DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/1996 str. 24     <-- 24 -->        PDF

J. Sikora: PR1MJENADUB0KE SADNJE
Kao početak rada mehaniziranih bušilica, čiji rad se
zasniva na pokretanju svrdla preko hidromotora, može
se smatrati probni rad bušilice talijanske tvrtke "Ellettari"
obavljen u proljeće 1972. godine.


Pokusi su obavljeni na području sjeverne Italije u
provincijama Aleksandria i Pavia na pjeskovito-ilovastom
tlu. Korištene su dvogodišnje sadnice klona "I214".
Sadnja je obavljena na dubine 1 m, 1.5 m, 2 i 3 m.
Pored priključka "Ellettari" korištena je jedna bušilica
francuske proizvodnje, te uobičajena ručna svrdla. Bušilica
"Ellettari" relativno brzo je ušla u masovnu primjenu.


Prva verzija ove bušilice sastojala se od vučnog jednoosovinskog
priključka, pogonjenog traktorom snage
30-50 kVV. Samo vrtanje, kao i pomoćne radnje oko
dizanja svrdla, i podešavanje okomitosti svrdla (dovođenje
priključaka u vodoravan položaj), obavljalo se
prijenosom pogonske snage traktora preko kardanskog
vratila na hidrauličnu pumpu s koje se preko upravljačkih
komandi otvaranjem ventila obavljalo pokretanje i
podešavanje hidromotora i ostalih hidrauličkih uređaja.
Svrdlo je bilo duljine 3 mi promjera 12 cm, opremljeno
posebnim zamjenjivim završetkom, koji se sastojao od
šiljka i noža, oblika lastavičjeg repa izrađenog od posebnog
čelika.


Vrlo brzo već 1977. godine napravljena je po uzoru
na "Ellettari" bušilica vlastite proizvodnje IVA-3. Radila
je na istom principu. Metalni dijelovi okvira bili su
nešto robusniji, a također je u sistemu imala nešto veće
količine hidraol ulja, radi izbjegavanja pregrijavanja.
Stroj je izgrađen u tvrtki "Metal" u Vinkovcima, prema
konstrukcijskom rješenju stručnjaka "Tehnoprojekta",
također iz Vinkovaca. Proizvedena je nulta serija od 28
komada, koja je u cjelosti prihvaćena u proizvodnji.


Obje bušilice ostvarile su slične učinke (250-300
kom. rupa dnevno).


Glavni nedostaci su im bili: male manevarske sposobnosti
i osjetljivost na lošije terenske uvjete, te relativno
brzo zagrijavanje ulja.


Oko 1980. godine talijanska tvrtka "Simac" izbacuje
novi tip bušilice. Radni princip je isti, ali je priključak
nošen na traktoru i kao takav pogodan za rad na težim
terenima i popunjavanju. Ovi priključci također su
uvezeni i koristili su se i kod nas.


Tvornica "Geomašina" iz Zemuna proizvela j 1985.
godine vlastitu bušilicu vrlo slične konstrukcije, koja je
također korištena u radu kod nas.


Istovremeno s uvođenjem nošenih tipova bušilica,
povećava se i promjer svrdla na 25 cm, čime je omogućena
sadnja sadnica s korijenom.


1987. tvrtka "Graditelj" (bivši "Metal")iz Vinkovaca
u suradnji s konstruktorima iz "Tehnoprojekta" izrađuje
probni tip bušilice. Kod izrade bušilica korištena je


Šumarski list br. 5-6, CXX (1996), 235-241


konstrukcija hidraulične traktorska dizalice s prikolicom.
(Silom na kraju kraka dizalice potiskuje se svrdlo
u tlo). Hidraulični pogonski sklopovi zamijenjeni su
mehaničkim uz prijenos snage na radna tijela remenjem
ili kardanima.


Osnovni nedostatak ove bušilice bio je u njenoj veličini
i slabim manevarskim sposobnostima, čime je u
cjelini anulirana prednost zamjene, na kvarove osjetljivih
hidrauličkih sklopova, mehaničkim, te se nije održala
značajnije u radu.


Za sadašnju praksu u Hrvatskoj svakako je značajna
pojava novog tipa bušilice tvrtke "Ellettari". To je nošeni
priključak. Osnovno razvojno unapređenje je zamjena
okvira bušilice, unutar kojeg se hidromotor svrdla na
kolicima pomoću valjkastih lanaca i lančanika kretao
tijekom rada svrdla, nosivim stupom s ugrađenom vodilicom
po kojoj se kreće tijelo hidromotora. Ovakva
konstrukcija omogućuje mirniji rad svrdla. Također je
nosivi stup opremljen uređajem za preklapanje (položaj
priključka u transportu).


Tijekom 1993. godine uvezene su četiri bušilice
ovog tipa iz Italije i od tada se nalaze na radu u Upravi
šuma Osijek.


Istovremeno u "Tehnomehanici" iz Marije Bistrice
izrađen je prototip bušilice sličan po konstrukciji "Simacu".
Bio je na probnom radu u Šumariji Valpovo, te
je kasnije preuzet od Uprave šuma Osijek.


Razvoj tehnike same sadnje zatrpavanje
jama


U početku primjene tehnike duboke sadnje, promjeri
jama uglavnom su iznosili 10 do 12 cm. Prije sadnje
sadnicama odsijecanje korijen, a jame su nakon polaganja
sadnica zatrpavane ručno uz pomoć štapova za
nabijanje zemlje oko sadnice.


Osnovni problem bio je da se rupa ravnomjerno zatrpa
i sadnica obloži zemljom. To je bilo vrlo teško postići,
glede širine i dubine rupa, posebno kada nije bilo
na raspolaganju dovoljno rahlog tla (kulture bez pripreme
tla). Dodatni rizik bila je mogućnost oštećivanja
sadnica prilikom nabijanja zemlje. Kontrola kvalitete
obavljene sadnje bila je otežena, a nedostaci su obično
uočavani kasno u tijeku vegetacije nakon prirodnog slijeganja
tla i rasklimavanja sadnica uslijed vjetra.


Prelaskom na vrtanje jama širine 20-25 cm, stvorena
je mogućnost za sadnju sadnica s korijenom uz kvalitetnije
zatrpavanje jama.


Danas je na području istočne Hrvatske u primjeni
tehnika sadnje, uz primjenu vodenog mlaza kod zatrpavanja
jama. Nakon polijeganja sadnica u jame vrši se
ručno zatrpavanje do cea 50 cm od razine tla. Slijedi
dolijevanje vode u zatrpani dio jame. Voda se doprema
cisternama, a samo ulijevanje vode u jame vrši se uz la