DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1996 str. 29     <-- 29 -->        PDF

N. Juretić. Đ. Mamula i N. Pleše: BILJNI VIRUSI U TLU I VODI NEKIH ŠUMSKIH EKOSUSTAVA HRVATSKE... Šumarski list br. 11-12, CXX (1996), 477-4X5
VIRUSE DRVENASTIH BILJAKA TEŽE JE ISTRAŽIVATI NEGO
VIRUSE ZELJASTIH BILJAKA
More difficult is to investigate viruses of woody plants than viruses of herbaceous plants


Da bi se neki virus istražio, nužno gaje prenijeti na
tzv. pokusne biljke koje su u pravilu zeljaste biljke. Pritom
se virusi iz izvorne biljke prenose na pokusne biljke
mehaničkom inokulacijom: sokom istisnutim iz inficirane
biljke trljaju se listovi zdrave pokusne biljke; trljanjem
nastaju ranice kroz koje virus dolazi u dodir sa
živim sadržajem stanice. Prije utrljavanja infektivnog
soka (inokuluma), listovi pokusnih biljaka se pospu sitnim
prahom silicijeva karbida (karborunda) da bi sitni
kristalići toga praha za vrijeme inokuliranja načinili što
više ranica kroz koje će virusne čestice ući u stanicu.
Obično se virusi iz zeljastih biljaka mehanički lako prenose
na druge zeljaste biljke. Međutim, najčešće je teško
mehanički prenijeti virus iz drvenaste biljke na druge
zdrave biljke, pa i na zeljaste (pokusne) biljke. Razlog
tomu su određeni kemijski spojevi (inhibitori) koji
se nalaze u drvenastim biljkama i koji onemogućavaju
taj prijenos. Da bi prijenos uspio, potrebno je inficiranu
tkivu drvenaste biljke prilikom istiskivanja soka dodati
određene pufere: najčešće se koristi 30 mM fosfatni pufer
pH 8. Osim toga, mnogi se virusi lako inaktiviraju
zbog oksidacijskih spojeva kojih ima dosta u tkivima
drvenastih biljaka. U svrhu neutraliziranja tih spojeva,


potrebno je, prilikom pripravljanja inokuluma, dodavati
antioksidanse, čijim se djelovanjem priječi gubitak
infektivnosti inokuluma. Najčešći antioksidansi, koji
se koriste, su natrijev.dietil-ditiokarbamat (DIECA) ili
tioglikolna kiselina; oni sprečavaju djelovanje polifenolne
oksidaze koja negativno utječe na virusnu infektivnost.
Mnogi su virusi drveća jako nestabilni na sobnoj
temperaturi, pa je stoga često potrebno njihove inokulume
priređivati pri nižim temperaturama (radi se u
hladnoj komori na +2 do 3° C).


Obično je virus lakše izolirati iz mlađih listova drveća,
nego iz starijih listova. Kad se jednom virus iz drvenaste
biljke prenese na zeljaste biljke, tada se on dalje
lako prenosi na druge zeljaste biljke. U nekim drvenastim
biljkama virusi dolaze u višim koncentracijama u
korijenju i zbog toga ih je lakše izolirati iz korijenja nego
iz lisnog tkiva. To je najčešće slučaj s virusima koji
napadaju četinjače.


Nakon stoje virus iz drvenaste biljke prenijet na zeljaste
biljke, on se dalje istražuje istim metodama kao i
virusi zeljastih biljaka (imunokemijske metode, elektronska
mikroskopija, analiza virusnih proteina i virusne
nukleinske kiseline itd.).


BILJNI VIRUSI NAĐENI U TLIMA NEKIH SUMA U HRVATSKOJ
Plant viruses found in soils of some forests in Croatia


Nedavno su P 1 e š e i sur. (1996) ustanovili da i u tlu
nekih naših šuma dolaze biljni virusi. Poticaj tim istraživanjima
bili su radovi inozemnih autora (N ienhaus
i C as telio, 1989; Biittner iNienhaus, 1989a),
koji su u tlima šumskih ekosustava svojih zemalja našli
nekoliko različitih biljnih virusa.


Način izolacije virusa iz tla opisali su Biittner i
N ienhaus (1989a). Metoda se sastoji u tome da se pri
bazi stabla na dubini od 20 do 50 cm uzme oko 10 kg
tla; uzorak treba osim zemlje sadržavati i sitno korijenje
drvenaste biljke u blizini koje je uzet uzorak tla. U
tlo pojedinog uzorka sade se u stakleniku zdravi primjerci
pokusnih biljaka, tzv. biljke-mamci u čije će
korijenje prijeći virusi iz tla te se eventualno proširiti u
ostale dijelove biljke. U uzorak tla sadi se više različitih
biljaka-mamaca. Najčešće se kao biljke-mamci koriste
zeljaste biljke kao npr. primjerci vrsta Chenopodium
quinoa Willd., Cucumis sativus L., Nicotiana megalosiphon
Heurck et Muell. i Plantago lanceolata L., i to u
stadiju kada posjeduju nekoliko prvih listića. Pet do
šest tjedana kasnije korijenje svih biljaka-mamaca koje


su sađene ujedan uzorak tla, zajedno se izmrvi u tekućem
dušiku i zatim homogenizira u 30 mM Sorensenovom
fosfatnom puferu pH 7,0. Dobiveni homogenat
se inokulira na pokusne biljke koje se uobičajeno
koriste u identifikaciji biljnih virusa.


U istraživanjima Pleše i sur. (1996) uzorci zemlje
uzimani su 1990., 1991. i 1992. godine u mjesecu svibnju
na tri šumska područja: na području Turopolja (zajednica
Quercus robur), na području Vukomeričkih
Gorica (zajednica Quercus petraea I Carpinus betulus)
i na području Medvednice (Ponikve, zajednica Quercus
petraea I Carpinus betulus). U tlima sa sve tri lokacije
otkriven je virus nekroze duhana (tobacco necrosis
virus). Identifikacija virusa temeljila se na podacima
dobivenim istraživanjem simptomatoloških i seroloških
(si. 4) osobina virusa te na elektronskomikroskopskim
istraživanjima. Taj virus ima poliedričnu
česticu promjera oko 30 nm (si. 5). U tablici 1 navedene
su šumske vrste u blizini kojih su uzimani uzorci tala
koji su ispitivani na prisutnost virusa.