DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1997 str. 22 <-- 22 --> PDF |
I. Trinajstić, J. Franjić, I. Samardžić: 0 VAŽNOSTI OTKRIĆA VRSTE EOUISETUM SYLVATICUMl..... Šumarski list br. 11-12, CXXI( 1997), 593-597 RASPRAVA - Discussion Općenito je poznato da su pojedine biljne vrste indikatori određenoga staništa i vezane na strogo određene fitocenoze. Što su uvjeti staništa ekstremniji, to su određene vrste međusobno jače "povezane". Vrsta Equisetum sylvaticum vezana je za strogo određeno stanište. To su bezkarbonatna tla s visokom razinom podzemne vode i elemenat je močvarnih šuma jele (Abies alba) alpskoga prostora. Glede opće rasprostranjenosti E. sylvaticum je borealna vrsta, rasprostranjena u sjeverozapadnom dijelu Europe, a izvan tog područja ograničena je još samo na Karpate i silikatne planine Balkanskoga poluotoka. Istočno od Alpa možemo je smatrati glacijalnim reliktom. Kako je E. sylvaticum i u Alpama i u Gorskome kotaru i na Papuku, također, vezana na silikate i ulazi u sastav močvarnih šuma jele, možemo navedena staništa smatrati reliktnim. To se posebno odnosi na Papuk, gdje se E. sylvaticum sačuvala u zatvorenoj udolini. Danas tu prolazi asfaltna cesta, ali nije teško rekonstruirati prvotno, prašumsko stanje. Najvjerojatnije je čitav moč ZAKLJUČAK Vrsta Equisetum sylvaticum L. rijetka je biljka hrvatske flore. Poznata je samo iz nekoliko lokaliteta u Hrvatskoj. Tek je nedavno (1996) vrsta E. sylvaticum otkrivena još znatnije prema istoku, ali u drukčijem području u odnosu na Alpe. Otkrivena je u Požeškome gorju (Papuk) u Slavoniji, i to je njeno novo nalazište u hrvatskoj flori. Tu se razvija u sklopu močvarne šume jele, koja po svom flornom sastavu odgovara u osnovi as. Carici brizoidis-Abietetum Trinajstić 1969., i to njenoj subasocijaciji equisetetosum syhaticae Trinajstić 1974. Općenito je poznato da su pojedine biljne vrste indikatori određenoga staništa i vezane na strogo određene fitocenoze. Što su uvjeti staništa ekstremniji, to su određene vrste međusobno jače "povezane". Vrsta Equisetum sylvaticum vezana je za bezkarbonatna tla s vi- LITERATURA Degen, A., 1936: Flora Velebitica. Verlag der Ungar. Acad. der Wissenschaften. Budapest. Hire , D., 1905: Revizija hrvatske flore. Rad Jugosl. Akad. 161: 145-239. Jalas , J., Suominen J. 1972: Equisetaceae. Atlas florae Europaeae 1: 32-41. Kuoch, R., 1954: Walder der Schweizer Alpen im Verbreitungsgebit der Weisstanne. Mitt. Schweiz. Anst. Forstl. Versuchsw. 31: 133-260. varni dio lokaliteta Đedovica bio prvotno obrastao močvarnom šumom jele. Probijanje ceste, stoljetne sječe šuma i uopće mnogostruka degradacija staništa, zasigurno nisu mogli povoljno utjecati na sastojine močvarnih šuma jele, pa su se one sačuvale samo na malenom prostoru kao ostatak (relikt) nekadašnjega, davnog prašumskoga stanja. E. sylvaticum se širi vjetrom pomoću laganih spora. Kad bi takvo širenje bilo recentno, nalazili bismo tu vrstu u nas rasprostranjenu na velikom broju lokaliteta, jer vlažne i močvarne udoline i slične depresije nisu u pojedinim djelovima Hrvatske posebna rijetkost. Ako, pak, uzmemo u obzir da povezanost vrsta Abies alba i Equisetum sylvaticum na međusobno udaljenim prostorima, kao što su npr. Alpe, Gorski kotar i Požeško gorje nije slučajna, već odraz odgovarajućih ekoloških i fitogeografskih prilika s početka holocena, možemo s visokim stupnjem sigurnosti pretpostaviti da je i jela na Papuku autoktona. To međutim ne znači da upravo sve jelove sastojine moraju biti autoktone i reliktne. - Conclusion sokom razinom podzemne vode i element je močvarnih šuma jele (Abies alba) alpskoga prostora. Kako je E. sylvaticum i u Alpama i u Gorskome kotaru i na Papuku vezana na silikate i ulazi u sastav močvarnih šuma jele, možemo navedena staništa smatrati reliktnim. To se posebice odnosi na Papuk, gdje se E. sylvaticum sačuvala u zatvorenoj udolini. Ako uzmemo u obzir da povezanost vrsta Abies alba i Equisetum sylvaticum na međusobno udaljenim prostorima kao što su npr. Alpe, Gorski kotar i Požeško gorje nije slučajna, već odraz odgovarajućih ekoloških i fitogeografskih prilika s početka holocena, možemo s visokim stupnjem sigurnosti pretpostaviti daje i jela na Papuku autoktona. Navedenu pretpostavku bi najučinkovitije potvrdila odgovarajuća palinološka istraživanja. - References R o s s i, Lj., 1924: Građa za floru južne Hrvatske. Prir. Istraž. Jugosl. Akad. 15. Zagreb. Rossi, Lj., 1930: Pregled flore Hrvatskoga primorja. Prir. Istraž. Jugosl. Akad. 17: 1-368. Schlosser, J., Vukotinović, Lj. 1857: Svllabus Florae Croaticae. Zagrebiae. Schlosser, J., Vukotinović, Lj. 1869: FloraCroatica. Zagrebiae. Trinaj stić, I., 1969: Prilog poznavanju vlažnih, acidofilnih šuma jele (Carici brizoidis-Abietetum |