DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1997 str. 26 <-- 26 --> PDF |
J. Franjić, Ž. Skvorc: Z1MOTRF.NOST NEKIH VRSTA HRASTOVA (OUERCUS L.. FAGACEAE) Šumarski list br. 11-12. CXX1 (1997), 599-607 nastale uslijed zimotrenosti velike su jer ne samo da se oštećuje donji, gospodarski najvrijedniji dio debla, nego se i povećava mogućnost prodora velikoga broja pato genih organizama u stabla. Zimotrenostje vrlo komplek sna pojava i najvjerojatnije je da nijedan čimbenik ne možemo generalizirati kao jedinog i glavnog uzročnika zimotrenosti, nego je to, kao i sve druge pojave u ekosu stavu rezultat međudjelovanja mnogobrojnih kompli ciranih i često teško shvatljivih procesa u njima. Na zi motrenost osim fizičkih čimbenika, koje se najčešće ne može mijenjati (temperatura zraka, vjetar, ekspozicija, inklinacija, vrsta tla i dr.), utječu i mnogi drugi na koje se može posredno ili neposredno utjecati (usp. Denisov 1968, 1980;Denisov &Pučkova 1985;Denisov &Denisov 1986). Najprihvatljivija teorija o nastanku pukotina na donjim dijelovima debala je ona koja povezuje pojavu pukotina s naglim i velikim padovima temperature zraka, što izaziva brzo hlađenje i skupljanje vanjskih slojeva debla, dok se unutrašnji dijelovi vrlo sporo hlade i time duže zadržavaju svoje dimenzije. Kao rezultat toga, u vanjskim dijelovima debla nastaje dijelovanje tangentnih sila u dva suprotna smjera što uzrokuje raspucavaje. Zimotrenost prema tome nastaje kao posljedica loše toplinske vodljivosti drva. Tu teoriju razrađivali su mnogi autori (Pfeil 1845; Tkačenko 1952; Nesterov 1954; Vanin 1955), a Ko Uman je (1942) izračunao daje razlika u temperaturi između unutarnjih i vanjskih slojeva debla sposobna dovesti, uslijed termičkog skupljanja, do prekoračenja sposobnosti na rastezanje poprečnih vlakana u tangentnoj ravnini i izazvati pucanje pri razlici u temperaturi većoj od 40 °C. Mayer-We g e 1 i n (1955) i S c h u I z (1957) dokazali su da zimotrenost nastaje još pri manjim razlikama temperature. Miiller-Thurgau (1886) objašnjava zimotrenost "unutrašnjim isušivanjem" koje nastaje kao posljedica zamrzavanja slobodne vode u plosnatim stanicama i odsisavanjem leda stvorenog od higroskopske vode iz staničnih stijenki. Vakin (1954) je smatrao da zimotrenost nastaje uslijed isisavanja higroskopske vlage iz stijenki stanica i njene kristalizacije u šupljinama elemenata drva. Slična objašnjenja davali su i drugi autori. Međutim M a 1 a i s s e (1957) je dokazao da su takve pukotine premale, a u pukotinama nastalim zimotrenošću nije pronađen led. Ishida (1963) navodi da zimotrenost u četinjača nastaje zbog unutrašnjeg pritiska uzrokovanog smrzavanjem vode u vanjskim (aktivnim) godovima i temperaturnih razlika u radijalnome smjeru. K n u c h e 1 (1947) vidi uzrok nastanka zimotrenosti u promjeni opsega debla zbog nemogućnosti uzimanja vode iz zamrznute zemlje. N o r i n (1954) tvrdi da zimotrenost može nastati i zbog kolebanja temperature između dana i noći. Mayer-Wegelin i dr. (1962) povezuju nastanak zimotrenosti s anizotropnošću drva. Prema Denisovu &Denisovu (1986) neki autori povezuju zimotrenost s vjetrom zbog razlike u temperaturi na izloženoj i neizloženoj strani svijeta. Također Denisov & Denisov (1986) iznose sljedeće zaključke nastale kao rezultat dugogodišnjih istraživanja: 1. Mrazevi i oscilacije rano proljetnih temperatura zraka između dana i noći ne pokazuju utjecaj na zimotrenost. Vjetar kao termički čimbenik također ne utječe; međutim, mehanički utjecaj vjetra koji se očituje kao ljuljanje termički napetih stabala treba istražiti. Do navedenih zaključaka on dolazi na osnovi svojih istraživanja koja su pokazala da nema razlike u udjelu zimotrenosti na različitim stranama debla glede gore navedenih čimbenika koji višestruko jače djeluju na određenim stranama svijeta. Zasev & B o j k o v (1963) utvrdili su razliku zimotrenosti kod cera glede strane svijeta: S 11.5%; SI 11.3 %; I 9.6%; JI 12.1 %; J 17.2 %; JZ 17.4 %; Z 11.8 %; SZ 9.1 %.). 2. Koeficijent linearnog skupljanja drva dubećeg stabla pod utjecajem smanjenja temperature zraka različit je za različite vrste. Pri padanju zimske temperature zraka kod svih vrsta širina pukotine se povećava, a pri povećanju temperature smanjuje. Do analognih rezultata došao je i Schul´z (1957). 3. Zimotrenost je posljedica termičkog skupljanja perifernih dijelova debla pri naglom i velikom padu zimskih temperatura zraka. Razlike u zimotrenosti između različitih vrsta, ali i unutar iste vrste drveća ovisi o anizotropnosti drvne mase dubećeg stabla, kao i o mnogim šumarsko-biološkim čimbenicima koji su najčešće odlučujući. 4. Teorija o "unutrašnjem isušivanju" drva kao uzroka zimotrenosti je neodrživa. U tom slučaju bi pukotine bile male, pojavljivale bi se ponajprije na početku zime i dr. Istraživanjem utjecaja stanišnih prilika na zimotrenost bavili su se mnogi autori. Tako Lachausse (1953) dovodi u vezu zimotrenost pojedinih sastojina hrasta lužnjaka s odnosom Ca/Fe u drvu i u tlu, te zaključuje daje zimotrenost veća stoje on manji. Žufa (1956) istražuje zimotrenost u cerovim sastojinama sjeverozapadne Bačke. Prema njemu primarni uzrok velikog broja oštećenih stabala u tim sastojinama su nepovoljni stanišni i klimatski čimbenici. Te sastojine rastu na glinastim ilovačama, većinom na teškim, slabo propusnim tlima alkalne reakcije, koja se potpuno razlikuju od tla na prirodnim staništima cera. Također ceru ne odgovaraju velike amplitude između minimalnih i maksimalnih temperatura zraka. Igmandv (1956) zaključuje da cer najviše strada u dolinama i nizinama (osobito na mokrim i slanim staništima) kao i na velikim nagibima, osobito sjevernih i istočnih ekspozicija. Lamprech t (1950) zaključuje daje učestalost zimo |