DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/1997 str. 7     <-- 7 -->        PDF

D. Klepac: HRVATSKO ŠUMARSTVO U DRUGOJ POLOVICI XIX. STOLJEĆA Šumarski list br. 3-4, CXXI ( 1997), 115-126
Zakon o šumama iz 1852. dijeli šume na državne,
općinske i privatne. U drugom paragrafu toga zakona
izričito se kaže da se nijedno šumsko zemljište ne
smije oduzeti niti pretvoriti u drugu kulturu. Time
je ozakonjeno temeljno načelo potrajnosti u šumarstvu.
U najstrožem obliku ono dolazi do izražaja u devetom
paragrafu toga zakona glede općinskih šuma koje
su opterećene pravom "drvarenja" (takozvanim služnostima),
"te se šume ne samo trebaju uzdržavati nego
valja neprestano primjerenim načinom njihovo stanje
poboljšavati". Osim toga, za te šume ustanovljuje se
gospodarstvena osnova, što će još više doći do izražaja
u Zakonu od 26. ožujka 1894., u kojem se u trećem paragrafu
izričito kaže ovo: "U šumah obćinskih ima se
zavesti potrajno šumarenje" (Nachhaltiger Betrieb),
(Izvor: A. Borošić -A . Goglia, Zagreb, 1900, str. 266).
Tako je načelo trajnosti u šumarstvu dobilo svoju zakonsku
podlogu. To je ostao kamen temeljac suvremenoga
šumarstva. Zahvaljujući načelu trajnosti u Zakonu iz
1852. površina hrvatskih šuma je do danas sačuvana.


Zakon o šumama 1852. objavili su u knjizi A. Boro
š i ć i.A. Goglia u nakladi Knjižare Kugli u Zagrebu
1900. (str. 1-423). U toj knjizi donesen je spomenuti
Zakon u cijelosti na str. 5-135.


Zakon je podijeljen na 7 odsjeka, a ima 77 paragrafa
i komentar o svakom članku. On je opširan te obuhvaća
sve šumarske djelatnosti, od gospodarenja šumama do
kaznenih odredaba za prekršitelje zakona. Taj je zakon
vrijedio sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije.
Tijekom vremena izdani su novi zakoni koji su nadopunjavali
onaj dio Zakona iz 1852. koji nije bio dovoljno
riješen, kao primjerice pitanje državne uprave u općinskim
šumama, te ustrojenje šumarskih škola, o čemu će
biti govora u naredna dva poglavlja ovoga rada.


Pošto su riješeni imovinsko pravni odnosi između
feudalaca i seljaka u civilnoj Hrvatskoj, segregacijom
iz vlastelinskih šuma i pašnjaka stvorene su zemljišne
zajednice poslije 1857., a imovne općine na teritoriju
Vojne krajine 1873. godine. Tek tada se stanje šuma
počelo bolje uređivati. Ubrzo se uvidjelo da Zakon od
1852. nije dovoljno riješio problem uprave i gospodarenja
šumama, pa su u tom pogledu, nakon većih
rasprava, donesena dva nova zakona iste godine 1894.


Prvi je zakon od 22. I, 1894., kojim se ureduje šumarsko-
tehnička služba kod političke uprave u Kraljevinah
Hrvatskoj i Slavoniji.


Drugi je zakon od 26. III. 1894., kojim se ureduje
stručna uprava i šumsko gospodarenje u šumah, stojećih
pod osobitim nadzorom.


U prvom zakonu (paragraf 4) određuje se da kod Kr.
zem. vlade, odjela za unutarnje poslove, valja ustrojiti
posebni šumarski odsjek. U šestom paragrafu propisuje
se "akademička naobrazba" za šumarsko-tehničku
službu kod političke uprave.


U drugom zakonu (paragraf 1) propisuje se gospodarenje
u šumama pod naročitim javnim nadzorom,


pa se izrijekom kaže: "Gradske, trgovištne, upravne,
mjestne, plemićke i poveljne obćine dužne su prema § 9
šumskog zakona sumarni, što ih one posjeduju, upravljati
i gospodariti po načelih sastavljene za to gospodarstvene
osnove, koja treba, da ustanovljuje, kako će
se polučivati što viši i trajni užitci obzirom na sudari
je stanje šumah."


Prema tome, Zakonom o šumama od 26. III. 1894.
jasno je i izričito određeno da se šumama pod osobitim
javnim nadzorom (prvi paragraf zakona) ima gospodariti
potrajno na temelju sastavljene gospodarske osnove,
odnosno programa.


Devet godina poslije te zakonske odredbe Odjel za
unutarnje poslove kr. hrv. slav. dalm. zem. Vlade donio
je naredbu br. 23.152 od 23. IV 1903. glede sastavka
gospodarskih osnova i programa s posebnim "Naputkom".
Autor "Naputka" bio je Andrija Borošić (1865


- 1909), jedan od najboljih šumarskih operativnih
stručnjaka u drugoj polovici XIX. stoljeća. Spomenuti
Naputak zasnivao se na kombiniranom rašestarenju.
Vrijedio je za šume "pod osobitim javnim nadzorom"
sve do 1945. godine, te je odigrao historijsku ulogu u
našem šumarstvu; po njemu je sastavljeno nekoliko
stotina gospodarskih osnova. (K1 e p a c, 1965).
ŠUME U HRVATSKOJ


Sredinom XIX. stoljeća Hrvatska je bila podijeljena
na 2 dijela: na civilnu Hrvatsku ili takozvani Provincijal
i na vojničku Hrvatsku ili takozvanu Vojnu krajinu.
Civilna Hrvatska bila je podijeljena na 7 županija: modruško-
riječka, zagrebačka, varaždinska, križevačka,
požeška, virovitička i srijemska. Civilnom Hrvatskom
upravljao je ban pa se ona zvala također Banska Hrvatska.


Vojna krajina sastojala se od 11 regimenti ili pukovnija:
lička, otočka, ogulinska, slunjska, petrinjska, glinska,
križevačka, đurđevačka, gradiška, brodska i petrovaradinska.
Kao što su se u Provincijalu županije dijelile
na okružja, kotare i općine, tako su regimente imale
svoje bataljune, kumpanije i općine. Uprava je bila vojnička.


Zakon o šumama (1852) imao se primjenjivati u
civilnoj Hrvatskoj od 1858., au Vojnoj krajini od 1860.
godine. Međutim, manifestom Franje Josipa I. Vojna
kraj ina je 1881. ujedinjena s Hrvatskom.


U to vrijeme sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije
teritorij Hrvatske i Slavonije imao je površinu
od 42.532 km2 (i to 23.810 km2 civilne i 18.722 km2
vojne površine). (Izvor: D. Pavličević , 1994.). Površina
šuma iznosila je 1,532.516 ha (15.325 km2) ili 36