DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1998 str. 65 <-- 65 --> PDF |
Ovo što sam iznio, samo su zrnca za razmišljanje. Sada sam pomiren sa sudbinom i čvrstog uvjerenja kako će proces našega oslobađanja na putu od sudbonosne šutnje prema okupljanju oko hrabrosti istine i borbe za nju još dugo potrajati. Do tada, svaki će, pa i najmoralniji pokušaj ukazivanja na nedostatke u Zakonu o lo- OBLJETNICE vu biti proglašavan zlonamjernim činom. Ako je sve to jedini i logični razvoj događaja, onda nam ostaje da vrijeme bude sudac; vjerojatno s vremenskim odmakom, ali sigurno najobjektivniji. Tomislav Starčević STO JE TO 45 GODINA RASLO S KUD-om "ŠUMARI"? Kao što se zapravo sve u prirodi događa zakonito, u toj vječnoj borbi za opstanak, tako se nikad i ništa, osobito ono što vrijedi, nije moglo dogoditi bez ljubavi, zanosa suprostavljanja i borbe. Ovih nekoliko redaka, poklonio bih brojnim, znanim pa i neznanim zaljubljenicima tamburice, slavonske pjesme, nošnje i plesa, koji su četrdeset i pet godina stvarali, gradili ugrađujući sebe u stranice povijesti Kulturno-umjetničkog društva "Šumari", svojih Vinkovaca, Slavonije i svoje Hrvatske. Tko je mogao prepoznati u osnivanju Tamburaške sekcije, jednoga davnog rumenog jesenskog sutona 1952. godine, na velikom šumskom radilištu "Spačva", pokret protiv duhovne pustoši, ugroženosti i otuđenja u okruženju nepreglednih spačvanskih hrastika, u vječnom komešanju i miješanju naroda, na ovim, nikad mirnim prostorima. Slika I. Tamburaški sastav KUD-a "Šumari" 1975. godine ispred šumarskog dvorca "Spačva" u Spačvi. U neprekidnoj borbi za opstojnost na toj našoj plodnoj ravnici, omeđenoj sa četiri rijeke, koja svojim geopolitičkim položajem i povijesnim značajem određuje Hrvatskoj i njen kulturni identitet, u toj vječitoj nesi gurnosti i strahovanju od paleža, pljačke i ubijanja, koje je trajno prijetilo i dolazilo s istoka, hrvatska je zemlja istragana stazama izbjeglica i prognanih. Ta vječna granica država, još više granica krupnih duhovnih različitosti, opstala je samo zato što su na njenom braniku opstali njeni snažni ljudi, široka i bogata duha, kao i njena plodna crnica i snažna hastova šuma. Prijetnju, da se radilište "Spačva" pretvori u naselje, uz opasnost da se zauvijek razori samo srce najljepših slavonskih hrastika, da radna snaga iz susjedne Bosne zaposjedne kirijaške štale, uzgaja stoku koja će nesmetano vršljati šumama, izgradi svoje bogomolje, predusrelaje 1954. godine izgradnja Doma kulture i organiziranje društvenog i kulturno-zabavnog života. Treba li reći koliko je smjelosti i dalekovidnosti bilo u ideji ondašnjih vrlih šumara, ljudi koji su iznjedrili i oživotvorili tu ideju. Prvi članovi tamburaške sekcije; Andrija Valenti ć, Pavo Šarčević, Martin Sučić (voditelj), Ivan Zagar, Josip Blažević a kasnije i dr. Ivo Spaić, nisu mogli ni naslutiti što će se iz njihova vrijednog dijela roditi, koju će rijeku amatera, zaljubljenika u glazbu pokrenuti i što je ta snažna bujica mladosti i ljubavi sobom ponijela, njegovala i sačuvala od zaborava i stvarala kroz ovih 45 godina. Na tom hodu kroz život, bilo je u društvu razočarenja, padova i uzdizanja, osjećaja nemoći, slabosti pred svijetom koji je izvrnutih životnih pravila uzdizao svoje iznad interesa naroda, nespokojstva pred sigurnošću u ono što su činili i učinili, pa ipak trajno i nedvojbeno najjače, bilo je nadahnuće i vjera u ljubav kojom su stvarali, ta žudnja da se ono najljepše što su imali i znali prenosili na druge darivajući ih ljepotom šokačke pjesme, nošnje i tamburice, koja je počesto kako to pjesma kaže, i njihov život varala. Bila je to ljubav koja rijeđe nudi a češće zahtijeva, ljubav koja moli i grdi, ali nadasve oplemenjuje i bogati naše duše. Puno takve ljepote proteklo je pri svjetlu petrolejke, kad se radost susreta, zajedništva, ljubavi i odanosti usmjeravalo samo jednom veličanstvenom cilju, očuva |