DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1996 str. 12 <-- 12 --> PDF |
M. Figurić: RASPRAVA O KONCEPCIJI ODRŽIVOG RAZVITKA I NJENOM UTJECAJU NA UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI ŠUMSKIH RESURSA Šumarski list br. 1—2, CXX (1996), 9—18 transformacija koje optimiziraju današnje koristi ne dovodeći pri tom u opasnost moguće potencijale za slične koristi u budućnosti", te švedskih znanstvenika B o j o a, Malera i Un emo a (1992) prema kojima je "ekonomski razvitak u specifičnim područjima (regija, nacija, globalno) održiv ako se ukupne zalihe — ljudskog kapitala, fizički obnovljivog kapitala, ekološkog bogatstva i iscrpivog bogatstva — stalno ne smanjuju". Bez obzira na polazišta raznih definicija održivog razvitka, svima je zajedničko da ne isključuju ekonomski rast već ga stavljaju u širi kontekst i neposredno dovode u vezu s prirodnim i socio-kulturnim sklopom. Implicite se podrazumijeva (M u n n ,1989) da promišljanje razvitka mora biti na dugi rok, a djelovanje odmah, te da pristup treba biti integralan. Nije tome razlog samo to što su ciljevi mnogobrojni i međuovisni, već i to što ciljevi moraju biti utvrđeni tako da priroda i društvo prihvaćaju mnogo fleksibilnije socio-ekonomske promjene i promjene u okolišu, te da se misli globalno, a djeluje lokalno. Razlike između čisto ekonomskog pristupa i pristupa održivog razvitka veoma su značajne. Pritom one nisu uvjetovane samo promjenom sadržaja, već i širinom obuhvata. Proširenjem koncepta, čistom ekonomskom funkcioniranju namijenjena je uloga podsustava, istina s autonomnim ciljevima i metodama, ali sa sadržajem promijenjenim u mjeri u kojoj ostali podsustav održivog razvitka (prirodni, socio-kulturni i politički sklop) vrednuje i integrira. Stoje prožimanje u sustavu potpunije, to je i prijeđeni put od ekonomskog prema održivom razvitku veći. Globalno uzevši koncept održivog razvitka u sebi sadrži nekoliko temeljnih strategija. Prema izvještaju Bruthland Komisije (WCED,1987) riječ je o: potrebi ponovnog oživljavanja rasta; promjeni kvalitete rasta; osiguranju osnovnih potreba za radnim mjestima, hranom, energijom, vodom i zdravstvenim uslugama osiguranje održive razine stanovništva; zaštiti i unapređenju resursa; potrebi preorijentacije tehnologije; i povezivanju okolišta i ekonomije u procesu donošenja odluka. Spoznaja daje ekonomski rast u isto vrijeme i prijetnja održivosti, ali i najvažnije oružje u borbi protiv neodrživosti, stavlja i u ovom konceptu potrebu rasta na sam vrh liste prioritetnih strategija. Ekonomskim rastom ublažavaju se, ili čak rješavaju prijetnje okolišu, ali se i proizvode kapaciteti koji taj okoliš ugrožavaju. Koncept održivog razvitka upravo nastoji minimizirati negativne utjecaje ekonomskog na prirodni sustav šireći filozofiju suradnje i integralnog promišljanja razvitka, definirajući za tu svrhu vlastite strategije i ciljeve, koristeći se u provedbi poznatim metodama, ali izgrađujući i nove, primjerene višerazinskom višekriterijalnom i polisektorskom pristupu. Širina održivog koncepta ne ostavlja po strani niti jedan segment ljudske djelatnosti. Djelovati u skladu s načelima održivog razvitka moguće je u svakoj točki lanca gospodarske reprodukcije, u svakom trenutku evolucije ekosustava, i na svakoj stepenici razvitka socio-kulturnog sklopa. Djeluje se i preventivno i kurativno. Logikom proizvodne funkcije mogu se preventivne akcije u ekonomskom podsustavu opisati kao one koje, koristeći se ljudskim znanjima i vještinama, doprinose ostvarenju više razine proizvodnje a time i dohotka, koristeći sve manju količinu inputa iz okoliša. Kada je, međutim, šteta učinjena, počinju djelovati akcije zaštite, ali one su dugoročne i rezultate daju s vremenskim pomakom. Na žalost, provedba koncepta održivog razvitka ne donosi samo koristi već iziskuje i troškove. Zbog vremenskog razmaka od trenutka ulaganja do vremena kada mjere i akcije daju pozitivne učinke, a što mozc biti i dugo, posebno ako se promatra s čisto ekonomskog gledišta, troškovi takve politike, koji su najčešće u početnoj fazi provedbe veći od koristi, mogu prihvaćanje koncepta kao temeljnog načela razvojnog planiranja odgoditi ili čak dovesti u pitanje. Stoga, iako je ovaj koncept primjenjiv u razvijenim i nerazvijenim zemljama, ne treba od svih zemalja očekivati jednaku zainteresiranost za njegovu primjenu. Sve upućuje na to da se u okviru rasprave o održivom razvitku može već od ranije poznate teze, da je u razdoblju ekonomske depresije interes za okoliš vrlo nisko rangiran na skali društvenih preferencija, sada preoblikovati i zapisati u obliku hipoteze koju tek treba potvrditi, spremnost i sposobnost neke sredine da prihvati koncept održivog razvitka u jakoj je korelaciji s razinom razvijenosti te iste sredine. Sve izneseno otvara neka pitanja na koja ni klasična, a ni neoklasična šumarska ekonomska teorija (pogotovo ne socijalistička) ne daju zadovoljavajuće odgovore. Još preciznije može se kazati da adekvatne odgovore, kada su u pitanju prirodni sustavi i njegovi resursi, ne daje ni tržišna ekonomija. Ni razvijena tržišna ekonomija nije sposobna zaštititi prirodni sustav izvan okvira kojeg određuje interes subjekta na pojedinom tržištu. |