DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/1996 str. 65     <-- 65 -->        PDF

D. Getz: BELJSKO LOVIŠTE JEDNO OD NAJVRIJEDNIJIH I NAJLJEPŠIH LOVIŠTA U EUROPI Šumarski list br. II -12. CXX (19%), 513-516
mogućnosti od kojih su neke manje povoljne, a druge više,
u odnosu na vrijednost i značajke ovog lovišta o kojem
se u posljednje vrijeme dosta razmišlja i predlaže. .


U ovom trenutku moguće su sve opcije. Prema Zakonu
olovu (NN 10/94) 51. 15. st. 2 sva će lovišta u Baranji
proći natječajnu proceduru. Bit će ponuđena u zakup
- koncesiju na 10-30 godina. Tko ponudi bolji program
razvoja lovnog gospodarenja uz prateće djelatnosti
od interesa za Hrvatsku i najpovoljnije financijske
uvjete, taj će postati korisnik lovišta.


S ovim činjenicama zasigurno se neće složiti mnogi
ljubitelji i zaštitnici prirode, koji u promjeni vlasničkog
odnosa vide potencijalnu opasnost za njegov prostor,
biljni i životinjski svijet. Ukoliko bi se to dogodilo, zasigurno
će protest uložiti poznate i međunarodne udruge
zaštitara prirode i ptica, koje su ovaj prostor još za
bivše Jugoslavije uzele pod okrilje. Kopački rit je npr.
bio predložen za Popis (UNESCO-ve) svjetske baštine.
S druge strane Hrvatska kao potpisnica Ramsarske
konvencije obvezala se dati Kopačkom ritu status ramsarskog
područja. Nadalje Kopački rit se nalazi u popisu
ornitološki značajnih područja Europe (jedan
između 2444 lokaliteta, Grimmett and Jones, 1989.)
značajnih za opstojnost vodarica europskog kontinenta.
Istražuje se u okviru projekta Important Bird Areas in
Europe pod pokroviteljstvom poznate izvan vladine
udruge Bird Life International iz Velike Britanije itd.


Beljsko lovište je jedno od najvrijednijih lovišta u
Europi. U svojoj poduljoj povijesti (290 godina) imalo
je uvijek poseban status i tretman. Bilo je to oduvijek
lovište pod patronatom države, prijestolonasljednika,
predsjednika, - što je s gledišta zaštite
prirode bilo vrlo pozitivno. Da je u kojem
slučaju bilo drukčije, vjerojatno danas ne bi bilo lovišta,
Parka prirode i Zoorezervata, a ni postojećeg biljnog
i životinjskog raznoličja i bogatstva vrsti i jedinki
koje ovdje žive. Bitka za ovaj prostor traje stoljećima.
Teško je danas ustanoviti tko gaje poimence štitio, tko
je u kojem trenutku prošlosti imao hrabrosti reći NE
nekom provedbenom projektu melioracije, gradnji
nepotrebnoga kanala ili nasipa, ceste, tvornice, tko je
zaštitio pojedinu šumu od preobražaja u poljodjelsku
oranicu, tko se sve borio za integritet lovišta i divljači!
Da nije bilo tih velikih neimenovanih lovaca, ljubitelja
prirode iz cijeloga ritsko-močvarnoga krajolika rijeke
Dunava i Drave, ostalo bi malo ili gotovo ništa. Sudbina
Beljskoga lovišta, Kopačkoga rita bila bi istovjetna
sudbini poznatoga Kolođvarskoga rita u blizini Osijeka.
Prisjetimo se, nakon stoje prokopan bobotski (i drugi
kanali) isušila se bara Palača u kojoj se nalazila jedna
od najvećih naseobina čaplji u Austro-Ugarskoj Monarhiji,
kojoj su se divili prije 120 i više godina, prof. A.
Mojsisovics, grof Kalbermatten i drugi ondašnji ornitolozi,
putopisci, lovci. Danas od Kolođvarskog rita ni
traga, samo monotone oranice, repišta, polja kukuruza.


Slika 2. Princeza Isabella Croy-Diilmen Habsburg, supruga vlasni


ka lovišta "Bellye", nadvojvode Fridricha s odstreljenini


jelenom u predjelu Tikveš


Umjesto bijelih žličarki, velikih bijelih čaplji i jata divljih
gusaka i pataka, kruže vrane, gačci, čavke, tu i tamo
pokoja bijela roda i nezaobilazna jata čvoraka i vrabaca.


Lovište "Belje" bilo je do smrti (1735) nadvojvode i
princa Eugena Savojskoga pa do završetka I. svjetskoga
rata, u vlasništu brojnih članova kraljevske obitelji
Habsburg. Nakon završetka rata 1916. godine i međudržavnog
razgraničenja u Vorsaillesu (Francuska), veći
dio južne Baranje, gdje se nalazi i lovište, postaje imovinom
novoosnovane Države Srba-Hrvata-Slovenaca
(SHS) kasnije Kraljevine Jugoslavije. Dekretom Ministarstva
financija 1920. godine proglašuje se i zvanično
državnim lovištem u sastavu Državnoga dobra "Belje".
Samo nakratko od 1941. god. pa do 1944. god. lovištem
je upravljao princ Albrecht Habsburg (1897-1955) koji
se tijekom rata sporio s Mađarskom o pravu vlasništva
nad posjedom. Budući daje Mađarska bila članica sila
osovine Njemačke, Italije i Japana, nakon završetka II.
svjetskog rata gubi južni dio Baranje. Lovište je nakon
rata 1945. godine odlukom Privremene Vlade Federativne
Narodne Republike Jugoslavije stavljeno pod nadzor
Direkcije šuma u Somboru, da bi ubrzo drugom odlukom
Ministarstva privrede (2. 11. 1945.) bilo vraćeno
"Belju". Sedam godina kasnije dekretom Vlade FNR
Jugoslavije iz sastava D. d. "Belja", izdvajaju se lovne i
šumske površine i daju na korišćenje Upravi saveznih
lovišta sa sjedištem u Beogradu, kojima će do 1954. godine
upravljati osnovano Lovno-šumsko gazdinstvo
"Jelen". Javno poduzeće "Hrvatske šume" preuzelo je
lovište 1.1. 1991. godine na temelju Zakona o šumama
(NN 41/90, čl. 108, st. 2) te je tako i ovaj dio Baranje
došao (de jure) pod okrilje Republike Hrvatske.


Uz ovaj kratki povijesni sažetak vrijedno je spomenuti
da su na području lovišta "Belje" boravili, odnosno
lovili (u razdoblju 1880-1918. god.) Franjo Josip I.
Austro-Ugarski car, Rudolf von Oesterreich, prijestolo