DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1994 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Dipl. ing.
VLADIMIR BEVANDA
1925. - 1993.


!


... Sudbina je odredila da svoj rodni
kraj u Bugojnu, svoj zavičaj zamijenite
otokom Bracem.


Našli ste na ovom otoku svoj novi
Dom i usudili bismo kazati smisao svog
ljudskog i stručnog življenja, te preživjeli
svoj najzreliji radni vijek, posvetivši
čitavog sebe i svoje stručne sposobnosti,
darujući šumama i krškom
podneblju...


Bile su riječi oproštaja sa štovanim
dipl. inž. Vladimirom Bevanda u ime
LP. »Hrvatske šume«, Uprava šuma
Split, Šumarije Brač i Hrvatskog šumarskog
društva Dalmacije, u ime kolega,
prijatelja i štovatelja gospodina
Vlade.


Pogreb je obavljen 1. lipnja 1993. godine
u Supetru na otoku Braču na groblju
»Sv. Mikule« kako Supetrani zovu
ovaj poluotočić mira, u sjeni čempresa
i borova, vegetacijom i biljkama koju
su mu ispunjavale ljubav odabranog životnog
puta.


Rođen je u Bugojnu 7. siječnja 1925.
godine, od majke Milade Bartoš češkog
podrijetla i oca Petra, hercegovačkih
korjena, službenika na željeznici. Od
svoje četvrte godine živi u Dubrovniku,
gdje završava osnovnu školu i nastavlja
školovanje u gimnaziji, a tada ga zatiče
II Svijetski rat. Vihor rata od
1942.-1945. unosi u njega nemir i otpore,
i odnosi ga u »pakao«, uskraću


jući nastavak školovanja. Završetkom
rata maturira na gimnaziji u Dubrovniku.
Boravak u ovom prekrasnom mediteranskom
podneblju usađuje u njemu
ljubav i vezanost uz more, te mu trajno
ostaje čežnja i obuzetost.


Godine 1946. upisuje studij šumarstva
na Sveučilištu u Zagrebu, no roditelji
budu premješteni službom u Bugojno.
Provodeći obvezatnu studentsku
praksu u Bugojnu pri kraju studija kao
apsolvent s gospođicom Zdenkom Riczkyevicz
svija gnijezdo, osnovavši obitelj
i redovno završava studij šumarstva
1950. godine.


Po diplomi prvo zaposlenje dobiva u
Vinkovcima, gdje stječe prva iskustva
u šumarstvu. Nakon četiri mjeseca uručeno
mu je službeno imenovanje upravitelja
Šumarije Đakovo.


Godine 1951. prema rješenju odlazi
u Vlasenicu (BiH) gdje službuje sedam
mjeseci. Ponovo se vraća u Slavoniju i
upravlja Šumarijom Lipovac, tada nadležnom
Gospodarstvu Vinkovci. U Lipovcu
boravi i radi 1952. i 1953. godine.
U godini 1953. dobija postavljenje
za direktora Lugarske škole u Vinkovcima
gdje ostaje do jeseni 1956. godine.


Odlazeći s obitelji unutarnjim poticajima
i nemirima, duhom i osjećajima
na odmor u Split, susreće »Dalmatinske
šumare« pa na prijedlog i bez puno
uvjeravanja ing. Dimitrije Bure, već u
jesen 1956. prihvaća ponuđeno mjesto
upravitelja »Šumarije Brač« u Supetru,
iza inž. Branimira Marinkovića. U Šumariju
Brač sobom donosi i unosi burni
temperament južnjaka, sve svoje
stručno znanje s fakulteta, volju i snagu
na promicanju šumarstva ovog danas
zelenog otoka. Međutim obećano socijalističko
društveno uređenje nije mu
dalo podršku da razvije iz sebe svoju
mladost i znanje, stručnost i entuzijazam.
Nailaze vremena, desetljeća apatije,
financijske krize, nerazumijevanja
ondašnjeg društva i vremena sitnih ambicioznih
vlastodržaca malih sredina, za
šumarstvo krša. Sve je to morao najviše
sam podnositi pa sve svoje snage i znanje
morao ulagati kako bi osigurao egzistenciju
djelatnicima u Šumariji, svojoj
obitelji i sebi. Izdržava i podnosi
teške godine, hrvajući se istovremeno
s nestručnim težnjama i pritiscima lokalnih
moćnika koji su se u sve razumi


jevali, nepoštujući zakone, organizaciju
struke, znanosti i postulate ove. Ostaje
u šumarstvu i tada kada su u vremenu
svekolike neimaštine, besparice i promašaja
u sustavu, mnogi šumari odlazi


li.
Usprkos svim poteškoćama uspijeva
držati i održati Šumariju svojom sposobnošću,
pronalaziti snalaziti se i
ostvariti puteve realizacije svojih zamisli
na promicanju šumarstva.


Pored uzgojnih radova i mjera zaštite,
čuvanju šuma kao bitnim zadaćama
šumarstva Dalmacije posebice na Braču,
okolnosti ga sile s reduciranim
osobljem i 1965. godine upušta se u
uzgoj pernate divljači fazana i jarebica
u svrhu promicanja lovnog gospodarstva.
Godine 1969. osniva u Supetru
autokamp u borovoj šumi kako bi prihod
iz ovog ulagao u provođenje mjera
zaštite šuma, osobito od šumskih požara.
Nesebično ulaže sve svoje snage na
zaštiti šuma od požara osobito u ljetnim
razdobljima, organizirajući ovu službu.
Danima i noćima zajedno sa svojim suradnicima
i osobljem i pučanima borio
se s vatrom oduzimajući joj ili braneći
svako stablo, šumarak ili maslinu, da
bi Brač ostavio zelen, ljubak, darežljiv
i privlačan svakom Bračaninu ili namjerniku.
Povremeno, a osobito od
1970., radi na hortikulturnim radovima,
projektira i uređuje te održava parkove,
šetnice i površine oko hotelskih
objekata u Supetru i Bolu.


Godine 1973. podiže uzgajalište muflonske
divljači na površini od 25 ha
na Vidovoj Gori, a ovo 1980. i 1981.
proširuje na 214 ha površinu ograđenu
2 m visokom žičanom ogradom u dužini
od 8 km. 1980. godine od Poljoprivredne
zadruge Nerežišća, Šumarija
Brač prihvaća osnovno stado ovaca po
»savjetu« pa je primoran baviti se stočarstvom
bez obzira na poteškoće i djelatnost
koja je izvan struke. Bez pogovora
prihvaća novu zadaću sve u svrhu
očuvanja šumarstva otoka kao i djelatnika
koji su ostvarivali egzistenciju u
njoj.


Poticajem gospodina Vlade Bevanda
izrađena je »Osnova gospodarenja za
značajni krajolik Vidova Gora« za razdoblje
1982. - 1991. godine. To je prva
i jedina za sada takva osnova za šume