DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 74 <-- 74 --> PDF |
se upotrebljavaju gotovo u svim europskim jezicima. U nas, a napose u balkanskim zemljama, poznat je i naziv amajlija ili hamajlija, koji je također turcizam. U Alžiru više nema nojeva. Posljednji primjerak nestao je koncem prošlog stoljeća. Mali berberski jelen, koji je nekada bio rasprostranjen na čitavom području Magreba, održao se do danas samo u alžirskoj šumi Feidja, koja se dobrim dije lom nalazi i na teritoriju Tunisa. Taj jelen srodan je sardinijskom jelenu (Cervus elaphus corsicanus), podvrsti europskog jelena, danas prostorno ograničenoj na južni dio Sardinije. U šumi Feidja on je strogo zaštićen, zajedno sa svojim staniš tem. Čagljevi, kojih u šumi ima mnogo, ne ugrožavaju njegov opstanak. Naprotiv, eliminiranjem slabih i bolesnih primjeraka oni održavaju zdravost populacije na prirodan način, bez intervencije čovjeka U jednom malom životinjskom rezervatu pokraj Beni Abesa živi gepard (Acinomyx jubatus). Ta se dugonoga mačka dade priučiti za lov na raznu divljač. Tako su uz njenu pomoć nekada u jugoistočnoj Aziji lovili antilope, a na Cipru muflone. Divljih svinja u Alžiru ima prilično i smiju se loviti, od rujna do svibnja. Slično je i sa zečevima. Zadržao se i tradicionalni način lovljenja uz pomoć sokola, uglavnom na zečeve i potrke (Otis tetrax). Lov na jelene, gazele i muflone je zabranjen, »Pješčana riba« Kako vegetacija od sjevera prema jugu postaje sve siromašnija, tako se i broj životinjskih vrsta smanjuje. Na sjeveru, u mediteranskom pojasu, živi oko 30.000 vrsta, u Sahari oko 4.000, a u krajevima s trajnom sušom svega oko 550 vrsta. Gdje nema nikakve vegetacije živi tek malo kukaca kotrljana, koji se hrane izmetinama deva, i po koja ptica koja ih lovi. U kotrljane spada primjerice sveti skarabej (Scarabaeus sacer), koga su stari Egipćani smatrali svetom životinjom. Sve su se pustinjske životinje dobro prilagodile krajnje nepovoljnim uvjetima svoga životnog okoliša. Kako u pustinji nema nikakvog zaklona, mnoge su vrste bojom prilagođene blijedom žućkastosivom pijesku, npr. skakavci, gušteri i zmije, ptice, skočimiševi i pustinjska lisica. Iznimke su npr. crni kornjaši crnokrilci ili mračnjaci (Tenebrionidae), ali su oni od grabežljivaca zaštićeni čvrstom hitinskom kožom. Crni skakavac Eugaster gugoni brani se od njih štrcanjem krvi. Crne ptice, kao npr. gavrani, nemaju u pustinji prirodnih neprijatelja. Životinje koje se kreću po pjeskovitim tlima imaju tako građene noge da ne propadaju u pijesak. Primjerice neki kornjaši imaju stopala proširena dlakama, a gušteri prste proširene ljuskama. Mnoge se vrste, osobito kukci, gmazovi i glodavci, zakopavaju u pijesak, gdje se zadržavaju preko dana, zaštićujući se tako od nesnosne pustinjske žege, koju za dulje vrijeme ne može izdržati nijedno živo biće. Neki se gmazovi odlikuju sposobnošću regulacije svog metabolizma prema temperaturi do te mjere, da mogu izdržati bez hrane tjednima, pa i mjesecima. Rijetki puževi što žive u pustinji, zapadaju u dulji sušni san. Tako npr. Helix laotea iz Sahare može mirovati više godina, a isti puž na portugalskom otoku Madeiri (madeira, portug. drvo) ugine već nakon nekoliko mjeseci sušnog sna. U gradu El Ouedu nalazi se prirodoslovni muzej, gdje se mogu razgledati mnoge pustinjske životinje koje je inače u prirodi vrlo teško vidjeti. Evo nekoliko tipičnih vrsta: |