DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 67     <-- 67 -->        PDF

IN MEMORIAM


IVAN DUJANIĆ
1932-1992.


Nakon kratkotrajne podmukle bolesti
tiho je prestalo kucati srce našeg
dragog Duje na veliku žalost njegovih
najbližih, te mnogobrojnih prijatelja i
znanaca. Njegovim preranim odlaskom
naša šumarska struka ostala je siromašnija
za još jedan plemeniti i sadržajniji
život.


Ivan Duje Dujanić rođen je slučajno
u Senju, gdje mu je u to vrijeme službovao
otac. Svog mjesta rođenja jedva se
prisjeća, jer je otac, odmah po njegovu
rođenju, bio premješten. Iako su mu
roditelji rodom iz Istre, malom Ivanu
stjecajem okolnosti nije bilo suđeno da
se rodi i odraste u ovom divnom kutku
naše domovine.


Osnovnu školu pohađa u Crikvenici
i Glini, a sedmoljetku (nižu gimnaziju)
u Petrinji. Nakon uspješno položene
male mature zapošljava se na godinu
dana u Poduzeću za iskorištavanje
šuma Sisak, a zatim se uspijeva upisati
u renomiranu Srednju (saveznu) šumarsku
školu za krš u Splitu. Za četverogodišnjeg
školovanja od 1948—1952. g.
prolazi kroz ruke vrsnih šumarskih nastavnika,
što je bila puna garancija zavidne
stručne razine završenih šumarskih
tehničara. Po završetku mature zapošljava
se na godinu dana u Šumskom
gospodarstvu »Viševica«, Rijeka —
Odjelu za uređivanje šuma, do odlaska
u vojsku. Ovaj prvi doticaj s uređivanjem
šuma na početku radnog vijeka
odredio mu je daljnju sudbinu. Zavolio


je ovu tešku i zahtjevnu šumarsku disciplinu
kojoj će pokloniti najbolje godine
svog života. Dujina urođena točnost,
urednost, smisao za rad s preciznim
geodetskim instrumentima i tehnička
perfekcija kod izrade karata došla
je do punog izražaja. U tome ga ni u
jednom trenutku nije pokolebao teški
terenski rad u šumama Gorskog kotara,
Velike Kapele, Velebita, Učke i drugih
susjednih šumskih predjela. Nedostatak
vozila i slaba otvorenost šuma nalagali
su višednevni smještaj u neadekvatnim
šumskim nastambama, lošu prehranu i
cjelodnevna iscrpljujuća pješačenja; često
i u nepovoljnim klimatskim prilikama.
U takvom tempu izdržao je Duje
skoro dva desetljeća, od 1952-1972.
g., uz dva kraća prekida od ukupno
dvije godine i to najprije zbog vojske,
a zatim rada u šumariji Crni Lug, 1957/


58. g., na mjestu kontrolnog lugara.
Stručni ispit polaže 1956. godine što
mu omogućuje napredovanje u službi,
pa tako 1962. g. postaje referent uređivanja
šuma. Potvrdu o njegovu uspješnu
radu nalazimo u više godišnjih
ocjena datih od rukovoditelja tadašnjih
službi uređivanja šuma. U većini ocjena
osobito se ističe njegovo vrlo dobro poznavanje
poslova na uređivanju šuma,
kao i visoka razina izrade tehnički dotjeranih
nacrta i matrica, sačinjenih iz
podataka njegove precizne izmjere na
terenu i izračunavanja podataka. Vjerodostojnost
takvih ocjena potvrdila se i
kasnije prilikom izrade novih karata od
strane novoosnovanih sekcija za ured
ivanje šuma nakon 1972. godine. I tada
su njegovi precizni temeljni nacrti u cijelosti
poslužili kao valjane podloge
kod izrade novih nacrta.


Za njegovog višegodišnjeg rada u
uređivanju šuma događaju se česte organizacijske
promjene, koje se najčešće
negativno odražavaju na njezinu kvalitetu.
Takva su zbivanja nažalost krajem
1972. godine stvorila preduvjete za konačnu
likvidaciju poznate nasljednice
Službe uređivanja šuma nekadašnje sušačke
direkcije šuma. Zahvaljujući dobroj
volji novoformiranog trgovačkog
poduzeća »Drvo«, gotovo je svim šumarskim
stručnjacima iz uređivanja
šuma bio osiguran posao. U nemogućnosti
nastavka obavljanja dotadašnjih
poslova, većina stručnjaka bila je prisiljena
prihvatiti poslove u »Drvu« u


okviru njegove isključive trgovačke djelatnosti.
Tako je Ivan bio raspoređen
za šefa skladišta konsignacije u Sektoru
vanjske trgovine, u razdoblju od 1973.


g. do odlaska u mirovinu, sredinom
1991. godine. Osim toga u kraćem vremenu,
od 1980-1983. g., obavlja i dodatne
poslove referenta općih poslova.
Vrijedno je istaknuti njegovu ljubav
prema filateliji, pa je to sigurno jedan
od rijetkih šumara-filatelista. Ovaj njegov
hobi pogotovo je zanimljiv za našu
struku, jer je Duje uspio prirediti više
tematskih zbirki iz šumarstva, srodnih
prirodnih znanosti i ostalih područja,
koje su dobile visoke nagrade na više
domaćih i međunarodnih izložbi. Zanimanje
za sakupljanje marki pokazuje
već 1949. godine, ali se time intenzivno
počeo baviti 1965. g., kad se učlanio
u Filatelističko društvo »Rijeka«, gdje
će obavljati odgovorne funkcije, od
1975—1992. godine. Propagira ljubav
sakupljanja maraka, osobito među
mlađim naraštajem, jer kako je često
govorio: »To je zabava i uživanje kojim
se proširuje opća kultura, a razvija se
veća odgojna, obrazovna i uopće stvaralačka
vrijednost svakog poklonika
ovog hobija.« Međutim, njegova ljubav
bila su putovanja i istraživanja, ali za
to nije imao mogućnosti, pa su mu u
pomoć priskočile njegove marke s kojima
je u mislima brodio tim nedokučivim
prostranstvima. Smatram da bi
naša struka dobro učinila kad bi otkupila
zbirke iz područja šumarstva, koje
bi se potom mogle izložiti na nekim
istaknutim mjestima u našim šumarskim
ustanovama.


Nažalost opaka bolest, nakon odlaska
u mirovinu, naprasno prekida njegov
životni put. Kada smo mogli očekivati
njegove nove uspjehe u području
filatelije a smireniji život u krugu svojih
najbližih, dogodilo se ono najgore.


Opraštajući se na kraju od mog prijatelja
Duje, želio bih njegovu suprugu,
djecu i unuke, te ostalu rodbinu, prijatelje
i znance upoznati s jednom misli
Martina Kessela, koji kaže: »Sasvim je
izlišno pitati ima li život ili nema nekakav
smisao. On ima onakav smisao kakav
mu mi dajemo.«


U tom pogledu život našeg Duje
imao je zaista pravi smisao.


Mr. Vice Ivančević




ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 68     <-- 68 -->        PDF

ŽELJKO ŠKRGATIĆ
1913-1994.


Iznenada nas je napustio još jedan
član našeg društva. 4. 2. 1994. umro
je inž. Zeljko Škrgatić.


Inž. Željko Škrgatić rođen je 1913.
godine u Požegi. Gimnaziju je završio
u Zagrebu, a sjedio je u razredu s mnogim
kasnije poznatim osobama iz kulturnog,
znanstvenog i stručnog života
Zagreba.


Šumarski fakultet završio je u Zagrebu,
a u službu je stupio kao pripravnik
1940. godine na Sušaku u Direkciji šuma.
1941. godine biva premješten u
Gospić gdje je tada osnovana Direkcija
šuma za Liku, što je zapravo preseljenje
Direkcije sa Sušaka koji je tada bio
pod talijanskom okupacijom. U Direkciji
u Gospiću inž. Škrgatić radi u grad
evinskom odjelu, a kao mladom stručnjaku
povjerava mu se vođenje izgradnje
nove zgrade Direkcije pod stručnim
nadzorom iskusnog inž. Despota. Ovo
je bila prilika koju je inž. Škrgatić obilato
iskoristio, zavolio to područje, te
su kroz čitav kasniji njegov radni vijek
visokogradnje bile u središtu njegovog
stručnog interesa.


Tijekom 1943. godine inž. Škrgatić
odlazi na službu u Pleternicu te nakon
kraćeg rada u Daruvaru 1946. godine
odlazi u Novu Gradišku gdje ostaje 18
godina, do 1964. godine. Za službe u
Novoj Gradiški postaje tehničkim direktorom
Šumskog građevinskog podu-


DRAGUTIN KOMLINOVIĆ,
dipl. inž. šumarstva
1907.-1993.


Kada se sa prijateljem u visokoj starosnoj
dobi obnavljaju uspomene i sjećanja
na prošlost i na prijeđeni životni
put, osobito ako su životni putevi imali
bezbroj dodira i sukladnosti, onda je
to ugodno i vedro, ukazuje na smisao
i korist života. Ako se uspomene i sjećanja
obnavljaju za umrlim prijateljem,
onda to stvara bol i žalost, ali i utjehu
da se generacijama ne izbriše uspomena,
da se održi pietet umrlome, ali eto
i neka besmrtnost ovim nekrologom.
Ako se još utješimo kršćanskom doktrinom
o besmrtnosti duše, ili Sokratskim
poimanjem da je smrt slična snu, da
duh ostavlja materijalno tijelo i odlazi
u besmrtnost, onda materijalni odlazak
s ovoga svijeta predstavlja normalni tok
svega živoga.


zeca 1949. godine. Naime, po završetku
drugog svjetskog rata šume su bile jedini
izvor sredstava za obnovu zemlje.
Za eksploataciju je bilo potrebno izgraditi
ili obnoviti porušene šumske prometnice,
uglavnom željeznicu, jer je autotransport
tek bio u začetku. Spaljene
su i razorene sve lugarnice i druge gospodarske
zgrade bez kojih nije bilo
moguće gospodarenje šumama. Za realizaciju
ovako velikog programa izgradnje
šumskih prometnica i zgrada osnivana
su Šumska građevna poduzeća.
Na položaj tehničkog direktora takvog
poduzeća u Novoj Gradiški došao je
inž. Škrgatić. Najveću odgovornost za
rad poduzeća snosio je, kako je poznato,
upravo tehnički direktor. Za takvu
su zadaću bile potrebne, uz stručne i
fizičko-organizacijske sposobnosti. Pomanjkanje
materijala, strojeva i radne
snage stvaralo je nerješive probleme.


Uz projektiranje i izgradnju šumskih
željeznica, inž. Škrgatić odgojio je
mnoge mlade stručnjake. Uživao je visoki
stručni ugled za područje visokogradnje.
Sve projekte za zgrade radio
je sam, a manje je poznato da je sudjelovao
na natječajima za projektiranje
javnih zgrada te da je dobio prvu nagradu
za stambeno-poslovnu višekatnicu
u Novoj Gradiški. Njegovi stručni
uspjesi pribavili su mu priznanje pretpostavljenih
i nepodijeljeno poštovanje
suradnika.


Kao istaknuti stručnjak u području
izgradnje šumskih prometnica i privred-


Tako razmišljam, slažući ove retke
za umrlog prijatelja i kolegu u struci,
Dragu Komlinovića, dipl. inž. šumarstva.
Pregledat ćemo i trajno upisati
životni put.


nih objekata dolazi 1964. godine u Projektni
biro »Palmotićeva 45« u Zagrebu,
koji je i tada bio angažiran u području
šumarstva.


Radio je kao samostalni projektant
na izradi i nadzoru projekata javnih cesta,
jer se tada dolaskom mladih građevinskih
stručnjaka mijenja sadržaj rada
i biro projektira objekte svih vrsta niskogradnje.
Šezdesetih godina, sudjelujući
u investicijskoj grupi Fonda Republike
Hrvatske za gradnju dijela Jadranske
turističke ceste na području
Dubrovnika, projektira sve objekte
(propuste i mostove) koji se pojavljuju
u projektiranju cesta. Inž. Škrgatić projektira
na desetke kilometara šumskih
cesta na području Novske, Lipovljana
i Gradiške. Sedamdesetih godina projektira
prometnice novog turističkog
naselja Červar kod Poreča koje postaje
novi turistički grad s više od deset tisuća
stanovnika.


Radeći velik dio svog radnog vijeka
kao projektant u Projektnom birou
»Palmotićeva 45« na projektiranju javnih
cesta svih kategorija, inž. Škrgatić
dao je veliki stručni doprinos.


Uvijek tih, nenametljiv, staložen i
miran, u radu točan i temeljit, kao suradnik
siguran i odgovoran, kao prijatelj
odan i iskren, inž. Škrgatić bio je
cijenjen i poštovan od svih kolega i
suradnika. Takvog će ga zadržati u sjećanju
svi koji su ga poznavali.


Ing. Pavle Jurić


Rođen je u Petrinji 3. rujna 1907. u
gradu koji je imao tradiciju da daje
zaljubljenike u šumu i u šumarski poziv.
Tu u Petrinji završava gimnaziju,
a Šumarski fakultet u Zagrebu, u veljači
1936. godine. Prvih nekoliko godina,
od 6. srpnja 1936. do 3. rujna 1938.
godine radi kao tzv. umni nadničar.
Tada je postavljen kao šumarski pripravnik
i od tada počinje njegova šumarska
praksa i rad.


Radio je u više šumarskih organizacija,
u to predratno vrijeme, najduže u
Direkciji šuma Banja Luka do siječnja
1944. godine, zatim kratko vrijeme u
Direkciji šuma Zagreb, a od siječnja
1945. godine prelazi u Slavoniju u šumariju
Okučani, Hrvatska Dubica, Pakrac,
pa šumariju Rajić, u Požegu,
Novsku, već kako su se tada mijenjali
organizacijski odnosi u šumarstvu. Krajem
1949. godine osnivanjem šumarskog
centra u Novoj Gradiški, prelazi




ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 69     <-- 69 -->        PDF

na rad u taj centar, opet u nekoliko
raznih organizacija, jer su se i one mijenjale.
Ovdje počinje i uspon karijere
inž. Komlinovića, postaje čelni čovjek
u tadašnjoj šumarskoj organizaciji. Ima
utjecaja u političkim organizacijama,
što se pozitivno odražava i na uspon i
razvoj struke. Šumarstvo dobiva u tom
dijelu Slavonije jedno izrazito mjesto,
razumijevanje i važnost za tu granu privrede
u toj mikroregiji. Unapređuje se
i dovodi u prvi plan lovstvo i otkriva


IVICA MILIČIĆ


12. 8. 1935. - 14. 4. 1993.
14. travnja 1994. godine navršava se
godinu dana od prerane smrti našeg
Ivice, ostavljajući ga uzvišenju mira
Svetog Nikole na Glavici, iznad grada
Hvara u smiraju sunca, njegovi najmiliji,
šumari Dalmacije i svi oni koji su
osjećali svoj dug i štovanje prema Ivici,
dostojno ga i srcem ispratili kao iskrenog
prijatelja, dragog kolegu, poštenog
čovjeka, humanistu i dušu s nadom u
Svevišnjeg.
U smiraju sunca s morem u obzoru
rekli smo mu na oproštaju, ... imao je
naš Ivica dvije velike, temeljne životne
ljubavi: svoju obitelj i svoju Šumariju.


U jednu i drugu ljubav ulio je sve
što je imao, čitavog sebe, svu svoju
dušu. U prvu i drugu ljubav ulio je
svojeg Boga u kojeg je djetinjim pouzdanjem
vjerovao i od kojeg se ni u
najtežim svojim trenucima nije odvajao.
Naprotiv, uz Njega i iz Njega crpio je
snagu da izdrži ...


Riječi oproštaja bile su tog četvrtka,


15. travnja 1993. godine u ime J.P.
»Hrvatske šume«, Uprave šuma Split,
Šumarije Hvar i Hrvatskog šumarskog
njegov značaj. Osniva se osnovno šumarsko
školstvo, toliko potrebno za izvođenje
radova, osiguravaju se sredstva
za uvođenje mehanizacije za izgradnju
šumske infrastrukture.


Dolazi do veće reorganizacije, pa inž.
Komlinović, stekavši glas vrsnoga organizatora,
prelazi 1960. godine u Zagreb
u vrhovnu šumarsku upravu, gdje kao


Vtor dijela područja Hrvatske
uuavija inspekcijske poslove i upravnu
službu, s uspjehom visoko kvalitetnog


društva Dalmacije, u ime kolega, prijatelja
i štovatelja našeg Ivice.


Kažemo Ivice, bez puno pridjeva,
oslovljavanja i službenog naziva, jer samim
imenom i spominjanjem imena Ivica,
sve je bilo rečeno, poznato i prepoznatljivo
među šumarima Dalmacije.


Ivan Miličić rođen je u Hvaru 12.
kolovoza 1935. godine od majke Franke,
rođene Novak iz hvarske obitelji i
oca Nikole poljodjelatnika, također iz
Hvara. Pradjed Ivice, gospodin Mate
Miličić bio je pomorac i prvi turistički
djelatnik otoka Hvara, prvi hotelijer
koji je renovirao zgradu na hvarskoj
rivi — obali u prvi hotel kojeg grad
Hvar dobija 1930. godine imenom »Slavija
«. Cjelokupna obitelj usmjerena je
otvaranju hotela i svi skrbe o njegovoj
opstojnosti i na svoj način unose prve
korake razvoja turizma Hvara.


Bilo je u obitelji i težaka i liječnika,
a najviše dobrih i marljivih ljudi, pa ih
zatiče kazna nacionalizacije 1948. godine.
Obitelj Miličić ispašta svoju pokoru
utjehom u Boga i deset prstiju zarivenih
i upetih u zemlju marljivog i ustrajnog
oca Nikole, priskrbljujući postojanje i
život peteročlanoj obitelji. Upornim i
poštenim marom oca poglavito na zemlji,
ponekad ribarenjem te majkom kućanicom
koja izbivanjem supruga na
moru radi i na zemlji i u kući, Ivica
završava osnovnu školu u Hvaru. Sklonošću
Ivice te brižnim roditeljskim željama,
upućuju ga 1952. godine u Srednju
šumarsku školu za krš u Splitu. S
ocem Nikolom ostaju dva sina Mate i
Ante uporno radeći i skrbeći školovanje
Ivici.


Krajem 1955. godine negdje u proljeće
završava školu i stječe diplomu
šumarskog tehničara. Nakon ove odlazi
»odužiti« svoju obvezu »armiji« u Ljubljanu
i Maribor. Vraća se nakon osamnaest
mjeseci u proljeće 1957. u svoj
Hvar, u očev Dom, na nekad i opet
danas (Pjacu) Trg. Sv. Stjepana. Zapošljava
se kao (pripravnik) radnik-smo


stručnjaka. U mirovinu odlazi 1. siječnja
1975. godine.


Bio je izrazito porodični čovjek, volio
je obitelj, brinuo se svesrdno za nju,
te drugo za njega i nije postojalo —
dom i obitelj. Izgubio je dvije supruge,
ali je u svojoj supruzi Mariji našao prijatelja
i zaštitnika do smrti 13. prosinca
1993.


Neka ostane trajna uspomena na inž.
Dragu Komlinovića.


Franjo Petrović


lar u Šumariji Hvar, a prvi direktor
bijaše mu dipl. inž. Branko Bičanić.
Na ovom radnom mjestu ostaje do 31.
prosinca 1957. godine. Od 1. siječnja
1958. godine postaje revirnikom ove
Šumarije, a ovu po umirovljenju inž.
Bičanića vodi tehničar Stipe Radovanović.
Tijekom te godine braća Mate i
Ante, nepomirljivi »ubilježbom i obilježjima
obitelji kulaka i vjerom u Boga«
ostavljaju svoje roditelje i Ivicu, proganjani,
ilegalno napuštaju Hvar i kao
mnogi Hrvati odlaze u svijet.


Prerano gubi majku, a otac suprugu.
Godine 1963. svija svoje obiteljsko gnijezdo
s gospođicom Marijom Bratanović
iz Hvara. Skupa su jači protiv tadašnjeg
svjetonazora i manira pojedinaca
»malog mista«.


Ono što je obitelj Miličić doživjela i
preživjela 1948. godine, slična sudbina
»nacionalizacije«, zahvaća i Šumariju
Hvar. Naime, ondašnja Skupština općine
Hvar 31. ožujka 1969. godine rasformirala
je Šumariju zbog navodnog
gubitka od jednog milijuna dinara, nedozvoljavajući
da se bavi dodatnim djelatnostima
kao što je turizam te da pokuša
sanirati prividan gubitak. Polovica
radnog osoblja sa svim osnovnim sredstvima
— poslovnom zgradom, garažama,
destilerijom smole, brod i druga
sredstva po »nalogu« odlaze, odnosno
prelaze u vlasništvo hotelskog poduzeća,
a dio u službe Skupštine općine
Hvar.


Naravno, slijedi pokora Ivici i postavlja
ga se lugarom pri općini Hvar
sve do 31. prosinca 1969. godine. Od


1. siječnja 1971. godine raspoređuje se
za referenta šumarstva do 31. prosinca
1981. godine. Od 1. siječnja 1982. godine
u skladu s tadašnjim Zakonom o
šumama i unošenjem poboljšica u ovu
djelatnost na području Dalmacije, Ivica
prelazi na radno mjesto revirnika u
Šumsko gospodarstvo Hvar, kojeg vodi
ne svojom krivnjom nastavnik, kao v.d.
direktora Stjepan Olujić. I tada naš
135




ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 70     <-- 70 -->        PDF

Ivica podmeće svoje rame ne za plakanje
već rame i leđa pod opožarene crne
i čađave borove trupce do pojasa u moru,
pomažući otpremu ovih brodovima
s otoka Šćedra ili uvala Hvara: Duboke,
Dubovice, Zavale i Sv. Nedilje. Sve
radi s voljom i ljubavlju, savješću i moralnim
načelima usađenih u dušu već
generacijama svojih predaka. Radi i
stišće zube u moru teškoća da bi Šumsko
gospodarstvo Hvar postojalo i egzistiralo.
23. studenog 1984., podržan i
štovan od svojih suradnika, upravlja gospodarstvom
i vodi ga uspješno kao direktor.


Prije sudbonosnih događaja u Hrvatskoj
i za Hrvatsku 1989. godine, naš
Ivica osjeća prve tegobe kobne bolesti.
Ne vjeruje i prkosi joj svojim optimizmom,
vedrinom i voljom, unoseći želju
za životom, bodri svoje najbliže,
svoje suradnike, prijatelje i znance. Sje


ćaju ga se ovakovim i s plodovima sa
svoje zemlje darovani im i Vukovarci
Hvara. Nema šumara, radnika ili sjekača,
kolege ili našeg znanstvenika koji
je došao u Hvar, a da ga naš Ivica nije
»provukao« kroz svoju obitelj i dom te
na rastanku »ugurao« u ruke vrećicu
zrelog voća iz svog vrta za sretan put.


Uspostavom samostalne Republike
Hrvatske i donošenjem Zakona o šumama
1991. godine te prvom pravom
i znakovitom reorganizacijom šumarstva
Hrvatske u Javno poduzeće »Hrvatske
šume«, Ivica je novom sistematizacijom
postavljen za pomoćnika
upravitelja Šumarije Hvar, Uprave
šuma Split, gdje nas šumare Dalmacije
ostavlja tužnim ali ponosnim što smo
ga imali za suradnika, šefa, direktora,
pomoćnika upravitelja, ali još više za
iskrenog prijatelja, dragog kolegu i čovjeka.


Tog smiraja sunca od prije godinu
dana Ivica nije ostavljen uzvišenju mira
iznad grada Hvara, molitve traju ovlažene
suzama njegove supruge Marije,
marljivog sina Nikše i brižne kćeri Ranke.
Otac Nikola zašao u devedesetu
godinu života s nevjericom svakodnevno
odlazi preko Pjace Sv. Stjepana
do svog vinograda.


Naše sjećanje završili bi riječima
oproštaja u smiraju, ... Hvala Ti u ime
šuma, ovih već poodavno stasalih i onih
koje tek stasaju na Tvom otoku, a u
koje si ulio svoju skrb kao šumar i
ljubav kao čovjek ovog otoka. I one
su danas, na svoj poseban način, ovdje
s nama nazočne i opraštaju se od svog
Ivice ... Hvar je danas siromašniji, a
nebo bogatije za jednog Ivicu.


Dipl. inž. Porin Schreiber