DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1995 str. 55 <-- 55 --> PDF |
0 svom književnom radu Matijašević (u kazališnom listu Hrvatska pozornica br. 27. od 19. ožujka 1944. god.) piše "Pisati sam počeo vrlo rano. Od odsudnog značenja za početak mog književnog stvaranja, bilo je čitanje narodnih pjesama u mojoj seljačkoj obiteljskoj kući. Još prije nego sam počeo ići u pučku školu, znao sam dosta pjesama napamet, a naučih ih slušajući od starijih. Pod utjecajem te prve lektire počeo sam i sam sastavljati stihove narodnog deseterca, a u četvrtom razredu gimnazije napisao sam pripovijest Aljmaška Gospa, koja mi je tiskana u tadašnjem đačkom listu OMLADINA (1926. g. - nap. O. P.). Tako je počela stalna književna suradnja u đačkim listovima, a g. 1930. ulazim s pjesmama u HRVATSKU REVIJU i odonda stalno surađujem u svim hrvatskim književnim časopisima i novinama". Kako u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža" (u Zagrebu) postoji kartoteka naslova svega do 1945. godine objavljenog u novinama i časopisima to nije bilo teško provjeriti, sve su njegove pjesme i novele objavljene u 22 zbornika, časopisa i novina. Jedan je od autora u knjizi pjesama LIRIKA ŠESTORICE, izašle u Zagrebu 1930. godine, a dio pjesama objavio je i u dvije vlastite zbirke: »I LICU GNJEVOM« s predgovorom Josipa Berkovića u izdanju Savremenih pogleda u Slavonskom Brodu 1936. godine u kojoj su, kako je zabilježeno u samoj knjizi, već prije u raznim časopisima objavljene pjesme. 1 »NEMIR SAMOĆE«. Lirika. Vlastita naklada. Zagreb, 1941, "posvećeno sreći Mlade Hrvatske". Vladimir J u r i ć svoj prikaz Matijaševićeve zbirke NEMIR SAMOĆE u Sarajevskom novom listu 1942. br. 277. naslovio je s O pjesništvu tihe glazbe i samotnih lutanja Marijana Matijaševića, saževši tako svoje osobne dojmove njegove lirike. No to je samo jedna strana njegove lirike, jer se u taj dojam sigurno ne mogu uvrstiti stihovi poput onih u pjesmi Matoševa smrt: "Ognjica. Znoj. Ždere karcinoma. Krvavo meso. Rastu krugovi mraka. U očima zadnja noć započima. Nož u grlu. U sobi nema mraka." Ili poput onih u pjesmi Bijeda (Savremeni pogledi 1936. br. 4): (Bijeda) Suzu u oku nosi, a kune kad prosi; Ona podiže ruke čvorave i krastave, Sjekire, barikade i buntovne zastave. Zastave i plamen, što sažeže i liže Ponoćno nebo, krovove i prozorska stakla! O noći strave, o utvare iz pakla O, požarna zvona! Bijeda se ipak iz svoje pasive ma kla. Opširnija analiza Matijaševiceve lirike premašuje okvir portreta, ali bilježimo pjesmu Jela, posvećenu dr. Nenadiću. Dr. Nenadiću? Da, svojedobno su profesoru uređivanja šuma i računanja vrijednosti šuma na zagrebačkom Gospodarsko- šumarskom fakultetu, dakle i Matijaševićevom profesoru. Pjesma se nalazi u prvoj zbirci tj. u zbirci I Licu Gnjevnom i po kojoj "Modra gospođica, miss planinskog mira Bljedoliku bukvu u društvo si bira". Matijašević se ne smatra "još" novelistom. Na to mu ne daje pravo "ono nekoliko novela, što sam ih objavio posljednjih mjeseci", naglasio je u Hrvatskoj pozornici. Međutim, kako mu je onemogućeno da objavi više novela, moramo ga ubrojiti i u noveliste, jer je on takav i po, kako se kaže, rođenju. Objavljene novele vrlo dobro su primljene, i na moj upit zašto ih više ne objavljuje, odgovorio je da novu može pisati tek kada prethodnu vidi tiskanu. "Dramska književna djelatnost počela me je zanositi vrlo rano", bilježi Matijašević te od "mnogo pokušaja iz srednjoškolskih dana" navodi dramu Judita, koju "nakon punih petnaest godina ... ponovo oživljava". Slijede tragigroteska Aljmaš i drama Gospođa Tina, "malograđanski događaj u tri čina". Obje drame ponudio je Hrvatskom kazalištu u Zagrebu za izvedbu, ali obje su odbijene. Prva, "Aljmaš" je "dobro i zanimljivo pjesničko djelo, ali loša drama" a za rukopis "Gospođe Tine" piše, da se "izgubio negdje u poplavi rijeke Like u jesen 1937. (i) pokoj mu vječni!" tako ostade samo drama U brodolomu. Jedina, ali dovoljan dokaz o njegovom talentu kao dramskog pisca. Drama "U brodolomu" imala je, kako mi reče, prvotni naziv "Srdca u sumračju", a naslov je promijenjen na sugestiju režisera prigodom njezine izvedbe u zagrebačkom Hrvatskom kazalištu s praizvedbom 1. travnja 1944. godine. Drama U brodolomu je, kaže Matijašević "izrađena kao zatvoreni kvartet ili komorna igra, u kojoj ljudi pod težinom svoje sudbine doživljavaju i svoje osobne drame, a u dodirima s drugima i skrivenim tragedijama tih drugih pronalaze neuklonjive uzroke i svog osobnog tragičnog zbivanja ... A opet svi bi htjeli biti ljudi: ljudski mrze, ljube i ljudski opraštaju. Mislim, da ljudi još nisu zaboravili opraštati!" Kvartet u drami su tri arhitekta - Filip, Vasilis i Teodor te Klara, Teodorova supruga. Arhitekti su udruženi u poduzeće "Filip Leović i drug". Od njih najsposobniji je Filip i tu je ishodište drame. Vasilis kao manje sposoban ljubomoran je na Filipa i zavodi mu zaručnicu Klaru. Klara se nakon toga ne smatra dostojnom postati Filipovom suprugom pa se udaje za Teodora. Epilog: uslijed nekih manipulacija propada poduzeće "Filip Leović i drug" koje ga preuzima Teodor; Filip se natjecao za profesorsko mjesto ali umjesto njega, po "višem nalogu", izabran je Teodor! I na kraju otkriva se "tajna", da su Filip i Vasilis braća po ocu. Naime, Filipov otac, drvotržac, za vrijeme boravka u Grčkoj imao je odnos s jednom Grkinjom - posljedica je Vasilis. Vasilisa cijeli život prati žig "nothosa - kopileta" a to je utjecalo na njegovo ponašanje. Saznavši da su polubraća Filip i Vasilis zaboravljaju dotadanje trzavice, mire se i praštaju uvrede. Filip, međutim, gubi samopouzdanje, "jer je sve propalo! Klara i katedra i poduzeće, i ja i ti, Vasilis! Svi smo propali u more patnja i davimo se u njima ... A trebalo bi još malo živjeti, makar još malo nekim drugim, boljim životom!" Za Filipa more patnji bilo je preduboko i on umire od klijenuti srca. Brodolom je to za Filipa, ali njegova drama je triumf za Matijaševića. Drama, koju su izveli prvaci zagrebačkog kazališta doživjela je veliki uspjeh, i publike i kritike. Tako, npr., dr Ljubomir Maraković, ondašnji najmjerodavniji kritičar, čije su kritike glumci s nestrpljenjem očekivali kao najobjektivnije, u "Spremnosti" od 17. travnja 1944. između ostalog piše: "Veoma duhovito prenio je pisac Filipovu neugasivu ljubavnu čežnju u njegovu potresnu izpovied pred Klarinim portretom, koji je za nj još uvijek svetinja. Na taj je način pisac ostao vjeran naturalističkom načelu izbjegavanja monologa, ali je probio njegove okove i stvorio prizor lirske snage. ... G. Matijašević je u Filipu Leoviću stvorio tip čovjeka du |