DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1996 str. 17 <-- 17 --> PDF |
M. Figurid: RASPRAVA O KONCEPCIJI ODRŽIVOG RAZVITKA i NJENOM UTJECAJU NA UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI ŠUMSKIH RESURSA Šumarski list br. 1—2. CXX (1996), 9—18 bleme u premošćivanju tog jaza te uputiti na to kako uklopiti i postaviti nove pravce u razvoju ekonomije šumskih resursa kao integralnog dijela ekonomije prirodnih resursa (si. 2). ekonomija prirodnih resursa i ekonomija šumskih resursa stupanj društvenog i tehnološkog jaz u koncepciji razvoja opća ekonomija i klasična ekonomija šumarstva vrijeme (t) Slika 2. Jaz u koncepciji između ekonomike prirodnih resursa i opće eko nomike Figure 2. The conflict between the natural resource economics and the cla ssical one Prema tome, ograničenost prirodnih resursa prisiljava ljude i društvo da biraju između alternativnih uporaba rijetkih resursa, odnosno da odluče koje od relativno rijetkih dobara proizvoditi. Postavlja se pitanje koje su mogućnosti izbora između dobara u nekom društvu ako se ima na umu ograničenost načina njegove proizvodnje. Jednostavno rečeno, promatra li se društvo s određenim brojem stanovnika, tehnološkim znanjem, kapitalnim dobrima i prirodnim resursima, postavlja se pitanje kako te resurse alocirati među tisućama različitih proizvoda što ih je moguće proizvoditi. Kako i koliko pojedinih dobara proizvesti — velik je problem svake države. Ograničenost ili rijetkost prirodnih resursa može se promatrati u apsolutnom i relativnom smislu. U apsolutnom smislu sva su dobra ograničena jer nema ničega što bi priroda nudila u beskonačno velikim količinama. Stoga ograničenost u apsolutnom smislu za ekonomiju prirodnih resursa nema posebno značenje. Za razliku od toga, za ekonomiju prirodnih resursa bitna je relativna ograničenost ili relativna rijetkost dobara, što znači ograničenost dobara u usporedbi s ljudskim potrebama. Tako neki resurs može postojati u prirodi u prilično ograničenim količinama, ali ako nije predmetom ljudskih potreba, on unatoč velikoj apsolutnoj ograničenosti odnosno rijetkosti nije i relativno ograničen. Nasuprot tome, u prirodi mogu postojati velike količine nekog resursa, a ako su uz to i ljudske potrebe za tim dobrom velike, on može biti relativno vrlo rijedak odnosno ograničen. Pri jednakoj apsolutnoj ograničenosti o stupnju relativne ograničenosti odlučuju potrebe. Naime, što su potrebe veće, to je veći stupanj relativne ograničenosti nekog resursa. Slično tome, uz jednake potrebe o stupnju relativne ograničenosti odlučuje apsolutna ograničenost. Naime, stoje apsolutna ograničenost veća, to je veći stupanj relativne ograničenosti resursa. Za razliku od slobodnih prirodnih resursa, resursi koji su u ponudi relativno rijetki ili ograničeni nazivaju se ekonomskim dobrima i jedino su oni predmetom gospodarenja. Tu je problematiku potrebno razmotriti s još jednog stajališta. Neograničene potrebe, uz ograničene resurse, uvjetuju postojanje ekonomskih dobara koja su relativno nedovoljna i rijetka. Kad bi ekonomski resursi ili činitelji proizvodnje bili neograničeni, moglo bi se proizvoditi beskonačno mnogo različitih dobara, a u svezi s tim i ljudske bi želje i potrebe mogle biti potpuno zadovoljene. Tada čak ne bi bilo važno je li neko dobro proizvedeno u prevelikoj količini ili se moglo proizvesti uz manje troškove. Kako bi pritom svaki pojedinac mogao imati svega koliko mu treba, ne bi bilo važno ni kako će se dobra i dohoci raspoređivati među pojedincima. Međutim, problem je u tome što ljudi žele potrošiti mnogo više nego što se u jednoj državi (gospodarstvu) može proizvesti. Upravo zakon rijetkosti objašnjava da su dobra rijetka jer nema dovoljno resursa da se proizvede onoliko dobara koliko ljudi žele potrošiti (Samuelson). Tako se dobiva jedna od temeljnih ekonomskih postavki — ona o ograničenosti resursa kojima se mogu proizvesti različita dobra i potiče izbor među relativno rijetkim dobrima. R.N. W a u d (4) ističe da je osnovni problem u ekonomiji povezivanje ograničenosti resursa s neograničenim željama, zbog čega se moraju praviti odabiri koji izazivaju troškove. Na osnovi tih tvrdnji može se zaključiti daje definiranje politike upravljanja prirodnim resursima jedan od temeljnih problema u potrajnom gospodarenju obnovljivim prirodnim resursima. Međutim, ekonomika prirodnih resursa ubraja se među najnerazvijenije discipline ekonomskih znanosti. To je svakako jedan od uzroka što radovi brojnih istraživača nisu dali opće prihvatljive metode kvantificiranja i novčanog vrednovanja svih prirodnih resursa. Slika 2. prikazuje pojednostavljenu sliku međudjelovanja sustava ekonomije i sustava okoliša. Gornji kvadrat ili matricu prikazuje sustav ekonomija. Ukratko će se razmotriti što bi se sve moglo ući u tu matricu, no, trenutačno je naglasak na tome da se ekonomski udžbenici bave samo tom matricom. Na primjer, ekonomija će se baviti načinima interakcije različitih sastavnih |