DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 44 <-- 44 --> PDF |
vunske šume te se koristi za one dijelove broda do kojih je teže; doći. Iz nizinskog dijela Motovunske šume odlične je kakvoće i brijestovina. Pomanjkanje ravnih sortimenata, za daske i gredice, moglo bi se osigurati pošumljivanjem u Istri. »Za 80 godina dobio bi se materijal za trabakule, za 120 godina za bridge, a za 160 godina za fregate«. Za brodska rebra morat će se koristiti željezo ili figurirane grane lužnjaka i kitnjaka. To drvo moglo bi se »lako dobaviti iz Vojne Krajine i šuma u Hrvatskoj i Slavoniji po niskoj cijeni, iako te vrste nemaju kakvoću drva hrasta medunca ... Za hrastovinu iz Slavonije i Hrvatske«, nastavlja Ressel, »rašireno je nepovoljno mišljenje o njezinoj kakvoći ali koje se temelji na zanemarivim istraživanjima.« Preko trećine teksta (37,5%) odnosi se na Motovunsku šumu koju je »stara Republika nekoć nazivala biserom mornarice, jer se zbog prijevoza vodom smatralo kao da je drvo u Arsenalu ... a piljenice iz motovunske hrastovine zbog elastičnosti, otpornosti i trajnosti su najbolje« u odnosu na hrastovinu iz drugih područja. Na osnovi činjenice da »Republika Motovun« ima pravo sakupljanja drva samo na sedmini šume, Ressel zaključuje, da je Venecija isušila donji dio šume i posadila žir. Veći dio Motovunske šume nalazi se u nizinskom dijelu rijeke Mirne, dakle na području u kojem rijeka odlaže zemljani nanos s područja svoga perimetra. Ressel računa s godišnjim nanosom visine jedne stope (33 cm), što znači da bi stogodišnja stabla bila zatrpana za preko tri metra! Prigodom regulacije rijeke Mirne i gradnje ceste oko 1970. godine pokazalo se da su po prilici tako stara stabla bila zatrpana nanosom debljine oko 80 cm. Zatrpavanje nanosom rijeke Mirne zapazile su i venecijanske vlasti, pod čijom je vlasti bio taj dio Istre, pa su poduzimale i zaštitne mjere. To je prema Resselu u prvom redu bila zabrana bilo kakve sječe šuma u perimetru rijeke — »moćni gospodar nije dopuštao sječu na 8 četvornih milja perimetra « — pa je i »zbog malobrojnog stavnoništva sav bio pod šumom« te je voda u Mirnu dospijevala »gotovo filtrirana«. O tim šumama brinuo se »decemvir stare Republike sa sjedištem u Rasporu kod Buzeta« (točnije u Čičarijskoj dolini). Vjerojatno je to bio razlog da je Venecija zauzela cijelo to područje. Druga mjera bila je izrada kanalizacijske mreže za što brži otok vode iz šume. Propašću Venecije kao države prestalo je i održavanje kanala tj. njihovo čišćenje i proširivanje, pa su bili malo ili nimalo učinkoviti. Tome se pridružila i sječa šuma u perimetru rijeke Mirne. Sječa šuma u perimetru Mirne, kao uostalom i u cijeloj Istri, počelo je nakon što je Austrija preuzela pod svoju upravu Ilirsku provinciju Istru. Naime u Austriji strogo se priznavalo privatno pravo vlasništva, pa tako i pravo iskorišćivanja tj. sječe pa i krčenja šume za pretvorbu u poljodjeljske namjene. Glavni kupac, piše Ressel, bila je Engleska što su naravno iskoristili seljaci, ali na svoju štetu, jer su velikom ponudom snizili cijenu drvu. Pojačanoj prodaji doprinjele su i slabe uzastopne ljetine, pa su ljudi prodavali drvo, da »kupe rižu«. |