DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 86 <-- 86 --> PDF |
likom je biskup J.J. Strossmayer imenovan za velikog župana virovitičkog. Madžari uspješe u ukidanju Srpske Vojvodine, te povratu Međimurja Zaladskoj županiji uz ogromne hrvatske proteste, i uz demisiju I. Mažuranića. Uz spor oko Rijeke to je pridonijelo ponovnom otvaranju jaza između Hrvata i U gr a, koji se bio smanjio kroz zajedničke patnje za vrijeme apsolutizma. Vidjevši daje Listopadska diploma bila prenaglašeno centralističko f´ederalistička, prosinca I860, imenovani ministar predsjednik Schmerling predlaže caru nov manifest, objelodanjen 26. veljače 1861. poznat kao Veljački patent, kojim se određuje da u Beču stoluje centralna vlada i Državno (carevinsko) vijeće, sastavljeno od Gornje (velikaške) i Donje (zastupničke) kuće. Veljački patent pak odgađa sjedinjenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je po naredbi cara ustoličen 15. travnja 1861. za bana Barun Škočević, imenovan još 19. lipnja I860. Djelovanje Hrvatskog sabora u tim godinama banovanja J. Sokčevića bijaše burno. Talijanaši, uz unutrašnje opstrukcije i podršku SchmerUnga odgađahu sjedinjenje Dalmacije u Trojednu kraljevinu. Sabor postavlja također znameniti zahtjev da će s Ugarskom ući u realnu uniju samo pod uvjetom da joj Ugarska prizna neovisnost i teritorijalni integritet, sastavljen od Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te osam hrvatskih i tri slavonske krajiške pukovnije, s Rijekom i Srijemskom županijom. Počinje borba s madžaronima, na što izbija duh stranke prava pod vodstvom Ante Starčevića, kojim se Hrvatska odriče svih zajedničkih poslova s Austri jom, stoje izazvalo raspuštanjem Hrvatskog sabora 8. studenog 1861. Car pod pritiskom svijesti razbuđene u Hrvata obećava da će Hrvatski kraljevski dikasterij pretvoriti u Kraljevsku hrvatsko-slavonsku kancelariju. U ožujku 1861. osnovana je samostalna hrvatska zemaljska vlada koja se prozva Kraljevsko namješničko vijeće, pod predsjedanjem bana Sokčevića, koja na temelju zakona i propisa rukovodi političko-gospodarske poslove. Konačno je 20. studenog osnovana Hrvatska dvorska kancelarija i Mažuranić imenovan hrvatskim kancelarom i tajnim savjetnikom, a u lipnju 1862. osnovan je Stol sedmorice s banom Sokčevićem kao predsjednikom. Burno razdoblje do Banske konferencije u veljači 1865. puno je događanja u svim segmentima hrvatskog društva. Samostalna stranka, koju su osnovali Mažuranić, nadbiskup Haulik, Kukuljević i Priča bijaše za to daje Hrvatskoj mjesto u realnoj uniji s Austrijom i što se prije Hrvatska nagodi s Austrijom, to bolje, sve dakako računajući da to bude prije nu dođe do bilo kakve austrijsko- ugarske nagodbe. Oni vjerovahu da će na taj način brže i lakše doći do sjedinjenja Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom, lako se nije opredjeljivao, izgleda daje ovu struju podržavao ban Šokčević. Naro dna stranka na čelu s biskupom Strossmaverom, Mrazovićem i Račkim inzistirala je na uniji s Ugarskom. Samostalna stranka uživala je podršku kancelara SchmerUnga, ali je temeljem banske konferencije održane u veljači 1865. dala izborni red koji je iste godine sankcioniran u svibnju, uz održane izbore iza toga, na kojima je jedina Vojna krajina izabrala privrženike Beča, dok su u Hrvatskoj i Slavoniji pobijedili unionisti i i narodnjaci. To bijaše težak udarac za SchmerUnga, uz poraz koji doziv je i u Češkoj, Moravskoj te Ugarskoj. Stoga Schmerling dobi u srpnju 1865. otpust, a naslijedi ga grof Richard Belcredi. Ovo je izazvalo također i demisiju Mažuranića, uslijed čega je otvaranje Hrvatskog sabora kasnilo i započe tek u studenom. Car potom izdaje Manifest 20. rujna 1865. kojim povlači Veljački patent, kako bi dobio vremena da prouči mogućnosti za sporazum. Umjesto hrvatskog kancelara Mažuranića imenovanje unionist general Emil Kušević, u Dalmaciji je umirovlje kontroverzni namjesnik Mamula na njegovo mjesto dolazi general Franjo Filipović, čime prestaju progoni tamošnjih pripadnika Narodne stranke. Iz rijetkih dokumenata u kojima se ban Šokčević pojavljuje govorom ili djelom, proizlazi daje cijelim bićem odan Carevini Austriji i da podržava nezavisnost Hrvatske od Ugarske. Njemu su, po svemu sudeći, potpuno strana nastojanja ulaska Hrvatske u bilo kakvu drugu tvorevinu osim Austrije na federalističkoj osnovi, pogotovo ne izlazak iz Monarhije i sprezanje sa Srbijom. Bilo bi nepravedno tvrditi sada, kako su Strossmayer, Mrazović i Rački bili u krivu. Vrijeme je pokazalo međutim daje stajalište Sokčevića, Mažuranića i drugih bilo drukčije i daje kojom srećom ono pobijedilo, pitanje je kako bi izgledala Europa i njezina povijest u godinama koje će slijediti. Pošto je, pod pritiskom nesretnog rata s Pruskom, neizbježno došlo do nagodbe s Ugarskom, a pošto Hrvatska nije iskoristila priliku da se od Ugarske odvoji, Ugarska pod sposobnim vodstvom kancelara Dedka, zaključuje Austrijsko-ugarsku nagodbu 1866. Uvjet bi jaše da je prije toga vraćen Ugarskoj ustav ukinut po slije poraza Kossuthova ustanka, kojem su toliko prido nijeli hrvatski junaci pod banom Jelačićem. Čestiti domoljub i poštenjak odan zakletvi koju je položio caru još kao petnaestgodišnjak, general Josipbarun Šokčević posiže za jedinim mogućim, traži otpust i biva 4. siječnja 1867. imenovan generalom topničtva, a po vlastotoj želji razriješen je 27. lipnja 1867. banske časti. Car ga odlikuje velekrižem Leopoldova reda, tako da 23. travnja 1868. odlazi u mirovinu. Njegov car, krunjen za ugarsko-hrvatskog kralja 8. lipnja 1867. u Budimu, devetnaest godina pošto je okrunjen za cara austrijskih zemalja, prima krunu sv. Stjepana bez prisustva Hrvata i njemu odanog generala Sokčevića. |