DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 84 <-- 84 --> PDF |
CENTAR ZA ZNANSTVENI RAD VINKOVCI HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI ŽUPANIJA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA GRADSKO POGLAVARSTVO VINKOVCI ZNANSTVENI SKUP HRVATSKI BAN JOSIP BARUN ŠOKČEVIĆ* Zagreb, Vinkovci, 16. i 17. prosinca 1996. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred društvenih znanosti, Centar za znanstveni rad Vinkovci, Županija Vukovarsko-srijemska i grad Vinkovci priredili su 16. i 17. prosinca 1996. znanstveni skup o hrvatskom banu Josipu barunu Šokčeviću. 16. prosinca 1996. u velikoj dvorani HAZU u Zagrebu, u nazočnosti Predsjednika HAZU akad. I. Supe k a održan je skup, na kojem je pored pozdravne riječi Predsjednika Centra za znanstveni rad Vinkovci HAZU, akad. prof, dr Dušana Klepca , skup pozdravio glavni tajnik HAZU akad. prof dr Milan M o guš i Predsjednik HAZU akad. I. S u p e k, uz pozdravne riječi gradonačelnika dr. D. S v a g e 1 j a i župana vukovarsko- srijemskog Vlade O š u s t a. Evo pozdravnih riječi akademika D. K1 e p c a: ´´Osobita mije čast i zadovoljstvo pozdraviti Vas u ime Centra za znanstveni rad u Vinkovcima, u gradu gdje se prije 185 godina rodio hrvatski ban Josip Sokčević. A točno prije mjesec dana navršilo se 100 godina kako je umro taj posljednji vojnički ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Vinkovčanin, barun i general Josip Sokčević. To je bio povod daje Savjet vinkovačkog Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na svojoj sjednici, održanoj u Vinkovcima 13. XII. 1994. predložio predsjedništvu naše Akademije da se organizira i održi znanstveni skup u povodu dviju obljetnica toga hrvatskog velikana. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na svojoj izvanrednoj skupštini od 21.XII.1995. prihvatila je taj prijedlog. Tako je došlo do ovog znanstvenog skupa koji ima svečano i radno obilježje, jer je riječ o hrvatskom banu Josipu Šokčeviću, koji je odmah nakon imenovanja hrvatskim banom (19. VI1860.) prilikom dolaska u Zagreb (12. VII.1860.) svečano izjavio da se ima u škole i u urede uvesti hrvatski umjesto njemačkog jezika. A samo nekoliko mjeseci poslije tog događaja počelo je radom (19.XI. 1860) Kraljevsko gospodarskošumarsko učilište u Križevcima, prvo takvo učilište u * Ovaj prikaz kojeg je za "Šumarski list" napisao Rudolf Sabadi, napisan je uz aktivno sudjelovanje, savjete, ispravke i nadopune gospodina akademika prof. dr. Dušana Klepca, komu se autor ovom prilikom od srca zahvaljuje. Austrijskoj Monarhiji gdje se predavalo na hrvatskom jeziku. To je učilište udarilo temelje suvremenom šumarstvu i poljodjelstvu. Ono je utrlo put modernim fakultetima šumarskih i agronomskih znanosti Za vrijeme sedmogodišnjeg Sokčevićeva banovanja (19. VI. 1860 -27. VI1867) utemeljena je i oživotvorena Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u vremenu 1861/-1866/67, dakle baš u tijeku Sokčevičeve banske vlasti. Ti i mnogi vrijedni događaji, daju hrvatskom banu Josipu Šokčeviću značajno mjesto u hrvatskoj povijesti, poglavito u povijesti hrvatske znanosti i umjetnosti i narodnog gospodarstva. Zbog toga je ovaj znanstveni skup zamišljen u hrvatskoj metropoli -Zagrebu, u palači HAZU - ali i u Vinkovcima, rodnom mjestu bana Josipa Sokčevića, gdje će večeras biti u njegov spomen otvorena izložba u vinkovačkom Gradskom muzeju. Sutradan će se u Vinkovcima nastaviti radni dio znanstvenog skupa. " Akademik Dubravko Jelčić izlaže o Hrvatskom saboru 1861. i banu Šokčeviću, Mirko Valentić govori o političkim pogledima bana Sokčevića, a Agneza Szabo govori o politici Samostalne narodne stranke u doba bana Sokčevića. Iz ovih izlaganja pred slušateljima je odjednom počeo rasti jedan lik Hrvata, o kojem se znalo ništa ili vrlo malo, ali koji je svojim životom i djelom zadužio cijeli hrvatski narod kao velikan njegove povijesti. Istog dana naveče, u Gradskom muzeju u Vinkovcima, rodnom gradu hrvatskog bana Josipa baruna Sokčevića, otvorena je izložba, gdje se u 50 izvornih eksponata prikazuju dokumenti, zastave i odličja iz ostavštine J. Sokčevića. Neumorna inicijatorka rehabilitacije J. Sokčevića, gospoda dr.se. Katica Čorkalo uredila je katalog te izložbe koju je priredio dr.se. Vlado Horvat, u kojem su prikazani najvredniji izlošci. Taj katalog služi doista na čast cijelom HAZU i dakako Centru za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima. Sljedeći dan, 17. prosinca 1996. održanje u županijskoj vijećnici u Vinkovcima znanstveni skup, gdje su brojnim referatima osvijetljeni dani banovanja J. Sokčevića, obuhvaćajući dakako i vrijeme prije, a naročito poslije njegova banovanja, kada su se itekako osjećale pozitivne posljedice njegova banovanja. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 85 <-- 85 --> PDF |
Josip barun Sokčević, rodio se u Vinkovcima 7. ožujka 1811. godine. Otac mu bijaše krajiški časnik. Spetnaest godina odlazi u vojnu akademiju u Wienerneustadt, gdje završava s odličnim uspjehom časničku školu. Nastupa 10. listopada 1830. kao kadet u drugu pješačku pukovniju cara Aleksandra ruskog. Već siječnja 1831. postaje poručnikom u 39. pješačkoj pukovniji Dom Miguela, a 1. kolovoza 1833. unaprijeđen je u natporučnika. U srpnju 1835. postaje satnikom u 23. pješ. pukovniji, a 1. kolovoza 1838. postaje nadsatnik u sikulskoj krajiškoj pukovniji, u kojoj 1842. postaje bojnikom. Istodobno djeluje kao pobočnik glavnog stožera u Sibinju. 1845. premješten je u 41. pješačku pukovniju baruna Zivkovića, 20. travnja 1846. unaprijeđen je u čin dopukovnika, u kojem činu 29. listopada 1846. dolazi u 37. pješačku pukovniju (Mariassy), gdje 30. lipnja 1848. postaje pukovnikom i zapovjednikom ove pukovnije. Isticao se još u Erdelju kao zapažen stožerni časnik (pobočnik). Sa svojom pukovnijom 1848. godine sudjeluje u Italiji u opsadi Venecije, sve do predaje grada. Unatoč tom što pukovnija Mariassy bijaše ugarska, Sokčević je čvrstom rukom uspio sačuvati pukovniju od razornog djelovanja talijanske pete kolone, ostavši tako s cijelom pukovnijom vjeran caru. Za nagrađuje odlikovan vojničkim križem za zasluge, a 16. listopada 1849. postaje general-bojnik kada mu bijaše samo 38 godina, te postaje brigadirom prvo u Petrinji, potom u Hrvatskoj Mitrovici. 1854. imenovan je generalnim pobočnikom (zapovjednikom stožera) 4. vojske. Početkom ožujka 1858. ban Josip Jelačić, radi narušena zdravlja polazi na dopust, 13. ožujka 1858. imenovan je general Josip barun Sokčević njegovim zamjenikom, tajnim savjetnikom, vrhovnim kapetanom, guvernerom i zapovjednikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a 17. veljače domaršalom i šefom prezidijalnog ureda pri vrhovnom vojnom stožeru. Malo iza smrti bana Josipa baruna Jelačića, 28. srpnja 1859. barun Sokčević dolazi na mjesto guvernera i zapovijedajućeg generala u Banat, gdje za svoje zasluge, stečene zamjenjivanjem pokojnog bana, 31. prosinca 1859. prima red željezne krune I. reda. Odmah po ustroju nove, 78. pješačke pukovnije postaje joj Sokčević zapovjednikom, a 29. siječnja 1860. postaje doživotnim članom Reichsrat-a. Odmah poslije bitke kod Solferina upravlja car Franjo Josip I. narodima proglas (15. 07. 1859) kojim obećaje "suvremenopoboljšanje zakonodavstva i uprave" radi većg i boljeg blagostanja u Monarhiji. Poslije više mjeseci, nakon golemih financijskih poteškoća, I860, sazvan je pojačan Reichrat (Verstdrkter Reichrat) što će reći da su uz vijećnike pozvani i odličnici iz svih zemalja Monarhije, njih ukupno 38. Iz Hrvatske to bijaše Ambroz Vraniczany, iz Slavonije biskup J.J. Strossmayer, a iz Dalmacije conte Frano Borelli. Nakon četiri mjesečnog vijećanja i polemika između federalističke i centralističke struje, gdje prevladava ona prva, zaključuje se da se mora priznati historijski-politički individualitet pojedinih zemalja, unutar Monarhije. Biskup Strossmayer, uz podršku Vraniczanya traži uvođenje hrvatskog jezika i ujedinjenje Dalmacije Hrvatskoj. Vatrenim govorom Strossmayera 26. rujna I860, naglasio je neodjeljivost hrvatske Dalmacije od hrvatskog korpusa, stvorivši time temelj Hrvatskoj narodnoj stranci u Dalmaciji, dok je grof Borelli ostao na pozicijama autonomaštva, koje će posljedicama pratiti prilike u Dalmaciji još preko jednog stoljeća. Na banskoj stolici bijaše tada, nakon Jelačića general grof Ivan Coronini, koji odstupi i na preporuku Strossmayera za bana bijaše 19. lipnja 1860. imenovan general Josip barun Sokčević. Po dolasku u Zagreb 12. srpnja 1860. daje znamenitu izjavu daje od cara opunomoćen da u Hrvatsku uvede hrvatski jezik. To bijaše znakom da "Bachovi husari "jatimicepočeše napuštati Hrvatsku, a njihova mjesta zauzeše dotada "nepouzdani " Hrvati. Nakon tolikih pritisaka i sapetosti nije čudo da je često dolazilo do ispada. Istjerani su njemački glumci, Narodne novine više ne bijahu dovoljne, počinje izlaziti neovisni domoljubni Pozor. Slijedi tzv. "listopadska " diploma (20. listopada I860) kojom se Hrvatskoj vraća ustav, i kojom se razgraničuju nadležnosti u državnoj upravi i zakonodavstvu. Od bana Sokčevića traži se da podastre prijedloge Hrvatskog sabora o tomu kako urediti odnose s Ugarskom. Ban J. barun Sokčević saziva 26. studenog 1860. Bansku konferenciju 55 hrvatskih odličnika, koja je trajala do 17. siječnja 1861. Na temelju prve odluke konferencije šalje se deputacija caru s zadaćom da se hrvatski jezik uvede u sve javne poslove, da se osnuje Hrvatsko- slavonska dvorska kancelarija (po uzoru na Ugarsku i Češku dvorsku kancelariju), da se imenuju veliki župani, da se s Hrvatskom i Slavonijom sjedini Vojna krajina, Dalmacija, kvarnerski otoci i tri oduvijek hrvatska kotara u Istri (Volosko, Labin i Novigrad). Delegaciju je car primio vrlo naklono i nakon tri dana već daje odgovor: hrvatski jezik se uvodi kao službeni, u Beču se osniva privremeni Hrvatski dvorski dikasterij, ban treba predložiti uređenje županija i velike župane. Glede prisajedinjenja Dalmacije car predlaže da se njezini predstavnici pozovu na Bansku konferenciju. Carski namjesnik u Dalmaciji, general Lazar barun Mamula potajno je nagovarao dalmatinsko činovništvo da ne sudjeluje na Banskoj konferenciji, pod različitim izgovorima. Banska se konferencija razišla pošto uvidje da predstavnici iz Dalmacije neće doći. To je imalo velik odjek u krugovima dalmatinskih Hrvata, koji se pod vodstvom dr Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića udružuju u Narodnu stranku i koja postaje s vremenom sve jača. Car imenuje Ivana Mažuranića za predsjednika Hrvatskog dvorskog đikasterija. Tom pri 83 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 86 <-- 86 --> PDF |
likom je biskup J.J. Strossmayer imenovan za velikog župana virovitičkog. Madžari uspješe u ukidanju Srpske Vojvodine, te povratu Međimurja Zaladskoj županiji uz ogromne hrvatske proteste, i uz demisiju I. Mažuranića. Uz spor oko Rijeke to je pridonijelo ponovnom otvaranju jaza između Hrvata i U gr a, koji se bio smanjio kroz zajedničke patnje za vrijeme apsolutizma. Vidjevši daje Listopadska diploma bila prenaglašeno centralističko f´ederalistička, prosinca I860, imenovani ministar predsjednik Schmerling predlaže caru nov manifest, objelodanjen 26. veljače 1861. poznat kao Veljački patent, kojim se određuje da u Beču stoluje centralna vlada i Državno (carevinsko) vijeće, sastavljeno od Gornje (velikaške) i Donje (zastupničke) kuće. Veljački patent pak odgađa sjedinjenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je po naredbi cara ustoličen 15. travnja 1861. za bana Barun Škočević, imenovan još 19. lipnja I860. Djelovanje Hrvatskog sabora u tim godinama banovanja J. Sokčevića bijaše burno. Talijanaši, uz unutrašnje opstrukcije i podršku SchmerUnga odgađahu sjedinjenje Dalmacije u Trojednu kraljevinu. Sabor postavlja također znameniti zahtjev da će s Ugarskom ući u realnu uniju samo pod uvjetom da joj Ugarska prizna neovisnost i teritorijalni integritet, sastavljen od Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te osam hrvatskih i tri slavonske krajiške pukovnije, s Rijekom i Srijemskom županijom. Počinje borba s madžaronima, na što izbija duh stranke prava pod vodstvom Ante Starčevića, kojim se Hrvatska odriče svih zajedničkih poslova s Austri jom, stoje izazvalo raspuštanjem Hrvatskog sabora 8. studenog 1861. Car pod pritiskom svijesti razbuđene u Hrvata obećava da će Hrvatski kraljevski dikasterij pretvoriti u Kraljevsku hrvatsko-slavonsku kancelariju. U ožujku 1861. osnovana je samostalna hrvatska zemaljska vlada koja se prozva Kraljevsko namješničko vijeće, pod predsjedanjem bana Sokčevića, koja na temelju zakona i propisa rukovodi političko-gospodarske poslove. Konačno je 20. studenog osnovana Hrvatska dvorska kancelarija i Mažuranić imenovan hrvatskim kancelarom i tajnim savjetnikom, a u lipnju 1862. osnovan je Stol sedmorice s banom Sokčevićem kao predsjednikom. Burno razdoblje do Banske konferencije u veljači 1865. puno je događanja u svim segmentima hrvatskog društva. Samostalna stranka, koju su osnovali Mažuranić, nadbiskup Haulik, Kukuljević i Priča bijaše za to daje Hrvatskoj mjesto u realnoj uniji s Austrijom i što se prije Hrvatska nagodi s Austrijom, to bolje, sve dakako računajući da to bude prije nu dođe do bilo kakve austrijsko- ugarske nagodbe. Oni vjerovahu da će na taj način brže i lakše doći do sjedinjenja Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom, lako se nije opredjeljivao, izgleda daje ovu struju podržavao ban Šokčević. Naro dna stranka na čelu s biskupom Strossmaverom, Mrazovićem i Račkim inzistirala je na uniji s Ugarskom. Samostalna stranka uživala je podršku kancelara SchmerUnga, ali je temeljem banske konferencije održane u veljači 1865. dala izborni red koji je iste godine sankcioniran u svibnju, uz održane izbore iza toga, na kojima je jedina Vojna krajina izabrala privrženike Beča, dok su u Hrvatskoj i Slavoniji pobijedili unionisti i i narodnjaci. To bijaše težak udarac za SchmerUnga, uz poraz koji doziv je i u Češkoj, Moravskoj te Ugarskoj. Stoga Schmerling dobi u srpnju 1865. otpust, a naslijedi ga grof Richard Belcredi. Ovo je izazvalo također i demisiju Mažuranića, uslijed čega je otvaranje Hrvatskog sabora kasnilo i započe tek u studenom. Car potom izdaje Manifest 20. rujna 1865. kojim povlači Veljački patent, kako bi dobio vremena da prouči mogućnosti za sporazum. Umjesto hrvatskog kancelara Mažuranića imenovanje unionist general Emil Kušević, u Dalmaciji je umirovlje kontroverzni namjesnik Mamula na njegovo mjesto dolazi general Franjo Filipović, čime prestaju progoni tamošnjih pripadnika Narodne stranke. Iz rijetkih dokumenata u kojima se ban Šokčević pojavljuje govorom ili djelom, proizlazi daje cijelim bićem odan Carevini Austriji i da podržava nezavisnost Hrvatske od Ugarske. Njemu su, po svemu sudeći, potpuno strana nastojanja ulaska Hrvatske u bilo kakvu drugu tvorevinu osim Austrije na federalističkoj osnovi, pogotovo ne izlazak iz Monarhije i sprezanje sa Srbijom. Bilo bi nepravedno tvrditi sada, kako su Strossmayer, Mrazović i Rački bili u krivu. Vrijeme je pokazalo međutim daje stajalište Sokčevića, Mažuranića i drugih bilo drukčije i daje kojom srećom ono pobijedilo, pitanje je kako bi izgledala Europa i njezina povijest u godinama koje će slijediti. Pošto je, pod pritiskom nesretnog rata s Pruskom, neizbježno došlo do nagodbe s Ugarskom, a pošto Hrvatska nije iskoristila priliku da se od Ugarske odvoji, Ugarska pod sposobnim vodstvom kancelara Dedka, zaključuje Austrijsko-ugarsku nagodbu 1866. Uvjet bi jaše da je prije toga vraćen Ugarskoj ustav ukinut po slije poraza Kossuthova ustanka, kojem su toliko prido nijeli hrvatski junaci pod banom Jelačićem. Čestiti domoljub i poštenjak odan zakletvi koju je položio caru još kao petnaestgodišnjak, general Josipbarun Šokčević posiže za jedinim mogućim, traži otpust i biva 4. siječnja 1867. imenovan generalom topničtva, a po vlastotoj želji razriješen je 27. lipnja 1867. banske časti. Car ga odlikuje velekrižem Leopoldova reda, tako da 23. travnja 1868. odlazi u mirovinu. Njegov car, krunjen za ugarsko-hrvatskog kralja 8. lipnja 1867. u Budimu, devetnaest godina pošto je okrunjen za cara austrijskih zemalja, prima krunu sv. Stjepana bez prisustva Hrvata i njemu odanog generala Sokčevića. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 87 <-- 87 --> PDF |
U mirovini boravi prvo u Hoheneggu (pokraj Celja), potom u Grazu i konačno u Beču, gdje 16. studenog 1896. umire i počiva na Zentralfriedhoj´u u Beču.. Nositelj je još, osim brojnih drugih odlikovanja, i ruskog reda sv. Ane 2. razreda s briljantima, a počasnim je građaninom Zagreba, Karlovca, Senja i drugih . Taj osamljenih, koji je najradije šutio i radio, nije imao uže obitelji. Do smrti ostade neženjom. U saborskim spisima i bogatoj dokumentaciji onog razdoblja, rijetki su njegovi govori, kada do njih dolazi, oni su neobično kratki i vrlo sadržajni. Ako bi ocjenjivali djelovanje baruna bana Sokčevića iz današnje perspektive, možda bismo mu morali dati za pravo, nakon što su hrvatski velikani kao Strossmayer i drugi poticali tvorevinu, koja je Hrvatskoj prouzročila tolika zla. U svakom slučaju, taj veliki Hrvat i domoljub bio je osuđen na izgnanstvo iz naše povijesti i naših duša, budući da nije vjerovao u život Hrvatske unutar Balkana. Ne bi trebalo postupiti na isti način kako je postupljeno prema njemu, ali bi tog uzornog Hrvata trebalo vrednovati u njegovoj pravoj veličini. On vjerojatno nije mnogo znao o narodnom gospodarstvu i njegovu poticanju, ali je živio i djelovao u najkritičnijem vremenu po Hrvatsku: oslbođenjem kmetova, pauperizacijom seljaka i malog plemstva, započe manufaktura, koja je pružila mogućnost da hrvatski nacionalni korpus preživi i bude sposoban na sve muke i stradanja koja će ga pratiti sljedećih 120 godina. Ono što nisu uspjeli Ugri tijekom osam stoljeća, nastavili su Srbi, a to je stalno napadanje na fluidne hrvatske granice i otimanje njezinog životnog prostora. I da pokušamo pobrojati samo neka od dostignuća iz tog kratkog ali burnog vremena banovanja J. Šokčevića: uveden je hrvatski jezik kao službeni, vrši se usmjeravanje mreže željzničkih pruga za cijelu Hrvatsku, osniva se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, osniva se Hrvatsko sveučilište, osniva se Poljoprivredno i šumarsko učilište u Križevcima, itd. Na znanstvenom skupu akademik prof, dr Dušan Klepac govori o hrvatskom šumarstvu 19. stoljeća, a dr R. Sabadi o šumarskoj politici u vrijeme banovanja Josipa Šokčevića. Nakon četvrt stoljeća priprema i valorizacije različitih patenata i uredaba koje se tiču šumarstva objavljenje znameniti Reichforstgesetz 1852. godine, kojeg u Trojednu kraljevinu uvodi 1861. godine tko drugi no ban Šokčević i kancelar Mažuranić. Poslije bečke izložbe 1857. počinje tražnja za hrastovinom iz Slavonije, već malo iza toga stotine tisuća m3 godišnje izrađuje se u cijepane francuske, a poslije njemačke dužice i danarice. Pod takvim naletom iskorištavanja, uvođenje sakrosantnog načela potrajnosti, koju je u sebi nosio Reichforstgesetz i obveza za regeneracijom šuma, spasila je naše najvrednije nizinske šume. Nakon dužica dolaze na red tesani pragovi i skretnička građa, ubrzo se otvaraju pilane i proizvodnja furnira. Unatoč takvom pritisku, šumarnici administracije Trojedne kraljevine na čelu s banom Šokčevićem i kancelarom Mažuranićem, uvode suvremene metode regeneracije starih slavonskih hrastika. O uspjehu tih pothvata najočitije govore rezultati: stotine tisuća prekrasnih hrastovih šuma u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Isti postupci primijenjeni su i na vrijedne šume ostalih krajeva i vrsta drveća u Hrvatskoj, npr. u Gorskom kotaru, Lici, Banovini, itd. Tako su iskovane generacije znamenitih hrvatskih šumarnika. Ban Šokčević nije bio šumarnik, možda je znao vrlo malo o šumarstvu. No njegov smisao za djelotvornost i red, poštovanje zakona i beskrajno domoljublje, omogućili su da njegovo banovanje, koliko god kratko, ostane urezano kao jedno od najznačajnijih razdoblja novije hrvatske povijesti. Provođenje načela potrajnosti šuma stvorilo je preduvjet da se kasnije od viših šumarskih službenika tražilo visokoškolsko obrazovanje što kasnije dovodi do stvaranja Šumarske akademije i poslije Šumarskog fakulteta. Njegovi su mu se protivnici rugali i napadali ga, najčešće bez imalo ukusa i osjećaja mjere. Oslobođenje kmetova 1848. i proces segregacije najvećim dijelom je djelotvorno proveden za njegova banovanja. Postupci razvojačenja Vojne krajine zahuktalo su se izvodili tijekom tog banovanja, zbog djelotvornosti postupaka na razvojačenju i razgraničenjima, 1871. godine ukinuta je Vojna krajina i priključena pod bansku vlast. Od kolikog je značaja bilo rješenje šumovlasničkih odnosa za očuvanje i potrajnost šuma teško je naslutiti. Proces segregacije i razvojačenje imenovali su vlasnike kao pravne i/ili fizičke osobe, koje su imali poštovati Reichforstgesetz i po njemu postupati. Ne znamo mnogo o njemu kao čovjeku koji bi razumijevao gospodarske probleme. No zar nije dosta to, što se u njegovo vrijeme provodio Reichforstgesetz 1852., s načelom potrajnosti, a intenzivno se radilo da se oslobođenom seljaku segregacijom i razvojačenjem omogući nekakva egzistencija, uz istovremeno podsticanje infrastrukture (planovi željeznica, uređenje putova) i razvoj industrije, u kojima je šumsko-drvna medu prvima i najvećim? I Dalmacija, uz sve autonomaštvo, upravo u vrijeme banovanja J. Šokčevića postajala je sve više dijelom domovine, i to će formalno postati nekoliko godina nakon odlaska bana Šokčevića s banske stolice, ali još uvijek u vrijeme njegova djelovanja iz mirovine, kao stalnog člana Reichsrata.1 Taj šutljiv čovjek, sumnjičen daje častohlepan i ambiciozan u ranim danima svoje vojničke karijere, pokazao je djelotvornost koja zapanjuje.2 Ostali referati osvijetlili su tog velikog Hrvata, njegovo vrijeme i njegovo djelovanje, s mnogih gledišta. Zapaženi su referati D. Pavličevića, M. Kolar-Dimitri |