DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/1997 str. 8     <-- 8 -->        PDF

D.Klepac: HRVATSKO ŠUMARSTVO U DRUGOJ POLOVICI XIX. STOLJEĆA Šumarski list br. 3 4.CXXI ( 1997). 115-126


% ukupnog teritorija Hrvatske i Slavonije. S obzirom
na vlasništvo šuma, stanje je bilo ovakvo:


313.197 ha državne šume 20%
794.071 ha općinske, gradske,
zemljišno-zajedničke
i imovnoopćinske šume 52 %


425.248 ha privatne šume 28 %
1,532.516 ha ukupno
Oko polovice svih šuma pripadalo je općinama, zemljišnim
zajednicama, imovnim općinama, gradovima
i crkvama. To su bile takozvane šume pod osobitim javnim
nadzorom. Zato je razumljivo daje Zakon o šumama
1852. poklonio velik dio baš tim šumama. To je još
više došlo do izražaja Zakonima od 1894., kojima se
zahtijevala akademska naobrazba za upravitelje tih šuma
i gospodarenje po gospodarskim osnovama.


Glede vrsta drveća sastav tadašnjih naših šuma bio
je ovakav:


416.471 ha svih hrastovih šuma
1,030.941 ha bukovih i ostalih
listopadnih šuma


85.104 ha crnogoričnih šuma
1,532.516 ha ukupno
Sto se tiče uzgojnog oblika bilo je 1,253.738 ha visokih
šuma (sjemenjača) i 278.778 ha niskih šuma (panjača).
(Izvor: Šumarski list, 1886., str. 248).


Ovdje navedene brojke podudaraju se s podacima u
djelu A. Bedoa Die wirtschaftliche und commercielle
Beschreibung der Wälder des ungarischen Staates prema
kojem površina Hrvatske i Slavonije iznosi 7,373.477
rali (ili 42,434.360 ha) s 36 % šuma, tj. 2,663.095 rali
(ili 1,532.611 ha). (Izvor: Šumarski list, 1886., str. 285).


Tijekom vremena površina šuma se neznatno mijenjala,
jer su neke šumske površine pretvorene u drugu
vrstu kultura tako da površina šuma u 1901. godini iznosi
1,504.591 ha, tj. za27.925 ha manje, kakojeto navedeno
u Šumarskom listu od 1902. god. na str. 639.


Glede Dalmacije i Istre imamo ovakvu situaciju.


U nekim dalmatinskim i istarskim gradovima vrlo
rano se javljaju različiti statuti i odredbe o ograničavanju
prevelikih sječa šuma. Ipak stanje šuma i šumarstva
Dalmacije i Istre u drugoj polovici XIX. stoljeća zaostaje
za onim u Hrvatskoj i Slavoniji.


Tome ima više razloga od kojih su najvažniji politički,
gospodarski i ekološki, pogotovo ako se ima pred
očima činjenica da Dalmacija i Istra - iako u Austrougarskoj
Monarhiji - nisu bile potpuno uključene u
gospodarsko-upravno-politički sustav Hrvatske i Slavonije.
Mnoga nastojanja da se Dalmacija i Istra priključe
Hrvatskoj i Slavoniji nisu uspjela, iako je u tom
pogledu bilo vrlo energičnih zahtjeva, kao primjerice
ono kad je ban Josip Šokčević sazvao u svezi s carskom
odlukom Bansku konferenciju u Zagrebu 26. studenoga
1860., na kojoj je bilo zaključeno da se Dalmacija i Istra
združe s užom Hrvatskom. O tome akademik F. Š i š i ć
(1975.) piše ovako:


"U vezi s tim carskim reskriptom sazove ban Šokčević
za 26. studenoga u Zagreb Bansku konferenciju
najvidenijih hrvatskih političara (njih 55), koja ostade
na okupu do 17. siječnja 1861. Odmah na prvoj
sjednici Konferencija zaključi da se caru pošalje deputacija
koja će zamoliti: da se hrvatski jezik uvede
u sve javne poslove; da se osnuje Hrvatsko-slavonska
dvorska kancelarija po uzoru na obnovljenu
Ugarsku; da se imenuju veliki župani pojedinih županija;
da se sjedine s Hrvatskom, Krajina, Dalmacija,
Kvarnerski otoci i tri od starine hrvatska kotara
Istre (Volosko, Labin i Novigrad), a njihovi zastupnici
dođu već na iduće zasjedanje Hrvatskog sabora.
Car Franjo Josip primio je deputaciju 2. prosinca
vrlo milostivo, a već 5. dade joj pismeni odgovor:
hrvatski se jezik uvodi kao službeni, a u Beču se osniva
privremeni Hrvatski dvorski dikasterij; ban
ima iz Konferencije predložiti uređenje županija i
velike župane. Što se tiče sjedinjenja Dalmacije car
je izjavio daje voljan udovoljiti želji Hrvata, pa zato
nalaže da se u tu svrhu pozovu izaslanici Dalmacije
u Bansku konferenciju; o Istri i Kvarnerskim otocima
nije bilo u rješenju ni riječi. Carev odgovor pročitan
je na sjednici 10. prosinca i primljen na znanje
s velikom radošću, a zatim se članovi Konferencije
raziđoše, da se opet skupe kad dođu dalmatinski izaslanici.
Ali oni nisu došli. Dalmatinsko činovništvo,
na čelu sa samim carskim namjesnikom generalom
barunom Lazarom Mamu lom, potajno je nagovaralo
Dalmatince da ne idu u Zagreb, a one koji su
svakako htjeli poći zadržalo je pod izlikom kako treba
da prije dočekaju službeni poziv od oblasti. Nato
se Banska konferencija razišla, jer je saznala da uzalud
čeka braću iz Dalmacije (17.1 1861 )."
U XIX. stoljeću Dalmacija je ustvari bila politička


tvorevina druge austrijske uprave (1814- 1918). Prema


D. Foretiću (1969) Dalmacija se tada protezala od
rta Kusače na otoku Grguru iznad Raba, na sjeveru, do
južne granice, označene lokalitetom Željeznice, blizu
Špica. "Pokrajina (Dalmacija) se, dakle, prostire u
smjeru sjeverozapad -jugoistok i predstavlja izdužen
teritorij kome se najveća širina nalazi na području Zadra."
(D. Foretić, 1969).
U to je vrijeme ukupna površina tog teritorija (Dal


macije) 12.440 km2 (ili 1,284.000 ha), od čega je na
otoke otpalo 2.387 km2 (ili 238.700 ha). Površina šumskog
zemljišta iznosila je 380.000 ha ili 30 % cjelokupnog
zemljišta, ali površina šuma nije bila toliko velika,
jer je veći dio šumske površine bio pokriven različitim
degradacijskim oblicima autohtone šume hrasta crnike


(Qiiercus ilex, L.).
Glede vlasništva, veći dio (oko 200.000 ha) bio je u
rukama općina. Šume su se iskorištavale najviše za ogrjev
i za ispašu stoke, poglavito koza kojih je u Dalmaciji
sredinom XIX. stoljeća bilo 424.000 komada. Kasnije
je taj broj bio smanjen, no ipak su koze najvećim