja je
nakon sticanja nezavisnosti promijenila ime u Le bois d´As Sanouber. U njoj se
nalazi Centar za šumska istraživanja, koji potpada pod državni sekretarijat za
šumarstvo. Ta se ustanova bavi problemima pošumljivanja, melioracija i adaptacije
šumskih vrsta drveća.


U gradu se nalazi i Institut za poljoprivredna istraživanja, na mjestu gdje je
1832. godine osnovan Pokusni vrt (Jardin d´ essaij, a 1818. godine Hortikulturna
škola. Raspolaže površinom od 40 hektara i rasadnikom s više od 3.000 vrsta biljaka.
Institut se bavi istraživačkom i uslužnom djelatnošću.


Jedna od značajki gradskog zelenila su mnogobrojni drvoredi vrste Ficus
nitida, osobito u njegovu središtu. To je drvo doduše često i u drugim gradovima
Sredozemlja, ali ono na alžirskim ulicama ima poseban oblik. Zahvaljujući svojstvu
vrste da dobro podnosi rezanje grana, moguće je krošnju formirati na razne
načine. Ovdje su one pravilno okrugle, a odozgo i odozdo ravno spljoštene pa
izgledaju kao široki i niski zeleni valjci nasađeni na vrhovima debata.


* Prof. dr. Ivan M i k 1 o š, Zagreb, Pančićeva 5


ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 62     <-- 62 -->        PDF

Slika 1. Narodna Demokratska Republika Alžir




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 63     <-- 63 -->        PDF

Danas grad Alžir ima preko 2,5 milijuna stanovnika ili tri puta više nego prije
30 godina, kada je zemlja stekla nezavisnost.


Država Alžir smještena je u središnjem dijelu atlaskog područja, između Maroka
i Tunisa, s kojima zajedno čini Magreb, t. j . zemlje zapada. Zbog takva položaja
zove se i Magreb ust (Središnji Zapad). Po veličini svog teritorija (2,381.740
km´2) nalazi se na 10. mjestu u svijetu, na 2. mjestu u Africi (odmah iza Sudana),
a veći je od bilo koje europske zemlje (si. 1).


Primorski dio Alžira čini Teli, 100—150 km široki pojas usporedan s obalom.
Uz more se proteže prostrana i plodna ravnica Mitidja, glavno vinogradarsko područje,
gdje se proizvode čuvena alžirska crevna vina. Od jugozapada prema sjeveroistoku
pružaju se dva gotovo usporedna planinska lanca. Uz sredozemnu obalu
to je šumoviti Tellski Atlas, a južnije od njega Saharski Atlas, na granici s pustinjom.
Između Tellskog i Saharskog Atlasa nalazi se visoki ravnjak šotova, prosječno
1.000 — 1.200 m nad morem.


Šotovi su manje ili više ravne doline nepravilna oblika, šljunkovite, povremeno
ispunjene vodom. Tlo je šota tako zaslanjeno da onemogućuje rast biljaka. Ravnjak
je otvoreniji prema Sahari nego prema Tellu, pa ga Alžirci smatraju dijelom
Sahare i nazivaju Malom pustinjom. No to je zapravo suha stepa, gdje su ljeta
vruća, zime oštre, a vjetrovi pusu bez prestanka. Vegetacija je tipično stepska,
bez drveća, s raznim tvrdolisnim travama i drugim vrstama, otpornim prema suši
i mrazu. Velike su površine obrasle afričkim koviljem (Štipa tenacissima i Lygeum
spartum), koje je poznato pod nazivom halfa ili alfa i koje se upotrebljava u industriji
celuloze i papira.


Dalje prema unutrašnjosti stepa postupno, preko polupustinja, prelazi u pustinju,
koja se proteže sve do krajnjeg juga Alžira, do granice s Malijem i Nigerom.


Alžir se službeno zove »Republique Algerienne Democratique et Populaire«
(skraćeno RADP), što na francuskom znači Demokratska Narodna Republika Alžir.
Danas ima oko 23 milijuna stanovnika, uglavnom Arapa i Berbera. Od stranaca
su najbrojniji Marokanci, zatim Francuzi i Španjolci. Oko tri četvrtine stanovnika
živi u obalnom području, a veliki dio zemlje posve je nenaseljen. U jednom
selu na sjeveru žive i potomci naših ljudi iz primorskog dijela Hrvatske, koji
su se ondje naselili još u stara vremena. Sve do nedavna to se malo poznato selo
zvalo Dalmatie, t. j . Dalmacija.


Oko milijun Alžiraca živi izvan svoje domovine, većinom u Francuskoj. Alžirskih
studenata ima i na Sveučilištu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti
studiralo je 1984. godine 46 Alžiraca pod patronatom zagrebačke »Hidroelektre«,
koja se istakla građevinskim radovima u njihovoj domovini. Između ostaloga
sagradila je 8 kilometara dugačku trasu auto-ceste na istočnom izlazu iz grada
Alžira, 53 kilometra ceste na vrlo teškom terenu uz kanjon rijeke Chiffa i veliku
branu Siddi Jakoubb, a sudjelovala je i u izgradnji vodovoda za grad Alžir.


Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu do sada su studirala tri Alžirca, od kojih
će se jedan uskoro vratiti kući s diplomom šumarskog inženjera.


Sahara


Južno od Saharskog Atlasa nalazi se pustinjsko saharsko područje, koje zauzima
najveći dio Alžira. To je prostor od oko 2 milijuna km3, što iznosi otprilike
85% njegovog teritorija. Točne granice pustinje prema susjednim područjima teško




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 64     <-- 64 -->        PDF

Slika 2. Sahara. Pješčani dio pustinje juino od El Oueda (Foto: I. Mikloš)


je odrediti, jer ona postupno prelazi u polupustinje i stepe. Pustinja se obično
definirana količinom godišnjih oborina. Za sjevernu granicu Sahare uzima se izohijeta
sa 100 mm, a za južnu sa 150 mm oborina.


Sahara obuhvaća prostor od Atlantika do Crvenog mora, na površini od oko
8,7 milijuna km2. To je najveća i najpoznatija pustinja na svijetu. Kad čujemo
riječ »pustinja«, obično pomislimo na Saharu, a zamišljamo je kao veliko more
pijeska s ponekom palmom. Takva predodžba uglavnom odgovara stvarnosti, ali
samo djelomično, jer pijesak pokriva tek sedminu saharske površine. Daleko veće
površine zauzimaju kamenjari. Hamada je naziv za prostranu ravnicu pokrivenu
raspadnutim kamenjem oštrih bridova. Pješčana područja zovu se ergovi. Najveći
su Erg Eguidi, Zapadni veliki erg i Istočni veliki erg (si. 2). Pješčani brežuljci
ili dine sastoje se od čistog kremenog pijeska bijele, žute ili crvene boje, s raznim
prelaznim nijansama. Od arapske riječi sahra, koja znači »crvenkastožut«, nastao
je i naziv Sahara. Dine su obično visoke do 40 metara, ali mogu biti i puno više,
npr. u Velikom istočnom ergu i do 300 metara. U tom se kraju nedavno pojavio
novi šport: skijanje na pijesku. U okolici El Oueda nalazi se skijaški centar na
pješčanim padinama, koje, istina, nisu odveć strme, ali ipak skijašu omogućuju
brzinu od 40 kilometara na sat. Treba napomenuti da su to stabilne dine, za razliku
od onih po kojima je opasno i hodati, jer mogu nastati klizišta koja se šire
poput snježnih lavina.


Dine stvara, oblikuje i razara vjetar, koji u Sahari stalno puše. Nije rijetkost
vidjeti pijeskom zatrpane ili polomljene telegrafske stupove, zasute ceste. Kad
jaki vjetar uzvitla velike pješčane mase, pustinja izgleda kao uzburkano more za
vrijeme jugovine. Ponekad se dogodi da goleme količine pijeska i prašine, koje je




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 65     <-- 65 -->        PDF

vjetar podigao i nekoliko tisuća metara u vis, poput prstena okruže čitavu zemaljsku
kuglu., Tada se jedan dio tog materijala taloži na tlu u obliku žutosmeđih
kapi kiše. Takva neobična kiša pala je više puta i kod nas u Hrvatskoj, pa i sjevernije
— čak u južnoj Njemačkoj.


U velikom dijelu Sahare zbog loših ekoloških uvjeta vegetacija je vrlo siromašna
ili je uopće nema. Temperatura zraka (u hladu) varira između 7 i 52 °C,
temperatura tla na površini od preko 70 °C može potrajati i nekoliko dana, a na
kišu treba ponegdje čekati godinama, pa i decenijama. A onda se događa i to,
da kišne kapi ispare prije nego stignu do tla. Isparavanje je u sjeverozapadnoj
Sahari 50—60 puta veće od količine oborina. Na onim rijetkim mjestima gdje ima
dovoljno podzemne vode, razvijaju se oaze, karakterističan oblik pustinjske vegetacije
u kojoj prevladava palma Phoenix daetylifera i neke vrste roda Acacia.
Za pijeske je karakteristična trava Aristida pungens.


U Sahari se mogu razlikovati uglavnom dva tipa biljaka. Jedne traju vrlo kratko,
svega 5—8 tjedana, i za potpuni razvojni ciklus dovoljno im je jedno kišno
razdoblje. Na kišu mogu čekati i godinama, jer sjeme dugo zadržava klijavost.
To su tzv. efemere (efimerios, gr. kratkotrajan, prolazan). Druge su višegodišnje,
s plitkim korijenjem, neobično razvijenim u širinu, što im omogućuje da brzo
upiju vodu slabih i kratkotrajnih kiša prije nego ispari ili se izgubi u dubljim
slojevima. Volumen korijenja veći je od volumena nadzemnih dijelova, pa su razmaci
među pojedinim biljkama dosta veliki i manje-više jednaki. Takav prostorni
raspored biljaka daje veoma osebujan izgled pustinjskoj vegetaciji na golom
saharskom kamenjaru (si. 3).


Slika 3. Pustinjska vegetacija u Sahari (Foto: I. Mikloš)




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 66     <-- 66 -->        PDF

Istraživanja Sahare pokazala su da su između 12.000. i 8.000. godine prije Krista
u njezinom središnjem dijelu planine bile pokrivene šumama, a visoravni bogatim
pašnjacima. Uspijevalo je i drveće i grmlje koje i danas raste u zemljama
oko Sredozemnog mora. Bilo je cedrova, čempresa, maslina, raznih vazda zelenih
tvrdolisnih hrastova... Štoviše, dobro su uspijevale i srednjoeuropske vrste kao
što su breza, bukva, lipa, bor i dr. Zna se također da je tada u Sahari bilo slonova,
lavova, žirafa, bivola i drugih životinja koje danas žive u susjednim područjima.


Neke od tih vrsta biljaka i životinja uspjele su se održati sve do danas. Tako
je npr. u planinskom jugoistočnom dijelu alžirske Sahare pronađeno nekoliko stabala
jedne vrste čempresa starih preko 4.000 godina. Takvih »živih fosila« ima i
među životinjama. Na istom su području otkrivene primjerice neke vrste riba,
koje inače žive u sjevernom Alžiru.


Prije otprilike 4.000 godina klima u Sahari počela se mijenjati. Kiše su postale
sve rjeđe, broj biljnih i životinjskih vrsta sve se više smanjivao, sve dok
nisu ostale samo one, koje su se uspjele prilagoditi današnjim surovim uvjetima
života u pustinji.


Čovjek, datulja i deva


Prema jednoj beduinskoj legendi, Alah je stvorio čovjeka od gline, na sličan
način kako je to opisano u bibliji, ali uz jedan dodatak. Kada je naime završio
svoje djelo, Alah je primijetio da mu je preostalo još malo gline. Kako bi korisno
upotrijebio i taj ostatak, podijelio ga je na dva dijela, pa od jednog načinio drvo
datulje, a od drugog devu. Tako su čovjek, datulja i deva od samog svog postanka
ostali najbliži srodnici i sudbinski povezani u zajedničkom životu u pustinji.


Datulja, um a ili hurma (Phoenix dactylifera), voćka iz porodice palmi, rasprostranjena
je od južne Europe do Sudana i od Maroka do Pakistana. Kod nas
u Dalmaciji dobro uspijeva, ali plodove donosi samo u južnom dijelu. Od oko 70
poznatih sorti najpoznatija je deglet nur, što na arapskom znači »svijetli prsti«.
Riječ »prst« sadržana je i u znanstvenom nazivu za vrstu. Däktylos na grčkom
znači prst, a ferre na latinskom — nositi, dakle »palma koja nosi prste«. Ti »svijetli
prsti«, t. j . plodovi sorte deglet nur najbolje su kvalitete. Imaju boju ambre,
prozirne su, slatke i mirisave.


Za dobro uspijevanje datuljina palma traži dugotrajnu ljetnu žegu i krajnje
suhi zrak, ali i dovoljno vode. Na većem dijelu alžirskog prostora, osobito u Sahari,
od svega toga nedostaje samo voda. Na onim rijetkim mjestima u pustinji
gdje izbijaju podzemne vode, u oazama, datulja raste vrlo bujno. Oaze se mogu
podizati i umjetno, ako se prije toga riješi problem stalnog dotoka vode. Jedan
od načina na koji se to radi može se vidjeti u okolici grada El Oueda, u sjevernom
dijelu Velikog istočnog erga, gdje se podzemna voda nalazi na dubini od dvadesetak
metara. Umjesto da se voda dovodi do biljaka, omogućuje se biljkama da
svojim korijenjem dopru do vode. U tu svrhu kopaju se u pijesku udubljenja u
obliku lijevaka promjera u prosjeku 50, a u dubinu do 20 metara. Iskopani se
pijesak stavlja na rub lijevka, koji se zatim učvrsti ogradom od palmina lišća.
U tim udubinama raste obično od desetak do nekoliko stotina palmi. Tako skrivene
u pijesku one se izdaleka uopće ne primjećuju.


Podizanje i održavanje ljevkastih oaza vrlo je dugotrajan i mukotrpan posao.
Unatoč zaštitnim ogradama vjetar ih neprestano zasipa pijeskom, pa ih je potreb




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 67     <-- 67 -->        PDF

no redovito čistiti, i to ručno, iznošenjem pijeska u košarama. Osim toga palme
stradavaju od nekog virusnog oboljenja koje se zove bajud i za koje, bar za sada,
nema lijeka. Jedini je način da se bolest dalje ne širi sječa i spaljivanje zaraženih
stabala. Inače u normalnim prilikama palma doživi starost od 70—80 godina, otprilike
kao i čovjek. Prve plodove donosi između 6. i 10. godine, a najbolje rađa
između 30. i 40. godine. Urod ovisi o sorti, staništu i njezi, pa prinos varira unutar
širokih granica od 10 do 120 kilograma po stablu. Računa se da u čitavom Alžiru
ima oko 7 milijuna stabala.


Datulja je oduvijek bila jedna od glavnih živežnih namirnica alžirskog pučanstva.
Ona je i danas njegov »kruh svagdanji«.


U glavnom gradu Alžira podignut je 1983. godine spomenik u obliku tri palme,
koje simboliziraju tri razdoblja novije alžirske povijesti: 1830—1954, 1954—1962 i
1962. do danas. Spomenik je smješten na jednom od dominantnih brežuljaka
grada, visok je 93 metra, a u njegovu gornjem dijelu nalazi se restoran, odakle
se pruža divan pogled na grad i njegovu širu okolicu.


Rod deva (Camelus) ima dvije vrste: dvogrbu devu (C. bactrianus) i jednogrbu
devu (C. dromedarius). Dvogrba živi u divljem obliku u središnjoj Aziji, ali se uzgaja
i kao pripitomljena životinja. U Alžiru i drugim sjeveroafričkim zemljama,
kao i u zapadnoj Aziji i Indiji, živi jednogrba deva ili dromedar. Poznata je samo
kao domaća životinja, pa je smatraju udomaćenom pasminom azijske dvogrbe
deve.. Pripitomljena je još u davna vremena, a unesena iz Azije u Afriku na početku
kršćanske ere. Tada je kroz Saharu izgrađena čitava mreža karavanskih putova,
koji su omogućili razvoj trgovine između sjeverna i juga. Karavane koje su
prenosile slonovaču i zlato iz Sudana u Sredozemlje mogu se po svome gospodarskom
značenju usporediti s čuvenim putovima svile u srednjoj Aziji.


Osim deva za nošenje tereta, koje su smeđe boje, postoje i tzv. »bijele« deve,
koje su svjetlije i služe za jahanje. Zovu se mehare (od franc, mehari), ili deve
skoroteče, jer mogu brzo trčati.


Unatoč suvremenim cestama i automobilskom prometu, karavane deva još
uvijek krstare Saharom. One se kreću svojim vlastitim putovima, daleko od prometnica
i aerodroma. Ipak, sve ih je manje, baš kao i deva skoroteča. Danas se
deve uzgajaju više radi dobivanja mlijeka, mesa, krzna i kože.


Nekada se devino mlijeko smatralo darom prirode, pa je među Arapima bio
običaj da se ono ne prodaje nego samo poklanja. Danas se to mlijeko, pasterizirano
i u kartonskim kutijama, može naći u trgovinama većih arapskih gradova,
gdje se, dakako, ne poklanja nego prodaje.


»Zelena brana« protiv Sahare


U Alžiru se vrlo često organiziraju dobrovoljne radne akcije, poznate pod
nearapskim nazivom voluntaria. U njima sudjeluju svi građani, bez obzira na dob,
no kako je dvije trećine pučanstva mlađe od 25 godina, veliku većinu tih dobrovoljaca
čini mladež. Dnevni tisak, u posebnim, stalnim rubrikama, gotovo svakodnevno
izvješćuje o rezultatima tih radova i budućim zadacima. U selima i gradovima
mogu se vidjeti panoi koji pozivaju građane da se uključe u akcije pošumljivanja
(si. 4). U prvih 25 godina nakon sticanja nezavisnosti pošumljeno je


800.000 hektara goleti. U četveromjesečnoj kampanji 1985/86, u kojoj je sudjelovalo
više od 100.000 ljudi, posađeno je oko 12 milijuna sadnica.


ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Slika 4. Dio velike »zelene brane« protiv Sahare (Foto: I. Mikloš)


O važnosti pošumljivanja dovoljno govori podatak da je oko 13 milijuna
hektara zemljišta ugroženo od erozije, koju na nagnutim terenima uzrokuju kiše,
a u ravnicama vjetar.


Posebno je težak problem Sahara, Najveća pustinja na svijetu i dalje se povećava,
prijeteći da postane još puno veća. Prema saopćenjima Organizacije za
zaštitu čovjekova okoliša (UNEP) to povećanje iznosi 1,5 milijuna hektara godišnje.
Samo u ovom stoljeću 5 milijuna hektara pod šumom u sjevernoj Africi pretvoreno
je u siromašne stepe i polupustinje. Svake godine sjeverna granica Sahare
pomakne se za nekoliko stotina metara dalje na sjever. Istovremeno se i južna
granica pomiče prema jugu.


Proces širenja Sahare u uskoj je svezi sa sječom šuina na tom području, a
počeo je još u davnoj prošlosti. Kartažani, potomci čuvenih moreplovaca Feničana,
posjekli su velike količine drveia, osobito hrasta plutnjaka, za izgradnju svog brodovlja.
Rimljani su mnogo drva irosili za ogrjev, posebno za grijanje javnih kupališta.
Prekomjerna sječa nastavila se i dolaskom Berbera i Arapa. Velike su
štete pretrpjele šume tijekom sedam i pol godina oslobodilačkog rata 1954—19o2.
Računa se da je u tom razdoblju uništeno 2—3 milijuna hektara šuma. Pa i nakon
sticanja nezavisnosti nekontrolirana sječa šuma nije se mogla zaustaviti. Naprotiv,
zbog naglog porasta pučanstva i stočnog fonda, uz istovremeno smanjenje
poljoprivrednih površina, pritisak na šumu još je više ojačao.


Sirenju Sahare pridonijele su i promjene klimatskih i hidroloških prilika, ali
su i one, bar djelomično posljedica nestanka šuma na velikim površinama.




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 69     <-- 69 -->        PDF

Da bi sc spriječilo daljnje širenje pustinje prema sjeveru, alžirska je vlada
donijela plan o podizanju šumskog pojasa između marokanske i tuniske granice.
Ta »zelena brana« protiv Sahare bit će dugačka oko 1.600 km, a široka 10—1000 km.
Zapremat će površinu od oko 4 milijuna hektara i na njoj će biti zasađeno oko
6 milijardi stabala. Već te brojke pokazuju da se radi o jednom grandioznom
projektu, koji se može usporediti s podizanjem velikog kineskog »zelenog zida«,
šumskog pojasa dugačkog 7,000 km i širokog 1 km.


Kod projektiranja »zelene brane« trebalo je voditi računa o ekološkim prilikama
područja određenih za pošumljivanje. Tako je količina oborina morala iznositi
najmanje 400 mm godišnje, a nagib terena nije smio prelaziti 25%. Osim
loga tražili su se i povoljni uvjeti za poljoprivredu i stvaranje trajnih naselja.
Zbog svih tih zahtjeva »zelena brana« neće biti ravna nego krivudava, a njezina
širina bit će na pojedinim mjestima vrlo različita (si. 1).


Prva su stabla posađena 1979. godine i od tada radovi napreduju polako i mukotrpno
kao kod svakog pošumljivanja. Osim sadnje novih biljaka treba naime
paziti i njegovati ono što već raste, zaštićivati od bolesti i štetnika, popunjavati u
međuvremenu nastale praznine.


Za pošumljivanje se uglavnom koristi alepski bor, nešto malo čempres, razne
voćkarice i dr. Pošumljeni prostori još nisu povezani u suvislu cjelinu, nego je
to niz manjih ili većih sastojina i grupa stabala, s isto tako manjim ili većim
međuprostorima (si. 5).


,-f?:-´-" * : -.-"**´
Ms?
´-L?´ ."*
Slika 5. Pano it gradu Laghouatu kojim se Aliirci pozivajuu pošumljivanju (Foto: I. Mikloš)
na sudjelovanje
155




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 70     <-- 70 -->        PDF

Naša Gospa od Cedrova


Sve se alžirske šume nalaze na sjeveru zemlje, na planinama Tellskog Atlasa.
U odnosu na ostali dio Alžira to je relativno uski pojas — zelena mediteranska
fasada ispred goleme pustinje što se stere daleko na jug. No u apsolutnom iznosu
to je 3,200.000ha šuma, ili za oko 50% više nego u Hrvatskoj.


Nekada je to područje bilo šumom još bogatije. Prema nekim starim arapskim
izvješćima, u prerimsko doba od grada Alžira do Tripolija kopnom se moglo
putovati samo kroz šumu. Procjenjuje se da je od tada posječeno ili na neki
drugi način uništeno otprilike 60% tih šuma. U vrijeme rata za nezavisnost (1954—
—1962) osobito su stradale šume u istočnoj oblasti Kabiliji, gdje su se vodile
najžešće borbe s Francuzima,


Kao u drugim zemljama Magreba, tako je i u Alžiru najvažnija vrsta drveta
cedar (Cedrus atlantica). Da bi se vidjele tipične cedrove šume nije potrebno putovati
daleko od grada Alžira. Ima ih svega pedesetak kilometara prema jugu, u
nacionalnom parku Chrea, na površini od 26.000 ha i nadmorskoj visini od 600
do 1.500 m. Cedar zauzima najviše položaje tog područja, uglavnom između 1.300
i 1.500 m, ali se može spustiti i do 800 m. Uz cedar raste i crnika (Quercus ilex),
šmrika (Juniperus oxycedrus), veliki vrijes (Erica arborea), zatim Cytisus triflorus,
Bupleurum atlanticum, Genista tricuspidata, Daphne gnidium, Teucrium pseudo-
scorodonia, Ampelodesma mauritanicum, Galium elipticum, Cystus salviaefolius,
Dactylis glomerata i dr. Najvjernije pratilice cedrovih sastojina su tisa (Taxus
baccata), božika (Ilex aquifolium), mukinja (Sorbus aria) i brekinja (S. torminalis),
ali se one nikada ne nalaze u većoj brojnosti.


Cedar dobro uspijeva i na skeletnim tlima, koja ne odgovaraju crniki ni kanarskom
hrastu. Zadovoljava se s malo vode, jer mu visoki položaji osiguravaju
svježinu i vlagu.


Od hrastova u nacionalnom parku Chrea osim crnike i kanarskog hrasta uspijeva
još Quercus suber, Q. coccifera i Q. faginea. Tako se npr. mogu naći pomiješani
crnika i plutnjak, a uz njih Phillyrea media, Cytisus triflorus, Calycotome
spinosa, Genista tricuspidata, Asphodelus microcarpus, Cistus salviaefolius, Rubus
ulmifolius, Rosa sempervirens, Clematis flammula, Asparagus acutifolius i dr.
Quercus faginea je veći grm ili manje drvo, koje od prirode raste u Španjolskoj,
Portugalu i na Balearskim otocima.


Na jednoj se parceli nalazi endemska podvrsta crnog bora, Pinus nigra ssp.
mauretanica, zajedno s cedrom, crnikom i drvolikim vrijesom. Parcela se nalazi
na staništu crnike, a bor je introduciran.


Uz potoke raste joha s manje ili više zastupljenom vrbom, jasenom i divljom
trešnjom. Degradacijom tih jošika pojavljuje se kupina zajedno s Brachipodium
silvaticum, Ranunculus macrophylla, Carex silvatica, Mentha i dr.


U klisuri Chiffa, na suhom i toplom staništu, uspijeva jedna vrsta drveta, koju
Francuzi i Alžirci u običnom govoru nazivaju tujom, iako ne spada u rod Thuja.
Znanstveni joj je naziv Tetraclinis articulata i zajedno s rodom Thuja spada u
porodicu Pinaceae. Osim u Alžiru raste još u Maroku, Tunisu i na Malti, a na
europskom kopnu samo u južnoj Španjolskoj. To je vazda zeleno, do 15 m visoko
drvo s piramidalnom krošnjom. Drvo je tvrdo, trajno i mirisavo, pa je pod nazivom
»citrus-drvo« bilo poznato još starim Rimljanima, koji su ga upotrebljavali
za gradnju hramova. Crna smola koja curi iz ozlijeđene kore zove se sandarak
i služi za priređivanje firnisa i kao sredstvo za kađenje.


156




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 71     <-- 71 -->        PDF

U navedenoj klisuri zajedno s tom »tujom« raste hrast oštrikar, drvoliki vrijes,
lemprika, Phillyrea media, Pistacia lentiscus, Calicotome spinosa, Jasminum
fruticans, Lonicera implexa, Rubia peregrina i dr.


Nacionalni park Chrea osnovan je 1921. godine. Njegovo se šire područje sve
više razvija kao mjesto za odmor i rekreaciju stanovnika glavnog alžirskog grada.
Ljeti im omogućuje ugodan boravak u svježini cedrovih šuma, a zimi skijanje na
snijegom pokrivenim planinama. Tu se nalazi i jedna rimokatolička crkva, sagrađena
1935. godine. Njezino ime jasno govori u kakvom se ambijentu nalazi. Zove
se Naša Gospa od Cedrova (Nötre-Dame des Cedres).


Planinski masiv Ouarsenis također je poznat po svojim cedrovim šumama, u
kojima još rastu hrast plutnjak i kanarski hrast, a na nižim položajima crnika.
U šumi se mogu naći stari cedrovi golemih dimenzija, nazvani posebnim imenima.
Tako je jedno dobilo ime Sultan, a drugo Sultanica. Sultan je zbog bolesti
morao biti posječen, pa je Sultanica ostala udovica. Njezin opseg u prsnoj visini
iznosi 9 metara.


Sredozemna obala s planinskim zaleđem istočno od grada Alžira zove se Kabilija.
Kraj se odlikuje visokim planinama, velikom količinom oborina i bujnim
vodotocima. Planine su pokrivene šumama u kojima također prevladava cedar.
Uz već navedene hrastove tu se može naći i Quercus ballota, koji ima sladak žir,
pa ga Francuzi po tome zovu le chene ä glands doux. Jasen, vjerojatno sredozemna
podvrsta poljskog jasena (Fraxinus angustijolia ssp. angustifolia), ponegdje
dosiže goleme dimenzije. Mogu se vidjeti stabla koja se redovito krešu radi dobivanja
lisnika za stočnu hranu.


Zbog prirodnih ljepota i rijetkih znamenitosti u tom je prostoru izdvojeno
nekoliko nacionalnih parkova. Tako se npr. u Velikoj Kabiliji nalazi nacionalni
park Djurdjura, s najvišim vrhom 2.308 m nad morem. U njegovu središtu nalazi
se Tikjda, poznato ljetovalište i centar za skijaške športove.


Nacionalni park Babors čuven je po alžirskoj jeli (Abies numidica), drvu visokom
do 20 m, s jako razgranjenom, ali pravilnom krošnjom čunjasta oblika. Vrlo
je slična andaluzijskoj jeli (A. pinsapo), pa je mnogi smatraju samo njezinim
varijetetom (A. pinsapo var. baborensis). Zauzima najviše položaje planine Babors,
iznad cedrovih šuma, koje inače ovdje na svojoj gornjoj granici degradiraju u
zajednicu što je čine Bupleurum spinosum, Genista tricuspidata i Asphodelus vrste.
To se isto može primijetiti i u nacionalnom parku Djurdjura.


Oransko područje Tellskog Atlasa zauzima zapadni i razmjerno niži dio sredozemnog
priobalja. Oran je po broju stanovnika drugi grad Alžira, smješten u
njegovom agrarno najbogatijem dijelu. To je područje znatno suše od istočnog dijela.
Kod Orana količina oborina iznosi svega 300 mm godišnje. Šume se uglavnom
sastoje od alepskog bora, crnike, »tuje«, šmrike i hrasta oštrikara. Najveće
površine zauzima alepski bor u čistim i mješovitim sastojinama. On se najlakše
prirodno obnavlja, a poslije požara, koji su tu vrlo česti, širi se na račun drugih
vrsta. Ipak, njegovu bolju obnovu spriječava intenzivno i nekontrolirano pašarenje,
koje često dovodi do raznih degradacijskih oblika šuma. Pojavljuje se, slično
kao i u Maroku, poseban tip gariga sa žumarom (Chamerops humilis), jedinom
autohtonom europskom palmom. Osim francuskog naziva garigue, koji dolazi od
riječi garoulia, provansalskog narodnog imena za hrast oštrikar, Alžirci upotrebljavaju
i španjolski izraz matorral (guštara, šipražje).




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 72     <-- 72 -->        PDF

Atlaski je cedar prenijet u Europu koncem prošlog stoljeća. U Francuskoj su
postignuti dobri rezultati pošumljivanja mediteranskog područja. Štoviše, mjestimice
je došlo i do prirodnog pomlađivanja sjemenom, pa nije isključeno da se ta
vrsta drveta još više proširi na europski dio Sredozemlja.


Cedrov četnjak


Jedan od najpoznatijih štetnika na borovima u mediteranskim zemljama, borov
četnjak gnjezdar (Cnethocampa pityocampa) u Alžiru je rasprostranjen u čitavom
priobalnom području i njegovom zaleđu, sve do ruba Sahare. Ili točnije,
sve dok ima bora, kojim se hrani. To je uglavnom alepski bor, a od stranih vrsta
najradije napada kalifornijski bor (Pinus radiata). Njegova jajna legla našao sam
i u »zelenoj brani« protiv Sahare na iglicama alepskog bora nedaleko grada Djelfe.
To je inače jedno od najhladnijih mjesta u Alžiru, unatoč svom geografskom položaju.
Zimi se temperatura ponekad spušta i na —10 °C, iako ljetna često prelazi
i + 40 °C.


»Zelena brana« će vjerojatno kad-tad zaustaviti, ili bar usporiti prodiranje Sahare
prema sjeveru, ali za borovog četnjaka ona znači mogućnost širenja prema
jugu. Borov četnjak napada uglavnom borove, pa ga možemo smatrati praktički
monofagnim štetnikom. Na nekim drugim crnogoričnim vrstama može se razvijati
samo iznimno. Zanimljivo je stoga da su alžirski šumari dugi niz godina izvješćivali
o štetama od borovog četnjaka ne samo u borovim, nego i u cedrovim
šumama. Štoviše, štete su na cedru bile redovito veće nego na boru. Tome se ipak
nije pridavala neka posebna važnost, sve do prije deset godina, točnije do lipnja
1982. godine, kada je u cedrovim šumama, u planinskom masivu Aures na sjeveroistoku
zemlje, iznenada došlo do jakog brštenja gusjenica u krošnjama drveća
na površini od oko 500 hektara., Pomnijim istraživanjem utvrđeno je da to nisu
bile gusjenice borovog, nego cedrovog četnjaka (Cnethocampa bonjeani). Uskoro
je ta vrsta konstatirana i u drugim krajevima Alžira.


Tako se može pretpostaviti da su se štete od cedrovog četnjaka dugo pripisivale
njegovom srodniku koji živi na boru. Razlike u biologiji i načinu života ove
dvije vrste sastoje se u slijedećem: cedrov četnjak leže jaja u obliku jajnih legal a
na donjoj strani grana, a borov četnjak — oko iglica; cedrov četnjak prezimljava
u stadiju jajeta, a ne kao borov — u larvalnom stadiju; gusjenice cedrovog četnjaka
brste u svibnju, lipnju i srpnju, a borovog — u kasnu jesen i rano proljeće.
Jedino se kukuljice obadvije vrste mogu naći u tlu istovremeno, u jednom kratkom
razdoblju ljeta. Razlike su dakle prilično velike, pa je ipak neobično da su
uočene tako kasno, to više što je cedrov četnjak već ranije otkriven u cedrovim
šumama srednjeg Maroka.


Ono što su četnjaci za bor i cedar, to je gubar (Lymantria đispar) za sve vrste
hrastova. U Alžiru je kao štetnik prvi put registriran 1921. godine. Četiri godine
kasnije uneseni su u zemlju prirodni gubarevi neprijatelji, poznati grabežljivci
veliki i mali gusjeničar (Calosoma sycophanta i C. inquisitor) i šumski strvinar
(Xylodrepa quadripunctata). Oko 6.000 tih kukaca pušteno je u određene plutnjakove
šume. U novoj sredini oni su se dobro snašli i počeli se dalje prirodno razmnožavati,
što je povoljno utjecalo na sastav entomofaune i biocenotičku ravnotežu.
Međutim, sličan postupak s parazitičkom osicom Apanteles solitarius (koja
inače parazitira gubara i u našim šumama) nije dao očekivane rezultate.


158




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 73     <-- 73 -->        PDF

Potok majmuna


U planinama Magreba živi bezrepi magot ili makaki (Macaca sylvana), vrsta
majmuna iz porodice Cercopythecidae. Vjerojatno su ga nekada s istoka donijeli
Arapi, jer se nijedna druga vrsta tog roda ne može naći zapadno od Pakistana.
U Maroku se magoti rado okupljaju na jednoj planini, koja je po njima dobila
ime Planina majmuna (španj. Pico de monos). I u Alžiru postoji jedno takvo okupljalište.
To je klisura Chiffa i obližnji potok koji su Francuzi nazvali Potokom
majmuna (Ruisseau des Singes). Ima ondje, kažu, nekoliko tisuća tih životinja.
Mjesto je šezdesetak kilometara udaljeno od grada Alžira, a nalazi se na području
nacionalnog parka Chrea, na oko 300 m nadmorske visine. Odlikuje se toplom
i vlažnom mikroklimom. Na toplinu ukazuje rogač (Ceratonia siliqua), a na
vlažnost Cytisus triflorus, Brachipodium sylvaticum i Galium ellipticum. Tlo je
kamenito pa je čest španjolski ljiljan (Centranthus ruber). Biljnu zajednicu čini
degradirana šuma crnike, u kojoj od drveća rastu još Quercus canariensis i Q.
faginea. Stabla su visoka prosječno 6 metara, a grmlje oko 3 metra. Od ostalih
se vrsta mogu naći Viburnum tinus, Pistacia lentiscus, Arbutus unedo, Erica arborea,
Chrysanthemum fontanesii, Polypodium vulgare, Rosa sempervirens, Lonicera
implexa, Phillyrea angustifolia, Asparagus acutifolius i dr.


Majmuni imaju običaj izlaziti iz šume do obližnjih hotela i naseljenih mjesta,
osobito u vrijeme ručka, približavajući se ljudima bez straha i tražeći hranu. Prilaze
i automobilima koji se zaustavljaju uz rub ceste. Poznato je da vole krasti
i zato s njima valja biti vrlo oprezan. Seljaci ne vole vidjeti majmuna kako dolazi
u njihovo selo, jer vjeruju da je to znak kako će netko od njih uskoro umrijeti.
Došao je, kažu, po nečiju dušu.


Druga zoološko-turistička atrakcija u sjevernom Alžiru manje je upadljiva od
majmuna. Štoviše, teško je uočljiva, iako prisutna na čitavom primorskom i stepskom
području. To je kameleon (Chamaeleo ehameleo), općenito dobro poznata
životinja, ali uglavnom sa fotografija i po pričanju. Teško ga je primijetiti, jer se,
mijenjajući boju tijela, savršeno prilagođuje svom okolišu. Najlakše ga je pronaći
na žižulji (Zizyphus jujuba), niskom drvetu gustih i bodljikavih grana, koje raste
u svim mediteranskim zemljama, pa i u našem priobalju. Po tim se granama
polako ali sigurno kreće pomoću posebno građenih nogu. Dugačkim jezikom lako
lovi kukce, a trnje ga dobro štiti od grabežljivaca. Zbog te prilagođenosti kame-
Luna na žižulju neki to drvo naziva´ju »kamelenovim drvetom«.


U sredozemnom području živi i posebna vrsta ježa, koja se zove alžirski jež
(Aethecinus algirus). Sličan je europskom, ali je nešto manji, bodlje su mu svjetlije
i na glavi čine razdjeljak. Inače, pripadnici obadviju vrsta imaju isti način
života, isti način prehrane i, nažalost, vrlo često istu sudbinu: smrt pod kotačima
automobila.


Sjeverna je Afrika bogata pticama, jer se njezinim stanaricama povremeno
pridružuje i veliki broj europskih selica. Među njima je i u nas dobro poznati pupavac
(Upupa epops), vrlo lijepa ptica, koja je u Alžiru i vrlo cijenjena. Njegov
se dugačak i tanak kljun nekada upotrebljavao kao pero za pisanje. U narodu
još i danas postoji vjerovanje da njegovo perje štiti od groznice i raznih uroka,
pa ga neki nose stalno uza se. To je tzv. amulet ili talisman, privjesak koji služi
kao neko čarobno sredstvo za obranu od svih mogućih zala. Tako npr. postoji amulet
koji svog vlasnika čuva od uboda škorpiona, pomaže mu da ne zaluta u
pustinji i dr. Naziv amulet je arapskog, a talisman turskog podrijetla, a obadva


159




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 74     <-- 74 -->        PDF

se upotrebljavaju gotovo u svim europskim jezicima. U nas, a napose u balkanskim
zemljama, poznat je i naziv amajlija ili hamajlija, koji je također turcizam.
U Alžiru više nema nojeva. Posljednji primjerak nestao je koncem prošlog
stoljeća.


Mali berberski jelen, koji je nekada bio rasprostranjen na čitavom području


Magreba, održao se do danas samo u alžirskoj šumi Feidja, koja se dobrim dije


lom nalazi i na teritoriju Tunisa. Taj jelen srodan je sardinijskom jelenu (Cervus


elaphus corsicanus), podvrsti europskog jelena, danas prostorno ograničenoj na


južni dio Sardinije. U šumi Feidja on je strogo zaštićen, zajedno sa svojim staniš


tem. Čagljevi, kojih u šumi ima mnogo, ne ugrožavaju njegov opstanak. Naprotiv,


eliminiranjem slabih i bolesnih primjeraka oni održavaju zdravost populacije na


prirodan način, bez intervencije čovjeka


U jednom malom životinjskom rezervatu pokraj Beni Abesa živi gepard (Acinomyx
jubatus). Ta se dugonoga mačka dade priučiti za lov na raznu divljač. Tako
su uz njenu pomoć nekada u jugoistočnoj Aziji lovili antilope, a na Cipru
muflone.


Divljih svinja u Alžiru ima prilično i smiju se loviti, od rujna do svibnja.
Slično je i sa zečevima. Zadržao se i tradicionalni način lovljenja uz pomoć sokola,
uglavnom na zečeve i potrke (Otis tetrax). Lov na jelene, gazele i muflone je
zabranjen,


»Pješčana riba«


Kako vegetacija od sjevera prema jugu postaje sve siromašnija, tako se i broj
životinjskih vrsta smanjuje. Na sjeveru, u mediteranskom pojasu, živi oko 30.000
vrsta, u Sahari oko 4.000, a u krajevima s trajnom sušom svega oko 550 vrsta. Gdje
nema nikakve vegetacije živi tek malo kukaca kotrljana, koji se hrane izmetinama
deva, i po koja ptica koja ih lovi. U kotrljane spada primjerice sveti skarabej
(Scarabaeus sacer), koga su stari Egipćani smatrali svetom životinjom.


Sve su se pustinjske životinje dobro prilagodile krajnje nepovoljnim uvjetima
svoga životnog okoliša. Kako u pustinji nema nikakvog zaklona, mnoge su vrste
bojom prilagođene blijedom žućkastosivom pijesku, npr. skakavci, gušteri i zmije,
ptice, skočimiševi i pustinjska lisica. Iznimke su npr. crni kornjaši crnokrilci
ili mračnjaci (Tenebrionidae), ali su oni od grabežljivaca zaštićeni čvrstom hitinskom
kožom. Crni skakavac Eugaster gugoni brani se od njih štrcanjem krvi.
Crne ptice, kao npr. gavrani, nemaju u pustinji prirodnih neprijatelja.


Životinje koje se kreću po pjeskovitim tlima imaju tako građene noge da
ne propadaju u pijesak. Primjerice neki kornjaši imaju stopala proširena dlakama,
a gušteri prste proširene ljuskama.


Mnoge se vrste, osobito kukci, gmazovi i glodavci, zakopavaju u pijesak, gdje
se zadržavaju preko dana, zaštićujući se tako od nesnosne pustinjske žege, koju
za dulje vrijeme ne može izdržati nijedno živo biće. Neki se gmazovi odlikuju sposobnošću
regulacije svog metabolizma prema temperaturi do te mjere, da mogu
izdržati bez hrane tjednima, pa i mjesecima. Rijetki puževi što žive u pustinji,
zapadaju u dulji sušni san. Tako npr. Helix laotea iz Sahare može mirovati više
godina, a isti puž na portugalskom otoku Madeiri (madeira, portug. drvo) ugine
već nakon nekoliko mjeseci sušnog sna.


U gradu El Ouedu nalazi se prirodoslovni muzej, gdje se mogu razgledati
mnoge pustinjske životinje koje je inače u prirodi vrlo teško vidjeti. Evo nekoliko
tipičnih vrsta:




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 75     <-- 75 -->        PDF

Žuti pustinjski škorpion (Androctonus amoreuxi),, dugačak 8—10 cm, vrlo je
otrovna noćna životinja. Njegov otrov djeluje neurotoksički, slično kao i kurare,
koji se dobija iz kore lijane Strychnos toxifera. Uštrcan u tijelo velikog kornjaša
crnokrilca, uzrokuje paralizu i trenutnu smrt. Postoje još tri srodne vrste škorpiona
i sve su one vrlo opasne i za čovjeka.


Pustinjski rovaš (Sanctis scincus) spada u guštere, ali više nalikuje na zmiju,
pa se i čitava porodica kojoj pripada zove zmijogušteri (Scincidae). Izvanredno je
prilagođen životu u pijesku. Donji očni kapak ima u sredini providni prozorčić
prevučen kožom, što mu omogućuje gledanje u pijesku zatvorenim očima. Na površini
brzo puže, ostavljajući iza sebe karakterističan trag u obliku cik-cak crte.
U slučaju opasnosti trenutačno nestane u pijesku »kao da ga je zemlja progutala«.
Kroz pijesak se kreće tako vješto kao riba u vodi, pa su ga Arapi prozvali »pješčanom
ribom«. Smatrali su ga i čudesnom ljekovitom životinjom, kojom su mnogo
trgovali.


Bodljorepa agama (Uromasüx spinipes), preko 60 cm dugačak i zdepast gušter
s jakim bodljikastim repom, kojim može snažno udarati.


Sivi varan (Varanus griseus) je također tipična pustinjska životinja. Sa svojih
1,5 metra duljine na drugom je mjestu po veličini među afričkim gušterima, odmah
iza nilskog varana. Ima razmjerno duge noge, kojima brzo trči. Kad je razdražen,
sikće i dugim repom kao bičem snažno udara oko sebe, slično kao i bodljorepa
agama. Hrani se pustinjskim glodavcima i manjim gmazovima, a najveće
su mu poslastice zmije otrovnice, s kojima dosta lako izlazi na kraj zbog čvrste
kože i razmjerno dobrog imuniteta prema zmijskom otrovu.


Rogata riđovka (Aspis cerastes) jedna je od najotrovnijih zmija na širem
mediteranskom prostoru. Krećući se po pijesku ostavlja iza sebe trag sličan onom
što ga ostavlja tenkovska gusjenica. Zanimljivo je da alžirski jež uopće ne stradava
od njezina ugriza. Ježevi su inače zbog svojih bodlji dosta zaštićeni od zmija,
ali ako ih one uspiju ugristi na nezaštićenom mjestu, ugibaju od otrova. Alžirski
je jež u tom pogledu iznimka.


Veoma je otrovna i pješčana efa (Echis carinata), manja zmija zaštitne pješčanožućkaste
boje.


Pustinjska lisica (Megalotis zerda) odlikuje se golemim ušima (gr. megdlos
velik; ous otös, uho), preko kojih lakše gubi suvišnu toplinu tijela. Ne podnosi
sunce pa se danju skriva u brlogu, a noću lovi kukce, miševe i druge glodavce,
također noćne životinje.


Pustinjski skočimiš (Jaculus jaculus) ima dugačke stražnje noge, pomoću kojih
se kreće skakući. Na kraju dugačkog repa nalazi se veliki čuperak dlaka. Brkovi
su mu dugački gotovo kao čitavo tijelo i po tome je rekorder među sisavcima.
Skočimiševi danju miruju u zajedničkim podzemnim nastambama, a noću izlaze
na površinu radi prehrane. Hrane se biljkama, njihovim sjemenkama i kukcima.
Uopće ne piju vodu niti mokre. Ono malo vode što imaju u hrani dovoljno
im je za preživiljavanje. Poput ostalih glodavaca i oni se povremeno pojavljuju
u velikoj brojnosti. Budući da rastu vrlo brzo, do masovnih pojava dolazi iznenada.
Ako se u to vrijeme noću, osobito poslijei kiše, putuje kroz pustinju automobilom,
mogu se u svijetlu farova vidjeti tisuće tih životinjica kako poput malih
klokana živahno skakuću u potrazi za hranom: kukcima koje je kiša izmamila
na površinu, i travom koja je počela nicati.