DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 84     <-- 84 -->        PDF

CENTAR ZA ZNANSTVENI RAD VINKOVCI


HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI
ŽUPANIJA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA
GRADSKO POGLAVARSTVO VINKOVCI


ZNANSTVENI SKUP
HRVATSKI BAN JOSIP BARUN ŠOKČEVIĆ*


Zagreb, Vinkovci, 16. i 17. prosinca 1996.


Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred
društvenih znanosti, Centar za znanstveni rad Vinkovci,
Županija Vukovarsko-srijemska i grad Vinkovci priredili
su 16. i 17. prosinca 1996. znanstveni skup o hrvatskom
banu Josipu barunu Šokčeviću.


16. prosinca 1996. u velikoj dvorani HAZU u Zagrebu,
u nazočnosti Predsjednika HAZU akad. I. Supe
k a održan je skup, na kojem je pored pozdravne riječi
Predsjednika Centra za znanstveni rad Vinkovci
HAZU, akad. prof, dr Dušana Klepca , skup pozdravio
glavni tajnik HAZU akad. prof dr Milan M o guš
i Predsjednik HAZU akad. I. S u p e k, uz pozdravne
riječi gradonačelnika dr. D. S v a g e 1 j a i župana vukovarsko-
srijemskog Vlade O š u s t a.
Evo pozdravnih riječi akademika D. K1 e p c a:


´´Osobita mije čast i zadovoljstvo pozdraviti Vas u
ime Centra za znanstveni rad u Vinkovcima, u gradu
gdje se prije 185 godina rodio hrvatski ban Josip Sokčević.
A točno prije mjesec dana navršilo se 100 godina
kako je umro taj posljednji vojnički ban Kraljevine
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Vinkovčanin, barun i
general Josip Sokčević.


To je bio povod daje Savjet vinkovačkog Centra za
znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
na svojoj sjednici, održanoj u Vinkovcima 13. XII.
1994. predložio predsjedništvu naše Akademije da se
organizira i održi znanstveni skup u povodu dviju
obljetnica toga hrvatskog velikana.


Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na svojoj
izvanrednoj skupštini od 21.XII.1995. prihvatila je taj
prijedlog. Tako je došlo do ovog znanstvenog skupa koji
ima svečano i radno obilježje, jer je riječ o hrvatskom
banu Josipu Šokčeviću, koji je odmah nakon imenovanja
hrvatskim banom (19. VI1860.) prilikom dolaska u
Zagreb (12. VII.1860.) svečano izjavio da se ima u
škole i u urede uvesti hrvatski umjesto njemačkog jezika.
A samo nekoliko mjeseci poslije tog događaja počelo
je radom (19.XI. 1860) Kraljevsko gospodarskošumarsko
učilište u Križevcima, prvo takvo učilište u


* Ovaj prikaz kojeg je za "Šumarski list" napisao Rudolf Sabadi,
napisan je uz aktivno sudjelovanje, savjete, ispravke i nadopune
gospodina akademika prof. dr. Dušana Klepca, komu se autor ovom
prilikom od srca zahvaljuje.
Austrijskoj Monarhiji gdje se predavalo na hrvatskom
jeziku. To je učilište udarilo temelje suvremenom šumarstvu
i poljodjelstvu. Ono je utrlo put modernim fakultetima
šumarskih i agronomskih znanosti


Za vrijeme sedmogodišnjeg Sokčevićeva banovanja


(19. VI. 1860 -27. VI1867) utemeljena je i oživotvorena
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u vremenu
1861/-1866/67, dakle baš u tijeku Sokčevičeve banske
vlasti. Ti i mnogi vrijedni događaji, daju hrvatskom banu
Josipu Šokčeviću značajno mjesto u hrvatskoj povijesti,
poglavito u povijesti hrvatske znanosti i umjetnosti
i narodnog gospodarstva. Zbog toga je ovaj znanstveni
skup zamišljen u hrvatskoj metropoli -Zagrebu,
u palači HAZU - ali i u Vinkovcima, rodnom mjestu bana
Josipa Sokčevića, gdje će večeras biti u njegov spomen
otvorena izložba u vinkovačkom Gradskom muzeju.
Sutradan će se u Vinkovcima nastaviti radni dio
znanstvenog skupa. "


Akademik Dubravko Jelčić izlaže o Hrvatskom saboru
1861. i banu Šokčeviću, Mirko Valentić govori o
političkim pogledima bana Sokčevića, a Agneza Szabo
govori o politici Samostalne narodne stranke u doba bana
Sokčevića.


Iz ovih izlaganja pred slušateljima je odjednom počeo
rasti jedan lik Hrvata, o kojem se znalo ništa ili vrlo
malo, ali koji je svojim životom i djelom zadužio cijeli
hrvatski narod kao velikan njegove povijesti.


Istog dana naveče, u Gradskom muzeju u Vinkovcima,
rodnom gradu hrvatskog bana Josipa baruna Sokčevića,
otvorena je izložba, gdje se u 50 izvornih eksponata
prikazuju dokumenti, zastave i odličja iz ostavštine
J. Sokčevića. Neumorna inicijatorka rehabilitacije J.
Sokčevića, gospoda dr.se. Katica Čorkalo uredila je katalog
te izložbe koju je priredio dr.se. Vlado Horvat, u
kojem su prikazani najvredniji izlošci. Taj katalog služi
doista na čast cijelom HAZU i dakako Centru za
znanstveni rad HAZU u Vinkovcima.


Sljedeći dan, 17. prosinca 1996. održanje u županijskoj
vijećnici u Vinkovcima znanstveni skup, gdje su
brojnim referatima osvijetljeni dani banovanja J. Sokčevića,
obuhvaćajući dakako i vrijeme prije, a naročito
poslije njegova banovanja, kada su se itekako osjećale
pozitivne posljedice njegova banovanja.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 85     <-- 85 -->        PDF

Josip barun Sokčević, rodio se u Vinkovcima 7. ožujka
1811. godine. Otac mu bijaše krajiški časnik. Spetnaest
godina odlazi u vojnu akademiju u Wienerneustadt,
gdje završava s odličnim uspjehom časničku školu.
Nastupa 10. listopada 1830. kao kadet u drugu pješačku
pukovniju cara Aleksandra ruskog. Već siječnja
1831. postaje poručnikom u 39. pješačkoj pukovniji
Dom Miguela, a 1. kolovoza 1833. unaprijeđen je u
natporučnika. U srpnju 1835. postaje satnikom u 23.
pješ. pukovniji, a 1. kolovoza 1838. postaje nadsatnik u
sikulskoj krajiškoj pukovniji, u kojoj 1842. postaje bojnikom.
Istodobno djeluje kao pobočnik glavnog stožera
u Sibinju. 1845. premješten je u 41. pješačku pukovniju
baruna Zivkovića, 20. travnja 1846. unaprijeđen je u
čin dopukovnika, u kojem činu 29. listopada 1846. dolazi
u 37. pješačku pukovniju (Mariassy), gdje 30. lipnja
1848. postaje pukovnikom i zapovjednikom ove pukovnije.


Isticao se još u Erdelju kao zapažen stožerni časnik
(pobočnik). Sa svojom pukovnijom 1848. godine sudjeluje
u Italiji u opsadi Venecije, sve do predaje grada.
Unatoč tom što pukovnija Mariassy bijaše ugarska,
Sokčević je čvrstom rukom uspio sačuvati pukovniju od
razornog djelovanja talijanske pete kolone, ostavši tako
s cijelom pukovnijom vjeran caru. Za nagrađuje odlikovan
vojničkim križem za zasluge, a 16. listopada
1849. postaje general-bojnik kada mu bijaše samo 38
godina, te postaje brigadirom prvo u Petrinji, potom u
Hrvatskoj Mitrovici. 1854. imenovan je generalnim pobočnikom
(zapovjednikom stožera) 4. vojske.


Početkom ožujka 1858. ban Josip Jelačić, radi narušena
zdravlja polazi na dopust, 13. ožujka 1858. imenovan
je general Josip barun Sokčević njegovim zamjenikom,
tajnim savjetnikom, vrhovnim kapetanom, guvernerom
i zapovjednikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a 17.
veljače domaršalom i šefom prezidijalnog ureda pri vrhovnom
vojnom stožeru. Malo iza smrti bana Josipa
baruna Jelačića, 28. srpnja 1859. barun Sokčević dolazi
na mjesto guvernera i zapovijedajućeg generala u
Banat, gdje za svoje zasluge, stečene zamjenjivanjem
pokojnog bana, 31. prosinca 1859. prima red željezne
krune I. reda. Odmah po ustroju nove, 78. pješačke pukovnije
postaje joj Sokčević zapovjednikom, a 29. siječnja
1860. postaje doživotnim članom Reichsrat-a.


Odmah poslije bitke kod Solferina upravlja car Franjo
Josip I. narodima proglas (15. 07. 1859) kojim obećaje
"suvremenopoboljšanje zakonodavstva i uprave"
radi većg i boljeg blagostanja u Monarhiji. Poslije više
mjeseci, nakon golemih financijskih poteškoća, I860,
sazvan je pojačan Reichrat (Verstdrkter Reichrat) što
će reći da su uz vijećnike pozvani i odličnici iz svih zemalja
Monarhije, njih ukupno 38. Iz Hrvatske to bijaše
Ambroz Vraniczany, iz Slavonije biskup J.J. Strossmayer,
a iz Dalmacije conte Frano Borelli. Nakon četiri


mjesečnog vijećanja i polemika između federalističke i
centralističke struje, gdje prevladava ona prva, zaključuje
se da se mora priznati historijski-politički individualitet
pojedinih zemalja, unutar Monarhije. Biskup
Strossmayer, uz podršku Vraniczanya traži uvođenje
hrvatskog jezika i ujedinjenje Dalmacije Hrvatskoj. Vatrenim
govorom Strossmayera 26. rujna I860, naglasio


je neodjeljivost hrvatske Dalmacije od hrvatskog korpusa,
stvorivši time temelj Hrvatskoj narodnoj stranci u
Dalmaciji, dok je grof Borelli ostao na pozicijama autonomaštva,
koje će posljedicama pratiti prilike u Dalmaciji
još preko jednog stoljeća.


Na banskoj stolici bijaše tada, nakon Jelačića general
grof Ivan Coronini, koji odstupi i na preporuku
Strossmayera za bana bijaše 19. lipnja 1860. imenovan
general Josip barun Sokčević. Po dolasku u Zagreb 12.
srpnja 1860. daje znamenitu izjavu daje od cara opunomoćen
da u Hrvatsku uvede hrvatski jezik. To bijaše
znakom da "Bachovi husari "jatimicepočeše napuštati
Hrvatsku, a njihova mjesta zauzeše dotada "nepouzdani
" Hrvati. Nakon tolikih pritisaka i sapetosti nije čudo
da je često dolazilo do ispada. Istjerani su njemački
glumci, Narodne novine više ne bijahu dovoljne, počinje
izlaziti neovisni domoljubni Pozor. Slijedi tzv.


"listopadska " diploma (20. listopada I860) kojom se
Hrvatskoj vraća ustav, i kojom se razgraničuju nadležnosti
u državnoj upravi i zakonodavstvu. Od bana Sokčevića
traži se da podastre prijedloge Hrvatskog sabora
o tomu kako urediti odnose s Ugarskom.


Ban J. barun Sokčević saziva 26. studenog 1860.
Bansku konferenciju 55 hrvatskih odličnika, koja je trajala
do 17. siječnja 1861. Na temelju prve odluke konferencije
šalje se deputacija caru s zadaćom da se hrvatski
jezik uvede u sve javne poslove, da se osnuje Hrvatsko-
slavonska dvorska kancelarija (po uzoru na Ugarsku
i Češku dvorsku kancelariju), da se imenuju veliki
župani, da se s Hrvatskom i Slavonijom sjedini Vojna
krajina, Dalmacija, kvarnerski otoci i tri oduvijek hrvatska
kotara u Istri (Volosko, Labin i Novigrad). Delegaciju
je car primio vrlo naklono i nakon tri dana već
daje odgovor: hrvatski jezik se uvodi kao službeni, u
Beču se osniva privremeni Hrvatski dvorski dikasterij,
ban treba predložiti uređenje županija i velike župane.
Glede prisajedinjenja Dalmacije car predlaže da se
njezini predstavnici pozovu na Bansku konferenciju.
Carski namjesnik u Dalmaciji, general Lazar barun
Mamula potajno je nagovarao dalmatinsko činovništvo
da ne sudjeluje na Banskoj konferenciji, pod različitim
izgovorima. Banska se konferencija razišla pošto uvidje
da predstavnici iz Dalmacije neće doći. To je imalo
velik odjek u krugovima dalmatinskih Hrvata, koji se
pod vodstvom dr Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića
udružuju u Narodnu stranku i koja postaje s vremenom
sve jača. Car imenuje Ivana Mažuranića za
predsjednika Hrvatskog dvorskog đikasterija. Tom pri


83




ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 86     <-- 86 -->        PDF

likom je biskup J.J. Strossmayer imenovan za velikog
župana virovitičkog. Madžari uspješe u ukidanju Srpske
Vojvodine, te povratu Međimurja Zaladskoj županiji
uz ogromne hrvatske proteste, i uz demisiju I. Mažuranića.
Uz spor oko Rijeke to je pridonijelo ponovnom
otvaranju jaza između Hrvata i U gr a, koji se bio smanjio
kroz zajedničke patnje za vrijeme apsolutizma.


Vidjevši daje Listopadska diploma bila prenaglašeno
centralističko f´ederalistička, prosinca I860, imenovani
ministar predsjednik Schmerling predlaže caru
nov manifest, objelodanjen 26. veljače 1861. poznat
kao Veljački patent, kojim se određuje da u Beču stoluje
centralna vlada i Državno (carevinsko) vijeće, sastavljeno
od Gornje (velikaške) i Donje (zastupničke) kuće.
Veljački patent pak odgađa sjedinjenje Dalmacije Hrvatskoj
i Slavoniji. Tako je po naredbi cara ustoličen


15. travnja 1861. za bana Barun Škočević, imenovan
još 19. lipnja I860.
Djelovanje Hrvatskog sabora u tim godinama banovanja
J. Sokčevića bijaše burno. Talijanaši, uz unutrašnje
opstrukcije i podršku SchmerUnga odgađahu sjedinjenje
Dalmacije u Trojednu kraljevinu. Sabor postavlja
također znameniti zahtjev da će s Ugarskom ući u
realnu uniju samo pod uvjetom da joj Ugarska prizna
neovisnost i teritorijalni integritet, sastavljen od Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije, te osam hrvatskih i tri slavonske
krajiške pukovnije, s Rijekom i Srijemskom županijom.
Počinje borba s madžaronima, na što izbija
duh stranke prava pod vodstvom Ante Starčevića, kojim
se Hrvatska odriče svih zajedničkih poslova s Austri


jom, stoje izazvalo raspuštanjem Hrvatskog sabora 8.
studenog 1861. Car pod pritiskom svijesti razbuđene u
Hrvata obećava da će Hrvatski kraljevski dikasterij
pretvoriti u Kraljevsku hrvatsko-slavonsku kancelariju.
U ožujku 1861. osnovana je samostalna hrvatska zemaljska
vlada koja se prozva Kraljevsko namješničko
vijeće, pod predsjedanjem bana Sokčevića, koja na
temelju zakona i propisa rukovodi političko-gospodarske
poslove. Konačno je 20. studenog osnovana
Hrvatska dvorska kancelarija i Mažuranić imenovan
hrvatskim kancelarom i tajnim savjetnikom, a u lipnju
1862. osnovan je Stol sedmorice s banom Sokčevićem
kao predsjednikom. Burno razdoblje do Banske konferencije
u veljači 1865. puno je događanja u svim segmentima
hrvatskog društva.


Samostalna stranka, koju su osnovali Mažuranić,
nadbiskup Haulik, Kukuljević i Priča bijaše za to daje
Hrvatskoj mjesto u realnoj uniji s Austrijom i što se prije
Hrvatska nagodi s Austrijom, to bolje, sve dakako računajući
da to bude prije nu dođe do bilo kakve austrijsko-
ugarske nagodbe. Oni vjerovahu da će na taj način
brže i lakše doći do sjedinjenja Dalmacije i Vojne krajine
s Hrvatskom i Slavonijom, lako se nije opredjeljivao,
izgleda daje ovu struju podržavao ban Šokčević. Naro


dna stranka na čelu s biskupom Strossmaverom, Mrazovićem
i Račkim inzistirala je na uniji s Ugarskom.
Samostalna stranka uživala je podršku kancelara
SchmerUnga, ali je temeljem banske konferencije održane
u veljači 1865. dala izborni red koji je iste godine
sankcioniran u svibnju, uz održane izbore iza toga, na
kojima je jedina Vojna krajina izabrala privrženike Beča,
dok su u Hrvatskoj i Slavoniji pobijedili unionisti i i
narodnjaci. To bijaše težak udarac za SchmerUnga, uz
poraz koji doziv je i u Češkoj, Moravskoj te Ugarskoj.
Stoga Schmerling dobi u srpnju 1865. otpust, a naslijedi
ga grof Richard Belcredi. Ovo je izazvalo također i
demisiju Mažuranića, uslijed čega je otvaranje Hrvatskog
sabora kasnilo i započe tek u studenom. Car potom
izdaje Manifest 20. rujna 1865. kojim povlači Veljački
patent, kako bi dobio vremena da prouči mogućnosti
za sporazum. Umjesto hrvatskog kancelara Mažuranića
imenovanje unionist general Emil Kušević, u
Dalmaciji je umirovlje kontroverzni namjesnik Mamula
na njegovo mjesto dolazi general Franjo Filipović, čime
prestaju progoni tamošnjih pripadnika Narodne
stranke.


Iz rijetkih dokumenata u kojima se ban Šokčević pojavljuje
govorom ili djelom, proizlazi daje cijelim bićem
odan Carevini Austriji i da podržava nezavisnost
Hrvatske od Ugarske. Njemu su, po svemu sudeći, potpuno
strana nastojanja ulaska Hrvatske u bilo kakvu
drugu tvorevinu osim Austrije na federalističkoj osnovi,
pogotovo ne izlazak iz Monarhije i sprezanje sa Srbijom.
Bilo bi nepravedno tvrditi sada, kako su Strossmayer,
Mrazović i Rački bili u krivu. Vrijeme je pokazalo
međutim daje stajalište Sokčevića, Mažuranića i drugih
bilo drukčije i daje kojom srećom ono pobijedilo,
pitanje je kako bi izgledala Europa i njezina povijest u
godinama koje će slijediti.


Pošto je, pod pritiskom nesretnog rata s Pruskom,
neizbježno došlo do nagodbe s Ugarskom, a pošto Hrvatska
nije iskoristila priliku da se od Ugarske odvoji,
Ugarska pod sposobnim vodstvom kancelara Dedka,
zaključuje Austrijsko-ugarsku nagodbu 1866. Uvjet bi


jaše da je prije toga vraćen Ugarskoj ustav ukinut po


slije poraza Kossuthova ustanka, kojem su toliko prido


nijeli hrvatski junaci pod banom Jelačićem.


Čestiti domoljub i poštenjak odan zakletvi koju je
položio caru još kao petnaestgodišnjak, general Josipbarun Šokčević posiže za jedinim mogućim, traži otpust
i biva 4. siječnja 1867. imenovan generalom topničtva,
a po vlastotoj želji razriješen je 27. lipnja 1867. banske
časti. Car ga odlikuje velekrižem Leopoldova reda, tako
da 23. travnja 1868. odlazi u mirovinu. Njegov car,
krunjen za ugarsko-hrvatskog kralja 8. lipnja 1867. u
Budimu, devetnaest godina pošto je okrunjen za cara
austrijskih zemalja, prima krunu sv. Stjepana bez prisustva
Hrvata i njemu odanog generala Sokčevića.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 87     <-- 87 -->        PDF

U mirovini boravi prvo u Hoheneggu (pokraj Celja),
potom u Grazu i konačno u Beču, gdje 16. studenog
1896. umire i počiva na Zentralfriedhoj´u u Beču..
Nositelj je još, osim brojnih drugih odlikovanja, i ruskog
reda sv. Ane 2. razreda s briljantima, a počasnim je
građaninom Zagreba, Karlovca, Senja i drugih .


Taj osamljenih, koji je najradije šutio i radio, nije
imao uže obitelji. Do smrti ostade neženjom. U saborskim
spisima i bogatoj dokumentaciji onog razdoblja,
rijetki su njegovi govori, kada do njih dolazi, oni su neobično
kratki i vrlo sadržajni.


Ako bi ocjenjivali djelovanje baruna bana Sokčevića
iz današnje perspektive, možda bismo mu morali dati
za pravo, nakon što su hrvatski velikani kao Strossmayer
i drugi poticali tvorevinu, koja je Hrvatskoj
prouzročila tolika zla. U svakom slučaju, taj veliki Hrvat
i domoljub bio je osuđen na izgnanstvo iz naše povijesti
i naših duša, budući da nije vjerovao u život Hrvatske
unutar Balkana. Ne bi trebalo postupiti na isti način
kako je postupljeno prema njemu, ali bi tog uzornog
Hrvata trebalo vrednovati u njegovoj pravoj veličini.
On vjerojatno nije mnogo znao o narodnom gospodarstvu
i njegovu poticanju, ali je živio i djelovao u najkritičnijem
vremenu po Hrvatsku: oslbođenjem kmetova,
pauperizacijom seljaka i malog plemstva, započe manufaktura,
koja je pružila mogućnost da hrvatski nacionalni
korpus preživi i bude sposoban na sve muke i stradanja
koja će ga pratiti sljedećih 120 godina. Ono što
nisu uspjeli Ugri tijekom osam stoljeća, nastavili su Srbi,
a to je stalno napadanje na fluidne hrvatske granice
i otimanje njezinog životnog prostora.


I da pokušamo pobrojati samo neka od dostignuća iz
tog kratkog ali burnog vremena banovanja J. Šokčevića:
uveden je hrvatski jezik kao službeni, vrši se usmjeravanje
mreže željzničkih pruga za cijelu Hrvatsku, osniva
se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, osniva
se Hrvatsko sveučilište, osniva se Poljoprivredno i
šumarsko učilište u Križevcima, itd.


Na znanstvenom skupu akademik prof, dr Dušan
Klepac govori o hrvatskom šumarstvu 19. stoljeća, a dr


R. Sabadi o šumarskoj politici u vrijeme banovanja Josipa
Šokčevića. Nakon četvrt stoljeća priprema i valorizacije
različitih patenata i uredaba koje se tiču šumarstva
objavljenje znameniti Reichforstgesetz 1852. godine,
kojeg u Trojednu kraljevinu uvodi 1861. godine
tko drugi no ban Šokčević i kancelar Mažuranić. Poslije
bečke izložbe 1857. počinje tražnja za hrastovinom iz
Slavonije, već malo iza toga stotine tisuća m3 godišnje
izrađuje se u cijepane francuske, a poslije njemačke dužice
i danarice. Pod takvim naletom iskorištavanja,
uvođenje sakrosantnog načela potrajnosti, koju je u sebi
nosio Reichforstgesetz i obveza za regeneracijom šuma,
spasila je naše najvrednije nizinske šume. Nakon
dužica dolaze na red tesani pragovi i skretnička građa,
ubrzo se otvaraju pilane i proizvodnja furnira. Unatoč
takvom pritisku, šumarnici administracije Trojedne
kraljevine na čelu s banom Šokčevićem i kancelarom
Mažuranićem, uvode suvremene metode regeneracije
starih slavonskih hrastika. O uspjehu tih pothvata najočitije
govore rezultati: stotine tisuća prekrasnih hrastovih
šuma u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Isti postupci primijenjeni
su i na vrijedne šume ostalih krajeva i vrsta
drveća u Hrvatskoj, npr. u Gorskom kotaru, Lici, Banovini,
itd. Tako su iskovane generacije znamenitih hrvatskih
šumarnika.


Ban Šokčević nije bio šumarnik, možda je znao vrlo
malo o šumarstvu. No njegov smisao za djelotvornost i
red, poštovanje zakona i beskrajno domoljublje, omogućili
su da njegovo banovanje, koliko god kratko, ostane
urezano kao jedno od najznačajnijih razdoblja novije
hrvatske povijesti. Provođenje načela potrajnosti
šuma stvorilo je preduvjet da se kasnije od viših šumarskih
službenika tražilo visokoškolsko obrazovanje što
kasnije dovodi do stvaranja Šumarske akademije i poslije
Šumarskog fakulteta. Njegovi su mu se protivnici
rugali i napadali ga, najčešće bez imalo ukusa i osjećaja
mjere. Oslobođenje kmetova 1848. i proces segregacije
najvećim dijelom je djelotvorno proveden za njegova
banovanja. Postupci razvojačenja Vojne krajine zahuktalo
su se izvodili tijekom tog banovanja, zbog djelotvornosti
postupaka na razvojačenju i razgraničenjima,
1871. godine ukinuta je Vojna krajina i priključena
pod bansku vlast. Od kolikog je značaja bilo rješenje
šumovlasničkih odnosa za očuvanje i potrajnost šuma
teško je naslutiti. Proces segregacije i razvojačenje
imenovali su vlasnike kao pravne i/ili fizičke osobe, koje
su imali poštovati Reichforstgesetz i po njemu postupati.
Ne znamo mnogo o njemu kao čovjeku koji bi
razumijevao gospodarske probleme. No zar nije dosta
to, što se u njegovo vrijeme provodio Reichforstgesetz


1852., s načelom potrajnosti, a intenzivno se radilo da
se oslobođenom seljaku segregacijom i razvojačenjem
omogući nekakva egzistencija, uz istovremeno podsticanje
infrastrukture (planovi željeznica, uređenje putova)
i razvoj industrije, u kojima je šumsko-drvna medu
prvima i najvećim?


I Dalmacija, uz sve autonomaštvo, upravo u vrijeme
banovanja J. Šokčevića postajala je sve više dijelom
domovine, i to će formalno postati nekoliko godina
nakon odlaska bana Šokčevića s banske stolice, ali još
uvijek u vrijeme njegova djelovanja iz mirovine, kao
stalnog člana Reichsrata.1


Taj šutljiv čovjek, sumnjičen daje častohlepan i ambiciozan
u ranim danima svoje vojničke karijere, pokazao
je djelotvornost koja zapanjuje.2


Ostali referati osvijetlili su tog velikog Hrvata, njegovo
vrijeme i njegovo djelovanje, s mnogih gledišta.
Zapaženi su referati D. Pavličevića, M. Kolar-Dimitri