DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 85 <-- 85 --> PDF |
Josip barun Sokčević, rodio se u Vinkovcima 7. ožujka 1811. godine. Otac mu bijaše krajiški časnik. Spetnaest godina odlazi u vojnu akademiju u Wienerneustadt, gdje završava s odličnim uspjehom časničku školu. Nastupa 10. listopada 1830. kao kadet u drugu pješačku pukovniju cara Aleksandra ruskog. Već siječnja 1831. postaje poručnikom u 39. pješačkoj pukovniji Dom Miguela, a 1. kolovoza 1833. unaprijeđen je u natporučnika. U srpnju 1835. postaje satnikom u 23. pješ. pukovniji, a 1. kolovoza 1838. postaje nadsatnik u sikulskoj krajiškoj pukovniji, u kojoj 1842. postaje bojnikom. Istodobno djeluje kao pobočnik glavnog stožera u Sibinju. 1845. premješten je u 41. pješačku pukovniju baruna Zivkovića, 20. travnja 1846. unaprijeđen je u čin dopukovnika, u kojem činu 29. listopada 1846. dolazi u 37. pješačku pukovniju (Mariassy), gdje 30. lipnja 1848. postaje pukovnikom i zapovjednikom ove pukovnije. Isticao se još u Erdelju kao zapažen stožerni časnik (pobočnik). Sa svojom pukovnijom 1848. godine sudjeluje u Italiji u opsadi Venecije, sve do predaje grada. Unatoč tom što pukovnija Mariassy bijaše ugarska, Sokčević je čvrstom rukom uspio sačuvati pukovniju od razornog djelovanja talijanske pete kolone, ostavši tako s cijelom pukovnijom vjeran caru. Za nagrađuje odlikovan vojničkim križem za zasluge, a 16. listopada 1849. postaje general-bojnik kada mu bijaše samo 38 godina, te postaje brigadirom prvo u Petrinji, potom u Hrvatskoj Mitrovici. 1854. imenovan je generalnim pobočnikom (zapovjednikom stožera) 4. vojske. Početkom ožujka 1858. ban Josip Jelačić, radi narušena zdravlja polazi na dopust, 13. ožujka 1858. imenovan je general Josip barun Sokčević njegovim zamjenikom, tajnim savjetnikom, vrhovnim kapetanom, guvernerom i zapovjednikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a 17. veljače domaršalom i šefom prezidijalnog ureda pri vrhovnom vojnom stožeru. Malo iza smrti bana Josipa baruna Jelačića, 28. srpnja 1859. barun Sokčević dolazi na mjesto guvernera i zapovijedajućeg generala u Banat, gdje za svoje zasluge, stečene zamjenjivanjem pokojnog bana, 31. prosinca 1859. prima red željezne krune I. reda. Odmah po ustroju nove, 78. pješačke pukovnije postaje joj Sokčević zapovjednikom, a 29. siječnja 1860. postaje doživotnim članom Reichsrat-a. Odmah poslije bitke kod Solferina upravlja car Franjo Josip I. narodima proglas (15. 07. 1859) kojim obećaje "suvremenopoboljšanje zakonodavstva i uprave" radi većg i boljeg blagostanja u Monarhiji. Poslije više mjeseci, nakon golemih financijskih poteškoća, I860, sazvan je pojačan Reichrat (Verstdrkter Reichrat) što će reći da su uz vijećnike pozvani i odličnici iz svih zemalja Monarhije, njih ukupno 38. Iz Hrvatske to bijaše Ambroz Vraniczany, iz Slavonije biskup J.J. Strossmayer, a iz Dalmacije conte Frano Borelli. Nakon četiri mjesečnog vijećanja i polemika između federalističke i centralističke struje, gdje prevladava ona prva, zaključuje se da se mora priznati historijski-politički individualitet pojedinih zemalja, unutar Monarhije. Biskup Strossmayer, uz podršku Vraniczanya traži uvođenje hrvatskog jezika i ujedinjenje Dalmacije Hrvatskoj. Vatrenim govorom Strossmayera 26. rujna I860, naglasio je neodjeljivost hrvatske Dalmacije od hrvatskog korpusa, stvorivši time temelj Hrvatskoj narodnoj stranci u Dalmaciji, dok je grof Borelli ostao na pozicijama autonomaštva, koje će posljedicama pratiti prilike u Dalmaciji još preko jednog stoljeća. Na banskoj stolici bijaše tada, nakon Jelačića general grof Ivan Coronini, koji odstupi i na preporuku Strossmayera za bana bijaše 19. lipnja 1860. imenovan general Josip barun Sokčević. Po dolasku u Zagreb 12. srpnja 1860. daje znamenitu izjavu daje od cara opunomoćen da u Hrvatsku uvede hrvatski jezik. To bijaše znakom da "Bachovi husari "jatimicepočeše napuštati Hrvatsku, a njihova mjesta zauzeše dotada "nepouzdani " Hrvati. Nakon tolikih pritisaka i sapetosti nije čudo da je često dolazilo do ispada. Istjerani su njemački glumci, Narodne novine više ne bijahu dovoljne, počinje izlaziti neovisni domoljubni Pozor. Slijedi tzv. "listopadska " diploma (20. listopada I860) kojom se Hrvatskoj vraća ustav, i kojom se razgraničuju nadležnosti u državnoj upravi i zakonodavstvu. Od bana Sokčevića traži se da podastre prijedloge Hrvatskog sabora o tomu kako urediti odnose s Ugarskom. Ban J. barun Sokčević saziva 26. studenog 1860. Bansku konferenciju 55 hrvatskih odličnika, koja je trajala do 17. siječnja 1861. Na temelju prve odluke konferencije šalje se deputacija caru s zadaćom da se hrvatski jezik uvede u sve javne poslove, da se osnuje Hrvatsko- slavonska dvorska kancelarija (po uzoru na Ugarsku i Češku dvorsku kancelariju), da se imenuju veliki župani, da se s Hrvatskom i Slavonijom sjedini Vojna krajina, Dalmacija, kvarnerski otoci i tri oduvijek hrvatska kotara u Istri (Volosko, Labin i Novigrad). Delegaciju je car primio vrlo naklono i nakon tri dana već daje odgovor: hrvatski jezik se uvodi kao službeni, u Beču se osniva privremeni Hrvatski dvorski dikasterij, ban treba predložiti uređenje županija i velike župane. Glede prisajedinjenja Dalmacije car predlaže da se njezini predstavnici pozovu na Bansku konferenciju. Carski namjesnik u Dalmaciji, general Lazar barun Mamula potajno je nagovarao dalmatinsko činovništvo da ne sudjeluje na Banskoj konferenciji, pod različitim izgovorima. Banska se konferencija razišla pošto uvidje da predstavnici iz Dalmacije neće doći. To je imalo velik odjek u krugovima dalmatinskih Hrvata, koji se pod vodstvom dr Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića udružuju u Narodnu stranku i koja postaje s vremenom sve jača. Car imenuje Ivana Mažuranića za predsjednika Hrvatskog dvorskog đikasterija. Tom pri 83 |