DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1998 str. 64 <-- 64 --> PDF |
Već sama činjenica da Zakon vrijedi od 19. veljače 1994. godine, a da još puno stvari nije ni do danas provedeno, dovoljno govori sama za sebe. Okončane natječajne postupke, kojima su pravo lova najčešće dobile lovačke udruge, prijašnji lovozakupnici, prate mnogi zahtjevi za izmjenu akata o ustanovljenju lovišta, te reviziju lovnogospodarskih osnova i drugo. Jasno je da se naknade vlasnicima zemljišta bez prava lova ne isplaćuju zbog nesređenog stanja u zemljišnim knjigama. Isto tako su nažalost, u tome razdoblju devastirana i državna i zajednička lovišta, a koncesionari su mahom prepušteni sami sebi, bez ozbiljnije podrške na području osiguranja normalnih uvjeta za gospodarenje lovištima. Negoduje se zbog zakonske obveze upošljavanja profesionalnih lovočuvara i stručnih osoba za provedbu lovnogospodarskih osnova, i još mnogo drugih razloga. Procjenjuje se da je samo posljednjim nedonošenjem odluka o zakupu ili koncesiji lovišta državni proračun oštećen za oko 1.500.000 kn. Ostale štete nastale uslijed krivolova, štete od izostale skrbi o lovištu, neulaganja u njih i slično, mnogostruko nadmašuju navedeni iznos. No i taj mali tračak nade u moguće promjene na bolje, ugasio se već na prvom sastanku Radne grupe za izmjene i dopune Zakona o lovu održanom 22. prosinca 1997. godine. Nakon izrečenih ocjena o stanju u lovstvu Hrvatske, od strane stručnih službi Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, koje u cjelosti odgovaraju istini i čvrstim su razlogom za donošenje izmjena i dopuna Zakona, ponuđene izmjene i dopune Zakona o lovu, prema mojoj prosudbi, ne riješavaju niti jedan od bitnih uzroka koji su doveli do ovako ocjenjenog stanja u lovstvu Hrvatske. To što se Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine premješta iz Ministarstva graditeljstva u Ministarstvo kulture, izmjena je koja nema utjecaja na rješavanje nagomilanih problema u lovstvu, ili što se vodi poduža rasprava o tome je li grivastoj ovci mjesto u popisu krupne divljači ili ne, također ne rješava ono bitno. Jasno je, dakle, da će Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lovu napraviti ustupke lovoovlaštenicima u pogledu skidanja obveze ustroja profesionalnih lovočuvara, stručnih osoba za provedbu lovnogospodarskih osnova, i još poneki "kozmetički" zahvat, ali je isto tako jasno da se ništa ozbiljno glede bitnih promjena neće dogoditi. Provodit će se i dalje sve ono stoje poznato kao "neprovodljivo" u Zakonu, pa će tako ipak prave izmjene, učiniti vrijeme. Izmjene bitnih odredbi, ma koliko one naoko izgledale male i nebitne, vrlo su važne, no njihovo neprihvaćanje rada uvijek krupne i dalekosežno skupo plaćene greške. Da ne ostanem nedorečen u razmišljanju, navest ću samo neke postavke iz Zakona, čije će (ne) provođenje izazvati značajnije posljedice: 1. U novoustanovljenim lovištima, izmijenjenih granica utvrđivano je brojno stanje matičnih fondova divljači kao temelj za izradu lovnogospodarskih osnova. Način, metode i brzina kojom su se pribavljali ti podaci, u uvjetima pojačanoga krivolova, proizveli su u najmanju ruku vrlo nepouzdane podatke za programirano propisivanje razvoja fondova divljači u idućih deset godina. Takav temelj za izradu lovnogospodarskih osnova "osigurao" je na mnogo mjesta relativno skupe i općenite osnove, s mnoštvom netočnih podataka. Ako se to moglo pretpostaviti, onda su se i posljedice mogle i morale izbjeći. 2. Odredba članka 8., točka 1., koja određuje ustanovljenje lovišta ovisno o vrsti divljači, ako je kod izrade prijedloga za ustanovljenje lovišta i bila poštivana, onda je naknadno podvrgnuta izmjenama pod pritiscima utjecajnih pojedinaca. 3. Temeljno, zakonom izričito naglašeno, načelo nedjeljivosti prava lova od prava vlasništva na zemljištu, nije moglo biti po logici stvari i poštivano kod vlastitih lovišta, već zbog odredbe članka 10., koji naglašava nužnost prirodne cjeline lovišta, uvažavajući čak i prirodnu migraciju divljači. Članak 13., točka 3., istina, otvara mogućnost obuhvaćanja enklava i poluenklava, no one nisu precizno određene, pa je i u tome dijelu bilo mnoštvo različitih tumačenja i još različitijih rješenja u provedbi kod ukupno pripojenih površina u kategoriji poluenklava i enklava u odnosu na veličinu temeljnoga, državnog (vlastitog) zemljišta. 4. Da li je Zakon o lovu u članku 48., točka 2., gdje izrijekom dopušta remećenje prirodnih odnosa staništa i divljači u uzgajalištima, u suprotnosti sa Zakonom o šumama gdje u članku 40. stoji da se od divljači mogu u šumi uzgajati samo one vrste divljači i u onom broju koji ne smeta pravilnom gospodarenju šumom, a taj se broj i vrste divljači utvrđuju šumskogospodarskom osnovom. Ne kosi li se ista odredba i s člankom 1. točkom 2. Zakona o lovu? Možemo li se suprotstaviti razumu i davno dosegnutim spoznajama o vrijednosti i značaju općih dobrobiti koje nam šuma pruža, pa taj odnos spustiti na odnos vrijednosti prirasta drvnoga obujma i količine uzgojene divljači u uzgajalištu. 5. Rješenjem o davanju koncesije prava lova omogućena je izgradnja uzgajališta divljači na 15% površine od ukupne površine lovišta, a najčešće se ukupno dopuštenih 15% ostvarilo u cjelosti na šumskoj površini. 6. Članak 10. propisuje da granice lovišta moraju biti uočljive i vidno obilježene. Ostaje pitanje kako će te granice biti uočljive i obilježene na razgraničenju lovišta od nelovnih površina (do 300 metara od naselja), utvrđenih člankom 8. točka (2) 1. Zakona o lovu. |