DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1997 str. 49 <-- 49 --> PDF |
H. Turkulin, V. JirouS-Rajković, I. Grbac:PQVRSINSKA POSTOJANOST DRVNIH GRAĐEVNIH KONSTRUKCIJA Šumarski listbr. 11-12, CXXI (1997), 617-629 tina, što se može pripisati manjem broju ograđenih jažica na tangentnim nego na radijalnim stijenkama. M i niutti je također izvijestio o dijagonalnim mikropukotinama koje nastaju uslijed svjetlosnoga zračenja, te uputio da su one posljedica mjestimičnih stezanja zbog vlačnih naprezanja okomito na smjer toka mikrofibrila S2 podsloja. Ispiruće i omekšavajuće djelovanje vode tijekom izlaganja pospješuje povećavanje pukotina (Mi niutti 1973). Nakon 1000 sati UV zračenja (Chang i dr. 1982) ili nakon 50 dana prirodnog izlaganja (E v a n s 1989) otvori ograđenih jažica povećani su sve do bridova marga, a jažična nadsvođenja su potpuno uništena. Najugroeniji anatomski elementi kod listača su traci, koji se prvi raspadaju zbog razlika njihovog utezanja u odnosu na uzdune elemente (Kučera i Seli, 1987). Slično tome veće se pukotine kod četinjača mogu povezati sa smolnim kanalima, tracima i granicama godova (Evans 1989, Yata i Tamura 1995). Borgin (1970, 1971b, Borgin i drugi 1975) je pokazao da na staničnoj razini pojedino vlakance ili traheida mogu biti začuđujuće stabilni i trajni. Strukturno raspadanje prolazi kroz faze polagane razgradnje i potpunog rasapa srednje lamele, zatim različitih slojeva stanične stijenke, i na kraju gubitka kohezivne čvrstoće drvne tvari. Prvotna i nagla erozija središnje lamele može se vidjeti na poprečnim presjecima drva četinjača već nakon samo nekoliko dana prirodnog izlaganja, pri čemu se stanice kasnog drva nastoje razdvojiti, a stanice ranog drva pokazuju manje sklonosti ka razdvajanju ali vrlo brzo erodiraju i kolabiraju (Chang i drugi 1982, Evan s 1989). Najstabilniji element cijele stanice je mikrofibril, a lom se kod izloženoga drva odvija u smislu kohezijskog slabljenja između mikrofibrila i gubitkom adhezije među pojedinim slojevima (Kuo i Hu, 1991). Pokazalo se da su mikroskopske promjene pri laboratorijskom izlaganju vrlo slične onima kod prirodnog starenja (Futo 1976, Miniutti 1973). Najvažniji je potičući element svjetlosnoj razgradnji kod prirodnog izlaganja vlaga ili voda. Relativna vlažnost zraka može imati neočekivano važan utjecaj na površinski sadržaj vode i njegove promjene. Turkulin (1992) je pokazao da čak i bez oborina drvo tijekom zimskih mjeseci poprima znatno visok sadržaj vode ako je relativna vlažnost zraka stalno visoka. Drvo će narušiti fizikalna oštećenja koja uzrokuju samo nagle promjene relativne vlanosti zraka (Coupe i Watson 1967), a ako svjetlo djeluje na vlažno drvo, njegov je razorni učinak povećan. Voda doprinosi većem bubrenju i utezanju, koritavljenju i vitoperenju elemenata i potpomaže nasta janje velikih površinskih pukotina koje se šire od mikropukotina. Kristali soli koji se u morskom okolišu natalože u traheidama pojačavaju posljedice pucanja i razdvajanja traheida (John son i dr. 1992). Strukturne promjene površinski obrađenog ili kemijski modificiranog drva također su uspješno prou čavane uporabom mikroskopskih tehnika. Paajanen (1994) je prikazala strukturne promjene temeljno zaštićenih uzoraka bijele borovine i smrekovine koje se u osnovi nisu razlikovale od oštećenja na netretiranom drvu, samo što su se pojavile nakon dužih razdoblja izlaganja. Vrlo slične mikroskopske pokazatelje koji podupiru ovaj iskaz, ranije su dali Voulgaridis i Banks (1981) za bijelu borovinu i bukovinu obrađenu vodoodbojnim sredstvom na osnovi smole i voska, te P1 a c k e 11 i drugi (1992) za acetiliranu radiata borovinu odnosno Imamura (1993) za acetiliranu smrekovinu i drvo vrste sugi. Razorni proces propadanja drva ograničenje na 2 do 3 mm debeo površinski sloj (Borgin i dr. 1975). Ovaj sloj pokazuje nastajanje uzdužnih pukotina između susjednih staničnih stijenki koje se pojavljuju blizu srednje lamele ili nastajanje duljinskih pukotina na staničnim stijenkama. Ova vrsta oštećenja može se naći i kod prirodnog i kod laboratorijski izlaganog drva (Coupe i Watson 1969). Kohezijski lom između stanica i ispiranje razgrađenih elemenata kišnicom vodi do trajnog procesa erozije površine. Gubitak tvari različite je jakosti, a rano drvo jače je načeto od kasnog drva, tako da se pojačava neravnost površine (slika 2). Kakogod, nakon dvije godine prirodnog izlaganja brzina erozije ranog i kasnog drva postaje vrlo slična (Feist i Mraz, 1978). Listače općenito propadaju sporije od četinjača, a najutjecajnijim čimbenikom u određivanju razvoja erozije pokazala se gustoća drva tj. debljina stanične stijenke. Odnos između gustoće i iznosa erozije linearan je u rasponu gustoća od 0.3 do 1.0 g/cm3 (Seli i Feist, 1986). Prosječni iznos količine tvari koja se gubi procijenjen je na 5 do 7 mm u stoljeću, iako je raspon vrijednosti širi. Tujovina može izgubiti i 13 mm u stoljeću, dok guste listače i kasno drvo četinjača erodiraju iznosom od 3 mm u stoljeću, a rano drvo četinjača gubi oko 6 mm u stoljeću (Fei st i Mraz 1978). Očito je dakle erozija vrlo spor proces koji rijetko može dovesti do narušavanja mehaničkog ili fizičkog integriteta građevnih konstrukcija. Modrena primjena drva u gradnji uglavnom podrazumijeva površinsku obradu i zaštitu kojom se erozija eliminira, no treba znati da već i najmanja struktura oštećenja - naznačena već promjenom boje - predstavljaju bitno narušavanje površinskog integriteta, jako pojačavaju nepoželjno djelovanje vode i mogućnost biološke infekcije. |