DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1997 str. 103     <-- 103 -->        PDF

polazi odpredpostavki: a) da je prostor najveći resurs
razvoja kada je planiran i organiziran, kao prirodni
okoliš sačuvan od zagađivača od kojih su najtrajnije i
nepopravljive degradacije prostora građenjem, kada je
sređen i kultiviran, a ne zapušten i fragmentiran diobama;
b) da je zavičajna obitelj i lokalna zajednica
neodvojiv i sastavni dio okoliša koje treba zaštititi.


Gorski kotar je poslužio kao dobar primjer posljedica
dogmatskog industrijalizma i hitnosti za promjenom
tog sustava vrijednosti. To je kraj u kome šume, najrentabilniji
resurs industrijalizma, nisu korištene za
ulaganje u alternativne oblike privređivanja, pa je i turizam
posve zanemaren. Dogmatski industryalizam je
desetljećima preferirao velike sustave koncentracijom
proizvodnje, servisa i usluga, od obrazovanja do turizma.
Ako takva koncentracija nije bila moguća, kao što
primjer turizma i seoskog gospodarstva dokazuje, razvoj
tih sektora se zapostavljao.


Zbog povijesnog nasljeđa dogmatske svijesti industrijalizma,
planiranje prostora i briga o posjedu
posljednji su na listi prioriteta. Na razini lokalne zajednice
o zemljištu se počinje voditi institucionalna
briga tek kad postane lovište. Nije stvorena ni osnova
za tržišno gospodarenje zemljištem (land management).
Ne postoje zato ni školovane profesije, poznate
stotinama godina u kapitalističkim gospodarstvima.
Prateće djelatnosti posve su zanemarene, a to se ogleda
u nestašici prostornih planera i geodeta. To pokazuje i
otužno naslijeđe: posljednje katastarske karte
izrađene su 1860 godine.


Lokalna uprava raspolaže najmanjim dijelom svog
teritorija. Stalna mjesta življenja obitelji - površine
svih planiranih parcela obiteljskog stanovanja jedne
općine obično su manje od rezerviranih površina
samo jednog dalekovoda koji prolazi teritorijem
općine. Hrvatske šume imaju monopol nad gospodarenjem
oko 43% hrvatskog teritorija i preko 70% teritorija
mnogih gorsko-planinskih općina. Prema nasljeđenom
prioritetu gospodarska korist je mjerilo vrijednosti
šuma. To je čak i za stanovnike tih područja samo
razumljiva činjenica. Desetljećima se izvlačila gospodarska
korist iz tih resursa, ali bez ulaganja u infrastrukturu
drugog alternativnog oblika privređivanja,
kao stoje na primjer rekreacija u šumi.


Ustanove koje pak raspolažu ili koriste najveće površine
teritorija lokalne zajednice vode najmanju brigu


o planiranju i razvoju njenog prostora. Općina, koja po
zakonu donosi prostorne planove, kao najnemoćniji i
najneopremljeniji segment uprave, zadužena je tako
za gospodarenje najvećim nacionalnim resursom. Na
teritoriju jedne šumske uprave ( s oko 1000 zaposlenih),
veličine prosječnog švicarskog kantona, ili povećeg
obiteljskog američkog ranca, obično nema ni jednog
prostornog planera. Iako prostor može biti deseterostruko
tržišno vrijedniji od drvne mase - dosad
jedine gospodarske vrijednosti. To se smatra normalnim
stanjem čak i na lokalnoj razini.


Rezultat je samo održavajući rurocid, to jest samovoljnim
odlaženjem mlade populacije iz svih naselja
koja tom sustavu nisu odgovarala. Depopulacija se nastavlja,
jer mladi ne vjeruju da se njihove aspiracije i
standard življenja mogu u zavičaju dostići. To su pokazali
i autori socioloških istraživanja na osnovi anketiranja
goranskih srednjoškolaca, koju je program EUR
inspirirao počevši sa savjetovanjem 1993. godine. U
nedostatku financijske podrške skupom pilot projektu
očekivalo se da će se objavljivanjem saznanja i iskustava
o održivom razvoju postupno probuditi lokalna svijest.
Iz tog procesa došlo se do glavnog nalaza, glavne
opstrukcije promjenama: institucionalizirani dogmatski
industrijalizam, bez sposobnosti ili mogućnosti prepoznavanja
novih tendencija razvoja, uporno je blokirao
sva nastojanja, unatoč početnim preporukama s
razine lokalne zajednice.


Svijest dogmatskog industrijalizma desetljećima je
pothranjivala nade u prosperitet industrijaskog drušva.
Razvoj lokalne zajednice tome je bio podređen, a one
koje takve uvjete nisu imale bile su osuđene na propadanje.
Prepoznatljive žrtve danas su malo naselje i zavičajna
obitelj. Malo gospodarstvo po mjeri obitelji nije
moglo opstati u sustavu koji je preferirao samo velike
sustave proizvodnje i usluga. Revitalizacija tih područja
zato nije moguća bez promjene smjera. Za novi
smjer prioritet su zato osvješćivanje, prave karte i
drukčija oprema.


Ponor između dogmatskog idustrijalizma i tržišnog
dogmatizma je samo prividno duboka, obje dogme
zanemaruju sudbinu lokalne zajednice. To se najbolje
ogleda u planiranju prostora. Nekada zanemaren, danas
se privatni, rasparceliran i obezvrijeđen posjed, u nedostatku
planova, prepušta tržištu u bescjenje. Time općina
gubi kontrolu nad potencijalnim građevinskim zemljištem
i nad vlastitim razvojem i postaje sudionik moguće
feudalizacije neplaniranog i nesređenog lokalnog
zemljišta. To bi se prostornim planiranjem moglo spriječiti,
a svoj razvojni potencijal višestruko obogatiti. Po
tržišnim zakonima prodaja privatnog vlasništva nije
ograničena. Ali ista sudbina možda očekuje lovišta,
nacionalne parkove i državne šume, često nacionalizirane
od lokalne zajednice. Zato programi koji zastupaju
promjenu stanja, prema našem petogodišnjem
iskustvu, ne nalaze sponzore, osim ispraznih obećanja.


U nama uzornim kapitalističkim zemljama to nije
tako. Već početkom ovog stoljeća dalekovidne federalne
vlasti Sjedinjenih Država donosile su zakone o drukčijem
korištenju državnih šuma. Federalne šume danas
obuhvaćaju oko 12% teritorija te prostrane zemlje.
(1995 od ukupno 191 milijuna aera dozvoljena sječa bila
je na 49 milijuna, nedozvoljena sječa na 91 milijunu
aera, a nepošumljeno je bilo 51 milijun aera). Prodaja